Upoznala sam je na Alkinom rođendanu i onda je na sebi imala mrak štikle baš kao i sinoć:)
I smiješila se zaraznim osmjehom i šalila cijelu noć samo na svoj račun…
Zapravo sve je bilo skoro pa isto kao jučer samo se onda nismo znale tako dobro.
Od onda je prošlo skoro 9g. i puno se toga desilo i meni i njoj.
Njoj puno više, nego meni, ali smo jučer ponovno konstatirale da smo zapravo ostale iste.
Ljubimo život svim srcem i prihvaćamo svaku kvrgu i svaki put postajemo sve jače ali mekše.
I to je dobro.
Danas više ne sudimo nikog čak ni malo kao nekad.
Nije stigla u moju emisiju, jer je cijelu noć provela u Beogradu kod Brege i Marine Tucaković(za one mlađe to je najpoznatija autorica tekstova u bivšoj Jugi) ipak nije zaboravila javiti se telefonski, ispričati i malo pročavrljati o svemu novome što sprema u budućnosti.
Dogovor je pao da se nađemo nešto kasnije tu večer prije koncerta koji je organizirao moj šef u jednom poznatom klubu.
Povedoh prijateljicu.

Zašto vam sve ovo pišem zapravo ne znam, nemam običaj pisati o onome što mi se dešava, ovaj blog nije takav.
Najčešće pišem o onome što me dira, ali nikada o onome što mi je najvrjednije.
To bi bilo svetogrđe.
Iako je znam tolike godine do sada ni slova nisam napisala ni o Eurosongu, ni o štikli, ni o njenom filmiću.
Mada smo se i njega dotakli sinoć, u šali reče mi da je sad pravo vrijeme da snimi nastavak.
Složismo se da bi se trebao zvati «Das Boot zwei» i da umjesto muškarca treba uz nju biti žena.
Tak toliko da se svi ponovno iznenade i obruše na nju.

Njenu glazbu baš i ne slušam, ali ona mi je zaista draga.
U duši je dobra i brižna, nema u njoj ni mrvice zla.
Ja imam naziv za takve cure zovem ih «Žena drug!»,a ona to je, pravi drug.

U mom poslu upoznala sam puno ljudi sa naše estrade, sa nekima se samo znam, sa nekima sam ok., a sa nekima sam dobra.
Razlog zašto mi je draga je između ostalog taj što je sa njom najlakše komunicirati,
nema prenemaganja, ništa nije sa visoka, topla je i jednostavna kao i sve žene s mora.
Uvijek me fascinira koliko je pažljiva, kako se ne samo sjetila moje frendice nego i njenog imena(a upoznala sam ih jednom prije 6g.), kako me uvijek pita kako je moja draga jesu li joj sve pige na broju, kako mi je mama.
Pričale smo i smijale se muškom rodu i njihovoj fascinaciji nogometom i playstationom( jer njen dragi kad ne gleda nogomet ovih dana onda ga igra na igricama), pretresle sve modne trendove, prepričavale dogodovštine sa putovanja i smijale se kako ćemo opet sve ušutkati kad se pojavimo u wc-u kluba pa sve cure koje se temo zateknu zanijeme i gledaju u pod, a ni ne znaju koliko je nama neugodno jer treba piškiti dok svi slušaju.
Jedini prohtjev koji je imala bio je taj da na pozornici ima dosta obične vode i to "must be Jana".

Njezin nastup trenutno košta 8000 eura( puno je to love), ali čim je kročila na scenu iz tople i drage mlade žene pretvorila se u divu i do zadnje kapi znoja odradila svaki euro.
Može se o njoj štošta reći i može joj se štošta osporiti i zamjeriti, ali jedno je sigurno žena je neosporno karizmatična u svakom svom atomu!!
I ja joj skidam kapu, posebno zato što je nakon svega što joj se desilo imala snage ponovno ustati i dati sve od sebe.
Jer moj otac me učio «Nije sramota pasti, sramota je ne pokušati ustati».
Dobar je taj dišpet kome ga je dragi Bog dao!!!

p.s. Bolje mi je, doduše još uvijek imam glas samo za tužne vijesti.

p.s. I ozbiljno razmišljam da se ostavim pisanja bloga, našlo bi se par zaista dobrih razloga za to, ali već par dana najveći je razlog njegovo ne funkcioniranje, grrr…