srijeda, 05.04.2006.

Svim posebnim i nedokazanim ljudima...

Ja za sebe volim vjerovati da sam pametna osoba, stručnjaci bi rekli «nad prosječno inteligentna».
Pa opet ponekad ili bolje reći vrlo često sam jako glupa i nedokazana.
Tako barem tvrdi moja mama , a i par mojih bliskih prijateljica sigurno bi se složilo sa njom.
Sa naglaskom na nedokazana!
Ne tvrdoglava, nego baš nedokazana!
Ja tvrdim da su i one isto takve.
A vi?

Evo par primjera;

Zašto uvijek kad čekam da dođe lift obavezno par puta stisnem gumb za poziv.
Stisnem prvi put, ono se upali.
I onda još par puta, kao da ću moći time utjecati na brzinu njegova dolaska.

Ili kada nestane struje(kao danas), moram kao hipnotizirana barem tri puta škljocnuti prekidačem iako znam da to ne će promijeniti stanje, a bogami ni ja time prizvati struju.

Ako poželim piti recimo sok i pokušam ga uliti u čašu, nagnem a ono više ni kapljice! Čemu onda baš uvijek moram zaviriti u tetrapak da se još jednom i vizualno uvjerim da više nema ni kapi.

I nije tu kraj, obavezno ako šećem ulicom, u zgradi tražim određeni stan(pa previdim ime na vratima i dođem na sam vrh) ili velikim trgovačkim centrom, ako su ne dovršeni i lijepo velikim slovima piše « Dalje nema ničeg» ili ako mi to netko zadužen za to dobaci ili ako stoji kakav znak koji upozorava da iza toga više nema ničeg, ni prolaza, ja moram otići do kraja. Moram sama provjeriti, svaki put iznova.

Urođena sumnjičavost ili urođena glupost?!

Pročitah jednom negdje da su psihijatri rekli da to ima veze sa nesvjesnom čovjekovom potrebom za poricanjem istine.
Mi zapravo to radimo zato što želimo da su stvari drugačije po nas.
Imamo oči i uši, vidimo što piše ili čujemo što nam govore, ali htjeli bi da smo iznimka!
Da se to na nas ne odnosi!
Želimo nesvjesno biti posebni.

Meni se to njihovo objašnjenje baš sviđa!
Znalo mi se desiti u životu puno puta da dobijem kompliment (ono, Kako si lipa, Kako si pametna, Kako si dobra…) ali ni jedan me nije toliko razveselio i ni u jedan nisam toliko povjerovala kao kada bi mi rekli «Kako si ti nekako posebna».
Premda je taj najneodređeniji od svih komplimenata koje sam skupila tokom godina meni je nekako najdraži.
Eto, ovaj post posvećen je svima onima koji se osjećaju posebno i koji bi nesvjesno htjeli da su pravila za njih drugačija. Da su iznimke!

Posebno mojoj najdražoj curi koja mi je puno puta dala najljepši kompliment,
«Ti si tako posebna» ma što god to u njenoj glavi podrazumijevalo….
- 09:40 - Komentari (29) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker