Moja najbolja prijateljica je otišla, odvezoh je jučer na avion.
Ne ču sada o tome kako lijepo nam je bilo i što smo sve radile i gdje smo sve bile.
Svi koji imaju najboljeg prijatelja ili prijateljicu znaju čari takvog druženja.
One male rituale za koje nitko ne zna osim vas i koji samo kad ste zajedno poprimaju pravi smisao.
A i ako upadnem u zamku i krenem vam opisivati naša zajednička druženja najvjerojatnije ću se dovesti u situaciju da budem patetična i pre-osjećajna, što nikako ne želim mada se tih osjećaja ne sramim. Sramila bih se da ih nema.
Uglavnom, u jednom od naših razgovora zapitala me što je zapravo želim?
Mislila je pritom na neka moja razmišljanja i odluke koje moram donijeti.
Ja sam joj odgovorila najbolje kako sam znala. Vezano za to o čemu smo pričale.
Zapravo sam mislila na ovo kada me upitala što zapravo želim u životu?!
Želim;
Na jedan dan biti opet mala, dok me tata uči voziti biciklu.
Da trči uz mene i viče»Možeš ti to, samo daj gas», a ja ne samo da dajem gas, nego i sve od sebe, jer sam sigurna da je on tu da me uhvati ako padnem.
Ponoviti moj prvi pravi poljubac u životu, jer je to bilo moje prvo ukazanje i spoznaja da je život vrijedan življenja.
Želim ponoviti jednu vožnju u suton na mom cooperu, moje najbolje prijateljice i mene.
Ljeto, vožnja pored mora, mi sređene do maximuma , nasmijane, sretne, vozimo se u fini restoran da proslavimo njen magisteri svjesne tog zajedništva koje dijelimo, tog blagoslova koji nam je utjeha za života.
Želim ponovno vjerovati ljudima kao nekad, kao u ono vrijeme prije nego sam se u tolike razočarala.
Želim ponoviti par zora koje sam dočekala zagrljena.
Želim ponoviti par noći u kojima sam molila Boga da jutra ne svanu.
Želim se ponovno prošetati sa svojim ocem uz more, dok me on pitko i nesvjesno uči o svemu bitnom u životu i pokazuje mi kako se kupa u suncu.
Želim zapravo ponoviti bezbrižnu radost, smjeh.
Želim ponovno sanjati otvorenih očiju. Želim opet vjerovati u čuda. Osjetiti magiju.
Biti bezbrižna, voljeti cijelim srca kao da nikada nije bilo povrijeđeno.
Ali to mi nitko ne može dati.
Mogu samo sama sebi dati uspomenu na takve trenutke i što ćešće ih vrtiti u svojoj glavi da ih nikada ne zaboravim.
I zbog sebe, a i zbog posvete onima sa kojima sam ih dijelila.
p.s. Želim ponovno sa radošću jesti velike bobice bijelog grožđa, odavno nisam...
Što vi želite?
Post je objavljen 03.04.2006. u 10:00 sati.