Odgledah sinoć svima nam dobro znan spektakl pod imenom «Porin».
Ipak je to vezano za moj posao i dužnost mi je pratiti te stvari. Ove godine ostadoh kod kuće, nisam otišla na dodjelu. Iz dva razloga. Prvo, tri su dana jahanja do Osijeka, drugo ove godine nisam izravno imala nikakve veze sa nominiranima ili nominacijama.
Gledam i mislim si kako to sve spektakularno izgleda na tv-u, u živo priča je drugačija.
Kako je moj šef između ostalog i producent, tako je imao tu lijepu sreću da dva puta producira Oliverov album što je značilo da sam i ja što direktno, što indirektno bila uključena u cijelu priču i mukotrpan posao.( svi vi koji ste pomislili da to nije mukotrpno, varate se. Iza svake dobre skladbe krije se baš rad i crnčenje.)

Uglavnom, kako je moj šef malo čudan čovjek, tako on nikako nije htio na dodjelu Porina(ja osobno mislim da je malo sujetan).
Ta sveta dužnost je zapala mene, iako bi ja morala ići i da on ide, jer bez mene ponekad mi se čini ne more ni prdnut
Ja sam se toj časti prve godine silno veselila, mislila sam kako je to sve tako glamurozno i zabavno. Priča je zapravo sasvim drugačija.

Sve je krcato ljudima, i gdje god da se pojavite gužva je i svi vas odmjeravaju od glave do pete. Ako ste odgovorni kao ja, onda vam je bitan raspored koji ste dobili od organizatora, a koji u pravilu u stvarnosti uopće ne funkcionira .
Morate se u dvorani pojaviti sat vremena prije samog početka događaja zato što je teško sve postavit na svoje mjesto i sve poslagat da štima i još pritom morate iskopčati mobitel. Najčešće vam je hladno i u sjedite se, postane vam jako dosadno, a i cuga je zabranjena!
Još pritom, ako je nominiran projekt za koji ste vezani u sebi se grizete kako će sve proći, a nikome to ne pokazujete nego se samo glupavo smješkate da prikrijete nervozu.
Na kraju vam više nije ni stalo do same predstave, ni do toga tko će pobijediti i potpuno smetnete sa uma sve. Jedino o čemu razmišljate je kada će sve to biti gotovo, jer vam je svega dosta i već ste jako ogladnjeli, a nove cipele samo za tu priliku opako vas žuljaju.

Al, ja imam u životu sreće.
Te godine donijela sam mom šefu čak dva Porina doma( oni su prilično teški, pa sam ih ja ostavila na recepciji najbližeg hotela da ih ne teglim na party, pritom sam ih naravno zaboravila. A kad je to čuo moj šef poludio je, hvala dragom Bogu sutra ujutro pošteno su mi ih sačuvali i vratili novi recepcioneri).
Sva tri dana provela sam sa Olijem, Gibom i Lukyem te njihovim boljim polovicama po raznim zabitim i ni malo reprezentativnim restoranima u kojima ih nitko nije očekivao, ni smetao, a novinari ih nisu uspjeli nikako pronaći. I naravno sve su novine izvjestile o tome kako su bili nedruštveni, što uopće nije istina.
Guštala sam u njihovom društvu i duhovitim pričama!
A i pića je bilo samo za našim stolom na dodjeli što je uvelike olakšalo tro i pola satnu predstavu.
Iz moje perspektive, sve je izgledalo raštimano, razvučeno, dosadno i naporno da kad si sad malo bolje razmislim možda zato šef nije ni došao, znao je čovjek iz iskustva što ga čeka.
Ja sam ipak na kraju bila zadovoljna, najviše priznajem zbog društva u kojem sam se zaista izvrsno provela i zabavila.
Što sam naučila i o samim takvim prigodama, tako da sam sljedeće godine stigla spremna svjesna svih zamki.
Moj šef bio je zadovoljan zbog Porina što se dobro odrazilo na poslu.
A ja sad drugačije gledam na neke stvari koje vidim na tv-u.

Ono jučer bilo je baš loše, osim par svijetlih trenutaka vezanih za Let 3, Tamaru Obrovac i Natali Dizdar.
Zbog Natali mi je posebno žao, osam nominacija, a ni jedan osvojen Porin!
Poludim na te očite zakulisane igre, na te lobije i namještaljke.
Pitam se samo kako ih nije sram!?
A po meni, njezin album mi je jedan od boljih u posljednjih par godina. Bar pola godine nisam ga izvlačila iz playera. Napokon nas je netko iznenadio drugačijom produkcijom i glazbom od one na koju smo navikli.
Tamara i Toni zasluženo su osvojili Porine.
Massimo napokon za izvedbu, a ne Oliver(kao svaki put, mada čovjek ima Božiji glas).
Mislim da si Oli nije smio dozvoliti da se onoliko vidi da samo odrađuje i da je mislima već u Parizu u Olympiji.
Let 3 su me opet uspjeli iznenaditi i oduševiti! Da, da, svi smo mi Severina…
A Ljubo Stipišić me istinski dirnuo, bolestan čovjek u tim godinama a održao je onakav inspirativni govor, bez papira, bez ijedne stanke ili greške.
Koja savršena koncentracija , kakav intelekt, a vidjelo se da je uzbuđen.
Zbog njega mi je posebno drago, zaslužio je da ga nagrade sustignu za života i sve nas je zadužio ne samo što nam je podario takvog sina već i sve te vrijedne pjesme koje je godinama što skladao što skupljao i čuvao od zaborava.

Eto, ne pišem inače o ovakvim stvarima ali baš mi je došlo da izbacim iz sebe što mislim o svemu što odgledah.
Ne zamjerite ako vam je sve ovo o čemu sam pisala gadljivo i izrazito ne interesantno.