Meni jako dragi bloger lepensky objavio je prva dva djela ove priče. Dogovorih s njim da će treći dio biti objavljen na ovim stranicama.
Nadam se da će se suradnje tog tipa nastaviti. Jel' može, Lep(ensk)y? ;-) Za lakše snalaženje, kao uvod, pročitajte prvi, pa odmah zatim i drugi dio (ili deo). Autor priče je Halil Džurban. Knjiga "Suza i osmeh". Tog trena se iza vrbe pojavila devojka, krajevi njene odežde vukoše se po travi. Prišla mu je i nežnom rukom mu pomilovala glavu. Pogledao ju je kao sanjač koga su upravo probudili sunčevi zraci. Ugledao je pred sobom ćerku Princa i pao ničice pred njom kao Mozes pred gorućim žbunom. Želeo je da progovori, ali mu je ponestalo reči, te su oči ispunjene suzama govorile umesto usana. Zatim ga je zagrlila, obasula njegove usne i oči poljupcima, ne bi li isušila suze u njima, i progovorila glasom čistim poput zvuka flaute: "Ljubavi moja, ugledah te u snovima i videh tvoj lik u mojoj samoći. Ti si prijatelj duše moje koga izgubih, ti si moja veličanstvena polovina koje je duša bila lišena dolaskom na ovaj svet. Krišom sam došla, dragi moj, da se sastanem sa tobom i sada si u mom naručju. Ne strahuj, odrekla sam se očeva imena da bih pratila tebe na sam kraj ovoga sveta i zajedno sa tobom pila iz pehara Života i Smrti. Ustani, ljubavi moja, i krenimo u udaljena prostranstva, što dalje od ljudi." U udaljenim krajevima ove zemlje Prinčevi izvidnici su nabasali na dva ljudska tela. Oko vrata jednog bila je ogrlica od zlata. Blizu njih je bio kamen u kome su bile uklesane sledeće reći: "Ljubav nas je spojila, ali ko će nas razdvojiti? Smrt nas je uzela, i ko bi nas mogao vratiti?" |
Crtica iz života.
Mjesec-dva ranije. Samo kao uvod. Moja cjelokupna proširena obitelj bez problema se može okupiti oko malog kuhinjskog stola. Ali nemamo se baš ovih dana (čitaj: godina), tako da su ti susreti dosta rijetki. Za organizirati ručak njegove obitelji trebalo bi iznajmiti nogometni stadion. Valjda ste već shvatili da sam sklona pretjerivanju. Ali, skoro... I svi su jako dobri prema meni. I međusobno. A i ja njih puno volim. Naravno, neke volim više. Slijedi crtica s meni omiljenom djevojčicom. Druženje. Spremila sam večeru. Mama s klincima. Svo troje su predivni. Obožavam ih. I njihovu mamu. Vidi se na koga su.;-) M, kad ćemo na pivu? Dok su išli doma kaže najmlađa curica mami: - Mama, ja bi baš htjela da sam Dadova i Sanjina. Meni bi s njima bilo super. Mama: - Ali, ja bi bila jako tužna bez tebe. Curica: - A može li mene i Sanja roditi? Mama: - Kako to misliš? Curica: - Pa onda bi ja mogla biti i kod tebe i kod Sanje. Vidjeli smo curicu i dan ranije, i dan ranije... I svaki put mi je rekla kako ona ZNA da ću roditi curicu, i može li se zvati kao ona. I tako, ja sva raznježena, shvatila to ko predskazanje! Ma znam... glupo je... ali ne mogu si pomoći! |
Srijeda.
Dan 2. Boli me. Puno jače nego inače. Već danima. Sad bi se uvukla pod dekicu, šćućurila na kauču i čitala knjigu pijuckajući kavu. Imam ja neku svoju teoriju (kao i inače). UPOZORENJE: Daljnje čitanje posta dozvoljeno samo negadljivim bićima… Autor ne odgovara za posljedice. Ovo je prvi put da mi (od kad pratim, zadnje tri godine) krvarenje dolazi kasnije. Inače počinje 14 dana od ovulacije. Maksimum. A sada… 18. dan. Grčevi. I krv. Crna. Mislim da me moja točkica (to joj ja tako tepam) posjetila i zaključila da još nije pravo vrijeme da ostane. Jednom ću je pitati zašto. Mora da je tvrdoglava na mene. Zacrtala si datum, i ne želi se ukazati ranije. Tako malo, a već zločesto. Sanja ponosan. ;-) Ipak… Dotakla me i najavila skori dolazak. Nekako sam sigurna da će doći ponovo. Da ostane. Zauvijek. ;-) Uskoro. Zna koliko mi nedostaje. |
Sad mi tvoje oči tako mnogo znače I kao kroz maglu redaju se slike Ovih dana često susrećem Njene oči. Promatraju me u snovima. Iskaču iz najtamnijih kutova sobe, kada smo tišina i ja same. Kažu da su oči ogledalo duše. Sad, kad prizivam sjećanje, postaje mi jasno. Nekada su bile bistre. Pune života. Smiješile se. I onda, polako... počele su se magliti. Ne znam zašto. Ni kad je počelo. Primijetila sam prekasno. Bila sam mala. Taj strani pogled, pun patnje, straha, boli... Plašio me. To više nisi bila ti. Samo sjena... U tebe su se uvukli neki nemirni duhovi. Govorili su umjesto tebe. Upravljali tvojim pokretima i mislima. Preuzeli su tvoju dušu. Tvoj pogled. Kroz tvoje oči gledali su oni. Tek ponekad izborila bi se i kradomice mi poslala pogled pun ljubavi. Ukrali su mi te. Nisu ti dali da budeš svoja. Moja. Jedina. Mislili su da su ih lijekovi otjerali. Ali ja sam znala da su i dalje tu. Da čuče i šapuću. Proganjaju... Strah me da se jednog dana ne usele i u mene. Kako dolaze? Kako zaposjedaju? Krvlju? Mišlju? Ne želim da moje nemire ikad vide ni on, ni moje male točkice. |
Traži Haso posao u Mujinoj firmi i pita za plaću. Mujo kaže u povjerenju:
"Za mog jarana, 800 maraka!". "Nije loše", veli Haso, "a koliko ti imaš?". "U povjerenju", odgovara Mujo, "1.000 maraka!" "Auh bolan", pita dalje Haso, " pa koliko ima onda direktor?" "2000 maraka", veli opet u povjerenju Mujo! "A je'l on ima najviše", pita Haso. "Ne", veli Mujo, "ima jedan koji ima više od nas svih, ali ga još nikad nisam vidio u firmi! Uvijek je na kraju platne liste!" "A koji je taj?", znatiželjan je Haso. "Bolan, neki Saldo", odgovara Mujo! |
Gledala sam jučer kraj filma "Runaway bride".
I vidla nas u ovim rečenicama... I guarantee that we'll have tough times. I guarantee that at some point one or both of us will want to get out. But I also guarantee that if I don't ask you to be mine, I'll regret it for the rest of my life. Because I know in my heart – you're the only one for me. |
Ponedjeljak.
Dan 28. Prestala sam uzimati progesteron. Zadnji sam uzela u subotu. Čekam novo odbrojavanje… Nije me lupilo preko vikenda, ali DANAS! Ljudi, klonite me se! Šteta što moj cimer ne čita ove ispovijesti (bolesnog?! uma) . Bio bi na vrijeme upozoren. Ovako je naletio, siromah. Sad svi šutimo. Mogla bi se čuti muha 100m dalje. Samo da nisu sve pocrkale od hladnoće. Brrrrr… Mrzim tišinu. |
Nedjelja.
Dan 27. (16. nakon inseminacije) Ponovo ništa. Nije me iznenadilo, ali morala sam si "dati još jednu šansu". Ne znam… Rekla je - Sve je u redu, Rekla je - Zagrli me jače, Rekla je - Nije mi ništa, I tek je onda počela da plače Rekla je - Nemoj da brineš, Rekla je da nije važno, Rekla je - Brzo će proći Samo me zagrli snažno Samo što ja još uvijek ne mogu plakati. I jedva čekam da se vrati i zagrli me. |
Subota.
Dan 26. (15. nakon inseminacije) Otišao je na Bjelolasicu. Teambuilding. I to baš ovaj vikend. Noćas sam šetala po stanu ko Baltazar. Sama ne znajući što sa sobom. I kako dočekati jutro. Nisam bila na WC-u satima. Odlučih isprobati test odmah. Bila sam sigurna… I… ništa… Ponoviti ću test sutra ujutro. Više ne mogu ni plakati kako treba. Nekad bi se (pogotovo kad sam sama) šćućurila na krevetu, uzela dekicu i pustila suze neka teku. Danas ne mogu. Toliko boli da su suze pretrivijalne, preobične… |
Petak.
Dan 25. (14. nakon inseminacije) Mjesto radnje: krevet (dobro, kauč... ali služi istom) Vrijeme radnje: 5:30 Likovi: on i ja. Sklupčani jedno uz drugo. On: Sanjao sam da sam ti ukrao krv... Ja: ??? On: ...i odnio u laboratorij da vidim jesi li trudna. Smiješim se. Ja: Probudi me kad budu rezultati... |
Četvrtak.
Dan 24. (13. nakon inseminacije) Danas na ručku za stolom šest matematičarki (više-manje standardna banda). Pričamo o faksu. Najnoviji pridruženi član objašnjava koja je generacija. Kaže, 62. A matematiku nije upisala odmah, nego 83. Hmmm.. A što je radila/studirala toliko godina (21?!)? Pa ona nije TAK stara! Aha! 62. je rođena! I onda skužim da su svih pet cura imali isti proces zaključivanja u glavi. Fakat smo pukle! Kaže nova kolegica: "Vi provodite previše vremena u O***-u (glavni program), pa ste stalno u regresiji!" Znam, znam... vama nije smiješno, ali meni je bilo. Jako. |
Slika me podsjetila na ovaj stih.
O, gde baš mene da tako nešto snađe, Ovo je priča i za suze i za smeh. Poneki mornar možda ostane bez lađe, ali bez mora, to je izuzetan peh. Ja sam pronašla svoje more. Samo još da zaplovim njime... |
Srijeda.
Dan 23. (12. nakon inseminacije) Već danima svako jutro razmjenjujem SMSove sa jako dragom djevojkom. Naša veza je počela virtualno. Zbližila nas je ista želja. Ovaj mjesec se pratimo dan za danom i uspoređujemo simptome. Jučer je bila na kontroli. Žuto tijelo lijepo radi. Endometrij debeo. Doktoru se čak učinilo da nešto vidi, ali ne može biti 100% siguran. Radi test u nedjelju. M. držim fige! A s obzirom da su nam simptomi jako slični, znate što bi to moglo značiti! ;-) Sanja sretan! Zbog obje. |
Utorak.
Dan 22. (11. nakon inseminacije) Na poslu dosadno. Ma nije da se nema što raditi. Nisam ja te sreće. Samo mi je nevjerojatan ovakav način rada. Svaki dan se pitam kako ova firma uopće opstaje. A odgovora niotkud... Radim neki izvještaj. Jako bitan projekt. Cijelo jutro pokušavam shvatiti koji period raščlanjujem. Ispada da ima 3 (barem!) različita načina na koji definiramo period. I onda da se čovjek ne ljuti! Uspjela sam dobiti "knjigu" sa svim brojkicama. DA! KNJIGU! (Dobro... veliku bilježnicu.) U njoj lijepo kemijskom ispisano tko, kome, kada... Pa kuckaj ti to Sanja u Excel. Možda nešto i ispadne. Trebalo bi mi dobrih mjesec dana da to pohvatam i napravim detaljno. Ovako, kad moram završiti za 3 dana improviziram. Pa šta bude. Sve se tješim da ću uskoro na porodiljski, da ovo prestane biti moj problem. |
Ponedjeljak.
Dan 21. (10. nakon inseminacije) Ujutro me probudila budilica u 4h. Jučer navečer je nekako uspio izgovoriti da bi danas ipak morao ranije na posao. Treba kopirati skripte. A ja *poznati borac za prava potlačenih radnika* se ipak nekako skulirala. Ipak je to tajio čitav vikend. Mora da me doživljava kao vješticu. Baš sam grozna... Ali stvarno me ljuti kad gazda misli da je minimum sat vremena prekovremenih dnevno normalno (treba li napomenuti da danas ostaje na poslu do 18:30? I tako cijeli tjedan.). A što je još veća smijurija, čovjek si daje za pravo i mjeriti im jesu li možda koju sekundicu duže ostali na pauzi. Tih pola sata se (naravno) ne broji u radno vrijeme. E, da je meni 5 minuta vlasti! Kakve bi ja komisije poslala tim privatnicima! A tek kazne koje bi uslijedile... Pa da vidim jel' bi bilo iskorištavanja. Daklem, budilica. 4h. On se naravno ne diže. Još samo 5 minuta (onu reklamu s medvjedićem, ili čim već su sigurno snimili po njemu). A ja kad se probudim, ne mogu zaspati. Trebaju mi idealni uvjeti. Knjiga, romantični film (ma može i horror), češkanje... U 5h je konačno otišao (nakon što sam mu pomogla naći ključeve i ino). Za 5min otključava vrata. Znala sam! Zaboravio. Nešto. Opet odlazi. I što da čovjek radi? Doručak u krevetu nije loša ideja. Ionako nakon što uzmem hormone trebam malo odležati. Kava s mlijekom (bez kofeina), kruh, puter (e, da! On nikako da shvati da puter = maslac <> margarin) i pekmez od borovnica (od neki dan). Mala digresija: ako budem jako dobre volje danas možda skuham i pekmez od šljiva. Na TV-u nema ništa. Vrtim programe. Reality show. Big brother. Dvije po dvije cure naizmjence cijepaju drva i pale vatru u kaminu. Tko zna da li su je i uspjeli zapaliti?! Ne znam tko gluplji. Jel' one što to rade, ili ja što to gledam... Dobro što sam se sjetila peglanja! Prvi dan na poslu nakon tjedna bolovanja. Sva sam već u brojkicama. Malo virnem na blog, pa na forum... a onda revno računam. Zovite me čovjek-kalkulator! Grrr... Na što mi se posao sveo... |
Nedjelja.
Dan 20. (9. nakon inseminacije) Ujutro sam ga natjerala da se igramo. Sad mi popušta, pa ga se lakše da nagovoriti. Evo što se dešava kad maloj djeci ne date da se igraju! Ostatak život muče ostatak čovječanstva tražeći partnera za igru. Roštilj. Zaredali su u zadnje vrijeme. Odbrojavanje mi se čini nekako sporo... |
Petak.
Dan 18. (7. nakon inseminacije) Danas je zadnji dan bolovanja. Ni ne sjećam se kada sam toliko vremena provela doma. Brzo je prošlo. Ima toliko stvari koje bi htjela napraviti, a ne stignem dok radim. Uskoro ću ja ponovo na bolovanje (nadam se trudničko.. ;-) ). O onom drugom ishodu još ne želim razmišljati. Idem sad prelistati slike, oprati suđe, ispeglati još jednu hrpu veša. Zamazani staviti na pranje… Presaditi biljke, očistiti frižider, smisliti što ću za ručak (možda okruglice sa šljivama). Ne brinite, nije mi dosadno! Predvečer sam u gradu. Nakon dužeg vremena. Idem doktorici po doznake za bolovanje. Podsjetnik: Svakako kupiti! Karte za Play Beckett. ON, NEKO DRUGI Već duže vrijeme neki čovjek u meni odbrojava moje korake. Jedan, dva, tri, četiri... I tako po čitave dane. Pustim ga da to čini, hoću da kažem, ne mogu zaustaviti kada nešto naumi. On unaprijed zna što ću ga pitati, a ja se uvijek iznenadim njegovim odgovorom. Sve u svemu, navikao sam se već na njega. Posljednjih godina neprestano je sa mnom. Ponekad mi se učini da je živio u meni od najranijeg djetinjstva, tj. od kada se pamtim. Kako bi inače znao neke najintimnije stvari koje nikome nisam povjerio? Često zaželim da izađe iz mene, da sjednemo za stol i ljudski popričamo o svemu. On se tada zavuče u najdublji dio mene, postaje malen i gotovo nevidljiv i odnekud iz daleka odgovara. Neće da govori o sadašnjosti i uopće, pravi se kao da ne hodamo ulicama Londona i kao da ne postoji ova nova stvarnost oko nas sa svim svojim posebnostima. On bi samo da priča o prošlosti. Naročito o stvarima koje bih ja što prije da zaboravim. Kaže (gotovo podsmjehujući se): Sve tvoje je u tebi. Treba ti samo pomoći da pravilno rasporediš uspomene. Ponekad mi uspijeva da se pretvaram kao da me njegova priča naročito zanima. On tada, sebe ljubiv kakav već jest, raspriča se i postane velik tako da zauzme potpuni oblik mene. Ja se tada samo umnožim, brzo i spretno sakrijem iza ugla, a on produži nekom od ulica Londona. Sjednem napokon sam u bar, naručim pivo i ne razmišljam ama baš ni o čemu. Tih nekoliko dana dok sam sâm družim se samo sa Englezima i govorim naravno engleski. On za to vrijeme kruži ulicama Londona i prati naše izbjeglice da bi pronašao put do mene. Obično uđe s lijeve strane, namrgođen i uvrijeđen, gleda na drugu stranu ulice. Neko vrijeme tako šutimo i samo hodamo. On zna sve što bih ga ja mogao pitati, a ja ne znam što će mi odgovoriti. Zatim, nakon nekog vremena, počinje ponovo da mi broji korake. Jedan, dva, tri, četiri...I tako po čitave dane. Današnja slika nažalost nije moja. Još puno takvih lijepih možete naći na stranicama Galerije Badrov. |
Četvrtak.
Dan 17. (6. nakon inseminacije) Bila sam ujutro u bolnici. Malo kasnila. Onaj moj se nije htio dignuti na vrijeme. (I što je još novo. Grr…) Doktor kaže da imam PREKRASNO žuto tijelo. Prokrvljeno, i sve… Nemojte me sad pitati što to točno znači. Samo znam da nema žutog tijela, sigurno ne bi bilo ni trudnoće. Kaže doktor da sad samo treba čekati. Pa dobro, čekam ja… Čekat ću ja i devet mjeseci, samo da vidim tu malu mrvicu. ;-) Pitao me koliko će mi trebati da kumi javim dobre vijesti. E, baš neću… (Sanja tvrdoglav… Sanja mago...) Ali nije ništa rekao o objavi na blog-u. ;-) Možda zato što i ne zna da ovo pišem. Hi… hi… hi… Bože, Bože... Bože, Bože, di baš ja, od svih sretnih Cigana, da se rodim baš kad zadremaš? Da me ne blagosloviš... Nikad ni ne osloviš... Dok za nekim... Makarkakvim... Vašar raspremaš? Dvaes'četir dinara dužan sam kod mlinara... Kod kovača ne smem svraćati... Juri me dućandžija... Švićka za mnom kamdžija... Jedva imam svirce plaćati... Za mnom cika... Za mnom potraga... A preda mnom put za Dovraga... Bar da mi je fićok rakije... Tu bi moglo da se sakrije... Još kad onda svirci nagare... Sve ću dati, sve ću propiti... Samo neću moje malo magare... S belegom na levoj kopiti... Niko mene ne zna slušati... Ko moj verni drugar ušati... Za mnom ići i sanjariti... A ne kvariti.... Bože, Bože, di baš ja od svih spretnih Cigana, naspram zvezda da se zagubim? Dok sam konje pojio, Vrag je drum prespojio... On je teo da se u nju, Belu, zaljubim... Samo ako išta znam,onda znam da budem sam... Tu sam isti na mog ujaka... Lula i kabanica... Britva i brojanica... Prijatelja ko u kurjaka... Za mnom cika... Za mnom potraga... A preda mnom put za Dovraga... Bar da mi je fićok rakije... Tu bi moglo da se sakrije... Pa kad svirci nagare... Zadnji groš ću propiti... Ali ne dam magare... S belegom na levoj kopiti... Di je da je, neka je... Samo nek daleka je... Da je duže trajalo, ne bi valjalo... Bože, Bože, di baš ja od svih grešnih Cigana, da padnem na sitnim gresima? Ne daš mi je videti? I to od ruke ide ti... Mora da je besposleno na nebesima? Stiću sutra do mraka do komšijskog oblaka... Pod njim ću se opet roditi... Nisi ti na nebu sam... Bogova je povazdan... S nekim ću se već nagoditi... Za mnom cika... Za mnom potraga... A preda mnom put za Dovraga... Bar da mi je fićok rakije... Tu bi moglo da se sakrije... A kad svirci nagare... Zadnji groš ću propiti... Ali ne dam magare... S belegom na levoj kopiti... Kog sad ljubi, sanjiva... Kad se dan razdanjiva... Kom sad zamke postavlja... Kog li noćas ostavlja? Jako lijepa pjesma. Dok sam bila na inseminaciji poslao mi je SMS: Jel ima neki (spermić) sa belegom na levoj kopiti? Slika. Rotterdam. Pogled s Euromasta. |
Srijeda.
Dan 16. (5. nakon inseminacije) U ovaj stan smo uselili prije dvije godine. Bio je skroz zapušten. Od onda (koliko to dopuštaju financije, vrijeme i naša neorganiziranost) sređujemo stan. U proljeće smo kupili trosjed, i prespavali na njemu. On voli noću kuckati po računalu, a ja volim biti blizu njega. Sada živimo u dnevnom boravku. Tu jedemo, spavamo, gledamo TV, čitamo, igramo se… A spavaća soba postaje veeeliki ormar pun čistog (što opeglanog, mada više NEopeglanog veša). Danas krećem u rat. Za oslobođenje spavaće sobe. Prvi korak: peglanje. Možda izgubim i ovu bitku, ali… rat sigurno neću. ;-) Odoh ja dovršiti ručak (teletina u saftu i kroketi)… speglati košulju-dvije… Sunčica me inspirirala na palačinke, ali on ih baš ne voli, a sama jesti palačinke… nije to TO. Možda će slika zida u spavaćoj sobi objasniti zašto sam izabrala baš ovaj design. Ovako sam i na blog-u kao doma. ;-) |
Ponedjeljak.
Dan 14. (3. nakon inseminacije) Odlučila sam ostati doma. Još jako osjećam desni jajnik. Mislila sam uzeti godišnji, ali doktorica kaže da imam pravo na sedam dana bolovanja. Nakon kraćeg premišljanja, odlučila sam i iskoristiti te dane. Ne znam hoće li moje polu-mirovanje pomoći. Barem ću se lakše nositi sa posljedicama progesterona. Odnijeli smo razviti slike s godišnjeg prije tjedan dana, i nikako da svratimo u grad po njih. Otišao je danas poslije posla. Navratio je i kod svojih. Mama mu je dobila brdo kupina, pa se ponudio da mi (čitaj Sanja) skuhamo pekmez. Grrr… Ma nije mi teško, ali… Za vjenčanje smo dobili spravicu. Pekač kruha. Stvarno fantastično. A zna kuhati i pekmez. Jedini problem je što može provariti samo kilu po kilu voća. Sutra mi neće biti dosadno… Eh, da… Slike su super. ;-) Lijepo je vidjeti gdje smo sve bili… (na slici panorama Frankfurta) I još nešto. Do sada sam (izuzev zadnje) slike koje prate postove nalazila na web-u. Potruditi ću se stavljati što više svojih... Mislim, ako je ovo neka vrsta dnevnika, da se razgolitim do kraja... |
Nedjelja.
Dan 13. (2. nakon inseminacije) Izlet na Krk. Teta, smokve, roštilj, more… more… more… Ovo je slika moje omiljene plaže. Ne znam može li dočarati kako je to jučer izgledalo. Ostati tamo nekoliko dana bilo bi kao ukrasti komadić raja. |
Petak.
Dan 11. Inseminacija. U bolnici gužva. Prijem u bolnicu. Za to vrijeme njemu objašnjavaju ulogu (moja banka sperme ;-)). Obrada sperme traje. Odlazimo na kavu. Nakon sat vremena želim natrag u čekaonicu. Barem znam gdje je doktor. On uspoređuje doktora i nas žene kao pijetla i kokoši u kokošinjcu. Sve se usplahirimo kad prođe. ;-) Zovu me. Stiglo je i vaših 5 minuta… Ispred mene sestra priređuje instrumente za zahvat. Djeluju zastrašujuće… Ne morate se plašiti. Neću s vama podijeliti sve detalje. Nešto mora biti i samo moje. Doktor i doktorica raspravljaju: On: - Ne pušta muža ni blizu. Zato i nije trudna. Ona (sva zbunjena): - Od kud sad to? Kako to možeš reći? On: - Ma nisam mislio onako, za pravo.. nego na mikroskopskom nivou. A meni smiješno. Doktor kaže da mi neće napraviti blizance (nego samo jedno) jer sam donijela samo jednu uputnicu. Nisam ga uspjela nagovoriti da je donesem dodatno. Stvarno je super. Zaskočila sam ga kasnije na hodniku i dobila dozvolu da idem na inseminaciju svaki mjesec. Jednom u prirodnom ciklusu, drugi put u stimuliranom. Sad mi je lakše biti pozitivna i iščekivati, jer znam da je nova šansa blizu. Mada se trenutno mogu uživjeti samo u scenarij da sam trudna. Pitanje je samo je li jedna ili dvije bebice… |
Četvrtak.
Dan 10. Folikulometrija. Desno dva folikula. 23mm i 24mm. Endometrij 7mm. Trolinijski. Dr: - Gdje vam je muž? Ja: - Pa… ispred vrata… Dr: -Hoćemo onda danas? Ja: - A što? Doktor se zabrinuo da smo zakasnili. Folikuli se požurili i brzo narasli. A tu je i slobodna tekućina (pokazatelj skore ovulacije)… Nakon kraće rasprave dogovorili smo da odmah dobijem injekciju Ovidrela. Bolnica ne dobiva dosta lijekova, tako da su mi Ovidrel posudili. Sutra vraćam zamjenski. Po liječničkom naputku požurili dom isprobati kako se radi beba na starinski način. Zaključili da ćemo morati češće na preglede. ;-) Kako objasniti na poslu zašto kasnimo? Odnesem papir na kojem pišu upute: coitus odmah.. ? Samo da uslikam lice šefice. ;-) Mislim da ću improvizirati… Sutra je inseminacija. Uzet će me zadnju, da bude što je moguće kasnije. Iznenadila me brzina. Sad samo da folikuli izdrže još 24 sata. |
Srijeda.
Dan 9. Jučer smo dobili smokve, grožđe i sir iz Dalmacije. Zamolila sam ga da ih spremi u frižider. Podsjetim ga. Bude... Malo kasnije... Podsjetim ga. Bude... Malo kasnije... Podsjetim ga. Bude... Malo kasnije... Moja kazaljka energije je na E (ono, ko kod autića... Full - Empty). Lampica gori već satima. I pitam (tek što nismo zaspali) je li spremio voće i sir. Nije. A da ja ustanem i spremim? Umoran je. A o čemu JA pričam zadnjih par sati? E, kak me razljuti! I utone u san. A ja sva nabrušena ko zombi... |
'When you look at your companions, try to see yourself,' said the Japanese teacher Okaruka Kakuso.
'But isn't that an awfully selfish attitude?' asked a disciple. 'If we are always concerned about ourselves, we will never see the good things that others have to offer.' 'If only we did always see the good things in others,' replied Kakuso. 'But the truth is that when we look at another person, we are only looking for defects. We try to discover his wicked side because we want him to be worse than us. We never forgive him when he hurts us because we do not believe that we would ever be forgiven. We manage to wound him with harsh words, declaring that we are telling the truth when all we are doing is trying to hide it from ourselves. We pretend that we are important so that no one else will see how fragile we are. That is why whenever you judge your brother, be aware that you are the one who is on trial.' Paul Coelho: Stories for Parents, Children and Grandchildren Volim čitati tekstove koji me natjeraju da pogledam malo dublje u sebe. Uglavnom sam svjesna kad sam zla. Ne odmah. I ne uvijek. Počne samo, ali i kad shvatim ne prestajem. Kritiziram, spuštam, ljutim se… i to na njega (onog kojeg najviše volim). I ljuti me što znam da on nije takav. Voli me bez rezerve, takvu kakva jesam. I ne pokušava me promijeniti. Cijenim to. Sve više. I pokušavam biti više poput njega. Postoje u nama neke neprevodive dubine... Postoje u nama neke Stvari, neprevodive u reči... Ne znam... |
Ponedjeljak.
Dan 7. Klomifen. Dva komada. Još samo danas... Išla sam malo vidjeti da li i ostali opiče pod utjecajem dotičnog. I evo što sam našla. Clomid - the very name is enough to strike fear in the hearts of husbands of infertile women everywhere. After a few days of it, my husband will wistfully ask, "Why aren't there hormone-free safe houses for men to go to?" "Hormone hell is probably the best way to describe it. By the third or fourth day of taking it, I would become hysterical for absolutely no reason. I felt as if I had no control over my body. I began to wonder if this was worth it. But, it only lasted a few days, and we all got through it. But it wasn't fun." Sad mi je puuunooo lakše... A već sam mislila da ću morati tražiti stručnu pomoć! ;-) Sigurno vam je sada puno zornije opisana moja topla, kućna atmosfera ovih dana... (hi, hi, hi...) Ali nije ni meni lako. Ostatak svijeta se barem može maknuti. A što ću ja sama sa sobom? E, TO ljudi moji treba istrpit'! ;-) P.S. Danas me nije roštilj spriječio da piskaram (nažalost). Poslovne obveze postaju pre-pre-prezahtjevne. Možda da netko zbroji koliko sati ima u danu? I sad, umjesto da sam već na nekoj kavici, zbrajam brojčeke… |
A father was trying to read the newspaper, but his little son kept pestering him. Finally, the father grew tired of this and, tearing a page from newspaper – one that bore a map of world – he cut it into several pieces and handed them to his son.
'Right, now you've got something to do. I've given you a map of world and I want to see if you can put it back together correctly.' He resumed his reading, knowing that the task would keep the child occupied for the rest of the day. However, a quarter of an hour later, the boy returned with the map. 'Has your mother been teaching you geography?' asked his father in astonishment. 'I don't even know what that is,' replied the boy. 'But there was a photo of a man on the other side of the page, so I put the man back together and found I'd put the world back together too.' Paul Coelho: Stories for Parents, Children and Grandchildren Ovih dana tražim prečicu kako presložiti vlastiti svijet. A vi? Jeste li je našli? |
Petak.
Dan 4. Noćas sam se budila. Nije zatvorio vodu u kupaoni. I tekla je. Polako. Kao mali potočić. A meni se nije dalo ustati. Hormoni rade zbrku u mom tijelu. Gubim koncentraciju. Što sam ono htjela napisati? Budim se svakih nekoliko sati oblivena znojem. A inače se nikada ne znojim. Mrzim vožnju liftom. A i on me jutros navozo. Dat ću mu malo hormona... što si mi u kavu stavila... pa da vidim jel će vozit slalom! Ni kava mi ne odgovara. E, TO je već zabrinjavajuće. Ma ne dam se ja. Nakon treće šalice će mi sigurno biti ukusnija. Hmm... Mislila sam ovo kao šalu, ali sama pomisao mi uzburkuje stomak. Ne bi bilo loše ni odviknuti se od silnog kofeina! Priznajem. Ovisnik sam. Danas je dead line za slanje izvještaja. A meni se tako ne da kopati po podacima. Improvizirat ću. To su ionako samo brojevi... Joj, da je meni da za čarobnjaka izučim, cilinder nabavim i zabavim se so tom magijom... |
Četvrtak.
Dan 3. Danas počinjem uzimati Klomifen. Dvije tablete. Shvatih da je najbolje sve te preparate uzimati navečer. Da prespavam nuspojave. A možda neku prevarim i zaobiđem u snu. Čitala sam na Internetu da nova preliminarna istraživanja pokazuju kako je veća mogućnost trudnoće ako se lijek počne uzimati prije uvriježenog petog dana. Skupina koja je počela uzimati Klomifen prvi dan ciklusa imala je 24% uspješnosti. Skupina "peti dan" bila je bez uspjeha. Statistika. Laž. Prokleta laž. Statistika. Ja sam se nekako bojala doktorici reći kako ne bi bilo loše da i ja probam s prvim danom. Doktori. Ne vole kad se praviš pametan. Sigurna sam da ni treći dan nije loš. Uvijek sam voljela proste brojeve. Donosili su mi sreću. Mogla bi 13. primiti injekciju, a 29. saznati da sam trudna. ;-) |
Ustala sam ranije nego inače.
Htjela sam u nedjelju otići do nje. Podijeliti skrivene misli i žudnje. Reći kako mi nedostaje. I nisam... Bila sam previše opterećena sobom. Često mislim na nju, ulazi mi u snove. Njih dvije. Majka i kćer. Baka i mama. Zajedno. I naši razgovori. Ostajem bez odgovora. Ali i dalje zapitkujem. Tražim. Jesu li znale koliko ih volim? Danas joj je rođendan. Odnijela sam cvijeće. Zapalila svijeću. Sretan rođendan, mama... I ako me čujete... ma znate... |
Srijeda.
Dan 2. Danas sam bolje. Obuzimaju me pozitivne misli (kao i početkom svakog ciklusa). Najgori su mi dani iščekivanja. Proučavam promjene koje su malo umišljene, malo posljedice hormona. Samu sebe nagovaram da test radim sljedeći dan. I sutradan ponovo. Izmišljam razloge zašto je to bolje. Vrtim u glavi film. Kako mu reći da je tata? Nekad sam mislila da ću tu spoznaju nositi kao najveću tajnu. Barem koji dan. Da su uvjerim da je istina. Dok ne puknem od sreće i želje da je podijelim... I onda mu pokloniti sličicu djeteta. A on bi mislio da nam se opet printer pokvario i da trošim previše tonera... Ili kupiti malu plavu dekicu? I pokazati mu je onako, kao slučajno... dragi, vidi što sam kupila... to je za bebicu... Nacrtati na ulaznim vratima stana tri srca? Jedno malo... Nabaviti trudničku haljinicu i pitati ga kako mi stoji? Sad... kad jednom ugledam taj čarobni plusić, teško da ću ikom uspjeti zatajiti! |
Posao.
Prije godinu i pol kad sam prelazila na ovo radno mjesto sve je izgledalo savršeno. Ma nisam ja tako naivna da bi u sve povjerovala (a i to mi je peti posao, četvrta firma), ali... i kad skineš 60% obećanog, još uvijek dobro izgleda. I tako se ja (još uvijek mlada i naivna), nezadovoljna trenutnim, upustila. Oštro skrenula, promijenila posao... upisala postdiplomski... Ovih dana preispitujem odluku. Ljudi s kojima radim... Mmmm... Koliko sam naučila? Na početku puno. Sad... rijetko mi je potrebno upotrijebiti više od 10% kapaciteta. TO je najveći problem. Dosadno... Faks? Ne vidim više smisao. Kad završim neću dobiti ni veću plaću, ni bolje mjesto. Mislila sam da će me cijeniti. A ispada da sam ja samo izvor informacija (poput novina ili web stranice). Postojim. I to je sve. A onda čujem da me žele natrag u stari Sektor. Nešto što bi htjela raditi. Onda se opet odričem svega što sam ovdje počela? Muči me i vraćanje na staro (jedino bi Sektor bio stari. Radno mjesto i nadređeni bili bi novi). Kao da priznajem poraz. A to jako ne volim. Ne kaže meni dragi uzalud da sam ko mazga. Svaki put to shvatim kao kompliment. ;-) |
Utorak.
Dan 1. Prvi dan nove nade. Od kad uzimam hormone menstruacije su obilne i bolne. Oduzimaju mi energiju. Ovo malo što imam. Na poslu se jedva koncentriram. Više se ne trgam da dobijem složenije zadatke. Samo odradim što moram, i odlazim doma. U stanu rusvaj. Neoprano suđe od nedjelje. Brdo veša za ispeglati. Prašina... Večeras idemo van na večeru. A spavanje zvuči taaaakooo privlačno... |