Ponedjeljak.
Dan 31.

Danas sam bila u bolnici. Na novom dogovoru i ultrazvuku.
Endometrij je pretanak, a žuto tijelo liči na cistu. Nije dobro...

Sljedeći ciklus je inseminacija. Meni prva.
Klomifen, štoperica, estrogen za podebljanje endometrija. Intrauterina inseminacija. Progesteron.

Doktorica odlazi na 9 (čarobni broj) mjeseci u Ameriku. Hoće li doktor kojem dođem prihvatiti njenu terapiju?

Čekaonica. Djevojka koja sjedi preko puta mene mi je odnekud poznata.
Shvatim da je trudna. Vidjela sam je na dan punkcije. Boljelo ju je. Pitala me da li uvijek tako boli. Nisam znala.
Još nisam krenula tim putem.
I dok je ona ležala na jednom stolu, na drugom su meni radili HSG.
Pokušala sam ne ispustiti glas.

Čekaonica. Druga. Kod mog ginekologa.
Prepoznaje me na hodniku i odmah poziva unutra.
Kaže sestri neka mi da duplu dozu hormona. I za drugi mjesec...
Zašto misli da će mi trebati? Ali ne prigovaram. Znam da mi želi pomoći. I poštedjeti me stalnog čekanja.
Dok izlazim, viče za mnom... zaželi mi bebicu. Hvala mu.

Pamti... Piši... Kupiti sitnicu doktoru za Božić.

Nedjelja.
Dan 30.

Budna sam prije 6. Napeta... Tužna...
Noću se trzam i budim. Provjeravam da li su mi grudi još velike (oooogromneee za moj pojam!).
I osjećam kako kopne. I uvjeravam sama sebe da je to iluzija. I pokušavam ih natjerati da bujaju. Samo još malo. Samo dan, dva... A onda će već biti prekasno da se smanje. Onda me više neće zamarati njihova veličina. Onda ću u sebi nositi čvrsto priljubljenu točkicu. Moju malu točkastu srećicu.

Ustajem.
Temperatura pada.
Nagovještaj krvi. Moja utroba me ponovo iznevjerila.
Što je ovaj put zatajilo? Koliko toga? Kako otkriti?

A onda pomislim na žene koje već godinama pokušavaju dobiti bebu.
Hrabre žene koje srećem u hodnicima bolnice, koje svoje znanje nesebično dijele s drugima.
Koje još uvijek vode borbu. I nadaju se.

I mislim kako sam nezahvalna, slaba. Mi smo tek na početku.
Bolnica, doktori, pretrage, brisevi, hormoni...
Još nije nađena greška.
Greška. Tako ponekad razmišljam o sebi. Kao o velikoj greški koja nije sposobna stvoriti novi život.

Ponekad poželim imati neprohodne jajnike. Onda bi znala da je IVF jedini način. I doktori bi ga već odobrili.
Ovako... misle da je sve (dosad pregledano) u redu. I pouzdaju se u tok vremena.


Probudio se.
Ne vidi signale koje šaljem. Ne shvaća koliko me duboko prožima želja za djetetom.
I bol. Oči mi se lako orose ovih dana. Utroba se grči od divlje želje.
On još uvijek ne misli da postoji problem.
Ne sprečava me u nastojanjima, ali i ne sudjeluje.

Svaki mjesec mi pruža lažnu nadu kako sam mama. I mada znam da su šanse male, pomislim... možda ipak!
Tražim znakove na tijelu, proučavam mirise, hranu...
Razgovaram s njoj (curica je).
Tražim znakove oko sebe. Smiješak u očima djeteta. Njegova nevine izgovorene riječi postaju proročanstvo.

Mislila sam da je dovoljno da se dvoje voli, pa da stvore novi život.
Htjela bi da sam zanemarila faks, posao, karijeru (kao što to sada radim), i rodila dijete čim sam ga srela.
Možda bi onda bilo lakše. Prije svih ružnih stvari koje su mi se desile. I uzdrmale me.


Tješi me.
Ne znam kako bi sve ovo bez njega. Puno ga volim.