Danas je zadnji dan bolovanja.
Ni ne sjećam se kada sam toliko vremena provela doma.
Brzo je prošlo. Ima toliko stvari koje bi htjela napraviti, a ne stignem dok radim.
Uskoro ću ja ponovo na bolovanje (nadam se trudničko.. ;-) ).
O onom drugom ishodu još ne želim razmišljati.
Idem sad prelistati slike, oprati suđe, ispeglati još jednu hrpu veša.
Zamazani staviti na pranje…
Presaditi biljke, očistiti frižider, smisliti što ću za ručak (možda okruglice sa šljivama).
Ne brinite, nije mi dosadno!
Predvečer sam u gradu.
Nakon dužeg vremena.
Idem doktorici po doznake za bolovanje.
Podsjetnik: Svakako kupiti!
Karte za Play Beckett.
ON, NEKO DRUGI
Već duže vrijeme neki čovjek u meni odbrojava moje korake. Jedan, dva, tri, četiri... I tako po čitave dane.
Pustim ga da to čini, hoću da kažem, ne mogu zaustaviti kada nešto naumi. On unaprijed zna što ću ga pitati, a ja se uvijek iznenadim njegovim odgovorom. Sve u svemu, navikao sam se već na njega. Posljednjih godina neprestano je sa mnom. Ponekad mi se učini da je živio u meni od najranijeg djetinjstva, tj. od kada se pamtim. Kako bi inače znao neke najintimnije stvari koje nikome nisam povjerio? Često zaželim da izađe iz mene, da sjednemo za stol i ljudski popričamo o svemu. On se tada zavuče u najdublji dio mene, postaje malen i gotovo nevidljiv i odnekud iz daleka odgovara. Neće da govori o sadašnjosti i uopće, pravi se kao da ne hodamo ulicama Londona i kao da ne postoji ova nova stvarnost oko nas sa svim svojim posebnostima. On bi samo da priča o prošlosti. Naročito o stvarima koje bih ja što prije da zaboravim. Kaže (gotovo podsmjehujući se): Sve tvoje je u tebi. Treba ti samo pomoći da pravilno rasporediš uspomene.
Ponekad mi uspijeva da se pretvaram kao da me njegova priča naročito zanima. On tada, sebe ljubiv kakav već jest, raspriča se i postane velik tako da zauzme potpuni oblik mene. Ja se tada samo umnožim, brzo i spretno sakrijem iza ugla, a on produži nekom od ulica Londona. Sjednem napokon sam u bar, naručim pivo i ne razmišljam ama baš ni o čemu. Tih nekoliko dana dok sam sâm družim se samo sa Englezima i govorim naravno engleski. On za to vrijeme kruži ulicama Londona i prati naše izbjeglice da bi pronašao put do mene. Obično uđe s lijeve strane, namrgođen i uvrijeđen, gleda na drugu stranu ulice. Neko vrijeme tako šutimo i samo hodamo. On zna sve što bih ga ja mogao pitati, a ja ne znam što će mi odgovoriti. Zatim, nakon nekog vremena, počinje ponovo da mi broji korake. Jedan, dva, tri, četiri...I tako po čitave dane.
Današnja slika nažalost nije moja.
Još puno takvih lijepih možete naći na stranicama Galerije Badrov.