Ovih dana često susrećem Njene oči.
Promatraju me u snovima. Iskaču iz najtamnijih kutova sobe, kada smo tišina i ja same.


Kažu da su oči ogledalo duše.


Sad, kad prizivam sjećanje, postaje mi jasno.
Nekada su bile bistre. Pune života.
Smiješile se.

I onda, polako... počele su se magliti.
Ne znam zašto. Ni kad je počelo.
Primijetila sam prekasno. Bila sam mala.

Taj strani pogled, pun patnje, straha, boli...
Plašio me. To više nisi bila ti.
Samo sjena...

U tebe su se uvukli neki nemirni duhovi.
Govorili su umjesto tebe. Upravljali tvojim pokretima i mislima.
Preuzeli su tvoju dušu. Tvoj pogled.

Kroz tvoje oči gledali su oni.
Tek ponekad izborila bi se i kradomice mi poslala pogled pun ljubavi.

Ukrali su mi te. Nisu ti dali da budeš svoja. Moja. Jedina.

Mislili su da su ih lijekovi otjerali.
Ali ja sam znala da su i dalje tu. Da čuče i šapuću. Proganjaju...


Strah me da se jednog dana ne usele i u mene.
Kako dolaze? Kako zaposjedaju? Krvlju? Mišlju?


Ne želim da moje nemire ikad vide ni on, ni moje male točkice.