Srijeda.
Dan 2.
Danas sam bolje. Obuzimaju me pozitivne misli (kao i početkom svakog ciklusa).
Najgori su mi dani iščekivanja.
Proučavam promjene koje su malo umišljene, malo posljedice hormona.
Samu sebe nagovaram da test radim sljedeći dan. I sutradan ponovo. Izmišljam razloge zašto je to bolje.
Vrtim u glavi film. Kako mu reći da je tata?
Nekad sam mislila da ću tu spoznaju nositi kao najveću tajnu. Barem koji dan. Da su uvjerim da je istina.
Dok ne puknem od sreće i želje da je podijelim...
I onda mu pokloniti sličicu djeteta. A on bi mislio da nam se opet printer pokvario i da trošim previše tonera...
Ili kupiti malu plavu dekicu? I pokazati mu je onako, kao slučajno... dragi, vidi što sam kupila... to je za bebicu...
Nacrtati na ulaznim vratima stana tri srca? Jedno malo...
Nabaviti trudničku haljinicu i pitati ga kako mi stoji?
Sad... kad jednom ugledam taj čarobni plusić, teško da ću ikom uspjeti zatajiti!
Post je objavljen 01.09.2004. u 15:06 sati.