samo tako...

....nespremni na bol koja se desila.

U osam dana izgubili smo tri mace , članove naše obitelji .

Svatko od nas , moje muško i ja imali smo svoju mačku. On - Boška Buhu , najumiljatijeg mačora na planeti. Ja - MiuJagodicu , najmrgođeniju mačku koja je voljela mene i nikoga više.

Ta dva stvorenja su naše živote činila potpunim , sretnim , nasmijanim . Ta dva stvorenja su radi boleščine otišla u samo par dana.
Tuga koja je zavladala nama je neopisiva i nama nepoznata. Treća maca je bila kod nas sa svojoj sekicom radi udomljavanja tako da se nismo ni stigli zbližiti .I ona je otišla iza duge
Sada u domu imamo jednu macu koja je izgubljena kao i mi . Ona jer ne razumije zašto je sama a mi od boli ne znamo kako dalje. Trudimo se to sve procesuirati i nazvati životom. Trudimo se i shvatiti onu da vrijeme liječi sve. Najviše se trudimo malenoj pružiti ljubav i sigurnost. A ona ....ona nam to vrača na najljepši način .

Život je to...nekome nezamisliva glupost a nama nezamisliva tuga .
Misao koja nas drži je da nas čekaju na nekom boljem i šarenijem mjestu.