samo tako...

Ne mogu se sjetitu kako sam htjela započeti ovaj post niti naslova....blokada totalna. Nije niti čudo s obzirom na obzir. No počnimo....

Otkazana je škola,djetešce otišlo malo tati na selo. Pozatvarali se lokali drugo djetešce isto otišlo tati na selo. Zvao doktor, rekao ne mrdaj...nisam kod svog tate na selu. Maleni na prisilnom godišnjem.

Potres.....protresao nas do srži i protresao sve ono što smo imali u planu,skoro gotova realizacija. Živi smo i zdravi je ono što nas drži iznad površine ludila.

Potres...čvrsto me grli,govori sve je u redu a ja nemam pojma šta se događa. Cijelo vrijeme smiren,organiziran,pušta muziku pleše,ljubi,čuva.

Potres...protresao je sve moje moždane vijuge ( ako je koja ostala) , otvorio mi oči.

Osuđeni smo na sebe...On i ja...pijemo kavu,čaj. Radimo nove planove. Radimo dnevni plan. Jedan dan rezanci drugi njoke , treči čistimo orahe.
Puno priče, smijeha. Puno nas....

Gledam ga....nekim novim očima. Gledam sve ono o čemu sam maštala tu je pored mene. Pokazuje mi svoju ljubav na svoj način , čini sve da se osjećam sigurna. Strah koji me gušio potpuno je nestao.

Događaji koji slijede neće biti lijepi , krečemo iz početka...doslovno . Ali....u tome svemu ruka koja me čvrsto drži daje mi nadu da će sve biti dobro,da smo dobro.
Svako zlo za neko dobro...i BI DOBRO !