Vele danas ujutro (prije sedam sati!) na mojoj omiljenoj radio stanici (Kako li samo mogu biti tako budni i toliko puno brbljati tako rano? ) o prilogu jednih dnevnih novina od ravno pedeset i dvije stranice o "muškim stvarima" tj. muškim željama...

I sad slijedi nabrajanje - moderna odjeća, brzi luksuzni auti, skupi satovi, gadgeti oliti kompjutori, mobiteli... i fino vino.

Ovo sve prije priznam - definitivno stvari na što se muški pale. Jes da svaka ta "sitnica" teži brat bratu 10.000 - 100.000 (ne zavaravajte se - ojra, ne jadnih recesijskih kuna!). Ali faking fino vino - jebemu.

Kao da smo mi žene glupe plavuše ili jeftine kurve, pa pijemo samo zagorski tudum. Beli.

Nakon toga sam počela razmišljati o našim ženskim sitnim željicama - haljinice, cipelice (ako nisu od najmanje 2.000 kuna ne vrijede ), razvikana šminka, parfemi, kremice što pomlađuju ...

Jebiga, sve smo mi krvave ispod kože, pa volimo barem gledati slikice po jeftinim modnim dodacima ili skupim časopisima, ako već ne i kupovati...

Ruku na srce - gdje bi si netko koji vodi tako običan život kao većina od nas obukao tu neku skupu toaletu u kompletu sa preskupim cipelicama (ne, ne D&G i Gucci su mi uglavnom kić na kvadrat) kojima je cijena proporcionalna udobnosti istih?

Nit' smo pozvani na Story celeb party, nit na krstitke kod poznatih nogometnih faca, nit na elitno vjenčanje čak ni lokalnog seoskog tajkuna, a kamoli šire...

Što me podsjetilo kako bih se morala spremiti na moje selske svatove - lokacija je premještena u još veću selendru zbog većeg broja pozvanih uzvanika.

Jao meni, kume, kume, izgore ti kesa....

I još jedan dodatak, isto tako pokupljen danas s radija, vele oni:

"Što nam je potrebno da u ovo pred-ljetno doba naćeramo liniju da izledamo kao Rihana?"

Odmah sam si pomislila:

- kao prvo: trebalo bi mi skinuti jedno 25 godina
- dodati nekih par dekagrama u predjelu gornjih ekstremiteta oliti prsnog koša
- dodati jedno kilu - dvije u predjelu stražnjice (ne zavaravajte se - ona je ipak takve rase, a slike su samo dobar marketinški i retuširani pogled kako bi neka poznata pjevačica morala izgledati)
- skinuti onih nekoliko deka s predjela mog seksi šlaufića .

I sad - bi li se s njom mijenali? Ma jok.

Opet sam u nekom čudnom filmu...

Kad želim pisati i imam neke luude ideje da s vama podijelim - nemam vremena, pristup internetu...

Kad se konačno, umorna od posla, pranja, peglanja dovučem doma - jebiga, ispari i volja i želja...

I uz to po stopedeset i sedmi put čitam "Pride and Prejudice", naravno, J. Austin...

Ovaj put na hrvatskom.

A samo sam tražila Dostojevskog po knjigama jer sam zbog nekih nepismenih izjava na TeVe-u prijetila s "Zločinom i kaznom" Guzdi, Nasljedniku i Maloj (nek dijete odmah počne čitati, da ulovi ritam do mature )...

Ponekad je povijest ljepša od sadašnjosti...

Čuda interneta....

Danas je stigao mail iz Amerike. Poruka od neke Amy kako je među papirima svojeg oca, a koji je opet naslijedio većinu stvari od velečasnog Tim-a, pronašla isprintane mail-ove, između ostalog i moj, pa eto šalje poruku kako je velečasni umro još 2005. godine.

A onda sam se ja vratila u prošlost.

Velečasnog Tima upoznala sam davnih dana u crkvi u/na Širokom Brijegu. Tada sam imala nekih 15-16-ak godina, te sam s roditeljima bauljala tim dijelom svijeta. Tim je, nakon što je zatražio dozvolu za snimanje, posnimio naš razgovor na kazić, uzeo našu adresu te smo se rastali kao "stari prijatelji".

Poslije su stizala pisma, snimljene kazete, moji roditelji su simpatičnog velečasnog (katoličke vjere) nekoliko puta ugostili u Zagrebu i vodili na izlete u vikendicu, Mariju Bistricu i uokolo Zagreba, te smo dobili poziv da dođemo k njemu u goste u Ameriku.

Nakon što smo mu objasnili cijenu avionske karte u odnosu na godišnju zaradu našeg oca, moj brat je dobio poziv da dođe k njemu u goste, uključujući plaćenu avionsku kartu!

Ne da je proveo nekoliko dana kod velečasnog Tima (Braco je tada već bio student), već je s njim obišao Ameriku s jednog kraja na drugi (uključujući i Seattle odakle još uvijek imam majicu ) posječujući i obilazeći njegove američke prijatelje kako bi smještaj bio povoljniji. Neizmjerno iskustvo.

Anyway, u međuvremenu je nama dojadilo javljati se postarijem velečasnom, no tu i tamo smo poslali mail (to valjda ja) s najnovijim vijestima o vjenčanjima, rođenju Nasljednika, Male, bratove obitelji ....

I sad se sve - kao golub vraćen na početak priče - vratilo ovim jednim minijaturnim mail-om.

Neko novo prijateljstvo? Neke nove veze? Neko novo čudo? We'll see....

Već se dosta pisalo o mobitelima i općenito o kulturi korištenja mobilnih aparata, pogotovo u poslovnom okruženju. No, neke današnje sitnice su me razljutile toliko da nije loše sve dobro ponoviti!

Kao prvo - zašto se netko javlja na moj poziv i sikće mi u slušalicu kako je na sastanku i da će se poslije javiti?

Naravno da znam da se dotični nalazi na radnom mjestu. U slučaju da mi se ne javi trebalo bi značiti samo dvije stvari - ili da na drugoj liniji i već komunicira s nekim ili da je na sastanku, pa mu nije zgodno javiti se.

I da će se javiti kad bude mogao, čim sastanak završi.

Priznajem još i treću opciju a to je vožnja tj. boravak za volanom. Neki se ne javljaju. Ja se javljam, no već sam nekoliko puta prošla nekažnjeno kao kroz iglene uši pokraj policije.

Ima ih i onih što ne znaju ugušiti zvuk poziva, pa nas usred sastanka zaskoči neki čardaš, tamburaši, hrvatska budnica ili samo zvrndanje telefona. To mi jedino pada na pamet. Čisto ne vjerujem da namjerno ostavljaju telefon uključen.

A tek glasno javljanje usred sastanka normalnim glasom - ili konstantan izlazak i ulazak natrag na sastanak / predavanje nakon svakog poziva.

Sve u svemu - stvarno bi većini trebalo uzeti mobitel prije sastanka kao nekad kod ulaska u saloon oružje - tj. revolver.

Ps. Zaboravih vam napisati utiske s posjeta doturu za "one stvari". Doktor rekao da je sve pet (doduše, ako se u formulu ukalkulira i moj broj godina ), no Guzdi sam prodala priču da mu je doktor poručio da bračni život treba češće konzumirati.

Siroti uplašio se od silne brige kako će taj zadatak riješiti uspješno. )

Jedan naš kućni prijatelj, a inače korisnik i posjetitelj Facebook-a (čitaj kako piše ) bunio se što se sve tamo piše.

Pa na primjer doznaš prije nego vlastiti par / bračni drug kako si u pms-u, imala spontani, izvadio zub, rodila sina, pao na ispitu i naravno - udao se tog trenutka, rastao ili samo prevario vlastitiog bračnog ili ne-bračnog druga.

Nema smisla da i mi ne budemo u tom trendu.

Tako da znate i vi dragi moji prijatelji blogeri - omekšala gospodičnu, napravila lijepi friz, te sam spremna za godišnji remont!

Nadam se da će i doktor biti zadovoljan!

Da bi se malo odmakli od dnevne politike, obiteljskih sranja i poslovnih pizdarija, a potaknuta ovim iskrenim postom drage mi prijateljice KATALONE i njenih trauma putovanja avionom, nema smisla da vas ne udavim svojim pričicama o sakupljenim iskustvima putovanja istim prevoznim sredstvom.

E sad, prvi let mi je bio tamo negdje s 11 godina, kada su me starci iznenadili ponudom (taman sam se vratila navečer iz škole s popodnevne smjene) da slijedeće jutro mama i ja otputujemo s tatom do Splita (on je išao na neki poslovni sastanak). I tako bi. Digli se mi u neke sitne sate, na Plesu bile tek čistačice, ukrcali se njih nekoliko poslovnjaka, stjuardesa, stjuard, tata, mama i ja. U tadašnjem avionu JAT-a.

U nekom sam trenutku razgovarala s pilotom u kabini, te je ovaj na moju želju manevrirao avionom. To je bilo doba davno prije terorizma i 9/11, te su ovakve "specijalne" goste tu i tamo poveli do kokpita.

Samo koju godinu kasnije već sam sama putovala do Egipta, Francuske (tamo sam zabunom otišla u krivi dio Orly-a - onaj što leti za Afriku ) pa i do USA....

No da. A sad trauma presjedanja u Frankfurtu. Prije nešto manje od deset godina, igrom prilika morala sam sama na službeni put. Do Engleske, i to do Birminghama. Prije toga nisam bila na tom ogromnom čudu zvanom Frankfurtski aerodrom. I sad ja cvilim prijateljici što ću i kako ću...

Ehh.. Žena što tećno govori nekoliko stranih jezika.

Veli meni frendica - Ako moja tante što leti "s njemačkim krilima", kako ih ona zove, oliti Germanwings zna pogoditi gdje će presjesti, valjda ću i ja pogoditi Englesku. I bi tako...

Jedino me razljutilo što je prije mene doletio neki Jumbo iz Pakistana. A ja u redu skupa sa hrpom cvileće dječice, turbana i ljudi što ne znaju zinuti engleski, ali zato sve puno vrećica s indijskim igračakama što se uključuju, sviraju, zuje i zavijaju kako je tko pomaknuo one torbe što ljudi koriste kad se sele (one crveno plave pruge ).

Polijetanje s Schiphol-a (Amsterdam) isto je tako bilo dramatično. Pošto je vjetar puhao tako da je bila otvorena samo jedna poletna staza, tako smo mi (avioni u nizu) čekali kao na blagajni u nekom od naših šoping dućana. I kako je koji došao na red - valjda zbog vjetra i zbog kratkog vremena dozvoljenog za manevar polijetanja - tako su svi relativno oštro i okomito kretali uvis. Pa tako i naš avion.

Eee... Što su neki u avionu bili zeleni u licu...

Na jednom kratkom letu do Munchena (oni famozni vezani letovi za dalje) nisu nam dali piti vruću kavu da se ne zalijemo. I pofurimo. Malo nas je bacalo. Čak su i stuardese bile vezane veći dio puta, što baš i nije utješno.

Zato sam uspjela uloviti let za Berlin (nakon kašnjenja našeg leta iz Zagreba) jer je i ovaj za Berlin kasnio. No, bila je to trka do zadnje sapi u plućima do drugog kraja aerodroma.

Po Firentinskom sam aerodromu (ne očekujte čuda - relativno mali aerodrom) tražila šalter za prijavu za let prema Munchenu. Nema pa nema. Prošetala ja gore i dolje više puta. Bilo samo neki za Monoco. Kad ono - to je Minken na talijanskom...

Ne očekujte previše ni od aerodroma u Grazu. Pokušali se Nasljednik i ja zabaviti tokom višesatnog čekanja. Glavni kolodvor u Zg. ima više zabavnih mjesta od gore navedenog mjesta.

O tome kako sam nekoliko puta ostala bez prtljage, na svu sreću oba puta na povratku, a ne u dolasku....

I dotična se pronašla, te mi bi dostavljena na kućni prag u roku od 24 sata od slijetanja (da mi ne moraju refundirati troškove). Od kad plaćam posebno osiguranje sve stiže na vrijeme.

Za kraj nekoliko "tips" za ove što trtare:

- ako stujardese hodaju po avionu - ne brinite. Kad se zavežu i postanu ozbiljne - e onda počnite moliti
- slobodno tražite alkohol - ja pijem uglavnom pivo ako je dovoljno kasno (vidjela neke što piju vino u sedam ujutro!)
- ne vjerujte Talijanima - čak ni njihovi piloti baš ne govore neki suvisli engleski, obično nešto muljaju u mikrofon, pa onda mislite kako ćete od stjuardese naručiti nešto za popiti
- nisam sigurna da će vam depilacija pomoći u slučaju najgoreg, no samo kao mala statistička pripomoć - većina nesreća se dešava tokom manevara polijetanja i slijetanja, ovo ostalo je peace of cake oliti opustite se...
- oni ružni aviončići na propelere (više vjerujem onima drugima), ali su mi stručnjaci rekli kako su sigurniji u slučaju nekog kvara. Ti imaju neke aerodinamične karakteristike, za razliku od sofiticirane kante što se obruši kao cigla silom gravitacije..

Draga Katalona, ne brini, zbrinut ćemo ti muža kako se šika, oženit djecu, oplakat svaku godišnjicu pogibije... bitno da su noge kak se spada!! Bez dlaka!!

Naše selo opet bruji.

Doduše, na svu sreću u ovoj je nesreći bilo puuno sreće, pa su djeca ostala više - manje živa i zdrava. Jedna slomljena ruka, malo masnica i totalka na auto nisu ništa prema onome što se moglo desiti.

Klincu koji je prije ravno tri dana dobio vozačku u ruke. I ostatku još maloljetnih klinaca. O "ludim" roditeljima što su dali ključeve obiteljskog auta nema smisla govoriti. Oni sad imaju svoj križ. Na svu sreću ne onako težak kakav je mogao biti.

Lako je biti general poslije bitke. Lako je filozofirati što bi mi ili ne bi mi (svojoj djeci), a zapravo smo svi krvavi ispod kože i za njih dajemo i previše od previšeg..

Naravno, to je ubralo moj razgovor sa maloljetnim ukućanima oko NE ulaska u tuđe automobile (Nasljednik je generacija oko punoljetnosti, vozačkih ispita i prvih vožnji) i NE sjedanja na skutere (Mala je generacija krizmanika koji po našim selima dobivaju skutere kao poklone).

Ne znaš što je gore - dati svojima (ovi moji još nemaju uvjeta ni za prvo ni za drugo) ili pustiti da sami odlučuju tko će ih (suludo) vozikati okolo. Koma.

Već sam pričala o kodeksu ponašanja na poslu, što ujedno znači između ostalog i kodeks oblačenja. U nekim je to poduzećima u pisanom obliku, pa pretpostavljam da se ljudi toga i pridržavaju htjeli to ili ne. No, u onima gdje to nije strogo određeno možemo svašta vidjeti...

Nećemo sad o majicama na bretele, ogoljenim pupkom ili nekim izlizanim trapericama ili minjacima do , jelte..

Danas je pokraj mene prošla kolegica (u našem centralnom uredu u Zagrebu) u onoj nekoj lepršavoj polu-prozirnoj haljinici (debelo iznad koljena). Osim što kolegica baš i nema nekih manekenskih proporcija (godina oko 35), što čak ovdje nije važno, već je prozirna ljetna haljina obučena kao odjeća za uredski posao definitivno nešto što smatram vulgarnim. Mogu samo pretpostaviti kako je to izgledalo kad je žena sjela.

Na mojem je pak sastanku gospođa u ranim 50-ima u trenutku kad je sjela ogolila je noge do debelo iznad koljena (da sad ne velim nešto drugo) jer se njezin haljetak (neko svileno čudo), koji je prekrasno izgledao kad je stajala i održala svoju prezentaciju (u kombinaciji sa laganom vesticom i nekim dugačkim đinđama) podigao skoro pa do gaća. Hmm...

Moguće da je stvar u redu kad dotična sjedi za svojim radnim stolom, pa se ne vidi dokle se podigne odjeća. No, pošto smo svi skupa bili zarobljeni u sali za sastanke, tako smo se nakon višesatnog sastančenja počeli i gnijezditi i odvajati stolce od stola kako bi nam bilo ugodnije.

Nije da sad ja ne volim nositi minjake. Ili jeans - pogotovo suknje - one uske i relativno kratke, bez obzira na moje godine (no moja konstitucija dozvoljava neka takva iživljavanja do određenih granica), no ne oblačim se tako kad idem na sastanke ili neka druga službena okupljanja. Ponekad čak skoknem i na frizuricu, ako sam baš onako posebno raspoložena (doduše, ova secesija ubila i želju da trošim na takav luksuz tj. moj novčanik je ubio te želje )...

O muškima neću. Ima ih koji hodaju u odjelima, ima ih koji kao da su došli s kopanja vinograda...

Da čujem što se od vas očekuje na poslu? Jel hodate goli ili obučeni???

U svojem poslu imam mogućnost ekstra rada preko tzv. "dežurstava". Ne želim ulaziti u detalje, no point je da mogu dodatno zaraditi (ovo gore nije obaveza, već izbor svakog koji ima određena znanja te stručni ispit da bi uopće mogao raditi to što radim) u okviru svojeg zanimanja.

I ja sam vesela što uopće imam tu mogućnost dodatne zarade, makar to znači da je moja obitelj zakinuta za moju prisutnost. Kad su djeca bila manja, a Guzda "na terenu" dovlačila sam Sveki da ih pričuva, skuha ručak i pazi preko mojih vikend-dežurstava. Sada je već bolje jer se dobrom organizacijom i sami pokrijemo.

Zapravo priča počinje s mojom prijateljicom - profesoricom hrvatskog jezika naše seoske gimnazije koja je tokom ovih uskršnjih praznika dodatno zarađivala odlaskom u Zg. i ispravljanjem maturalnih testova (jer se žena nalazi u toj nekog grupi profesora što su obučeni da to mogu raditi).

A pri tome je sve komentirala kako je to njoj tlaka i kako joj je žao što joj muž ne zarađuje dovoljno da ona to ne mora raditi.

Ja sam se pak zgrozila nad takvim načinom razmišljanja...

Jedna moja druga prijateljica (inače žena koja osim svojeg osnovnog posla dodatno radi u slobodno vrijeme posao iz svoje struke, a isto tako i njezin suprug, nakon rada u smjenama obavlja jedan sitan obrt, pa bi to značilo kako u kući imaju dvije plaće + dvije dodatne zarade u visini jedne do dvije prosječne plaće, na dvije studentice kao onaj "rastrošni" dio obitelji) svojedobno je izjavila kako je novac na cesti, a samo ga treba znati iskoristiti, pronaći i pokupiti.

I ovdje govorimo samo o poslovima koji su legalni i pravno dozvoljeni. Da ne bi bilo zabune.

U slučaju da mi je stvarno potreban novac sigurno bih se potrudila pronaći i posao koji nije vezan uz moju struku, ali isto tako donosi novac. Bilo to peglanje, čišćenje kuće, prodaja Tupperware-a ili sličnih drangulija, ili konobarenja, bez obzira što sam daleko obrazovanija od zahtjeva tih poslova.

Doduše, u toj priči je u igri i psihologija. Od toga da dobra ideja prodaje proizvod do toga da nas je sram raditi neke niževrijedne poslove. To što su ti poslovi dobro plaćeni (pogotovo u ovim našim teškim recesijskim vremenima) - to nikoga ne zanima.

Moja susjeda - penzionerka, inače čistilica kod jedne obitelji zaradi skoro pa njihovu 12. plaću (kad sve zbrojimo na razini 365 dana), no za to vrijeme dotična gospođa radi neke druge stvari, zaradi veći novac ili plati svoj mir bez peglanja i čišćenja kuće (koji bi obavljala tamo negdje od 21 - 23:30 i pala s nogu ili u međuvremenu završila u bolnici ili ludnici).

I tako - nemojte kvocati da nemate dosta za život. Ili neku ekstra luksuznu "igračku".

Da ponovim - lova je na cesti, samo ju treba pronaći!

Jučer sam potpisala ugovor s jednom turističkom agencijom koju smo demokratskim putem odabrali da nam vodi djecu na "mini" maturalac. Onaj u osnovnoj školi.

U ugovoru piše da će "kvalitetnim smještajem" i "kvalitetnim prijevozom" osigurati maturalno putovanje tako da mi kao roditelji ne strepimo nad dotičnim. Hmmm...

Nakon onog današnjeg događaja s autobusom koji je izgorio kao šibica, fala Bogu, s dječicom IZVAN dotičnog prevoznog sredstva, a ne UNUTRA - i bolje im je da butu dovoljno KVALITETNI.

No, što mi kao roditelji možemo uvjetovati pod tim pjesničkim nazivom u ugovoru???

Već godinama ugovaram / dogovaram prijevoz malih dijabetičara na more s nekim donatorima koji su voljni platiti prijevoz na ljetovanje kvalitetnim autobusom, s kvalitetnom klimom i vožnom po autoputu (nekad vam jednodnevni izleti padaju u vodu, kad vozač na svoju ruku ili u dogovoru s vlasnikom "opiči" vožnju lokalnim cesticama, pa djeca od programa na izletu vide samo vijugavu cestu i vrećicu (oni koji u međuvremenu ispuste dušu u dotičnu bljuv-plastiku)).

A poslije - piši kući propalo...

Anyway, znam kako to ide sa seoskim prijevozom djece - sportaša, pogotovo onih nekih neprofitabilnih sportova. Jad i bijeda.

Moj sin jedinac putovao je u više navrata po najvećim mećavama na utakmice (jedna je čak bila radnim danom u Bosni na što sam skoro pa dobila slom živaca) tako da ja nisam bila sigurna tko ga vozi, da li taj otac ima na automobilu zimske gume (makar u tim prilikama ni to nije bila neka garancija sigurnosti), da li voli popiti jednu prije i poslije vožnje i sl. sitnice koje su strašno bitne kad se radi o zdravlju / životu tvojeg djeteta. Koma.

O kvaliteti svakodnevnog prijevoza školske djece - nakon onog groznog smrtnog slučaja prije godinu i nešto u Slavoniji - opet nitko ništa. Dok se ne desi neka nova grozota....

Autoprijevoznici se pobunili da ih "miniramo" mi roditelj jer tražimo minimum starosti autobusa, vlast je opet zaobravila u ime lokalnog seosko - kumstvenog odnosa, a roditelji - obično tupi i glupi bez volje da se izbore za svoja prava ni ne znaju u kakvim im se krntijama voze djeca dva puta na dan!

I ne, nisam ljuta. Samo sam žalosna što tako malo polažemo - što mi kao roditelji, što državna općenito (uključujući lokalnu zajednicu u predstavniku gradonačelniku ili načelniku općine) - u živote ovog malobrojnog nam potomstva.

Nit radimo frišku djecu, nit čuvamo ovu postojeću... Tuga i jad.

Moja prijateljica ima kćer - maturanticu. Pred kojom je matura. I maturalna večera - koja se u našem selu većinom odvija na način da se - osim maturant(ic)a + pratnja (ž/m) na večeri nađu i roditelji, uža obitelj, eventualno kumovi, već koga se pozove (naravno o trošku roditelja) na zabavu u našem lokalnom hotelu.

Tako će biti i s našom maturanticom u ovoj priči.

E sad - priča počinje s kupovanjem haljine, cipela i sveg ostalog vezanog uz dotičnu zabavu za mjesec, mjesec i pol.

No, kako je maturantica strašno teška na biranju odjeće, a istovremeno ima oblik tijela engleske kraljice, stvar i nije tako jednostavna. Pa je moja prijateljica, željevši se poštediti muke "last minute" kupovanja stvar pokrenula već ovaj vikend. Zlu ne trebalo...

I kad dijete ima nog(ic)u broj 35 (stremi na 34) - stvar se još više komplicira.

Kako bi rekla moja druga frendica s istim brojem cipela - "kupim sve što nađem u mojem broju, osim na dječjem odjelu", tako je i s ovom prvom - cura bi neke fine štiklice, "ozbiljne" cipele, a istovremeno da budu ženstvene, dovoljeno male za nježna stopala i ne - ne s dječjeg odjela....

Anyway, da skratim priču - našle su se cipele za maturu, no kako su se nalazile u dućanu "Bate", tako je i cijena bila bliže 600 nego 500 kuna. Puno više od cifre što jedna samohrana majka (bez alimentacije, no sa svakvo mjesečnim obećanjima) može podnijeti.

Ovdje se stvar može gledati iz dva ugla:

Da se odustalo od skupih cipela, pa otišlo u međuvremenu do Metropole - i one od 200 kune bi sveukupno imale "težinu" minimalno 600 kuna (ako uključimo i cijenu odlaska do grada), ne računajući na živce dotične majke jer je mala totalno teška za izbor bilo kakve odjeće i obuće još odmalena (vjerujte mi na riječ - kupovala maloj prije puno godina zimsku jaknicu - grrr ). Ako bi uopće našle u prvom pokušaju cipelice br. 35, a da se istovremeno sviđaju maloj i da je cijena dovoljno povoljna velikoj.

Drugi ugao drži moja racionalna prijateljica koja tvrdi da je kupovanje stvari, bile to maturalne cipele, obične hlače za svaki dan ili nešto treće - koje je iznad mogućnosti vlasnika kartice odnosno osobe koja plaća / zarađuje - loš primjer vlastitoj djeci. Jer onda ta djeca nemaju osjećaj gdje je granica i koliko oni kao (mini) obitelj mogu/smiju potrošiti, za razliku od nekih koji imaju u kući istovremeno više primanja...

Ma da, sklona sam i prvoj i drugoj odluci. I ja sam majka koja definitivno previše troši na vlastitu djecu, samim time ih krivo i loše odgaja i ponekad daje krivi primjer kako se racionalno živi i troši (teško) zarađeni novac.

S druge strane možda ipak imam onu financijsku pozadinu koja moje gluposti može podnijeti. Isto tako sa svojom djecom postavljam granice kad je nešto - bez obzira da li ja to mogu ili ne platiti - preskupo jer su oni premali (npr. za preskupe tenesice) ili je dotični objekt žudnje preskup općenito ili nam kao obitelj nije potreban. I to im otvoreno objasnim sa svim razlozima za i protiv.

Kao i u trenucima kad objasnim svojem malom razmaženom djetetu da je mama sebi kupila nove cipele jer ipak ona radi, cipele su joj potrebne kad ide na posao, a njezina kćer, kako god s nekoliko pari "starih" tenesica misli kako je gola i bosa - to baš i nije istina. I da neće dobiti "jedan za jedan".

A sad da vas vidim - roditelji i roditelji "to be" - kako ćete se vi ponašati ili kako se vi ponašate u trošenju novaca u skladu sa vašim mogućnostima. Pogotovo kad se radi o vašoj dječici...

Već neko vrijeme želim nešto napisati o Farmi.

Osim što mi je ovogodišnja postava ljudi - bez nekih većih konflikata i iluzija o sexu (em su ovi "stari" oženjeni lisci - pjevači previše cool, tupavi nosač balvana - Kike the Ronioc što nije zinuo u ovih četiri tjedna što traje show, onaj mali koji ne znam kuda pripada, ali stalno dobiva imunitete, pa pretpostavljam da je neki lik iz sapunica, četiri hihotave (kvazi) manekenke / pjevačice (u usponu), ona lajava baba exSex bomba (tj. žena koja se na sudu godinama tužila zbog ljubavne afere s Oliverom) i jedina pametna, normalna žena koju su brzinom munje izbacili van (Ella).

I prošlu godinu sam pisala o higijeni do kojeg se ovi dotični ne drže. Od stavljanja na sunce posteljinu (perje) kako bi sunce ubilo klice i povuklo mirise iz vlažnih pokrivača, jastuka i vreća za spavanje, do čišćenja prostora (i spavaonica i kuhinje) i skidanja obuće prije ulaska u kuću (kako se ne bi unosile klice i bakterije iz staja u prostor gdje se obitava / kuha / jede)...

Drugo, jedno od groznih stvari što su nekidan pustili je bilo kako se onaj mali sin Rahimovski (jelte ozbiljan oženjen skoro 30-njak!) umiva direktno iznad bunara zahvativši vodu rukom iz vedra s kojim je vadio. I pljuska se direktno u to "čisto" vedro. Ma odrvatno.

A sad malo i o hrani. Jasno mi je da ovi muški, što kopaju kanale, grade nastambe i septičke jame ne znaju puno o kuhanju. I one male fufice od 20-ak godina što okolo našminkane jedva čekaju da grane sunce, pa da se raskomote u topiće i sunčaju, a ne da hrane stoku, čiste im nastambe i muzu krave. No, ako su se već prijavile za dotičnu emisiju zašto se nisu potrudile pronači, otkriti ili pitati vlastite bake kako se jednostavno i ukusno kuha(lo)?

Sjetih se onih par dana što je u prošlogodišnjoj emisiji uletila Anđa ili kako li se zove ona sisata plavuša iz Malnarove Noćne more, uglavnom mala bosanka što je odmah sredila kuhinju, izvukla nekoliko pita (od onih najjednostavnijih - krompiruša, zeljanuša i kako li se sve zovu ) i nakon par dana izletila van jer su joj ostali dopizdili.

Ja osobno ne pravim domaće rezance, no sigurno je to jedna od stvari što bih prvo "vježbala" doma prije polaska. I domaći kolači - makovice, orehnjače i sl. jednostavna jela za što ti treba malo jaja, brašna i nešto oraha/maka, a svi bi jeli kao ludi kolače koje inače doma nitko ne pogleda.

Ne pratim baš svaki dan razvoj situacije na Farmi, pa tako nisam sigurna u kojoj su fazi s količinama hrane, no bez dobrog doručka i večere NEMA rada na selu. Nekidan su kao bili bez večere. I malo žganaca sa onim sirom što rade od pustog mlijeka sigurno bi bilo bolje nego ništa. Ili žganci s pečenim lukom + špekom (ako ga imaju).

Ima toga još, no, da je sve idealno, ne bi ljudima bilo zanimljivo gledati...

Znam da svaka priča ima više opcija, od onih očitih - crno i bijelo do onih između...

No, nije mi jasno zašto se policija ponaša tako - reći ću samo blago rečeno - čudno.

Da sam ja gospodin Marko Rakar ili X Y (ze) ili neko treći sigurno ne bih učinila nekoliko stvari:

- sa svog vlastitog kompjutora opičila tako vrući materijal kako što je registar branitelja (bar je to lako - kupiš neki mali laptop i onaj stikič i stvar riješiš bez svjedoka, dotično uništiš)

- pokupila registar branitelja i odmah ga objavila (ostavila bih da se stvar "kiseli" neko vrijeme - najgori su mi lopovi koji odmah počnu trošiti svoju ukradenu lovu)

- s bilo kojeg kompjutora bliskog mojoj obitelji / prijateljima ne bi učinila ništa slično

- s bilo kojeg mobilnog ili fiksnog telefona ne bih razgovarala / komunicirala ili nešto treće vezano uz gore navedeni problem...

Sve u svemu, ili ja gledam previše CSI serija i čitam previše knjiga Donne Leon (isto tako krimi - mjesto radnje: Venecija, Italija) ili nam je policija tako nepismena.

Sori dečki u plavom, nadam se da se nećemo vidjeti tako skoro...

Jedno od stvari što me ljuti je kad Guzda ne stavi u usta ni mrvicu negdje do oko 11:08 - 11:44 te u tom trenutku ODMAH, SADA i TRENUTNO mora doručkovati / ručati, što god je spremno ili nije spremno.

Pa nam nedjeljnji ručak ispada tako da dotični doručkuje u par minuta do dvanaest, a onda djecu tjeram oko stola da pojedu friško skuhani nedjeljni ručak tamo negdje oko jedan. Ako prije toga Guzda ne "natjera" djecu mirisima iz kuhinje, pa i oni doručkuju pečena jaja, neki odrezak na naglo ili slični obrok. Pa s mojom juhicom, pečenim picekom ili nećim trećim - možemo samo u frižider...

Ljuti me moj muškarac u još nekoliko stvari: njegova percepcija realnog svijeta svodi se na slijedeće:

- frižider se sam puni, a kad nema neke njemu omiljene i baš u tom trenutku, nakon tisućutristopedeset i dva sata ili devedeset i četiri dana, stvarčice koja mu padne na gladan mozak - strašno se buni..

- čarape i donji veš se sami (koje čudo ) s hrpe u kupaonici pretvore u čiste i speglane paketiće uredno posložene u "njegovoj" ladici

- svježi kruh stiže doma zajedno sa umornom Rudarkom. Tamo negdje iza 16:00 h. Ne, ne zna on da se to može kupiti i ranije.

- šrafncigeri, baterije za aku-bušilice i slične "muške" igračke se nakon tri do pet mjeseci više ne nalaze na mjestu gdje ih je on osobno ostavio (čitaj: nasred kuhinje, u dijelu dnevnog boravka, smisli sam mjesto)

- u pola noći pita da li imam što "sitnog" u novčaniku jer njemu baš sutra ujutro HITNO treba barem 500 kuna da može krenuti na posao / put / zajebanciju. i još barem 50-ak eura i 5.000 forinti. da ne pofali...

Ima toga još. Tu i tamo dobijem blagi slom živaca, ponekad se posvađamo kao cigani, ponekad rezignirano prihvatim svoj životni križ, ponekad "zločesto" zaboravim da doma nema friškog kruha, pa je dobar i onaj od dan ranije. I onaj od dva dana ranije.

I kad bolje razmislim - pa da nema Guzde na koga bi se ljutila?

Ps. No da. Jučer se malo skitarila po Kaposvaru, Hungary.

Pps. Najbolja mi je rečenica vezana uz spisak branitelja: ako Kanađani znaju sve o njima, zašto sad ne bi i oni sami mogli provjeriti da li su stvarno ratovali. Ili oni neki koji su se skrivali po samostanima šire Europe...

Moja najbolja prijateljica otišla je kod svojih na drugi kraj Lijepe naše. Moj kolega vodi ženu u Rim. Familija se javila iz vikendice na moru. I drugi prijatelji su još od petka u svojoj viksi, isto tako na moru. Susjed je već na pol puta do Pariza.....

Nekako se osjećam baš bez veze. I ja bih malo putovala. I ja bih malo uzbuđenja. I ja bih.... ufff...

Jer nakon što smo odgledali jedno pet filmova, što na teve, što nasnimljenih (sve filmovi koje smo barem dva puta gledali, neke i puuno više), nakon što smo odspavali veći dio dana (nakon ustajanja na prvu jutarnju misu i blagoslovljenog doručka), nakon što smo se uspjeli posvađati .... ehhh.... dosta mi je praznika i plandovanja!

Još jedan kratak komentar: znam da nam je svima teško, znam da je recesija i sve što uz nju ide, no kad ti župnik na uskršnjoj besjedi, kada obično žicari hrpu love (valjda računa na potkožene gastarbajtere što svrate na rodnu grudu) za različite građevinske i ine radove, veli kako su teška vremena i kako od svojih vjernika ne očekuje veliku pomoć, nego neka prvo misle na sebe i svoje obitelji, pa ako što ostane i za dotične milodare - e onda je stvarno sranje u zemlji. I šire.

Osim u Rimu i Parisu. Tamo su turisti. Ehhh...

Odlučih: iduće godine se pakiramo za Uskrs i odlazimo nekome u goste. Fućkaš te pripreme za blagdan.

I onda neću spadati s nogu (kao recimo sada).

Doduše, sama sam si kriva što volim kada se doma ispeče domaća torta (od kokosa), malo keksića - prutići od lješnjaka (to su kolači što moji ukućani vole jesti, pa mi je glupo peći neke druge), skuha šunkica (doduše, nije domaća), oboje jaja (po starinski -u luku ukrašena travkama iz vrta), očisti kuća (onaj zadnji ganz), sve ukrasi ukrasnim jajima i sličnim uskršnjim đinđama....

I Guzda je bio dosta marljiv, pa je teraca spremna za upotrebu, treba nam samo toplog vremena. I malo ugljena. Za roštilj.

Stigli smo i u crkvu pokloniti se Isusu u grobu (doduše, Nasljednik je dosta mrnđao, no nisam ga pustila da se izvuče iz našeg starog običaja još dok su bili mala djeca).

No da....

A šta da vam velim - svima sretan i blagoslovljen Uskrs, pravoslavnim vjernicima Vaskrs, a ostalima - huša haj, udri na šunku i jaja...

Kao što su se svi na početku korizme busali u (bujna) prsa kako će se odreć ovog i onog, a sve u svrhu pobožnosti i/ili zdravlja zamotanog u gore spomenutu pobožnost ili nešto treće, tako su i brzo izletjeli iz (samo)nametnutih ograničenja, pa kao što vidim - nitko ne spominje više ništa. Njente.

Jer je za većinu korizma završila par dana iza samog početka te famozne "Čiste srijede" znane i kao "Pepelnica", tamo negdje prve (korizmene) nedjelje. A ne dobrih 40 dana kasnije. Tj. na Veliku Subotu kao posljednji dan prije samog Uskrsa.

Tako isto većina vas miješa izraze "post" i "nemrs". "Post" je uskraćivanje od količina jela koja se inače konzumiraju tokom jednog dana (pravi vjernici su obično na te dane posta bukvalno na kruhu i vodi i to u malim količinama), a "nemrs" - ne uzimanje tj. konzumiranje mesa životinjskog porijeka (riba se po katoličkim kanonima ne ubraja u "meso").

Pa onda gledamo na televiziji razne priloge s tržnica kako ljudi biraju finu papicu kako bi si ugodili taj naporni dan u kojem bi kao postili. Malo morgen "post" s punim tanjurim fine bijele ribe, čašom vina i sličnim delicijama...

Sad mi pada na pamet kako ove godine datum Uskrsa i nama i "njima" pada istu nedjelju, pa je to moj susjed s tugom u glasu komentirao kako će ove godine biti samo jedna šunka, a u njihovoj kući su obično dvije. Za dva Uskrsa.

Anyway, ja sam stigla doma, oslobođena svih službenih dužnosti slijedećih tjedan dana i nadam se da ću se lijepo odmoriti. Imam nekih sitnih planova, noo...

Neki znaju moje privatne probleme, pa njima poručujem - ništa od para, znači i ništa od druženja. Za sada.