Marketing
Odgoj djece - preskupe stvari...
Moja prijateljica ima kćer - maturanticu. Pred kojom je matura. I maturalna večera - koja se u našem selu većinom odvija na način da se - osim maturant(ic)a + pratnja (ž/m) na večeri nađu i roditelji, uža obitelj, eventualno kumovi, već koga se pozove (naravno o trošku roditelja) na zabavu u našem lokalnom hotelu.
Tako će biti i s našom maturanticom u ovoj priči.
E sad - priča počinje s kupovanjem haljine, cipela i sveg ostalog vezanog uz dotičnu zabavu za mjesec, mjesec i pol.
No, kako je maturantica strašno teška na biranju odjeće, a istovremeno ima oblik tijela engleske kraljice, stvar i nije tako jednostavna. Pa je moja prijateljica, željevši se poštediti muke "last minute" kupovanja stvar pokrenula već ovaj vikend. Zlu ne trebalo...
I kad dijete ima nog(ic)u broj 35 (stremi na 34) - stvar se još više komplicira.
Kako bi rekla moja druga frendica s istim brojem cipela - "kupim sve što nađem u mojem broju, osim na dječjem odjelu", tako je i s ovom prvom - cura bi neke fine štiklice, "ozbiljne" cipele, a istovremeno da budu ženstvene, dovoljeno male za nježna stopala i ne - ne s dječjeg odjela....
Anyway, da skratim priču - našle su se cipele za maturu, no kako su se nalazile u dućanu "Bate", tako je i cijena bila bliže 600 nego 500 kuna. Puno više od cifre što jedna samohrana majka (bez alimentacije, no sa svakvo mjesečnim obećanjima) može podnijeti.
Ovdje se stvar može gledati iz dva ugla:
Da se odustalo od skupih cipela, pa otišlo u međuvremenu do Metropole - i one od 200 kune bi sveukupno imale "težinu" minimalno 600 kuna (ako uključimo i cijenu odlaska do grada), ne računajući na živce dotične majke jer je mala totalno teška za izbor bilo kakve odjeće i obuće još odmalena (vjerujte mi na riječ - kupovala maloj prije puno godina zimsku jaknicu - grrr 
). Ako bi uopće našle u prvom pokušaju cipelice br. 35, a da se istovremeno sviđaju maloj i da je cijena dovoljno povoljna velikoj.
Drugi ugao drži moja racionalna prijateljica koja tvrdi da je kupovanje stvari, bile to maturalne cipele, obične hlače za svaki dan ili nešto treće - koje je iznad mogućnosti vlasnika kartice odnosno osobe koja plaća / zarađuje - loš primjer vlastitoj djeci. Jer onda ta djeca nemaju osjećaj gdje je granica i koliko oni kao (mini) obitelj mogu/smiju potrošiti, za razliku od nekih koji imaju u kući istovremeno više primanja...
Ma da, sklona sam i prvoj i drugoj odluci. I ja sam majka koja definitivno previše troši na vlastitu djecu, samim time ih krivo i loše odgaja i ponekad daje krivi primjer kako se racionalno živi i troši (teško) zarađeni novac.
S druge strane možda ipak imam onu financijsku pozadinu koja moje gluposti može podnijeti. Isto tako sa svojom djecom postavljam granice kad je nešto - bez obzira da li ja to mogu ili ne platiti - preskupo jer su oni premali (npr. za preskupe tenesice) ili je dotični objekt žudnje preskup općenito ili nam kao obitelj nije potreban. I to im otvoreno objasnim sa svim razlozima za i protiv.
Kao i u trenucima kad objasnim svojem malom razmaženom djetetu da je mama sebi kupila nove cipele jer ipak ona radi, cipele su joj potrebne kad ide na posao, a njezina kćer, kako god s nekoliko pari "starih" tenesica misli kako je gola i bosa - to baš i nije istina. I da neće dobiti "jedan za jedan".
A sad da vas vidim - roditelji i roditelji "to be" - kako ćete se vi ponašati ili kako se vi ponašate u trošenju novaca u skladu sa vašim mogućnostima. Pogotovo kad se radi o vašoj dječici...
Post je objavljen 11.04.2010. u 22:12 sati.