Eto mene....

Da mi ne bi bilo previše dosadno (), u petak smo skoknuli do Baranje. Trebalo je pokupiti Guzdu kod SKLEPIĆA u Karancu.

Tamo se smjestio jer radi something u blizini, ali trebalo je ostaviti auto s kojim je došao dečkima s kojima radi, te se vratiti po drugi i tako - duuga priča...

Anyway, nema smisla potegnuti na tako daleki put sam i osamljen, tako da smo se brzo dogovorili da ćemo frendovi i ja doći po njega i usput se osladiti baranjskim ribljim specijalitetima. I vinom. Ipak je bio petak.

A u Karancu ludnica. Osim standardnih stranaca što se sve više muvare po Baranji (ne biste vjerovali, no Baranja je hit u Japanu), dotepli se i (srednjovječni) motoristi. Tako da je sam gazda Sklepić tjerao goste jer je sve bilo ful puno.

Usput nam nudio kupnju jedne od tih starih etno kuća (skupa s gostima) jer već ima osam objekata i definitivno mu je too much. Inače, osim spavanja u starim originalnim kućicama (novi je samo jogi i sanitarni čvor) poznati je i njegov seoski doručak - domaći pekmez, kruh, kulen, čvarci, domaća jaja pečena na masti, kolači...

Nažalost, ja sam bila tek drugi put u Karancu, s time da je zbog recesije propao naš plan da zaružimo u Karancu uključujući spavanje kod Sklepića. No, nikad nije kasno...

E da, sad smo se frendica i ja palile na cigane što sviraju u BARANJSKOJ KUĆI, naravno uz finu klopu, no pošto su gorenavedeni motoristi imali skup baš u tom lokalu nije bilo šanse da zguraju i nas četvero.

No, Guzda nam je rezervirao klopu u ČARDAŠ SUZA u blizini Kneževih Vinograda. Nije bilo muzike, no som, smuđ i šaran, te čvarci od šarana (pre-do-bro! ) su bili super, pa smo se brzo zadovoljile hranom.

Ne biste vjerovali koliko je taj kraj napučen turistima. No, i turisti imaju što raditi - dobro su označene pješačke staze, biciklističke (s naputcima gdje je makadam, gdje asfalt..), restorani po seocetima gdje mislite da nema ništa...

Tako je i Guzda otišao na posao spakiravši si i biciklo.

Kao što znate, ja sam poznata u svojem društvu kao opaka majka tvrdog srca...

Naš sin, oliti Nasljednik do svojih punih 16 godina morao je biti u 23:00 sata na kućnom pragu. U najgorem slučaju držati se u našem dvorištu za kvaku naše male kućice. U odnosu na njegove prijatelje to mu je jedna od trauma u djetinstvu.

Druga mu je trauma (bila) što mu s 14 godina nismo dopustiti da si kupi od svojih novaca, a nama tek nije padalo na pamet da mu kupimo skuter. Što je bilo jako šik i zanimljivo kao poklon od krizmanih kumova u njegovom društvu.

Još uvijek, ovih nepunih tri mjeseca do 18 rođendana, tj. punoljetnosti vraća se kući u vrijeme kad se dogovorimo (ovisi da li ide u disco u 20 km udaljeno mjesto, tko ga vozi natrag, da li se slavi neki rođendan i sl.), te se svaki put mora javiti tako da ja po glasu doznam da li je i koliko pod utjecajem alkohola. Naravno, malo alkohola ne mogu skužiti, no ponekad se s nekim veseljem i porukama o produljenju vremena povratka doma oda o svojem stanju.

Jučer nam je poštar ostavio čitulju da se Guzda javi na poštu po preporučenu pošiljku. I vraća se Guzda, ljut...

Poštarice ga gledale kao kriminalca jer smo dobili pismo od Centra za socijalnu skrb našeg malog mjesta (što je opaljen njihov grb na kuverti) te Naziv otpravka koji se dostavlja: UPOZORENJE RODITELJU...

Pa nije trebalo ni otvarati da doznaš o čemu se radi....

Uglavnom, naše "malo" dite je uhvaćeno u konzumiranju alkohola na javnoj površini, te se Guzda kao roditelj mora skulirati, dijete paziti ili će socijalna služba povući neke ozbiljnije sankcije - valjda prema Guzdi.

Koliko ja znam kao brižna majka - Nasljednik nije stigao doma pod alkoholom ni taj put, ni posljednjih puuno puta. Čak ni na svoj vlastiti 17 rođendan! No, kako to objasniti teti na socijalnom...

Uglavnom, nazvala ja ženu, lijepo razgovarali, ona se čak i ispričavala, ali eto - stiglo s MUP-a pa ona mora reagirati, rekla kako joj se obično roditelji ne javljaju (osim ako ih ne pozove na usmeni razgovor, a ovo naše je samo pismeno upozorenje!)...

I što bi vi na ovo rekli???


Update: Ne znam što sad svi vi (pogotovo ovi koji me ne poznaju iz "real life") misle o meni. Uglavnom, Nasljedniku smo zamjerili što nam nije za tu prijavu sam rekao, a ne da dođe do socijalne službe. No, on veli kako ga svaki vikend legitimiraju na raznim mjestima u gradu i šire - reda radi, pa nije smatrao da će i ovaj puta biti nešto posebno. Da li je pio ili ne? Ma dajte, prvo se radi o djetetu koji će za 70-ak dana biti punoljetan, a ne o balavcu od 12. Drugo: nisu ga uhvatili sa flašom vina u ustima niti su mu radili alkotest, već su njih dvojica maloljetnih bili u društvu ovih od 18, ali su samo oni prijavljeni jer drugi i zakonski smiju raditi to što su već radili - sjedili u parkiću u 22:25!! Još su i djeca bila budna.. ehhh....

No daa...

Neću se vraćati na prethodni post. Tko god bio kriv u posljednjoj avionskoj nesreći, nije da iza svih ostalih izjava ne stojim!...

Sada ćemo o nečem completely different - maturalnim haljinama!

Pročitah nekidan u novinama kako je neka maturantica kupila haljinu za četiri i pol tisuće kuna jer je tata popizdio i platio koliko god treba. Jer je mala mjesecima tražila "it" haljinu. Nije pisalo što je u životu tata - jer nisam sigurna da i neki sa desetak tisuća kuna plaće mogu i žele priuštiti SAMO na haljinu tu divlju cifru.

Haljinu koju, osim ako se još ove godine ne ide na barem dvije do tri svadbe ne znam gdje će dotična mlada dama obući (i iskoristiti)...

Ako ćemo pride - još cipele za barem 500-ak kuna, večera, muzika i što li već ide - još nekih 500-ak (u našem selu na maturalnu večeru idu i roditelji i pozvana obitelj, kumovi i ostali - cca par tisuća kuna!).

Sva sreća - kako Nasljednik ove godine ne ide na maturalac (otpao maturalac zbog manjka zainteresiranih), čisto sumnjam da će biti išta od maturalnog (muškog) plesa , pa ni do problema oko od(ij)ela, cipela i svega što ni njego vlastiti otac ne ima (tako da stvarno ne znam kako će obaviti kumstvo u seoskom obliku jer se od njega definitivno očekuje odelo i lakaste cipele - he he )..

No, zato slijedeće godine imamo krizmu, ali se nadam da će Mala to riješiti na jednostavan (i relativno jeftin) način...

Ima i priča iz života, da ne mislite kako ne može i malo skromnije: cure iz razreda moje male prijateljice su se obukle u Importane centru za oko 100-ak kuna po haljini na novogodišnjim rasprodajama (tamo negdje u siječnju), te još cipelice od par stotina kuna u lokalnim seoskim dućanima - voila - ne više od 50 eura po glavi maturantice! Naša cura (ova gore navedena) je potrošila na sebe oko 200 i nešto kuna na haljinu (zbog siluete engleske kraljice), te 500 kuna na cipele (jer nosi mićini broj 35) i to tako da je pola ona platila iz svojeg džeparca (uz suze jer dijete voli čuvati svoje novce) i pola majka.

Na večeru su pozvali samo strica i strinu (da ne sjede same)....

To se zove skromnost!

U subotu i nedjelju ujutro po svih naših dvadesetak i nešto programa što govore jednim od ovih naših razumljivih jezika piče s crtićima i sličnim grozotama, pa ja obično gledam CNN.

I naravno danas - Breaking News - pao indijski zrakoplov.

Osim onih šestoro ili koliko je već ispalo iz aviona i ostalo živo, sve ostalo zginula raja - siroti Indijci što su godinama radili po gradilištima Dubai-a, pa niskobuđetnim letoplanom krenuli doma. Tuga i jad.

I dalje mislim da će nas Kinezi doći glave. Ovaj su svijet preplavili jeftini bofl alati, instrumenti, automobili, a bome vjerojatno i dijelovi za avione. Uključujući i onu famoznu opremu (doduše američku, no sigurno proizvedenu i sastavljenu u Kini, Indiji ili nekoj od tih istočnih zemalja) na dnu meksičkog zaljeva što se u kritičnoj situaciji zaštekala.

Pa još uvijek izlaze tone i tone sirove nafte i oplahuju floridske plaže.

Ne može me nitko uvjeriti da barem dio aviona nisu sastavili iz tih famoznih kineskih dijelova. Doduše, ni indijski ne zaostaju "kvalitetom" za kineskima. I cijenama. To što te poslije dođu glave, nikom ništa... Grrr...

Jučer sam prisustvovala jednom tzv. "okruglom stolu" oliti skupu stručnjaka - znanstvenika. Prvo je nekolicina njih održala predavanja o problematici zbog koje smo se okupili. No da, bilo je tu ponavljanja slika - ilustracija preuzetih s interneta (što i nije čudno jer je tematika bila dosta uska), bilo je tu kvalitetnih objašnjenja, bilo je tu stručnog predavanja kojeg nije razumio nitko osim (smušenog, kakvi već jesu oni "the top") samog autora (poslala poruku frendici kako bih vjerojatno laganije pratila neko predavanje iz medicine nego ovo gore navedeno ), predavanje za koje bi bilo primjerenije da su studenti bili prisutni...

A onda su riječ dobili i svi ostali...

I kad su naši vrli penzići, inače profesori s fakulteta, bivši direktori (iz "Onog doba" oliti tzv. "stare komunjare") i još poneki senilni kolege počeli nama soliti pamet o tome kako moramo trošiti novce (a oni su ih mogli trošiti do besvjesti, a nisu ) na razna alternativna istraživanja, kako treba voditi politiku poduzeća (jer još uvijek razmišljaju kako je to sve "narodno"), pa su se malo - onako kako se već šika - s uvažavanjem međusobno posvađali (valjda na račun dobrih starih vremena i situacija iz tih davnih dana)....

Sve u svemu - pošto nam je skup predvodio jedan akademik, isto tako stari metuzalem, nikome se nije žurilo dalje raditi (kao nama), pa smo mi svi ostali svisli od muke.

Nit' ti je da se demostrativno digneš i odeš, nit' ti je da slušaš kako laprdaju, nit' imaš snage semestara i godina da se s njima prepucavaš...

Uglavnom jedno veoma počno dopodne.

Ps. Pazite što ćete obući. Vani lijeva kao iz kabla. Again.

Kako ono ide u socu od kave: Smješi vam se neki put...

No da, priča ide ovako: Mala je članica naše seoske skupine mažoretkinja, a dotične mažoretkinje su podskupina našeg seoskog duhačeg orkestra. I dotični orkestar, skupa sa mažoretkinjama putuje svake druge godine u neke Bad - toplice u Njemačkoj na festival. I ta je godina je ova sadašnja.

Tako se već danima na frižideru kočeperi post it slijedećeg sadržaja (pisan krasopisom!):

Slijedeći utorak u 20 h u sportskoj roditeljski sastanak (za mažoretkinje).

A za roditeljski (u školi) doznam pola sata prije ili čak dan kasnije...

Na sastanku se skupio popriličan broj roditelja (valjda isto tako natjeran od strane malih mažoretkinja ), te smo bili obavješteni o detaljima tko, što, kako i zašto. Uglavnom, radi se o velikom međunarodnom skupu "pleh muzikaša", te mlada voditeljica mažoretkinja očekuje još ponekog roditelja (pretpostavljam - majki) da sudjeluje u čuvanju dotičnih princeza. I naravno da sam kao majka odmah procjenila da nema šanse da Mala ide bez mene na dotičnu manifestaciju jer će:

- biti ludnica
- jer će se klinke ludirati do bjesvjesti
- jer će biti ozbiljan nastup, više puta na više mjesta (i gornje i doljnje može rezultirati niskim šećerima i po danu i po noći)
- jer će biti potrebno paziti na Maline šećere, obroke, inzuline...

Mala se duri i odbija odlazak s omraženom majkom. Majci se cijela priča dopala i najradije bi otišla i sama bez razmaženog derišta i čuvala drugu tuđu djecu.

Ima vremena još nekoliko mjeseci za pregovore.

No da.... a Nasljednik je nonšalanto izjavio da će i on lumpati na norijati za dvije godine (a 3. je razred). Ehhh...

Sjećam se dana kad sam se redovito javljala u ovo doba....

Osim što je dan šugav kao i svaki drugi unazad nekoliko tjedana i samo što nam (opet) nebo ne padne na glavu (kako je to Hogar Strašni govorio)...

Osim što mi je sva roba nekako "pofajtana" od ove silne vlage u zraku i sama sebi smrdim...

Osim što je i naše preduzeće dostigla recesija, pa nam ukinulo...

Osim što me boli glava od južine...

Dobro vam jutro!! Valjda će ipak dan donijeti neke radosti, makar u mikro količinama...

Update: Stigoh i do toplog kućnog praga...

Glava? Ne boli.

Posao? Maratonski sastanak, no pošto je bilo i konstruktivnog fight na više jezika istovremeno (nemojte me ni pitati kako i zašto ) čak sam i uživala...

A bilo je i nešto sunca...

Ako ste mislili da tvoru ne smeta kiša i ovo ružnjikavo hladno vrijeme - pogriješili ste. Čak i naš kućni ljubimac spava već skoro pa treći dan. Doduše, malo se i probudi, malo skaće okolo, ali to je daleko od energije koju ima po toplom i sunčanom danu. (ovaj naš je luud za kopanjem rupa ispod čempresa u dvorištu - nadam se da se to smije ).

Anyway, osim što cijele dane nešto nakuhavam, pa perem, pa opet kuham, pa opet perem... jučer je pao i jedan ženski izlazak!

Naime, u našem lokalnom nedavno otvorenom kafiću (pošto se nalazi u podrumu jedne stare kuće, s ogoljelom ciglom, podsjeća me na mladenačke dane u Lapidariju) na repertoaru je imao stripera! I ulaz samo za žene.

Neke od prijateljica sam morala dulje, a neke kraće nagovarati, tako da smo se više manje napirlitane (jedno tri puta sam se presvlačila, te na kraju izašla u trapericama, crvenim balerinkama i crvenom kožnjaku - za jednu "staru babu" ), te uputile negdje oko 9 - da ufatimo prvi red - u dotični kafić.

Što sam očekivala? Ma, zapravo ništa. I dalje me čude reakcije raspojasanih žena kako skidaju stripera, guraju mu puste dolare u gaće i slične stvari što se može vidjeti na teve-u. Isto tako, ne volim nabildane tipove (podsjećaju me na jednog mog frenda s relativno sitnim QI-om i visinom nešto nižom od moje, a ja sam vam jedna mala ), već više one sportske tipove - visoke i mršavije. No da...

Uglavnom, uletio je mladac u trapericama, majici, kožnjaku i šeširu nakon što nam je već dopizdilo čekati, ne znam zašto, ali podsjetio me na Ciganovića (doduše bolje istesanog tijela, što smo poslije uspjele vidjeti), pa odmah možete misliti kako mi se sve skupa nije svidjelo, niti je bilo nekog velikog wou... I da, bilder.

Možda se i malac preplašio - više manje treznih žena i cura... Nije se tu radilo o djevojačkoj večeri ili nekom takvom "alkoholiziranom" druženju gdje bi se možda moglo nešto zanimljivije i dešavati.

Bilo je još poslije i "policijskog" posla, te "šljakerska" točka - doduše bez kacige (e, baš sam cjepidlaka) - i kraj.

Doduše, kad s našim boljim polovicama izađemo, neki trgaju majice i skupljaju "nagrade" od hostesa - nekako mi je zabavnije, zanimljivije i otkačenije...

No, ne može se reći da nisam bila na striperu.

I da mi je vikend prošao bezveze. Zar ne??

Ne mogu reći da se ne igram. Mislim različitih nagradnih igara.

Od onih kad ispunjavaš bezbroj kupona okružena hrpom vrećica u lokalnom mega-storu do slanja ispunjenih izrezotina iz novina u malim plavim kuvertama. Ili bijelima. Ne igram samo one igre s slanjem sms-ova mobitelom jer i dalje smatram da je to šrot. I više manje prevara na kvadrat. Uzmu ti nekih pet i nešto kuna za ništa. Doduše, ni moja kuverta ne mora završiti u nekom bubnju za izvlačenje nagrada nego u košu za smeće, no nekako ne razmišljam o toj opciji.

Anyway, danas slušam ujutro o nekim ulaznicama za finale svjetskog prvenstva u nogometu. Pa kaj mislite da takvu neku atraktivnu nagradu dobije neka plavuša kao ja koja ne gleda, ne prati i u dnu svoje male crne duše mrzi nogomet? Ha?

Doduše, ne igram baš tu dotičnu igru, no nikad se ne zna...

Ili da mi uvale - hem? Što bi to moglo biti?

Kako je svojedobno jedan naš djelatnik na poslu dobio onaj ružan mali auto - Atos u večernjakovoj grebalici, svi su komentirali kako ni to čudo nije loše - ako ga dobiješ đabe.

Čovjek je čak i konzumirao nagradu tako da se jedno par godina lijepo vozio u tom malom crvenom "divu".

Doduše, znam i jednu priču o dobivenom apartmanu na moru, za koji su (ne)sretni dobitnici morali platiti porez (a inače čista sirotinja koja je posljednju paru potrošila na feštu u vezi nagrade ), a nije bilo mogućnosti da za istu fizičku nagradu dobiju šušu....

Na kraju ispada da je bolje da ništa ne dobiješ...

A ja bih baš onu neku slatku malu Guess torbicu u nagradnoj igri jednog ženskog časopisa...

A sad ćemo opet o politici. Dečki, očekujem da se i vi oglasite!!

Slušam kako se sindikati javnih nam i ostalih službi bore za svoja prava s korpulentnim (uf, što sam danas fina ) ministrom što drži državnu kesu.

S jedne strane - htjeli mi to priznat ili ne - para u toj kesi nema. Doduše, o tom po tom.

Pretpostavljam da ni jedan od onih sindikalnih voditelja što nam u svakom dnevniku ne bi želio da država (čitaj: vlada) odfikare za početak najmanje 10%, ako ne i veći broj državnih djelatnika (što svi ekonomisti očekuju da se desi i što će se morati desiti jer nas je sada premalo s jedne, a previše s druge strane, a ona treća - penzići - ), pa ostalima podijeliti sporne božićnice, regrese i darove za djecu.

Druga je varijanta za koju se nitko ne hvata: sigurna sam da je na pojedinim lokacijama previše, a na pojedinim premalo djelatnika. Znam mnoge tvtke koje su preseljenjem ljudi (neki putuju čak i više od 30-ak km) posložile kockice. Druga opcija su bile otpremnine, za koje država definitivno nema novaca.

Da li je fer i pošteno?

Gledajući očima običnog čovjeka - možda i ne. Nekima se dopalo uzeti para (kao mojoj frendici), pa sada radi kao prodavačica u lokalnom dućanu, za razliku od finog uredskog posla u jednoj sada više ne hrvatskoj kompaniji.

No, ja sam za to da onaj koji radi (a onda ga vlasnik i efikasno zaposli, nema više socijalističkog dvosatnog radnog vremena) mora biti i relativno dobro plaćen (u skladu sa svojom naobrazbom!), uključujući i sve gore navedene dodatne financijske beneficije.

No, u ovoj sadašnjoj situaciji sigurno bi bilo lijepo od vlade da pronađe dio novaca (pogotovo božićnicu!) i zadovolji ljude i u ova teška vremena! I dar za djecu. Ako želimo da mladi ljudi imaju djecu, želimo sigurno da ta djeca uživaju u svojem djetinstvu. Pa bili to i pokloni ispod bora!!

I još jedna paralela:

U vremenima kada predsjednica vlade, u narodu popularna kao Jaca striktno zabranjuje novo zapošljavanje u javnim i državnim službama i poduzećima - predsjednik nam sabora - općepoznat po svojim veleumnim izjavama - zvan i kao barba Luka javnim natječajem traži svojeg glasnogovornika.

Pa mislim - to je stvarno bacanje trulih jaja u naše jadne nasapunane glave! Bljak.

Samo ću kratko da ne mislite da sam nestala...

Prijašnji post nestao u bespućima bloga, pa da se malo (samu sebe) osvježim na listi...

Ispunila bih onaj leksikon da nije nekoliko razloga:

a) predugačak je za pisanje, a bome i za čitanje

b) ima nekoliko totalno bedastih pitanja (tipa: što te najviše razočaralo od kozmetike? hellou? )

c) nije zanimljivo frajerima, a tak i tak me slabo čitaju u zadnje vrijeme (morat ću se baciti na neke krvavice, ne daj bože komentiranja nogometnih utakmica, ali neka se zna - Nikica Jurčević iš'o sa mnom u školu, osnovnu - da ne bi bilo zabune)..

I da - "Koliko vam je važan sex - od jedan do deset" - svi će tako i tako odgovori - devet i po' (ahh... onda je još Mikica bio mlad, zgodan i bez botox-a tj. to čudo nisu još ni izmislili )...

What else? Umorna sam kao pas...

Mrtva sam umorna...

Moje malo dijete, njezina prijateljica te moja prijateljica (Slavonka koja tu i tamo doskoči do Metropole jer se cijela njezina familija, što zbog posla, što zbog faksa, što zbog srednje škole preselila u Zg, a ona s psom i mačkom ostala u slavonskoj ogromnoj kućerini ), inače jedna opičena žena koja trenutno izgleda kao bijela Woopie Golberg jer u kratkoj kosi ima upletene pletenice od špage - možete to zamisliti? - posjetile smo jučer Bodies Revealed.

Malo sam bila skeptična prema (pre) visokoj cijeni od 85 kuna za odrasle i 65 za djecu (pustili nas pod obiteljsku šemu za 200 kunića), no sada mislim da stvarno vrijedi svake kune!!

Osim što je fasinantno što se radi o eksponatima stvarnih ljudskih dijelova tijela (naravno, preprariranih na specijalni način), sviđa mi se i načini na koji su dijelovi tijela prikazani - od režnjeva tomografske pretrage, do organa oštećenih određenim boleštinama - od srčanog udara, moždanog udara.... Pre - do - bro.

Doduše, još uvijek je krkljanac, na mjestima je dosta slabo ventilirano, pa je jedna gospođa roknula u nesvijest. Sva sreća da su u blizini i studenti (ovaj put studentica) medicine, pa je oma krenula oživljavat dotičnu, a mi zgiljali dalje od gužvetine.

Na povratku prema parkiranom auto prošli smo i pokraj CASCADE šoping centra, dosta neuspjelog središta naših Nouveaux Riches oliti Celeba - bogataša s prestrašno skupim dućanima.

Iz zajebancije ušli u CHRISTIAN AUDIGIER gdje jedna obična print majica košta preko 1.500 kuna!! Eeejjjj....

Jest da te majice nosi i Madona i neke druge face, no da za jednu šarenu krpu toliko iskeširati...

Dobro smo se držali po dućanima - valjda zbog egzotičnog izgleda frendice (obučene u neke krpe kupljene u Londonu) i zbog male Guess vrećice u kojoj smo nosili inzulin - pa nas prodavačice u principu nisu pozdravljale, no nisu ni hračnule na izlasku.

Da priču zaokružimo - danas me Guzda izveo na drugo "fency" mjesto - Jakuševački sajam automobila. I ostalih drangulija što se mogu naći na štandovima pokraj...

Nemojte pomisliti da nisam našla gore spomenute skoro pa oriđiđi majice po cijeni od ravno 50-ak kuna. Možda bi dali i popust da mi se dalo cjenkat...

Oduševljena sam ovim što sam maloprije vidjela - na Farmi je upravo bio dvoboj znanja između Žane (Something, jedna od onih što su gole čitale vijesti, pa su sada kao neki "selebi") i svjetskog prvaka u boksu - Stjepana Božića!

Prvo su čovjeka ispljuvali što je odabrao ženu za dualistu (Što je trebao? Izmlatiti nekog od muških?), pa su mu se podsmjehivali što je kao profi boksač valjda praznoglava budala i da će popušiti u dvoboju, kad tamo - tip sjeo, isčitao tih 400 i nešto stranica, nešto od toga i zapamtio te pobjedio samodopadnu curu. Jee majstore!

Što se još dešava?

Osim što je Branka Mutti - inače poznata po tome što je svojedobno bila ljubavnica Olivera Dragojevića, pa su se poslije nešto povlačili po sudu oko nekih ružnih riječi, no anyway - svi je smatraju starom napornom babom. Navodno nema ni pedeset godina (stvarno ne znam, ako je istina - malo se i previše ofucala, jebiga ), no definitivno se ponaša kao stara babetina - em prigovara na krivom mjestu u krivo vrijeme, em se većina ostalih - a tu prednjače cure (under 25) - neke manekenkice i kvazipjevačice koje ne štede jezika ni šporkih riječi tako da je stvarno ružno za gledati i slušati...

Možda zato joj narod koji glasa (ili organizator) daje već četvrti tjedan imunitet. Pa je taj imunitet već više puta pokvario planove gorenavedenog tzv. "žeskog klana", pa su se one - sada s izlaskom Žane debelo osipale na brojku tri. Tako im i treba!

Imam još jedan mali komentar o Eliu (Pisak - pjevač istarskog izričaja) i Ivi Amuliću (nekad predvodnik Tutti Frutti Band-a). Ljudi su došli - jebiga, očito zbog para i pokušaja da se nametnu pjevačkom biračkom tijelu - o kej. Ljudi naporno rade - o kej, miču se iz verbalnih sukoba, ne komentiraju previše... Sve o kej.

I onda ih netko od ostalih nominira - i da vidiš frke i uvrede do groba...

Nekako mi je to bljak. A lijepo su se mogli izdići iz svega i kao gospoda podnijeti i te zadatke! No no...

Oni koji me poznaju i u real life znaju za probleme koji se vuku već mjesecima...

No da...

U cijeloj priči veseli nekoliko sitnica: upoznavanje, sad već i pomalo sve češće druženje (u svrhu poboljšanja gornje loše karme ovog dijela godine ) s određenim ljudima koje teško da bih u svojem životu srela.
Lijepo sam nekima od njih još prije par mjeseci rekla da ćemo se - bez obzira da li će se priča završiti pozitivno ili negativno po sve nas - na kraju i pobratimiti ili samo postati dobri prijatelji za cijeli život. Sad sam već sigurna za jedan dio njih da će tako biti. Ovdje moram objasniti da se radi o ljudima koji žive i rade u različitim dijelovima lijepe naše, te im je zajednički nazivnik (više - manje) poštenje, radinost, lojalnost i još par takvih dobrih epiteta!

Valjda su zato i popušili...

Ja se pak nalazim u specijalnoj poziciji - prvo sam se prišmajhala kao gospođa koju je u jednom kratkom trenutku Guzda poslao kao ve de, a onda "bljesnula" te se više ne dam vanka.

No, pošto sam u nekim stvarima ipak stručnjak, pokušavam određene aspekte sagledati malo sa strane, pronalaziti informacije na pravim mjestima (čudo je što sve piše na internetu), pa i u tom smjeru davati savjete. Koji se slušaju. Ponekad...

E sad, kad smo napravili ovaj epski uvod - mogu malo i šire. U tom društu nalaze se različiti profili stručnjaka - od onih koji su kao Tito krenuli kao bravari, pa su sada gazde i voze skupe auto (hoću reći da je prirodna inteligencija i snalažljivost od njih učinila to što jesu i to što imaju), do njih nekolicine sa fakultetom. Te Gospođa odvjetnik. Isto tako jedna vatrena žena sa puno utakmica u nogama, a bome - po pričama što je ispričala - i puno ožiljaka od bitaka.

Uglavnom, veseli me što je komunikacija došla do priče o obiteljima, korijenima (skoro da smo jedan stariji fini gospodin i ja otkrili zajedničke korjene ), različitostima ovisno iz kojeg dijela Hrvatske dolaze (očekujem malvaziju i fuže idući put od gospode iz Istre )....

Suzette, Cham, nadam se da će ova sranja proći jer na trenutke imam osjećaj da ću puknut (a ne smijem si dozvoliti) u stilu mini break-a dostojnog jedne filmske dive. Osim što naše ludare baš i ne izgledaju kao Hollywoodske smještajne jedinice bogatih i slavnih...

Ahhh....

Ps. Who's the faking Angie??

Vidi da u ovom našem malom svijetu zvanom Lijepa naša nikoga ne dira što se dešava na drugom kraju svijeta - meksičkom zaljevu.

Nemojte se zavaravati, naftna mrlja - doduše jaako teško, ali teoretski može stići i do naše obale. No sad postoji objektivna opasnost li će Golfska struja poćerat naftu na obale Velike Britanije, Irske i Islanda, noo... we shall see.

Uglavnom, nakon desetak dana ignoriranja, nije mi vrag dao mira pa sam se ubacila u CNN i ostale stranice što izvještavaju o dotičnoj ekološkog katastrofi!

Što se zapravo desilo? Bušača platfoma preduzeća Transocean (američka, što je važno u ovoj priči!) napravila je neko gadno sranje - kladim se da je riječ o tzv. "ljudskom faktoru", te digla u zrak samu sebe, oduzela život (navodno) 11-ici ljudi na platformi (a tko kaže da nije riječ o većem broju nestalih tj. mrtvih ljudi), te nakon što se platforma, nakon velike eksplozije i požara urušila u more, otkinuo se dio koji je spajao platformu s dnom zaljeva tj. mora dug 1.500 metara. Pri tome su ubušili još 4.000 metara, što bi značilo da je sve na dubini od pet i pol kilometara (plus minus koji metar, jer se preračunavaju oni njihovi vražji feet u metre).

I ta - pojma nemam kako se zove - cijev, crijevo počelo plahutat po morskom dnu.

E da - tu postoji još nešto. Na samom dnu nalazi se sigurnosti ventil koji u slučajevima erupcije (što se vjerojatno i desila tokom bušenja) ili sličnih frkovitih situacija aktivira, te se bušotina (oliti "rupa") zatvori. Shut down.Taj se dio zove preventer (naravno, na engleskom). Ne znam da li ima izraz na hrv.

I taj faking preventer nije "opalio" oliti, nije se zatvorio. Kako se nalazi na tih kilometar i pol - nema šamse da se na dno spusti išta s kojim bi se moglo stvar mogla zatvoriti. Mislim da na tu dubinu ne ide ni bezpilotna podmornica. Možda se varam.

Kladim se da je dotični komad metala kineske proizvodnje. I da se na tome šparalo (zašto bi netko kupio nešto skupo, kad može jeftini kineski bofl)...

I sad nafta ovdje govorimo o sirovoj nafti, a ne gorivu koji utačete na najbližoj benzinskoj stanici, te eruptira iz dotične rupe, i to na nekoliko mjesta (da prostor onečišćenja bude veći ) i nema šanse da se bušotina sama od sebe utuši. Jer baš lijepo radi...

Ima još jedan štos prljave američke politike: sada je za sve kriv vlasnik bušotine i općenito tog naftnog polja ili dijela polja - inače britanski BP, a o faking Transocean-u (američkom) ništa. Jadni, oni izgubili platformu i pobili silne ljude...

Sada je situacija slijedeća: naftna mrlja vidi se i sa satelita kako plahuta okolo. I svaki dan se povećava jer još bušotina radi i to po mojoj laičkoj procjeni više nego cijela Hrv sa širim dijelom MOL-a i OMW-a skupa, makar nešto pokušavaju pohvatat, no mislim da je to kap u moru....

Možete se i vi uključiti u priču - rekli maloprije na CNN-u kako se stvaraju grupe po društvenim mrežama koje nude pomoć - od volontiranja do stručne pomoći...

I bi to. So far...

Danas sam bila na jednom sprovodu. U jednom malenom selu na rubu Slavonije. Htjela sam vam staviti link, no nema... Tako je maleno mjesto tj. selo.

Doduše, ima DVD...

Da se vratimo na sprovod. Umrla je bakica (koju sam silom prilika vidjela jer se nije dalo drugačije izraziti sućut, osim pokraj otvorenog lijesa - kako se to već šika u Slavoniji i još nekim ruralnim krajevima lijepe naše) koja je zbog problema s Alzeheimerom davno otišla u nebo, ili barem je njezin mozak otišao u neke divne krajeve njezinog djetinstva ili tko zna gdje...

Ja sam malo zvjerkala okolo. Kućice - Comme ci, comme ca i malih i većih. U crkvi i na sprovodu uglavnom neke bakice. Prekrasan pogled s groblja na neku šumetinu. Propisno odrađene karmine u gore navedenom domu dobrovoljnog vatrogasnog društva...

I mladoliki župnik kojem je bio slobodan dan, pa je sve odrađivao onako - nezgodno mi reći - preko "one stvari" s jaako dosadnim izrazom lica (jedva ga ulovili da odradi sprovod). Baš sam se pitala što li si misli iz dana u dan zarobljen u toj nekoj pripizdini, s onih par kuna što skupi tokom raznih misnih slavlja i obreda, što krštenja, što vjenčanja, što sprovoda... (kolo se uglavnom zatvori, prije ili kasnije..).

Anyway, zgodno se malo maknuti. Ja kao živim izvan grada. No, kad čovjek stvarno ode u još manje selo, tek tada vidi što je pravi seoski život....

E pa dragi moji napaćeni hrvatski narode - sretan vam praznik rada!!

Osim što je faking praznik bezobrazno pao u subotu, pa osim što popodne nisi mogao kupiti kruh (koji ti zapravo ni ne treba kad dućani rade, ali kad ne rade... eeee ), ispada da je praznik totalno bezveze ovako kratak...

A nekad smo lijepo to sve malo pamakli lijevo i desno - da se lagano moglo otići (stići) na more i proluftati vikendicu, obrisati prašinu što se nakupila preko zime, pograbljati suho lišće, počupati osušeno mediteransko bilje...

Mi smo svojedobno, koliko god dana trajao prvomajski praznik - u doba kad sam bila klinka, a Kraljica Majka negdje u mojim sadašnjim godinama - bili u vikendici u Samoboru, te se obavezno sadio luk! Onaj naobičniji vulgaris, što se već par tjedana kasnije jeo uz neki roštilj ili pečeno pile ispod peke.

I da, bez obzira što doma nije bilo kompjutora, čak ni telefona, ali su i ona dva programa bila puuno zanimljivija od provoda sa starcima u par kvadrata vikendice bez struje i vode, nije bilo mrdaj majci - kad se reklo da djeca idu, nije tu bilo bacanja po podu, odbijanja naredbi ili nepranja suđa... Spakiralo se i išlo u vikendicu, baki i uji, na krštelja, vjenčanja...

A naša djeca cvile kad moramo otići na par-satni posjet najbližoj rodbini jer je njima jaako doosadno i oni baš i neee bi... grrrr....

Da se vratimo na ovaj prvomajski praznik - osim što smo danas imali moju familiju u gostima, sutra nad stižu kumovi. Svi bi jeli roštilj, tako da nam dotična hrana već ide na vuha van, i jebemu, jebeš blagdan kad se nakon ručka ne možeš malo prileć i odmoriti, a da se gosti ne uvrede....

A imamo i jednog mladog gosta kojemu ne smeta smještaj na podu u Nasljednikovoj sobi. Kad je posljednji put bio u gostima mogla sam mu vidjeti tjeme, a sad - on meni gleda izrast na mojoj bujnoj (umjetno) plavoj kosi...

Eto toliko.... vozdra!