Eto mene....

Da mi ne bi bilo previše dosadno (), u petak smo skoknuli do Baranje. Trebalo je pokupiti Guzdu kod SKLEPIĆA u Karancu.

Tamo se smjestio jer radi something u blizini, ali trebalo je ostaviti auto s kojim je došao dečkima s kojima radi, te se vratiti po drugi i tako - duuga priča...

Anyway, nema smisla potegnuti na tako daleki put sam i osamljen, tako da smo se brzo dogovorili da ćemo frendovi i ja doći po njega i usput se osladiti baranjskim ribljim specijalitetima. I vinom. Ipak je bio petak.

A u Karancu ludnica. Osim standardnih stranaca što se sve više muvare po Baranji (ne biste vjerovali, no Baranja je hit u Japanu), dotepli se i (srednjovječni) motoristi. Tako da je sam gazda Sklepić tjerao goste jer je sve bilo ful puno.

Usput nam nudio kupnju jedne od tih starih etno kuća (skupa s gostima) jer već ima osam objekata i definitivno mu je too much. Inače, osim spavanja u starim originalnim kućicama (novi je samo jogi i sanitarni čvor) poznati je i njegov seoski doručak - domaći pekmez, kruh, kulen, čvarci, domaća jaja pečena na masti, kolači...

Nažalost, ja sam bila tek drugi put u Karancu, s time da je zbog recesije propao naš plan da zaružimo u Karancu uključujući spavanje kod Sklepića. No, nikad nije kasno...

E da, sad smo se frendica i ja palile na cigane što sviraju u BARANJSKOJ KUĆI, naravno uz finu klopu, no pošto su gorenavedeni motoristi imali skup baš u tom lokalu nije bilo šanse da zguraju i nas četvero.

No, Guzda nam je rezervirao klopu u ČARDAŠ SUZA u blizini Kneževih Vinograda. Nije bilo muzike, no som, smuđ i šaran, te čvarci od šarana (pre-do-bro! ) su bili super, pa smo se brzo zadovoljile hranom.

Ne biste vjerovali koliko je taj kraj napučen turistima. No, i turisti imaju što raditi - dobro su označene pješačke staze, biciklističke (s naputcima gdje je makadam, gdje asfalt..), restorani po seocetima gdje mislite da nema ništa...

Tako je i Guzda otišao na posao spakiravši si i biciklo.