U svojem poslu imam mogućnost ekstra rada preko tzv. "dežurstava". Ne želim ulaziti u detalje, no point je da mogu dodatno zaraditi (ovo gore nije obaveza, već izbor svakog koji ima određena znanja te stručni ispit da bi uopće mogao raditi to što radim) u okviru svojeg zanimanja.

I ja sam vesela što uopće imam tu mogućnost dodatne zarade, makar to znači da je moja obitelj zakinuta za moju prisutnost. Kad su djeca bila manja, a Guzda "na terenu" dovlačila sam Sveki da ih pričuva, skuha ručak i pazi preko mojih vikend-dežurstava. Sada je već bolje jer se dobrom organizacijom i sami pokrijemo.

Zapravo priča počinje s mojom prijateljicom - profesoricom hrvatskog jezika naše seoske gimnazije koja je tokom ovih uskršnjih praznika dodatno zarađivala odlaskom u Zg. i ispravljanjem maturalnih testova (jer se žena nalazi u toj nekog grupi profesora što su obučeni da to mogu raditi).

A pri tome je sve komentirala kako je to njoj tlaka i kako joj je žao što joj muž ne zarađuje dovoljno da ona to ne mora raditi.

Ja sam se pak zgrozila nad takvim načinom razmišljanja...

Jedna moja druga prijateljica (inače žena koja osim svojeg osnovnog posla dodatno radi u slobodno vrijeme posao iz svoje struke, a isto tako i njezin suprug, nakon rada u smjenama obavlja jedan sitan obrt, pa bi to značilo kako u kući imaju dvije plaće + dvije dodatne zarade u visini jedne do dvije prosječne plaće, na dvije studentice kao onaj "rastrošni" dio obitelji) svojedobno je izjavila kako je novac na cesti, a samo ga treba znati iskoristiti, pronaći i pokupiti.

I ovdje govorimo samo o poslovima koji su legalni i pravno dozvoljeni. Da ne bi bilo zabune.

U slučaju da mi je stvarno potreban novac sigurno bih se potrudila pronaći i posao koji nije vezan uz moju struku, ali isto tako donosi novac. Bilo to peglanje, čišćenje kuće, prodaja Tupperware-a ili sličnih drangulija, ili konobarenja, bez obzira što sam daleko obrazovanija od zahtjeva tih poslova.

Doduše, u toj priči je u igri i psihologija. Od toga da dobra ideja prodaje proizvod do toga da nas je sram raditi neke niževrijedne poslove. To što su ti poslovi dobro plaćeni (pogotovo u ovim našim teškim recesijskim vremenima) - to nikoga ne zanima.

Moja susjeda - penzionerka, inače čistilica kod jedne obitelji zaradi skoro pa njihovu 12. plaću (kad sve zbrojimo na razini 365 dana), no za to vrijeme dotična gospođa radi neke druge stvari, zaradi veći novac ili plati svoj mir bez peglanja i čišćenja kuće (koji bi obavljala tamo negdje od 21 - 23:30 i pala s nogu ili u međuvremenu završila u bolnici ili ludnici).

I tako - nemojte kvocati da nemate dosta za život. Ili neku ekstra luksuznu "igračku".

Da ponovim - lova je na cesti, samo ju treba pronaći!