Kako je bilo??

Ne znam kako da vam to objasnim, ali bila sam kao doma.. Već treći (pardon, četvrti, ali pošto je taj bio davnih dana ne računa se) na istom mjestu, godinu za godinom. Isti dućani, isti kafići, isti restorani..

Kao prvo, odmah, u nedjelju, izletili iz hotela van. Šetkamo po staroj jezgri Firenze, gledamo dućane skupih marki, obilazimo malo manje skupe (većina stvari je radila i nedjeljom, osim onih razvikanih Vlatkicinih Gucci-a i sličnih).

Šetamo mi tako a ne bila Rudarka da ne izlane "Eto, ja sam jednostavna žena sa sela. Volim male stvari. Naprimjer šetnju po Firenzi!"

Moj kolega koluta. Fakat male stvari.. He he..

Neću sad u detalje osim par sitnica:

- sladoled u napoznatijoj slastičarni u gradu - Bar Ponte Veccio
- piva s pogledom na "Trg republike" (kad vam uz čašu daju i hrpu grickalica, ne pitajte za cijenu)
- capuccino s pogledom na Duomo (omiljena nam slastičarna)
- Botticelli u Uffizi galeriji
- novi magnet na jednom seoskom frižideru - naravno "Proljeće"
- hotel skoro pa u samom centru, odmah iza "Davida" - iz sobe se vidi Duomo (ne u daljini)
- kongres s preko 900 sudionika iz cijelog svijeta na jednom mjestu
- ekskluzivan poziv na druženje malog broja žena iz "moje" branše (nas tridesetak od gore navedenih 900)
- nove cipele (ipak smo u Italiji, kako ću doći doma bez jednih mekanih, lijepih i ugodnih cipelica)
- šampanjac za "Wellcome drink" u hotelu...

O novoj torbi, kako sam kolegi "glumila" ženu isprobavajući jednu MaxMara malu crnu haljinu i u šta se to izrodilo (neću spominjati prodavačicu koja nije ni trepnula, a tko zna šta si je mislila o istom), jednoj dragoj Splićanki (poslije me kopkalo da malo lići na exwife Ivana Balića) koja skuplja iskustvo kod optićara u centru Firenze, a za par dana otvara isti dućan na samoj Rivi i nekim sirovim ribetinama - kad se naspavam.

Naravno, ima i slika iz hotela...

Stigla ja ovdje skupa s svojim kuferima. (isplatilo se osigurati)

Kako izgleda?

Sve isto kao lani.. Naravno da sam uspjela obici i neke ducane.

Lijepi pozdrav direktno iz Firence!!

Danas je bio buran dan..

Osim čišćenja, pospremanja, bacanja hrpetine smeća (sorry ako mi netko psuje što su kontejneri uopkrug pedesetak metara prepuni), posljednjih dogovora oko stana - sve je bilo po starom. Ja sam šefovala, a svi su radili. Čak i "mala V." koja je ni kriva ni dužna uletila u moj žrvanj. Dva - tri puta je odnijela smeće, malo pomagala držanjem vreće za smeće i veselo zgiljala. He he..

Naravno da sam uspjela ostaviti neke nepospremljene stvari. Jebi ga, V.

Najdraža mi rodbina stigla oko podneva. Eto, ne stigne on prije... Ja se ljutim? Ma nee... nije uopće trebao doći pljuvati naše čišćenje, bojanje zidova i pospremanje mojih frendica. Njegova žena se nije potrudila niti ispričati da ne može sudjelovati u ovom mukotrpnom poslu. Ma fak...

Doma - dijete pod temperaturom plaće. Brzo sjedamo u auto i jurimo doma. Mala kuri 39. Ufff....

Pakiranje, raspakiravanje (kad skužih da imam duplo više kombinacija u više kostima + "dodatna oprema" nego što imam dana na putu), ponovno vraćanje nekih stvari u kufer..

Karta mi je v žepu (faking isprintani list papira - nema više dobrih starih avionskih karata, sve na listu papira)..

I da, nebu mene JAT, pardon Lufthansa je*ala. Osigurah svoje kufere. Pa sad nek ih zagube!

Još samo da napišem naredbe i uputsva za ovih par dana (Guzda sam tražio - nikako da zapamti da mu djeca stalno idu ujutro u školu, i da jedno dijete ide u osnovnu, a drugo ne... )

Javim se...

Znam da vas čudi naslov. No nije čudno uopće.

Priča je počela na onom oblokavanja od posta ispod. Velim ja frendici kako si ne mogu kupiti novu Furla torbicu jer jednu imam u ormaru od prošle godine.

Pretprošle godine sam se zapalila na prekrasne torbe (dućan mi je baš bio "na putu" od hotela do mjesta kongresa). Cijena mi je bila prestrašna - na popustu nekih 100 -120 eura.

Onda sam u Hrvatskoj otkrila da koštaju dobrih 200 eura kada su na debelom popustu "unas", a puna cijena do preko 2.000 kn. Fak i život.

Onda sam prošle godine odabrala ovu: (sorry, zakasnili na sliku)

Osim što je prekrasna, koštala je ispod 100 eura (udružena s još nekim stvarima dragog mi kolege tj. njegove supruge, pa umanjena za porez).

I što bi s njom??

Lijepo je stajala u ormaru jer je stalno bila neka ne - situacija za nositi dotičnu. Strah me bilo da ju ne umažem, pa je bila preozbiljna, pa prejednostavna, pa sam malo na nju i zaboravila i tako...

Anyway, frendica mi je ponudila lovu da ju kupi od mene. Mrakača. Ja se oma zapalila. Poslat ću joj sliku mailom, ona razmisli - i voila.

U međuvremenu prepričavam dotičnu priču drugoj - seoskoj frendici. Veli ona meni - evo, ja dam 110 eura za nju.

Provjerim mailove. Od one prve ni slike ni tona. Provjerim sms-ove. Štani.

Hoćeš? Može. Prodano.

Tako sam postala prava Njemica. Nema tamo poklanjanja, nedajb(l)ože bacanja u smeće. Sve ima svoju cijenu i svog kupca...

Odoh se pakirat.

A da vam malo rastu zazubice, eto slike od prošle godine:



Jelda da je "odrezak" prezgodan, pardon, predobar???

Update: Pročitah još komentara i savjeta na postu o dijabetesu. Zahvaljujem svima, pogotovo dijabetičarima s višegodišnjim iskustvom, bez obzira na godine. Drago mi je da su se javili mladi ljudi koji su prošli burne godine i ostali točno onakvi kakvu bih ja željela da bude Mala!

Kako je počeo današnji dan? Lijepo.
S dogovorom.

Guzda ide ujutro autom, ostavlja ga na servisu u Metropoli, dolazi u stan i danas završava sa molersko - restauratorskim radovima. Da Gazdarica (jeliti ja) može poglancati i - voila - poso gotov. Da bi rek'o keks.

Sve lijepo završeno prije nego poleti moj avion. Onaj za Italiju. Za par dana. He he...

I šta bi?

Guzda nije imao prevoz s jednog kraja grada na drugi. Pa je zvao frenda. Pa su njih dvojica dogovorili "prelet" preko Grane (tko ne zna - jedan od poznatijih čevapa u gradu). Tu se stvar malkice poljuljala. No, još uvijek smo bili "u roku".

Zove Guzda: "Stižeš? Mogla bi usput pokupiti Evu, znaš gdje stanuju?"

Naime, Eva je žena dotičnog frenda. Tu se malo zemlja poljuljala.
Posljednji put kad smo s njima otišli samo na malu kavicu, zarakijali smo se uz dobar ručak i sve što uz to ide. Sva sreća da mi je seoska frendica uletila "u pikanje" Male.

Čim smo stigle, velim ja Guzdi kako do šest moram biti doma. Frendica ima sastanak i nije slobodna, tako da obavezno moram biti doma do predvečer. Tada je bilo negdje oko 11 h.

Ma neee.... Stignemo mi....

Pojedemo, popijemo po jedno Kasačko i ide se na posao.

A onda je uletio još jedan frend. I njegov frend. Onda smo svi jeli. I pili....

Jednom riječju, majstor spava u stanu, ja sam doma od 17:30. Sretno stigla.

Valjda će sutra biti bolje zvijezde za farbanje...

Ps. Al' nam je zato bilo super! Viola, nemoj nas upucat..

U prošlom postu sam nahvalila HZZO u vezi mjesečnih ili godišnjih količina sve moguće opreme (trakice za mjerenje šećera, lancete, igle) vezane uz regulaciju dijabetesa, pogotovo u djece jer ona dobivaju i neke povečane količine nego odrasli.

A sad nešto potpuno drugačije:

Naime, nekidan smo Mala i ja bile na kontroli kod okuliste. Njezina kratkovidnost u kombinaciji sa astigmatizmom (krivo građenom rožnicom) je vezana uz neke druge gene - moje. Povijest se ponavlja kroz moje dijete.

Ja nosim kontakne leće već više od 25 godina. Nakon što više nisam mogla nositi naočale. A prve sam dobila sa šest godina.

No da, nakon skoro tri godine pogoršala joj se dioptrija toliko da smo morali ići na nove naočale. Doduše, i stare su preživjele "pustinju i prašumu"...

Otišli mi lijepo kod "našeg" optičara - našli nas u kompu i dali 10%! Bira mala okvire - cijene 500 - 900 kn. Pošto je majka (oliti ja) nosila one neke grozne koje je moja mama birala kod Ghetaldusa po cijeni, a ne mojim sklonostima, tako da sam ja mrzila i naočale i sebe dugi niz godina, tako Mala ima pravo birati bez da se gleda cijena.

Doduše, nisam sigurna da uopće ima nekih jeftinijih modela, jer su sve ovo što su nama nudili neke D&G, RayBan i sl. skupe marke. No, dijete odabralo okvih, odabrali stakla - anti-grecavih (prošle je uspjela oštetiti treći dan nošenja - kao da je prošla groz grmlje), anti-something i sve tako - sve u svemu cijena ukupno preko 1.100 kn.

Nakon onog gore popusta - cijena 1.000 i nešto sitno kuna.

Sad ja pitam za potvrdu HZZO. Prije par godina to su ljudi iz optike sami radili. Znam da se dobilo nekih tristo i nešto kuna olakšice. Mačka veli - sami si riješite.

Nakon sat vremena čekanja, 8 kuna parkiranja - Bandić je postavio table za parkiranje uokrug svih uličica vezanih uz ispostavu HZZO-a, fak i Bandić (dobro da nije bila veća gužva) - koliko su mi dali para???

Okvir (u dućanu 530 kn - onaj od povoljnijih) - 24 kn
Stakla (odabrali ta neka srednje skupa za 500-njak kn) - 30 kn
Još neka stakla (mislim da je to za plastična stakla) - 25 kn.

Ukupno - 79 kn!!

Ma baš vam hvala. Ne znam što bih bez HZZO-a!

Što još dodati?

Osim što zarađujem relativno dosta za Hrvatske uvjete, pa samim time i plaćam doprinose za zdravstvo puuno više nego ostali - ne znam što je gore:

To što ja plaćam puno, a dobila sam natrag samo tih 79 kuna za naočalice (da se razumijemo, moje dijete nosi dioptriju veću od 4.0!) koje u relativno optimalnoj opciji koštaju preko 1.000 kn ili oni siroti ljudi kojima je cijena jednih dječjih naočala skoro cijela njihova mjesečna plaća???

Fak i država!

Hvala svima na savjetima. No, nije sve tako jednostavno kako se svima čini.

Kao prvo, obično se maloj djeci (a Mala je imala 4 kada je dobila dijabetes) preporuča tzv. konvenzionalna metoda liječenja - dva puta na dan daje se po jedna injekcija (uzima se kombinacija kratkodjelujućih i dugodjelujućih inzulina, svakome po potrebi u određenim omjerima, koje roditelj u suradnji sa pedijatrom - endokrinologom dogovara).

Što je puno praktičnije nego tzv. intenzivirana terapija Pen-om, jer se tu uzima posebno kratkodjelujući, dok se navečer daje i dugodjelujući inzulin - znači nekoliko pikanja dnevno za što roditelj mora biti stalno s djetetom kod svakog obroka i da vam ne spominjem kako malci reagiraju na iglu. (Mala se nakon povratka iz bolnice vratila u vrtić, a mama na posao) Bila ona u obliku injekcije ili pena.

Naravno, drugačiji inzulini idu u klasičnoj metodi, a drugačiji u pen, tako da se promjena terapije mora dogovarati sa dijabetogom, a ne samoinicijativno.

Samo da napomenem, starim ljudima s dijabetesom tipa 2 propisuje se pen s izulinima MIxtard 30 (ili neki drugi broj) - on predstavlja već napravljenu mješavinu kratkodjelujućih i dugodjelujućih inzulina (30% kratkodjelujućih u gore navedenom lijeku).

Unazad nekoliko godina stigla je i pumpica na naše tržište. U ovom trenutku mislim da HZZO pokriva većinu troškova i nije problem doći do nje. Opet napominjem u dogovoru sa vašim doktorom.

Naravno, HZZO pokriva i troškove aparatića za mjerenje šećera, trakica, igala i pena (u slučaju preporuke doktora).

U svim situacijama problem je u trenutku kada stvari krenu u lošem smjeru. Npr. - najobičnija prošlogodišnja viroza bila je dosta pogubna za Malu - nit' je nešto htjela jesti, niti piti. U mokraći ketoni, u krvi šećeri...

Na svu sreću, bili smo u kontaktu s njezinim dijabetologom, pa da je stanje mrvicu potrajalo (u jednom trenutku je i povraćala), primili bi je u bolnicu na infuziju. Puno prije nego neku uvjetno rečeno "zdravu" djecu.

Ne tvrdim da je naš doktor najpametniji. No, mi mu vjerujemo. I cijelom timu liječnika, medicinskih sestara, psihologice (dr.sc.), profesorice i svih ostalih roditelja s kojima smo u kontaktu.

Anyway, hvala svima na savjetima.

Što više svi znamo o tome - to će i dijabetes bit manji bauk za profesore, tete u vrtićima, doktore (opće prakse), gospođe u HZZO-u i sve naše selske susjede!!

Već vam dugo nisam ništa napisala o našim problemima dijabetesa u djece.

Kao što neki znaju, naša Mala (11) od svoje četvrte godine ima dijabetes tipa 1 (molim bez sažaljivih komentara).

Regulacija šećera je kombinacija davanja inzulina (kroz iglu u potkožno masno tkivo) dva ili više puta na dan, hrane u određenim količinama u šest obroka (više manje u isto vrijeme), fizičke aktivnosti i ponekad onih nemjerljivih raspoloženja ili utjecaja vremena na tijelo koje se bori sa povišenim šećerima, ili niskima.

Na kontrolama, svakih tri mjeseca mjeri se težina, visina, opće stanje organizma i tzv. "srednji šećer" oliti HbA1c - srednja vrijednost svih šećera u 90-ak dana. Za djecu dijabetičare preporučljiva veličina HbA1c je oko 7 - 8%.

Od početka naše "borbe" sa dijabetesom, otkrili smo da je Maloj jako teško regulirati šećer. U jednom trenutku su vrijednosti debelo iznad "dopuštenih", u slijedećem je u hipoglikemiji (niskim šećerima). Svako dodavanje inzulina obično je tu ravnotežu još više pogoršalo, a ne poboljšalo. Bez obzira na sve zahtjeve i uvjeravanja našeg doktora u suprotno.

Anyway, na posljednjoj kontroli vrijednost HbA1c je bila 11%. Koma.

U normalnim uvjetima jutarnjeg odlaska u školu ona se diže u 6:30, pika u 7:00, jede, pješke ide u školu, skače do 8:00 kad joj počinje nastava i tako dalje. Tokom ovih skoro mjesec dana praznika tu je bilo i izležavanja pred tv do 10, igranja na komp. i ostalih "sjedećih" aktivnosti. Jebiga, ipak su i njoj praznici. Nisam imala srca dići je iz kreveta i otjerati npr. po pecivo i kruh u dućan.

A sad reakcija doktora (našeg dugogodišnjeg, jednog te istog pedijatra - dijabetologa koji vodi Malinu bolest od prvog dana):

"Ona ne nosi aparatić za mjerenje šećera u školu? Ne nosi inzulin da si (sama!) navuče u iglu inzulin i pikne samu sebe?" - čovjek kao da je pao s Marsa.

Pa dijete ima tek 11 godina. I do nekidan nije bila dovoljno velika da joj uopće doma dozvolim da sama navlači inzulin u iglu. A kamoli da to radi bez naše nazočnosti!

Što će na moj zahtjev o spremanju inzulina u školski frižider (jer on mora biti na hladnom), nekoj mirnoj prostoriji i dozvoli da sve to jedno 11-godišnje dijete obavlja samo, reći škola tj. ravnatelj, njezina razrednica i ostali???

Luda kuća....

Već sad me strah...

Update: Moram prokomentirati priću o pumpici: Mi smo bili među prvima u Hrv. kome je ponuđena pumpica. To je bilo prije par godina. Pošto je Mala aktivna curica koja puno skače, pleše, rola, vozi bicikl, trči i sve ostalo - odustali smo za sada od korištenja pumpice (osim što je ipak malo veća od mobitela, ona ima i svoju težinu koja nije zanemariva). Što će biti kada poraste i aktivno počne sudjelovati u odabiru načina liječenja - to ostavljamo budućnosti. Sada sam sklonija mišljenju da je dovoljno odrasla da se prebaci na intenziviranu terapiju penom. Vidjet ćemo kakvog će mišljenja biti naš doktor.
Još nešto - na Rebru je aktivno "Društvo veliki za male sa šećernom bolešću" koje organizira radionice za roditelje, za djecu, adolescente, organizirani odmor djece na moru i sl. Ne mislite da nismo dobro obavješteni o svim mogućnostima liječenja. Trenutno je to tzv. konvenzionalna metoda liječenja kombinacijom kratkodjelujućih i dugodjelujućih inzulina klasičnim ubrizgavanjem iglom.

Kad smo već kod soba s pogledom, dala sam si malo truda i izvukla nekoliko slikica da vidite kako to izgleda.

Prije dvije godine bila sam u Firenzi u Excelsior hotelu.

Eto kako to izgleda:



Krevet je preogroman, televizor sakriven u nekom antiknom namještaju, tepisi debeli i mekani. Ipak je to hotel s 5 zvjezdica. No, sve u svemu je kvadratura sobe relativno mala u odnosu na taj krevet, pa da sam bila još s nekim, bilo bi malo gurkanja okolo.

No, kupaonica je prekrasna:



I za kraj - pogled kroz prozor (na stražnjicu hotela), no još uvijek dosta dobar:



Prošle godine je to bio 4 zvjezdice Anglo American Hotel. Kao što vidite, predvorje je bilo jako slatko i ukusno (doduše, nije više tako "friško" kao na slikama), dok je soba bila:

.

Ludi smještaj je bio na dva kata, pa sam stalno jurcala gore - dole:



S dvije kupaonice. Doljnja je s kadom:



Šta reć? Relativno ofucano za 4 zvjezdice.

Prije nekoliko godina bijah u Amsterdamu. Sada surfajući ne mogu naći LeMeridien Hotel, pa su ga vjerojatno prodali nekome drugom. Kako je tamo izgledalo?





Nekako mi je djelovalo pomalo bezlično za LeMeridien. Očekivala više. Prizemlje je bilo prekrasno, s pogledom na dva kanala. Tres jolie.

Još jedan službeni put - Radisson SAS hotel u Nici, Francuska.


Pošto je hotel američko vlasništvo, besplatno je surfanje u cijelom hotelu (potražite postove direktno iz ove sobe gore), ali je i sam hotel dosta bezličan, kako to već biva u amera. Nema tu starinskog štiha.

Pogled iz sobe:



Naravno, bijah ja u još hotela - npr. Berlin, Wolverhampton, Budimpešta (hi hi, tu sam bila u Hiltonici navrh brda Buda), ali mislim da vam je dosta slika ...

Privatni putevi nisu tako ekskluzivni - obično su to planinarski domovi, mali hoteli. No, ne žalim se. I to ima svojih draži...

Update: Kad me već Xiola pita - evo i odgovora: Wolverhampton Holiday Inn hotel.

Osim što je meni bilo super vruće na prvom katu, dok je kolegama iz Turske bilo zima na drugom (ili obrnuto), što nema expresso aparata za kavu, pa je čudan bar, što je bilo puno obojenih Engleza, što sam gledala njihovu verziju "Dobro jutro" u 6 ujutro, a lijegala po njihovom danjem svijetlu u 9 (dva sata razlike sa Hrv.) i što je u to doba Ančić bio u finalu ili polufinalu Wimbldona - ostalo je bilo sve ok. I dalje mi nije jasno zašto je Wolverhampton city...

Kako me razveselila najnovija vijest. Sjećate se ovog filma?

Soba s pogledom.

(doduše, oni su imali pogled na Arno, no ovaj je još ljepši!)

Hi hi...

Brojim dane....

Ne može reći čovjek da ga ne vesele male stvari.... Mmm....

Update: Naravno da me razveselio službeni put u Firenzu, no za tu informaciju već znam neko vrijeme. Jučer me razveselila informacija o izboru hodela. U njemu sam prošle godine popila piće u lobi-u. i osjećala se prekrasno.
Ne znam za druge zemlje, ali je Italija malo pjesnička po pitanju davanja zvjezdica, pa je prošlogodišnji, **** zvjezdice hotel bio pomalo ofucan (tapete su se ljuštile i visile i plašile me u mraku )

S jedne strane sam cijeli dan u ushitu što je problem "iznajmljivanje" riješen. I to pozitivno i ugodno.

I što ću moći poplačati sve te zaostale račune. I što su duhovi prošlosti lagano zakopani, što u kontejner, što u vikendicu. Za neka druga sunčana pospremanja..

Osim što se najdraža familija uopće ne približava dotičnom pospremanju i čišćenju. Ali su uspjeli zlobno spomenuti da ću još i zaraditi..

To što sam danas KM odnijela nešto raznog voća (oko 10 kn), čokoladu (16 kn), keksiće (20 kn), mokre maramice (10 kn), novine (7 kn) i trajno mlijeko, 1/2 l (4 kn)...

I tako skoro svaki dan.

I tako unazad preko dva mjeseca...

O da, i slušala njenu tiradu o tome kako su je napali vanzemaljci...

Tuga i jad...

Ps. Što mislite koje je boje kuhinja?? Viola, nemoj pasti u nesvjest.

Navodno je smeđa, što god to značilo. Veli Guzda da smo mi tako i tako otkačena obitelj. Ne može biti neka "obična" boja. He he... Žive bile pa vidjele!!

VIOLA !!!

A sad malo detalja:

Prvo, žena s djetetom se nije uopće javila. Nakon što sam jučer udavila svih dvadeset i više zainteresiranih sa pričom da baš njoj dajem prednost - ona štani! Eto ti zahvalnosti.

No, još sam prije odlučila da i ona i Viola razledaju stan kao prve, pa ako obje žele, bila bi moja subjektivna procjena tko bi pobijedio...

Još ih se danas javilo nekih desetak. Od toga i nešto starije gospode, pa sam čak bila sklonija razmišljanju da s nekima od njih stupim u kontakt. Naravno, to je bila opcija B do koje Viola i ja nismo uopće došle..

Još jedan zaključak - prvo iznajmljivanje stana je bolno otprilike kao i prvi sex, prvi porod i prvi ispit. Kad prođe - odlično se osjećaš i znaš da si nešto novo naučio. I definitivno će slijedeći put biti puno lakše.

No, nadam se da do te traume neće tako skoro doći...

Ps. Rekoh Violi da sad mogu i djecu pravit, nemam ništa protiv, samo bez krsnih kumstava, to nas košta ... He he...

Nisam ni mislila da je trenutak kada čovjek da u novine da iznajmljuje stan tako stresan. Sve je počelo još jutros. Zvoni mobitel. Tada jedan od mnogih u nizu...

Uvjet - da su ljudi "normalni", koliko god to čovjek može procjeniti, da žele stan na dulje vrijeme (znači da im nije top maxi cijena, a da im je hića, pa će kod mene ostati samo onih dva mjeseca što ušićarim pare unaprijed) i da nije hrpa studentarije - više od komada 2 (sorry svi studenti, ali mislim da ne znate cijeniti ni svoje ni tuđe dok god ne počnete zarađivati za svoj kruh) i da mi se na oko svide (he he, ovo neću komentirati)...

Rezultat:

- 2 cure (studentica + zaposlena) - zove otac "izvana" i garantira za njih (he he, odgovorih mu da je samo otac i da on ne može ništa garantirati)
- 2 studentice (zvuči simpa preko telefona)
- gosp. srednjih godina, o njemu ništa ne znam (zvala neka žena sa skrivenog broja telefona)
- 2 radne cure
- cura + dečko (cura simpa, u užem izboru!)
- brat + sestra (taj je prvi zvao, pa sam još bila jako odmorna za razgovor)
- frajer (radi) + sestrična (rekoh mu da mi ne laže, meni cura ne smeta, no on me uvjeravao da je familija u pitanju)
- 2 cure (rade, zvao neki frajer u njihovo ime)
- frajer + cura (zaboravih kako cura zvuči, ona je zvala)
- 2 srednjovječne žene (?), traže polunamješten stan, otpadaju
- 2 frajera (ovaj s telefona je zvučao jako "ženskasto", meni ne smeta)
- 2 cure + 1 dečko (frajer zvao) - previše ljudi u malom stanu
- 2 dečka + cura

I za kraj, gospođa s malim djetetom - rekoh svima da ona ima prednost jer ja kao osoba sa 10 - godišnjim podstanarskim iskustvom njoj dajem prednost i jedan bračni par koji mjesec dana ima posla u Metropoli, pa daju duplo za taj smještaj.

O saborskim zastupnicima neću ni zboriti. Pst!

Da vidim vas - koga bi odabrali???

(i sad ti Viola samo meditiraj nad stanom - ode on na bubanj!!)

Vidim da imate svakakvih ideja u vezi sveg tog krša Kraljice Majke. Ne, nisam vrijedne stvari bacala, niti sari, niti njezin štrikeraj (a toga bome ima, razmišljam o nekoj prodajnoj aukciji ili sl.), niti knjige, niti suvenire iz cijelog svijeta, niti hrpu nekih drugih stvari koje ću tako i tako baciti za par godina...

Da vam malo približim dotično "blago":

Vozni red iz godine 1973/74



Čarape tvornice čarapa "Ključ" iz Sarajeva



Trenutno opet u modi - tajice (obratite pozornost na natpis)



Da se ne pomisli da samo novopečeni bogataši putuju po svijetu (bila KM na tom dotičnom putovanju!) 20.01 - 4.02.1978.



S jednog putovanja donešena Crvena Mau Ce Tungova "Crvena knjižica"



I za kraj, jedna malo mutna slika (nemam više doma skener). Da ne mislite da KM nije bila ljepotica!

A šta da vam kažem....

Već danima prekapam po stanu Kraljice Majke jer bi isti trebalo što hitnije iznajmiti.

Da ne velim kakva je tuga i jad kad moraš pospremati, pakirati, bacati stvari koje su dio mladosti. A ima tu svega...

- JAT ekskluzivni poklončić ("putni" komplet metalnih šalica za "šnaps" u kožnom omotu)
- računi za plin / vodu / struju iz 1980-neke
- original izvod iz matične knjige rođenih napisan krasopisom - čirilicom (najme, moj otac, Hercegovac, igrom slučaja rođen je usred Beograda), sa svim mogućim žigovima
- moje prve skijaške hlače (uske crne, sam nazuvkom za u pancu ili gojericu)
- mamine "špil-hoze" oliti planinarske hlaće do ispod koljena (moda 1950-ih)
- salvete - "Olimpijada u Sarajevu" sa Vučkom - maskotom, original iz tog doba
- moja prvopričesna bijela haljina - heklana
- kazetofon - donio stari iz Hong Konga, davnih 80-ih (bili smo glavna šminka u gradu - kao da sada imate najnoviju Gates-ovu igračku)
- indijski sari, original donesen iz Indije, davnih 70-ih
- korejska narodna nošnja, donesena iz Sjeverne Koreje, ranih 80-ih
- Mau Ce Tung-ova crvena knjižica, naravno na kineskom, istih 80-ih
- zelena beretka sa crvenom zvjezdom, oriđiđi iz Kine, 80-e
- obveznice Narodne republike Jugoslavije (to ću vam skenirati da vidite!)
- crtići, super 8 mm (sa zvukom!), uz pripadajući aparat za reprodukciju (jebiga, ne znam ni kako se to zove - e da, kinoprojektor!)
- filmovi (samo) 8 mm - bez zvuka - moj braco plače u Maksimiru jer ga nitko neće gurati na triciklu
- hrpa osmrtnica, iz davnih 70-ih, 80-ih
- moje razglednice pisane doma mami i tati - vrijeme osnovne škole, rane 70-e
- ispis mojih ocjena koje je tata (pošto je samo on stalno išao na roditeljske sastanke) dobio na roditeljskom, ne vidi se koji je razred, nisu samo petice, pa ću time dokazati Guzdi da nisam bila štreber!
- heklanih majica, štrikanih majica, svih boja i svih dezena - nekoliko vreća od po 110 litara
- tatine kravate (tata je umro prije par godina, ali to nije spriječilo mamu da čuva njegove stvari), razni dezeni, razna godišta - moda od 60-ih naovamo...

Ima toga do besvjesti...

Napunila kontejner nekoliko puta. Dio stvari popakirala za vikendicu. Brije me alergija na tu silnu količinu prašine i grinja starih nekoliko desetaka godina...

Ak' preživim, javljam se ponovno...

Ps. U ponedjeljak idem na posao. Hura!!!

Mrzi me kada ne mogu spavati..

No da, ne izgleda to tako kako vi mislite. Lijepo ja zaspim - na način - spustim glavu u jastuk i hop - nema me..

I spavam. I spavam..

I onda u neko gluho doba - danas je to bilo u 5 ujutro, inače je oko 3 - 4 sata - se probudim.

I počnem razmišljati o svojim problemima. O tekućem računu, npr. ili o nadolazećim ratama kredita ili o svađi s Guzdom ili o....

I onda više ne ide san na oči. Još gore. Što se više brinem / ljutim (ovisi o situaciji) to sam budnija...

Ponekad odem na wc, odem izmjeriti Maloj šećer (jer me počnu brinuti i njezini eventualno niski šećeri)..

Nakon za mene cijele vječnosti - konačno, umorna od svih briga - spavam..

A onda za par sekundi zazvoni budilica. Ustajanje..

Mrtva sam umorna!

Kako je ovaj tjedan počelo vrijeme rasprodaja, tako sam i ja uspjela baciti oko na par dućana u mojem susjedstvu.

Za početak, večina stvari po dućanima (i prije rasprodaje) izgleda kao da je iz ljetne kolekcije - sve neke majičice bez rukava, lagane prozirne tunike, ultrakratke minice i hlačice.. Hello?

Pa mi smo usred zime i ja tražim samo neku najobičniju dolčevitu u kojoj mi se ne vidi ovaj moj "pofutrani" pupak. Da malo osvježim svoj ormar. Izgleda da takve stvari nema...

A sad (nije šef) "Sale" - otkrila sam još prije puno godina da je recimo 50% popusta u zagrebačkom Benettonu više para nego npr. 30% usred Siska ili Bjelovara. Da se razumijemo, za istu stvar. Nikad mi nije bila jasna ta računica.

Drugo - kada se otkrije neka majica na kojoj piše da je puuno, puuno jeftinija nego na početku, odmah se čovjek zapali. A zapravo se zapali na "šparanje" koje to zapravo i nije, jer tu dotičnu majicu ne bi ni pogledao prije rasprodaje.

Što se desi sa dotičnom majicom?

Ništa.

Obično se obuće i to ako - jedanput. Ili niti to.

Točno znam zašto kirurzi ne operiraju svoje najbliže. I zašto je nezgodno da te ispovjeda vlastiti ujak. I da ti mama bude učiteljica...

Mogla bih ja tako nabrajati do sutra..

Zapravo mi stalno kroz glavu prolazi neka vrsta grižnje savjesti što je KM takva kakva je. I što je smještena u domu (privatnom) gdje o njoj brinu 24 sata. A ona je nezadovoljna. I buni se. I protestira...

Manimo se sada psihologije, i psihijatrije... Jebeš teoriju.

Sve ja znam. Znam da bih trebala biti slatka i vesela domačica, uvijek sa osmjehom na licu (pogotovo što si uzeh tjedan dana ge o-a), a kad tamo - hodam po kući kao prebita mačka. Ili režim... Ili ne spavam po noći...

Ne znam da li je gore prije nego što odem kod nje ili poslije. Ona udara svim oružjima - grižnjom savjesti, zločestim jezikom, spominjanjem odgovornosti i sl. floskulama.

Znam da je bolesna. Znam da radim za nju što je najbolje. Znam da zapravo dobiva puno više nego što mi je pružila (jer je bila definitivno opaka majka). Znam da sve ovo treba zakopati ili poslati u pm.

Jebiga, očito još nije stigao trenutak da konačno bez emocija pristupam njezinim raspoloženjima i definitivno nerealnim željama - jednokrevetni apartman, 24-a njega, pogled na more po mogućnosti Opatija, hrana - 4 zvjezdice hotel, i nekoliko doktora - specijalnista koji bi odmah skočili i ublažili joj njezine (izmišljene?) boli.

I ja bih u ovom trenutku htjela biti na nekoj bijeloj snježnoj padini, po mogućnosti u Francuskoj (da mi svi ne pričaju hrvatski), sa toplim apartmanom u poleđini (naravno - i upaljena vatra u otvorenom kaminu) i s plusom na tekućem, po mogućnosti s puuno nula...

Jebiga, a život je ipak nešto sasvim drugo....

Sklisko govno koje će se poslije pretvoriti u bljuzgu..

Ps. A da to stavim u kategoriju - zdravlje + sex???

Neki me na poslu smatraju oštrom i odrešitom.

Nije meni teško utjerati hrpu "šljakera" da odrade ono što sam zamislila. Naravno, pokušavam uvažiti kompliciranost zahvata, tako da ih ne tjeram da rade posao do iznemoglosti. Uostalom, uvijek je pri ruci neki poslovođa, vođa smjene ili netko sličnog naziva na kojeg usmjerim svoju pažnju, ponekad i ljutnju.. No da...

No, imam ja i svoje šefove, i kolege, i ostale, uključujući razne tajnice, blagajnice, kuharice i tetu koja nam kuha kavu (ponekad je ta najvažnija!) koji sudjeluju u mom "radnom" danu.

Ponekad pojedine situacije dovedu do točke kada čovjek mora odabrati - biti "sharp" ili biti "žrtva". Čak se to i ne treba glumiti. Čisto dođe trenutak kada više nemaš snage ili te priča i situacija dovede do stanja da se opustiš i malo zabriješ u smjeru žrtvenog janjeta.

Tako sam i ja danas udavila kolegu, na njegovo nevino pitanje o KM - na široko i na dugačko tužnu storiju o zdravlju dotične žilave bake.

Mislim da je čovjek zažalio..

Naravno da je u moj monolog uskakao sa raznim savjetima, koje sam ja treptajući okicama prihvatila.

Sad mi ga žao. Negdje se nakon što sam otišla... Jadničak.

Prvi radni dan u sada već tekućoj godini, no nećemo o tome.

Kao što sam obećala, bacila sam se u ostvarivanje novogodišnjih želja!
Već znate - registracija za lutriju - karte za slijedeći novogodišnji najpoznatiji koncert u Beču!

Kao prvo, bacite se prvo u biranje sjedala. Naravno da mi je oko palo na ona najbolja sjedala - s time i najskuplja. No, u nekoliko situacija u životu, kada sam se bacila glavom naglavačke u neke lude stvari - ispalo je da sam ostvarila svoje želje (da vam sad ne spominjem "Kruške i jabuke", "natjecanje" za bivšu Elinu sobu drage nam blogerice Opaljene, itd.), pa sam se skoncentrirala na ona sjedala koje, barem teoretski mogu platiti.

Nema smisla da me obavijeste da mogu uplatiti ona prekrasna mjesta za puste eure. Ehhh...

No da, lijepo ovo ispunite i voila - unišli ste u njihovu bazu podataka.

Dalje se samo čeka negdje do sredine ožujka (taman da zaboravim na dotičnu pizdariju što maloprije učinih), kad će nas valjda obavijestiti da smo popušili - ili dobili...

Naravno da Guzda o ovom ne zna ništa. No, ako uspijem uskočiti u ovaj ludi vlak - ne znam kako ću mu objasniti put u Beč (što njega i neće baš tako pogoditi), no oblačenje bilo kakvog odijela - eee - tu bu nastala frka. No, we shall see...

Pošto je ovo definitivno lutrija, nemam ništa protiv da i vi probate. Ako ništa drugo, da podijelimo troškove puta do Beča, he he....

Jedna od mojih neostvarenih i čisto sumljam da će ikad biti ostvarena želja je i želja da se nađem u bečkoj dvorani na slavnom novogodišnjem koncertu.. Eto i linka

Taj novogodišnji koncert je uvijek bio povezan sa mojoj obitelji. Svi smo, što krmeljavi, što u pidžamama gledali na televiziji onaj drugi - bolji svijet. Onaj preko granice gdje ljudi imaju dostojan život, pune dućane (ah mali dućančići u Leibnizu sa svim onim slatikim gumicama i olovčicama, otkačenim šiljilama i Rubikovim kockama..), zanimljivije reklame na televiziji, finu odjeću i čiste ulice..

Nakon radnog Božića, otpakiranih skromnih poklona i pojedinih kolača - obično smo se brat i ja tukli za ostatke Beze torte ili Dobošice. Mmmm...

Karamel na dobošici bi se već lagano otopio, a nedostatak količine se nadoknađivala uživanjem...

Taj koncert je dašak mojeg djetinstva kojeg više nema...

Ps. Da mama, i tebe bih vodila.. Kad bi znala da je Nova...

Malo surfanja i nađoh da ima šanse - od sutra se može prijaviti za karte, te uz (puno) sreće - možda me izvuku! Onda samo trebam sponzora za kupovinu karata.