Nekako s krajem godine pišu se sažeci o događanjima u ovoj nam još par dana tekućoj godini. Što nam je bilo lijepo, što nam je bilo ružno, pa malo šire, pa malo uže....

Što bih ja mogla napisati?

Tradicionalno (he he, već drugi put) bijah krajem siječnja u Firenci. Isti kongres, ali sa potpunom drugim ljudima, ljudima koji su nam pokazali potpuno drugačiji pogled na taj prekrasan drevni grad..

Veljača je rezervirana za moj rođendan. Pokloni?? Prekrasni Swarovski roza (moja omiljena boja) križić skriven u novoj torbici (Guzda nikad ne omane s poklonom - zna čovjek što mu žena vlastita voli).

Dalje je proljeće bilo vezano s Nasljednikovim dosta lošim ocjenama jer je čovjek skupio za omanji vinograd "kolaca". Možda su to bila samo moja pretjerivanja ili sam na vrijeme sve naučila, pa je na kraju sve ispalo super - (ne pet) vrlo dobar. S upisom "vidiš mama da se nisi morala živcirati kad sam se upisao" u školu koju je htio.

U to doba godine Guzda se više muvao po kući nego što je (za)radio. To je rezultiralo završetkom petogodišnje rupetine i sprdačine svih naših "dragih" kumova koja se kao feniks pretvorila u prekrasni bazen. Onda su tek počeli problemi s ljubomorom i jalom. Jebi ga.

I nova kuhinja, crvene pločice... Još više jala..

Na poslu se radilo, hodalo po blatu (slavne slike mojih blatnih čizama - od onih običnih "šljakerskih" do onih s cvjetićima), svađalo, vikalo, mirilo, otkopavalo, zatrpavalo...

Ljeto smo proveli u ponoćnim kupanjima na našem bazenu. Kako je bilo dobro!! (par Meglite-ica na dno bazena i da vidiš romantike).

I da, odličan koncert Norah Jones u Puli. Ljetovanje - standardno.

Guzda radi od jutra do mraka. Nema selendre u Hrvatskoj koju nije obišao. Novac? Ne stiže brzinom kojom mora loviti rokove. Standardno.

Krajem desetog mjeseca odvezla nas "krila" u Njemačku. Sve zajedno. Neki bili oduševljeni avionom. Kako je dobro preskočiti tisuću kilometara u par minuta. I vidjeti dragu nam familiju. Neki uspeli pilati drva umjesto šetati (asfaltiranom) Njemačkom. Bad luck.

Tu negdje započinju i muke Kraljice Majke sa sobom, okolinom i nama najbližima. I dalje je loše...

Kad bolje pogledam, izvukla sam samo dobre stvari. Ehh.. To se zove selektivno pamćenje, ako me ne vara moja memorija srednješkolskog znanja iz "Psihologije".

Što nisam radila?

U nedostatku "vremena" (čitaj novaca) nismo bili niti jedanput do Paklenice, nismo bili na skijanju (što nećemo ni ove sezone), nismo....

U svakom trenutku moraš raditi kompromise sa šefovima, bračnim partnerima, djecom, familijom, prijateljicom. To me nekako sve više i više umara. A opet s druge strane, nismo bića koja mogu i žele živjeti sama samcata...

Svejedno, želim vam svima dragi moji blogeri da nam slijedeća godina bude barem kao ova (ako je bila koliko toliko dobra) ili još bolja. Navodno po zvjezdama (i političkim predizbornim obećanjima) morala bi nam biti zvjezdana!!

Samo da ne bude trnja...

I za kraj - jedan rudarski pozdrav - sretno!

Ps. Zaboravih napisati da sam izašla u nekoliko ženskih časopisa uključujući i Playboy. Ne, ne, ne na duplerici - samo na stranicama "pisma čitatelja". I nekidan me, na opće veselje, prebacilo na Almost cool listu. Izgleda da sam pročistila svoj stil pisanja do prepoznatljivog. Nije loše za jednu malu seosku domaćicu (doduše, koja govori nekoliko svjetskih jezika, naručuje časopise internetom iz Amerike i jedan dan hoda po blatu, a drugi po fency mjestima). Ćao ljudi!

A sada je vrijeme da konačno doznate šta to vaš šef dobiva u vrijeme božićnih darivanja u onim vrečicama što mu donose u ured!!

Prvo onaj famozni kompletić - plastična kemijska s logom (netragom nestane još u vrijeme ludnice potpisivanja svih mogućih izvještaja u tekućoj godini) + plastični upaljač s logom (rikne negdje odmah iza nove) + kalendar s logom (obično neke bljak slike mrtve prirode tipa "najljepše vedute lijepe naše").

Tu i tamo se u takvoj vrečici nađe i neka butelja tipa "Frankovka" ili "Graševina". Nekidan smo otvorili jednu prigodnu s logom "Plavac" - definitivno bučkuriš.

Ovogodišnji vrhunac je bila butelja s likom i nazivom druga Tita - vino (iz rodnog mu Kumrovca - bar je tako pisalo) za koje nisam znala da li da se uvrijedim na donosioca ili da to shvatim kao zgodnu šalu (ipak se ne smatram nekakvom "starom komunjarom" da mi netko uvali nešto takvo).

Ove godine su bili moderni i tzv. "poslovni pokloni" - kožna galanterija u nekim drvenim kutijama. Od dotičnih poklona izvadila sam jedne zgodne kožne rukavice (ja imam izrazito malu ruku, ali ove su mi rukavice kao salivene - ne želim ni pomisliti šta bi s takvim poklonom neka žena s "normalnom" rukom), a iz druge remen.

Što se radi s takvim drvenim kutijama - ne znam. Predobre su da ih čovjek baci u smeće, a osim ako vam se pogodi s dizajnom u vlastitoj kući pa ih možete lagano skupljati - stvarno ne znam šta s njima.

Anyway, jedna je (još od prošle godine) u stanu KM, jednu je otela Mala za svoje igračkice, a jedna je završila kao poklon široj familiji (nisam skrivala da je stvar dobivena, a ne kupljena iz mog džepa!).

O dućanskom pršutu tipa "Pivac" ili sl. iz Metroa - neću pričati. To je direktorski i menađerski nivo.

No da, ovo je pravi poklon za jednu ženu. Ja sam dobila komplet "Notte" od jedne firme s kojom sam ove godine naporno radila. Valjda sam im bila jako dobra, ili je netko kod njih ipak imao smisla za odabir "ženskog" poklona.

No da, sad sam se sjetila onih zgodnih poklona sa flašicama maslinova ulja, lavande i sl. (skoro pa) domaćih proizvoda, ali definitivno poklona "Made in Croatia" što mene osobno jako vesele. Mislim da su to krasni, relativno skromni, ali lijepi pokloni koji nikoga ne mogu uvrijediti i ja osobno, kao žena i poslovni suradnik rado primim.

Znam da će sada biti zlobnika koji će reći - jao, pa ja ne dobivam ništa. Ne mogu biti zločesta i napisati - zašto niste išli u školu - jer to nije istina. Ja se trenutno nalazim na radnom mjestu na kojem puno i naporno radim cijelu godinu sa mnogim privatnim licima. Većina njih nije poslala niti malu karticu, niti mail da se sjeti (kao recimo kolega Talijan kojeg sam upoznala na jednom kongresu koji je običnom poštom poslao mali slatki kalendarčić - koji sam odmah ostavila kolegici i malu karticu s novogodišnjom čestitkom). I znam da ako slučajno promijenim posao i odem na neko drugo radno mjesto - teško da će me se itko od ovih dotičnih sjetiti i s malim simboličnim poklončićem.

I za kraj - dobila sam danas čestitku - bez ikakvog loga - s hrpom načrćkanih potpisa (niti jedno nisam mogla raspoznati kao poznato) i paus papirićem na kojem piše da su umjesto poklona donirali xy udruzi.

Ne mogu biti zlobna i sumljati u istinitost navoda o donaciji. Drago bi mi bilo da su neka dječica dobila donaciju. No, njih bi se morali sjetiti češće tokom godine, a ne samo za prigodne blagdane darivanja!!

U ovo doba (jelte za stare Juge kad je Božić bio radni dan) bi nas već hvatala šećerna kriza jer su oni fini kremasti kolači bili pojedeni, šećerni ukrasi na boru otužno opustošeni (to je jeo moj brat - goli šećer skupljen s malo vode u kockicu, bljak, i umotan u srebnu foliju).

I onda je u ovih tjedan dana u neko doba bio doček Djeda Mraza u "preduzeću" mojeg oca. Uglavnom smo dobivali unificirane poklone - hrpa čokoladica, tortica i sličnih drangulija, uz poneku knjigu za dizanje (pionirskog) morala. Tu i tamo su te pakete podijelili na muške i ženske, sa prigodnim knjigama i čokoladama "Braco" ili "Seka".

Onda smo s tim čokoladama nekako izdržali do nekog (puno skromnijeg) kolača koji se pekao za Novu, koja se kod nas nije slavila (osim što smo smjeli gledati novogodišnji program na tv dulje nego obično)..

No da, tako je to nekad bilo. Sada ima čokolade svaki dan, crtića cijeli dan, a tv programa svih 24 sata na xy programa...

Malo sam zabrijala. Htjela sam samo napisati kako su Božićni blagdani iza nas, kao da ih nikad nije ni bilo. Kao ni onih gužvi, ludnice, bjesomučnih trošenja na poklone koji su (neki bez većeg interesa ili nedajbože gnušanja) odmotani i već zaboravljeni..

A računi će tek stići...

Ja?

Bila sam dobra djevojčica i nisam se (o)pustila u suludom šopingu, pa ne moram sa strahom čekati slijedeći izvještaj moje najdraže plastične kartice.

Nekima sam kupila lijepe poklone, nekima sam proslijedila neke od službenih poklona o kojima ću slijedeći put, definitivno sam zadovoljna sa svojim ponašanjem.

Jedan klasični:

"Sretan Božić tebi i tvojoj obitelji želi..."

Pa malo drugačiji:

"Blagoslovljen Božić i sretnu Novu godinu žele Vam (a mi smo na ti) obitelj.."

Dobila jednu i na engleskom:

"Merry X-mas and a happy new year for you and your family. Stay healthy and have a successful 2008. Best regards,..."

Pa onda ovakva - mogu reći da mi se jako sviđa:

"Puno zdravlja, ljubavi, duhovnog mira i sreće, jer Božić zapravo i je to, žele ti, i tvojoj obitelji..."

Sad malo iz drugog mobitela.

"Neka Vam je blagoslovljen i sretan Božić, želi..."

Pa malo varijacije na temu:

"Čestit i blagoslovljen Božić tebi i tvojima najbližima (a ostalima?) od obitelji.."

I jedna originalna:

"Čast Bogu v visini,
mir ljudem v nizini,
v radosti, v radosti,
to vsaki kriči.
Radostan Božić žele..."

I ja vama svima, dragim blogerima, znanima i neznanima želim miran i okružen ljubavlju vaših najbližih - sretan Božić!!!

A valjda ste bili dobri, pa je bilo i darova pod borom...

Da se ne bi opustili, a da ne cvilite kako je pečenje kolača jaako kompliciran posao slijedi jednostavni starinski recept (od moje bake, a onda i od Kraljice Majke) za domaće kekse koji se rade na tzv. "flajšmašinu".

Dakle, umješajte slijedeće:

- 75 dkg brašna (oštrog)
- 1/2 praška za pecivo
- 25 dkg maslaca (zato su kolači i tako dobri )
- 4 cijela jaja
- 25 dkg šećera
- jednu vrećicu vanili - šećera
- malo ruma (ja ne stavljam jer moji ne vole).

Sve to ubaciti u jednu posudu, (oprati ruke prije) i zamiješati rukom. Pustiti da malo stoji (taj dio nisam nikad razumjela, ali neka ga), pokriveno folijom (da ne dobije koricu).

Onda postavite svoju starinsku flajšmašinu tj. mašinu za mljevenje mesa (nađite kod bake na tavanu, kao što sam i ja uspjela ižicati od KM. Takve stvari se još uvijek mogu kupiti po seoskim sajmovima ili mađarskim dućanima).

Ako imate mladu pomagačicu, onda ide kako slijedi:



Nakon toga se peće na nekih 150 stupnjeva C dok ne dobije crvenkastu boju (tu pazite, nekada su i sekunde presudne da se sve pretvori u crnu masu - ovdje su pogubni telefonski razgovori ili "samo da nešto pogledam u sobi"!).



I to je to.

Mi smo dvije još radile i (dijetnu) varijantu božičnih keksića - s voćnim šečerom i margarinom.

To izgleda ovako:



Odnosno, kad se na ispečene kolačiće stavi malo otopljene (dijetne) čokolade + điđi-miđi kuglice i ostale drangulije (ovo je od šećera, kad nema takvih stvari u dijetnoj varijanti, jebi ga), to sve izgleda ovako:

.

Voila!

Nemojte reći da ne znate ili ne možete!!

(Prvi kolači se mogu provući kroz onaj stroj za kekse, ako već nemate doma klasičnu mašinu za mljevenje mesa.)

Gužva mi je, gužva...

Apropo onih migova šefu..

Uspjela sam baciti neke linkove na mail - više manje prepisane s posta prije par tjedana - i....

ovaj Swatch je moj!!

Jelda da je šef dobar?

Fala šefe!

Ps. Dobila ja i novi ručnik + 5 kg detergenta za pranje veša - naravno Faks, da ne bi bilo zabune.. Ehh...

Ko' nekad u staroj Jugi...

Jučer me odvelo, jelte Guzda u famozni People's. Bili u blizini, a on je tamo svojedobno pio kavu jer mu frend radi u blizini. Puuno kasnije se kafić pojavio na spiskovima fensi kafića - restorana.

Da ne duljim, situacija je bila slijedeća:

- po danu je kafić lagano "prašnjav". Tome očito pogoduje loša ventilacija (ili gazda špara pa ju ne uključi kako se spada)

- fotelje, tabure-i i sofe su ugodne za mlađu raju. Ono nešto "fensi" middleage poslovnjaka se gužvalo pokušavajući sjediti udobno (udobno ti je na takvoj sofi samo doma pred televizorom, ali tamo se zavališ kako ti se sprdne i ne moraš razmišljati da li je to sex-i ili ne)

- konobar ti da fore da si "malo razmisliš". Uspjeli smo ga dozvati tek nakon podmetanja nogu (figurativno rečeno).

- konačno je stigao naš naručeni Nes. Izvana je izgledao kao pravi, iznutra hladan kao led. Pošto sam imala već nekih okršaja tokom dana na drugim mjestima, bilo mi je neugodnjak inzistirati na drugoj kavi. My mistake.

- plaćanje - solarno, ali bez računa. Tu sam opet pregrizla jezik da budem fina curica.

Sve u svemu, jebali vas fini kafići. Nit sam popila poštenu kavu, nit mi je bilo lepo..

Vrag ti je to kad ne možeš spavati...

Probudiš se usred noći i kenja. Obično ne volim gledati na sat jer me to još više opterećuje. I ne volim ići na vece, jer ću se slijedeće noći sigurno probuditi u isto vrijeme za pišanje..

I tako sam ja kroz glavu vukla probleme... Onda sam pokušala razmišljati o nekim umirujućim stvarima, kako bi me uspavali..

Obično si zamišljam slijedeće:

- ležim potrbuške na sitnoj šljunčanoj plaži i voda mi pljuska noge (tu je kvaka da ako tako ležite ne vidite pučinu, pa ispadne sranje - gledaš u neki bor ili sličnu vegetaciju, a nije to to), lokacija - Starigrad (Paklenica)

- svojedobno sam si zamišljala plaže Balija, Indije i ostalih tropskih čuda, ali nakon Tsunamija - jebiga, počnem zamišljati neke horrore, pa se još više razbudim

- spa centar s onim vulkanskim (ma većina "običnog" kamenja je porijeklom vulkanska, osim onih nešto sedimenata kao pješčenjaci - to mi je noćas palo na pamet) kamenjem na leđima - nisam nikad isprobala pa samo zamišljam da je to nešto jaako opuštajuće..

I ne znam kako i zašto - pao mi je na pamet scenario da sam zarobljena u liftu s - ni više ni manje gđom Slavicom Eccelstone (kako li se piše, a kako li se čita??).

I sad smo se mi mučile dozvati recepciju i ostale pizdarije...

Taman kad mi se prispavalo od silnih napornih umnih vježbi - zazvonio je faking mobitel. Sad ću biti pospana, umorna i mrzovoljna cijeli dan...

Drži me već dulje vrijeme sjeta na pomisao da još samo ovi u BigBruderu ne znaju da je Toše poginuo..

U njihovim srcima on je još uvijek živ..

Dok ne izađu za ovih par dana van u real life. Onda će zauvijek biti mrtav...

Ps. Nije da patim za njim. Ali, bio je mlad, pun života, pun planova, a pjevao je kao slavuj... Šteta ga je...

Kod nas je sve u krajnostima - od toga da prije blagdana ima svega na svakom koraku, do toga da neke stvari ne možeš uopće naći već slijedećeg godine.

Tako si svojedobno mogao kupiti komad rolane šunke (za jedan Uskrs) svugdje, samo što ti ih nisu u pošti umotavali...

Tako je bilo i s pšenicom. Do ove godine. Nekidan sam, doduše u popodnevnim satima tražila po našem selu i okolici šačicu pšenice. Za poluditi, svugdje su rasprodali...

Na kraju je stvar završila s kupnjom tri večernjaka za tri male vrečice pšenice. Bome, za te novce sam mogla zaorati pola rali..

Jučer sam bila u Zg. Ne znam o kakvoj potrošačkoj ludnici govori naša teve, ali ja nemam dojam da se tu nešto kupuje. Da ne velim da se niti nema nešto posebno za kupiti.

Da se razumijemo, ne govorim o satovima za par tisuća, penkalama od 500 kn i sličnim skupim pizdarijama koje obični smrtnici niti ne gledaju u izlozima, kamoli da kupuju.

Doduše, neke su stvari skuplje, npr. moja omiljena dolčevita od Benettona košta skoro 200 kn. Pa će onda iza nove lupiti rasprodaju - i cijena će zapravo biti ona realna, od prije praznika.

I sad, što kupiti nećaku koji samo bulji u teve, igra one igrice na vii-u, mijenja sportove svakih par tjedana i nezainteresiran je za cijeli svijet??

Što kupiti Guzdi, koji kao pravi muškarac ne pada na odjeću, parfeme niti ostale takve drangulije, a neki sportski sat ili dio njegove (pre)skupe opreme za jedan jako čudan sport - to se ne usudim kupiti da ne pogriješim u izboru...

Ima toga još...

Jučer bila na jednom tzv. "novogodišnjem domijenku". Između ostalog, jedna od glavnih atrakcija, osim naravno janjetine i gemišta (ah, domjenki na "naš" balkanski način) bio je i plesač Lane u ovogodišnjem šou sa zvjezdama - Hrvoje Kruševac.

Ma plesao je on nama i prošle godine, samo to nama nije ništa značilo..

No da, uglavnom, da sam htjela - mogla sam imati vrhunskog partnera za ples.

A pošto je domijenak zapravo bio "selska fešta", meni se baš, s moje dvije lijeve noge (ipak sam ja gradsko dijete koje nije izlazilo na seoske zabave, već u Big Ben, SC i sl. mjesta) nije dalo eksponirati pred hrpom (lagano alkoholiziranih - kako sam to lijepo rekla) kolega..

Kako frajer izgleda uživo??

Ma, ništa posebno. Niski tip, ciganskog ritma (plesao je i sambu), a bome i izgleda. Ali pleše mrak! (dečku su uglavnom pratiti njegovu mladu partnericu)

A na televiziji - faca!!

O tome kako sam plesala sa Šuputicom - neki drugi put.

Što je gore - otići kod zubara ili ginića??

Stvarno ne znam..

Anyway, zato što idem nekom fensi - šmensi giniću koji se svako malo pojavljuje na teve-u (preporuka šogorice), proporcionalno pojavljivanju i broju zadivljenih pacjentica (ufff, gdje mi je pamet bila) obrnuto je proporicionalna šansa da se dođe k njemu na red u razumnom roku. To ti je javno zdravstvo.

Na kraju ispadne, kad te stisnu rokovi da uvućeš ruku u džep i platiš sam. Ja sam se sjetila poliklinike "u blizini" u kojoj smo odradili nekoliko sistematskih (ženskih) pregleda. No da, šta košta da košta...

Primili su me isti dan. Pogledali unutrašnjoj "uživo" i preko čuda ultrazvučne tehnike. Da vam sad ne raspredam da li je ugodno ili ne odrađivati jedan takav pregled, muški to tak i tak ne kuže, a sve su žene to prošle, pa šta da njih plašim...

"Gospođo, ko' curica ste..."

Ma daj... (kao da ja to i sama ne znam...)

Cijena? Na kraju me ništa nije koštalo jer se sestra sjetila pitati o dopunskom zdrastvenom osiguranju, kojeg slučajno imam (glupača, šta se sama nisam sjetila...).

Lijek? Pedesetak kuna za neke tablete...

Koliko bi me koštalo "besplatno"?

10 kuna za pregled, 10 kuna za recept (ako nisu poskupili), najmanje 10 kuna u apoteci...

Ne računam benzin i 50-ak kuna cestarine za autoput, 20 i više kuna za bandićevo parkiranje po svim rupama zagrega...

Sve u svemu - prošla skoro đabe...

Jučer sam fletno skakala u auto i iz auta, te me pitala jedna kolegica s kojom se inače ne družim - "A ti se baviš nekim sportom?"

Ufff...

I sad sam si ja malo razmislila. Što zapravo radim? Uglavnom pričam i razmišljam, a puuno manje radim.

Jer onih tri dana na skijama (ne uspijemo otići svih tjedan dana jer je užasno skupo) ne računam.

Jer onih dan - dva što skočimo u Paklenicu ili na Kalnik - se ne računa (nažalost, ove godine ne vidjeh Paklenice osim s autoputa na putu za kongres u Zadru, gdje se samo sjedilo, pričalo, pilo i jelo - kako već to ide na takvim mjestima).

Jer o biciklu samo razmišljam umjesto da sjednem na ove dječije koji su zapravo moj broj jer ni djeca više nisu tako mala djeca.

Jer idem na "fiskulturu", neki aerobik što li već - na način da sam više puta doma nego tamo - naprosto dođem doma par minuta prije nego što bi trebala ići vježbati. Žao mi ostaviti djecu na tih sat vremena (što vjerojatno oni ne bi zamjerili, ali ja imam grižnju savjesti što u ovo doba godine puno radim).

Jer se namakanje jedno dva - tri puta godišnje u toplicama ne računa pod sport. Nit plivaš, nit se baviš nekim sportom. Al' klopa i piva obično jaako dobro sjedne..

Izvlači me jedino more - i to samo zato što imamo dobrih sto stepenica od apartmana do mora, pa kad čovjek prijeđe gore - dole dva - tri puta dnevno, guza mu se super zategne... He he..

Na kraju ispadne da ili imamo vremena i tako malo novaca, ili imamo malo novaca, al' nema vremena jer se radi..

I život ide...

Ps. KM je jako loše. Izgubljena u vremenu i prostoru. Srce me boli..

Jako je teško oteti se porivu da ne komentiram odgoj tuđe djece. Tako je lako sa strane vidjeti roditeljske promašaje, dok možda slične stvari radimo i mi sami ili bolje rečeno - naša djeca rade nama..

I naša su razmažena, sebična, prepuna igračaka (onih najskupljih mobitela, igrica, Play-something-a i sl. pizdarija)...

Bila je nekidan emisija na radiju kod Sonje o Sv. Nikoli i poklonima. Uglavnom, jedna je majka rekla kako je uzela kredit da malom kupi onu neku malu igricu - Gameboy-a (znam šta je to jer je i naša Mala uspjela iskamčiti istog od svojeg Tatice). Ako sam dobro shvatila - žena je jako malih primanja, da ne velim grubo da je sirotinja..

Znam da ljudima puca srce kada ne mogu udovoljiti željama svoje djece. A oni koji imaju, oni od svojih naprave mala razmažena derišta koji ne cijene ništa. (na ovogodišnjoj školi u prirodi učiteljica je imala brigu što je skupljala pogubljene mobitele i digitalce - skuplje od njenih mjesečnih primanja)

Ne mogu lagati da moji u ormarima nemaju previše stvari. I da nemaju preskupe igračke i sl. No, kad idemo u kupovinu - obično postavim limit za neke stvari. Osim kad u dućan ide i Guzda. Jebi ga, onda mi opada autoritet...

Npr. smatram da je za dječije tenesice maksimum cijena do 300 kn. Šta će djetetu kojem raste nogica nešto što će za dva mjeseca preprasti. Ili rasturiti..

Naravno da dolazi do sukoba u dućanu. No, sve je to život...

Hi hi hi...

Jučer je u našem "preduzeću" bila fešta. Al' se pjevalo i plesalo, jelo (uvijek dobijem proširene vene od faking "šveđanki") i pilo...

(ne pitajte gdje radim..)

A onda su počela uletavanja...

(osim što sam imala definitivno "bapsku" frizuru, na oduševljenje moje seoske frizerke - "jako romantične lokne" i najobičnije hlače + crvenu šljašteću dolčevitu + sako - ništa provokativno i izazovno, tako da mi nije jasno odakle svi ti nabrijani komplimenti)

Baš me zanima koliko je potrebno alkohola da se počneš upucavati šefici...

Anyway, mogla sam imati najzgodnijeg frajera u dvorani.

Ako ne bi prije zaspalo na mom ramenu...

Bacio me čovjek u očaj...

Pitao me što želim za poklon, za Božić, za kraj uspješne poslovne godine, za dobar običaj...

Auuu...

Što bi jedna žena mogla reći (ajde recimo) šefu, a da ne ispadne preskupo, prejefitno, pretendenciozno, da ne velim previše dvosmisleno (što definitivno želim izbjeći)?

Ženskih službenih torbica imam nekoliko, a zapravo ne koristim ni jednu. Laptop je privatni, sa pripadajućom torbicom - znači ne mogu zaželjeti neku novu torbru za PC (za ovaj dotični sam željela neku koja nije u crnoj ili sivoj boji, pa u drugoj boji nije bilo na tržištu)..

Ja bih Jednu ovakvu krasoticu, ali mislim da je to too much novaca.

Ja bih i nešto ovako šlješteće, ali možda je i to previše..

Jedan zgodan plastičnjak??

Ovo sam si željela, ali ispada da to imam od prošle godine (mislila da je izašla nova linija parfema). No da, jedan parfem više - manje nije naodmet...

Hi hi...

Jesam li previše skromna???

Update: No da, jedno su želje, a drugo real life.. Apropo poklona u malim čizmicama naše (skromne?) djece - većina desetogodišnjaka - +/- koja godinica je u čizmice dobila novce.

Wtf???

Sto do dvijesto kuna!!

Za poluditi. Umjesto da klinci dobe neke sitnice, jer tako i tako će biti i božićnih poklona do bonova za djecu (koji se recimo moraju potrošiti u Turbo i sl. dućanima), oni dobivaju novce. Naravno da je moja Mala bila ljuta što i ona nije dobila poklon u kešu...

Bajala ja u prošlom postu o proljevu... Eeeee....

Moram paziti što pišem. Jer sada pijem čaj i žvačem dvopek. Zbog dotičnog jelte proljeva..

Zato, nakon što sam napisala punih 675 postova, javila se iz rupetina internet-cafea širom Europe, skupih hotelskih internet cornera, ispratila hrpetinu blogera što su posustali na putu, upoznala neke dobre ljude, ižicala od drage nam Opaljene njezinu diječju sobu (hvala draga, namještaj friško sastavljen, oriban i super pet), izjadala se pred svima vama, izašla tu i tamo na naslovnici (ona sitna slova, he he).... postavilo me na listu.

Onu desnu (a nije hadeze).

Ne mogu reći da nisam zadovoljna. Jebi ga. Ne treba lagati...

Idem srati i srkati.

Danas sam ipak shvatila onu šopingholičarsku devizu - "kupi si nešto da si digneš moral".

Kako?

Bila sam ljuta - jadna - neurozna od jutra. Uspjela sam rano ujutro poloviti na mobitel sve moje šefove - kolege - direktore PRIJE njihovog službenog radnog vremena (u dragoj nam Metropoli) na jedne vičući, druge moljakajući, treće uvjeravajući ...

Vrijeme ide, većini (muških) mi kolega ništa ne znači predblagdansko vrijeme kad se peku kolači i čisti kuća. A ne ne.. Doduše, njihov posao završava davno prije mojeg na terenu. Ja nemam volju na Badnjak završavati sve moguće poslove koji se mogu već sada riješiti. Naravno, na ženski način - jednostavno, relativno povoljno i energično..

A onda sam otišla u posjetu KM. Baba ljuta leži na krevetu (obučena u piđamu i trenirku - jer "ne griju") i baja šta sam ju ostavila u Hercegovini (naime, imamo mi neke korjene "odozdola"). Nekidan je bila u Samoboru u vikendici i pakirala se doma. Luda kuća...

Baba se sprema doma. Nema veze što ne zna gdje je, koji je dan, "ma ništa mi nisu dali za jesti" i slične pizdarije...

Kino..

Koji naravno ždere moje živce. Onda sam pokušala duboko disati. Voziti polako (ne iz Hercegovine koja je odavde udaljena ce-ce-a 500-ak kilometara, da ne bi bilo zabune). Skulirati se...

Onda sam počela razmišljati o šopingu, da si nešto kupim da si dignem moral i razveselim dušu. Jebi ga, ničeg se nisam mogla sjetiti.

To je kao kad imaš proljev i MORAŠ jesti čokoladu, a ne možeš.

I ne da ti se...

Fak i život...

Uvijek na kraju boli glava....

A sve je počelo jako benigno. S prvom pivom. I malo tamburaša..

Ispalo je da nam se baš i ne slušaju tamburaši, ali za ljubav frendice - popit ćemo par piva i to bi bilo to.

Onda je stigla prva runda s pra-pra-starom pivom kojoj je istekao rok trajanja. Guzda je svoj dokazni materijal skoro u žaru borbe popio. He he..

Zatim su stizale runde na račun gazde lokala. I muzika nam se sve više i više sviđala. Stigla je i plata..

Za susjednim stolom su istim žarom ispijali pive današnji sudionici nogometne utakmice. Dečki su se dobro zalili na račun domaćina (sokove su si morali sami platiti, ali ih je takvih bilo jaako malo). Čak se njima, primorcima dopala ova naša muzika. Kako će danas biti rezultat - baš me zanima!

Jedino ako su naši nogometaši još luđe lumpali u nekom susjednom lokalu.

Htjeli smo mi to sve na kraju platiti, pa nas je osobno gazda uvjeravao da ne želi novac. Onda je dobio pjesmu...

Kao što rekoh na početku - a glava boli....

Kategorija: sport + glazba!!