Danas sam ipak shvatila onu šopingholičarsku devizu - "kupi si nešto da si digneš moral".

Kako?

Bila sam ljuta - jadna - neurozna od jutra. Uspjela sam rano ujutro poloviti na mobitel sve moje šefove - kolege - direktore PRIJE njihovog službenog radnog vremena (u dragoj nam Metropoli) na jedne vičući, druge moljakajući, treće uvjeravajući ...

Vrijeme ide, većini (muških) mi kolega ništa ne znači predblagdansko vrijeme kad se peku kolači i čisti kuća. A ne ne.. Doduše, njihov posao završava davno prije mojeg na terenu. Ja nemam volju na Badnjak završavati sve moguće poslove koji se mogu već sada riješiti. Naravno, na ženski način - jednostavno, relativno povoljno i energično..

A onda sam otišla u posjetu KM. Baba ljuta leži na krevetu (obučena u piđamu i trenirku - jer "ne griju") i baja šta sam ju ostavila u Hercegovini (naime, imamo mi neke korjene "odozdola"). Nekidan je bila u Samoboru u vikendici i pakirala se doma. Luda kuća...

Baba se sprema doma. Nema veze što ne zna gdje je, koji je dan, "ma ništa mi nisu dali za jesti" i slične pizdarije...

Kino..

Koji naravno ždere moje živce. Onda sam pokušala duboko disati. Voziti polako (ne iz Hercegovine koja je odavde udaljena ce-ce-a 500-ak kilometara, da ne bi bilo zabune). Skulirati se...

Onda sam počela razmišljati o šopingu, da si nešto kupim da si dignem moral i razveselim dušu. Jebi ga, ničeg se nisam mogla sjetiti.

To je kao kad imaš proljev i MORAŠ jesti čokoladu, a ne možeš.

I ne da ti se...

Fak i život...