Danas bi lijepo bio praznik!
I to ne bilo kakav. O ne ne.. Dan republike!!

O ho ho, veliki praznik!! S izvješenim zavjesama (onim starim, s plamenovima u sredini), ratnim partizanskim filmovima i govorima tadašnjih političara (taj dio se nije uopće promijenio )!

Čak bi se dva dana slavilo. I danas i sutra (o da, slavila se neka konstituirajuća sjednica koja je trajala dva dana - mislim da je to bilo to). A kad bi bilo blizu vikenda - eee.. to se onda sve lijepo spojilo! (i taj dio se nije promijeno )

A bome, kod mojeg uje bi bilo kolinje. I mi bi kao djeca dobili dozvolu rezanja špeka u male slatke kockice koje bi se kuhale, pekle i na kraju bi iz njih nastali fini, dobro stisnuti i reš pečeni (treba staviti malo mlijeka - recept moje bake) čvarci!! Njami!

A baku bi zadirkivali da nam ispriča kako se nekad slavio rođendan jer se ona rodila na današnji dan.

A rođena je bila davnih 1890 i nekih (krajem preprošlog stoljeća)..

Uff...

Na sve ove naše blagdane, praznike i dane državnosti (koje nikako da polovimo) nemamo neki zgodan datum u vrijeme kolinja. Fak!

Mrzi me kad me netko prevari..

No dobro, ne baš prevari, već više onako - da nakon što stvorim pozitivan sud o dotičnom, on me nekom svojoj gestom razočara..

I onda se osjećam prevarenom..

Ne, ne, nije ništa strašno. Samo je moja čistilica tražila novce unaprijed. Par dana unaprijed, ali ipak unaprijed. Kao da meni lova raste na drvetu..

Nije da je sad to velika frka. Uvijek joj lijepo mogu reći da nije vrijeme za platiti, ili joj ostaviti manje novaca (kao što planiram jer mi se sada neda ići do hladnog i ledom okovanog bankomata)..

No, i dalje ostaje gorak okus u ustima..

I da, draga Kinky, kao što kaže tvoja priča - još uvijek čekam 150 kuna što sam posudila prijateljici (do prve plaće). Sad je već dobila treću...

Kao prvo izvještaj o KM:

Jučer sam ju odvukla na kontrolu P.M. -a (ne ne, nije ništa prosto - tzv. stimulator srca oliti naški "Pejsmejker"). Srce joj je super pet. Proživjeće ona još puno godina..

Drugo, u nedjelju sam dobila poziv da obiđem jedno privatno mjesto (recimo u relativnoj blizini mojeg mjesta), vlasnica - fizioterapetut, a majka - medicinska sestra.

Smještaj ugodan (lijepa svijetla soba, novi namještaj, cimerica stara gospođa pravnica u "zrelim" 80-im), vlasnica draga žena (koja se većinu vremena brine o "štićenicima").

Sve u svemu - meni se jako dopala atmosfera koja vlada, a mislim da je to najbitnije..

Jučer popodne, u doba kad se pije kava koju je KM jedva držeći glavu od bolova u vratu i tutnja u glavi mrzovoljno ispijala kod mene, nazovem ja nju. Žena crvkuće. Što malo masaže stručne osobe i zadovoljavajući smještaj čine..

Jednom riječju - zasada super pet. We'll see....

A sad malo o meni i mojem autu....

Jučer sam se kulturno uzdizala. Gledali smo najnoviju predstavu Mile Gavrana - "Papučare".

Osim što osobno mislim da je mrvicu predugačka predstava za seosko kazalište (oliti kino), bez pauze (punih dva sata predstave) - sve ostalo je odlično!!

I da, bilo je plavuša u društvu (a ne, ne, ne ja ) koje nisu sklužile da u predstavi glumi, osim dva frajera - poznati stari "laf" (malkice se ofucao) - Z. Zoričić i meni nepoznati I. Jončić, gđa Gavran dvije uloge - dvije mačke tj. gospođe - gospođice. Ne znam koje je godište, ali mačka je dobrodržeći komad!!. (Update: ups, našla da je diplomirala iste godine kad i ja - znači tu smo negdje s godinama...)

I na kraju, kao drugi čin - piva u našem omiljenom pubu...

Ne znam zašto se smatra da je smještaj svojih najdražih u dom koji bi im pružio sve ono što vi ne stignete i nakon cjelodnevnog radnog dana definitivno ne možete - ravno izdaji nacije?

Nakon što se propitate ovdje, ondje - ispada da ne birate smještaj po izgledu, ljubaznosti osoblja ili novcu - već po sistemu da li ima ili ne mjesta za vašu najdražu majku ili bolesnog oca. A u većini slučajeva - vama gori pod petama jer niti možete uzeti godišnji da dotičnu/ga bedinate, a ne možete niti svako malo bježati s posla jer vas hitno zovu na mob

Cijene?

Krevet u četverokrevetnoj sobi (gazdarica nije zvučala da ima ikakve veze sa medicinom, tj. nije niti blizu medicinskom osoblju), u pripizdini sela - 2.800 - 3.000 kn.

Malo bolji smještaj - dvo i trokrevetne sobe, osoblje medicinske struke - 3.500 (negdje na selu) - 4.200 kn u gradu.

Oni tzv. "državni" domovi su puni ko' čep, lista čekanja je nekih tri do četiri godine i nisu ništa jeftiniji od ovih privatnih. Osim što je tamo puno manje medicinskog osoblja po glavi "štićenika".

Navodno postoje i mjesta - nivo pet zvjezdica, gdje te paze i maze za puuno novaca. Te nismo ni gledali. Jebiga...

A kako ćemo svi mi voziti BMW cabrio kao sa one reklame za treći mirovinski stup i boraviti u super smještaju s pogledom na more - nema zime.

Yeh right!

Petak - dan za metak... (kako pjeva najdraža nam Vlatkica)..

Apropo dotične (da sad više ne spominjem ofucane političare, koji će tak i tak natrag u Sabor, samo se još ne zna koja boja će voditi vladu) - nešto nam se Vlatkica zaigrala..

Uspjela nas je cijelo proljeće zabavljati sa svojim donjim vešom i tučnjavama, koferima i suzama za najdražom joj pokćerkom (jel ju mlatila ili ne - neka ostane u zraku), ljeto - lokacijama na kojima se smucala (usput zarađujući novčiće gugutajući ili pjevajući nam u mikrofon), a jesen - već si je našla komada, napravila dijete, dotično izgubila (a sve smo saznali)..

Jebate, pa ja živim učmalim (seoskim) životom!

Nit se tučem, nit rastajem, a bome ne radim ni djecu...

Nemam ni Gucci donji veš.

Ma jadna li sam...

Kada:

- se ne može dići iz kreveta
- kada tetura po kući, ali se sprema sama u grad
- pet minuta kasnije "kupuje" usisavač za svoj stan
- izjavi "33.11. ide (doktoru)"
- u četiri popodne veli da je jutro i vadi inzulin za pikanje
- neće jesti jer ju "boli glava", "boli uho" i sl. izgovori (njoj je hrana skoro pa lijek jer kao dijabetičar ne smije propustiti obrok)
- svako malo plaće jer joj se ne pridaje dovoljna pažnja
- ne može, ne zna sama prigrijati hranu niti si staviti na tanjur
- sjedi na trosjedu, gurnuvši glavu u vlastitu torbu, prevrčući svojih par stvari sto puta na dan (tu i tamo zatetura i sve čekam kad će se prevrnuti na pod u dotičnu torbetinu)
- kad joj se veli da torbu stavi sebi u visini tijela (jelte na krevet) - odbije
- tvrdoglavo hoće stvari raditi kako si je zamislila, makar ju to strašno umara ili (u ovom trenutku) definitivno fizički ne može..

Zar vas sve ovo ne podsjeća na klinca od 3 godine?
(kako mi je lijepo objasnila moja frendica - odgajateljica s dotičnom starosnom grupo trenutno na poslu)

A ne, ne... To je KM! (ma volim ja nju, ali brate mili, svi ju bedinamo, uključujići obadvoje djece koji joj daju doručak, podgrijavaju ručak, tjeraju da jede, mjere šećer, paze da se ne ozlijedi i ne popije lijekove u krivo vrijeme...)

Neću spominjati one grozote po Jumbo plakatima gdje gledamo naše političare nakinđurene obradom PhotoShop-a onako kako vrli stručnjaci za marketing misle da mi volimo. Ma daj...

Ali užasno mi ide na živce (ne računajući "nemoj pojesti torticu") ona reklama za Renault ili koji li već auto - onaj kada curica veli "i mama više nije živčana odkada ima novi auto".

Ma fak.

Ne znam zašto se udruge za prava žena nisu na ovo pobunile. Ja ovu reklamu smatram uvredom kao majka i kao žena. Tek toliko. I ne mislim da je dobro da dijete od recimo pet - šest godina sluša na radiju kako mu je mama, eto vesela jer vozi novi auto. I neće bezrazložno vikati na njega. I reći će joj u lice - "Mama, ne budi živčana, kupi si auto."

Ma daj...

E, kad smo kod reklama - upravo je na teve-u bila reklama SDP-a s onom Baricom ili kakolisezove - kontra na HDZ-ovu reklamu s gospodinom intelekturalcem nogometašem, Bracekom.. He he...

KM je odlično. Dovoljno je zdrava da zajebava, a dovoljno bolesna da ne može biti sama.

Ujutro je bila prava zimska idila (he he, neće mi tulipani probiti van iz zemlje za Božić, kao što su to učinili prošle godine).

Preživjesmo još jedan tulum pun iznenađenja. Ne za nas. Naši dragi kumovi nisu bili sretni kad su sreli neke svoje "drage" ljude. Mislim, wtf??

Pokupili su se kad si rek'o keks. Jebiga..

Nekad su mi ti rođendani bili super - stigli su takvi pokloni da mi je dijete bilo obučeno i obuveno. Sada - šipak! Gospodin je skupio zgodnu hrpicu para, a ja nek' ga oblačim.

I jedan super poklon - dvd! Onaj neki najpovoljniji, ali taj zato čita sve originale i sve moguće "oriđiđi" cede-ove. A ne naša uvrijeđena skupa Sony kanta u koju idu strogo originali.

O da...

Sutra je novi dan.

Ps. Sigurno se pitate kako je n ajdraža KM. Dovezla sam je k sebi. Mislim da nije tako loše.. We'll see....

Malo sam dole izbacilia žući (ima još nekih detalja koje nisam htjela stavljati na ekran), ali m nekako bljak da sve to bude na vrhu, pa eto, pišem novi post. (razmišljala sam i o brisanju, ali ja stojim iza svake svoje izgovorene riječi!)

Bez obzira koliko sam navečer kad legnem u depri, koliko se puta noću budim, razmišljam, mučim tijelo jer ne mogu zbog tih misli spavati - jutro je uvijek pametnije od večeri.

Ako ništa drugo, ja se uvijek osjećam više optimističnije. Tako je i danas. Vani sve bijelo. No da, ne baš sve, ali se bijeli..

Nadam se da će se sve posložiti koliko toliko razumljivo za nas kao obitelj i za KM. Ostalo ćemo ostaviti po strani, uključujući moju dragu familiju.

Danas je kod nas tulum. Stižu nam dragi prijatelji i kumovi (onaj moj slavni kum je u gipsu - baš me zanima jel stiže ) na Nasljednikov rođkas.

Gospodin je odlučio da mu nije bed primiti poklone od šire zajednice. Samo se protivi puhanju svijećica. He he..

Ganjam neke veze za smještaj. No da, znam da ona u svojim "dobrim" trenucima neće s time biti sretna, ali, that's a life..

Ni da ju netko kod mene čuva ne bi valjalo jer bi se vjerojatno bunila zašto to radimo..

I dalje sam u komi s otvorenim šogoričinim stavom da je njoj dosta i nek si babu vodim doma. To mi je danas rekla preko telefona. Stara ili sjedi pred tv-om ili spava. Osim one noćne epizode, sve ostalo nije niti bučno, niti na ikoji način neugodno (još uvijek se diže i ide na wc, što sama, što ju netko vodi jer leluja na nogama).

Jedino što ju treba tjerati da jede jer uopće nema apetita. Bez obzira na niske šećere.

Drugo, u Zagrebu imamo hrpu poznatih penzionerki koje bi u nekom turnusu mogle pokriti nekoliko dana "druženja" s KM, dok ne dočekamo slobodno mjesto.

Treće, u Zagrebu usred noći, zlu ne trebalo možeš pozvati hitnu. Kod mene ne.

Četvrto, udala se i uselila u Njezin stan (ne kod KM, već odvojeni), kojeg je uspjela i prodati, bez da sam ja ili KM dobili novčića. Barem za to bi mogla biti zahvalna i stisnuti zube još koji dan. Ona je kod nje tek 7. dan.

Zapravo mi srce krvavi jer znam da će sve na kraju završiti svađom tj. ja neću nakon nekih stvari više moći komunicirati s vlastitim bratom.

A mama je mama. Nekako ćemo se organizirati.

I uvijek ćemo imati više od njih... Tako to na kraju Bog da..

Strašno sam tužna i žalosna..

KM je prešla onu granicu (valjda joj je dotok kisika, šećera, štoliveć u mozak uzrokovao ovo rapidno gubljenje) da se može sama o sebi brinuti.

Na način što ne može (a hoće) sama na wc (zavrti joj se i ruši se na pod), uzima krive lijekove u krivo vrijeme, ne jede (a dijabetičar je, pa pada u hipo)..

Tužna sam i zato što je to sve, na veliki stan i odvojenu sobu jako brzo dopizdila šogorici.

Doduše, pre-nekoliko djece i tuđa majka su njoj veći dio dana na grbači (naravno, uz njezin, recimo klizni posao) jer moj bracko radi od jutra do sutra.

Njeno stanje (barem ovo trenutno) bi se moglo koliko toliko regulirati jednim tlakomjerom i aparatićem za mjerenje šećera.

I pažnjom. Doduše, i 24-im nadzorom.

Ne zavaravam se ja. Kod mene bi situacija bila još gora. Niti nas nema jedan dio dana (čitaj onih 9 sati), npr. ja odem još ranije na posao nego braco (koji joj sada priprema inzulin, kojeg si je jučer, btw htjela spičiti u prst (kao da si vadi krv)). A do wc-a bi trebala proći kroz cijelu kuću. Što znači da ima šanse da se nekoliko put zruhne na pod..

Ufff...

Definitivno zrela za neki smještaj, htjela ja to ili ne...

Update: Ujutro nisam znala slijedeće - u noći je braco zvao hitnu jer je KM halucinirala - htjela je da ju vozi u vikendicu, dizala, pakirala - sve usred noći... Situacija je definitivno bila komatozna. Danas je šogorica na slobodnom danu, sutra braco.. Ponedjeljak je moj. Fak i život

I da, u ovim tužnim trenucima malo svijetla:

Sretan ti rođendan mali - veliki Nasljedniče - 15.11. - 15 godina!!! Pusi te mama (hi hi, znam kako to mrziš!!)

Jučer navečer smo (osim naravno što sam popodne odjurila kod doktorice, preko reda uletila unutra, sorry penzići što sam vas preskočila, naravno sve po pitanju KM) uspjeli biti na prezentaciji prve ženske alpinističke ekspedicije na jedan od nekoliko osamtisućnjaka - Tirkiznu božicu.

Definitivno su cure napravile veliki podvig. Naravno, i Darko Berljak, štono bi se reklo "stari morksi vuk" sa mnogo organizacija ekspedicija "u nogama" - ipak ih je on morao sve držati na okupi i (vjerojatno) (s)miri(va)ti.

Podvig je iz nekoliko razloga:

- osim što je u svijetu bilo sveukupno četiri čisto ženske ekspedicije, od toga samo jedna s našeg kontinenta, većina cura (da ne velimo skoro pa sve) nisu imale uopće iskustva sa Himalajom i bilo čime višim od Mt Blanc-a (što se u alpinističkim krugovima smatra malo zahtjevnijim planinarskim vrhom).

- na vrh su se, po užasno lošem vremenu (i samo na daljinsko uvjeravanje Vakule i društva sa DHMZ-a) uputile samo one. Ostale ekspedicije su se popakirale i krenule svojim kućama. Imale su samo 48 sati "rupe" u vremenu da odrade taj zadatak.

- svi ekstremiteti (posebno nožni prsti) su im svima ostali čitavi. Uspon na Cho Oyu nije toliko tehnički zahtjevan, koliko je potrebno dugotrajnog jednoličnog uspinjanja pri čemu stradava periferno slabo opskrbljeni dijelovi tijela - čitaj prsti.

- da ne spominjemo da se smatra kako je ekspedicija uspjela ako se jedan ili dva člana popenju na vrh, a ne njih petero!!

I za kraj: svaka čast Berljaku što je procjenio koje su cure najspremnije za taj zahtjevan zadatak, i u toj procjeni uspio odraditi da su sve članice ekspedicije stigle žive i zdrave doma.

Fućkaš vrhove, ako one odnesu ljudske žrtve. Pogotovo na silasku.

Zato, bravo Darija, Iris, Vedrana, Marija i Jana!!!

I znam da vas zanima zašto znam toliko podataka o Cho Oyi - e pa, netko od nas je (ne rudarka, ne zavaravajte se) hodao po njemu..

Makar se zarekoh da ne spominjem više Kraljicu Majku, ne mogu, a da ne sasipam sav otrov što mi je na duši nakon maloprijašnjeg telefonskog razgovora.

Prekjučer smo babu smjestili u toplu sobu mog malog nećaka. Nećak ipak ima krevet u sestrinoj sobi, a baba zahod u blizini sobe, i mogućnost da ju hitna odveze, ako joj se stanje u bilo kojem pogledu pogorša. Što nije slučaj za ovo naše malo selo. Tu se sam voziš k doktoru, ako prije ne krepneš. No da, šogorica se rastrčala da joj ugađa, gladi, tretira (onim čudom od lampe), tjera da jede...

A ova moja i dalje nezadovoljna.

Znam da ju boli vrat i glava zbog tog nekakvog uklještenja, iskakanja što li već. Pije i antibiotike za neku drugu upalu (koja ju ne boli). Pije i lijekove protiv bolova. Jebemmumater, moraju biti i trenuci između tih lijekova kad ju boli.

Znam da ju pazimo i mazimo najviše što možemo. Jebiga, njeno stanje nije za bolnicu i točka. Ali, ne, ne... Zna ona. Bolnica ili život.

I sada mi je maloprije optužujućim glasom objašnjavala da je ona gotova, a ja, eto, zločesta kćer ne mogu prevaliti tih 70-ak kilometara, zapeti u krkljancu koji se stvara svake nedjelje popodne na mojoj relaciji prema Metropoli, potrošiti 200 kn i doći ju držati za ruku.

Nema veze što sam se cijeli tjedan natrčala u Zagreb. Što sam pobjegla, ne smijem niti napisati koliko vremena od svog službenog radnog vremena za koji me moja firma plaća da radim. A ne ne, ja se zajebavam sa nezadovoljnom razmaženom babom. Koja i nije tako stara (nema niti 70).

I nemojte mi objašnjavati da ću i ja biti takva, jer neću. Ja ću si kontrolirano i unaprijed posložiti život onako kako mi odgovara, naravno u krugu svojih mogućnosti. Odnosno, družit ću se sa svojim prijateljima i prijateljicama, a ne kao ona - njoj nitko nije dovoljno dobar, pametan, načitan da bi bio dostojan njezinog prijateljstva, pa sad od nas djece očekuje da se, u najboljem slučaju netko od nas k njoj preseli - i bedina ju do besvjesti..

Naravno, na način kako ona misli da je ispravan!!

I ne, ne, neću friknuti jer sam ja ipak jedna jaka žena. Nema veze što sam plavuša, lažna..

Fak i život...

Ma umorna sam od posla..

I od babe... (koja me btw nazvala u sedam i nešto sitno i tulila da ju vozim u bolnicu)

Od svega me boli glava..



Ps. KM premještena na toplo i sigurno. Odmah živnula.

Kao što sam već pisala - Kraljica Majka je (blago rečeno) u qu.

Boli ju nešto oko ramena, vrata, kičme, bogtepitaj što. I nakon deset terapija direktno inekcijama nama pomaka.

Ona pak, zbog svih tih boli - ili ne može jesti od bolova, ili ju injekcija ubije, pa spava..

A kad ne jede, pošto je dijabetičar pada u niske šećere. Pa pokušava otići kod doktora, pa joj se od slabosti vrti, pa plače..

Ne bi sad bio problem da ona ne odbija doći kod svoje kćeri (doduše na selo, ali, njoj je tak svejedno kad bi ju mi vozili doktorima) ili sina (bolje rečeno - snahe).

Tako da kad ju netko nazove - plače u slušalicu. Ne znaš jer joj stvarno tako loše ili je trenutak za "Drama Queen".

A ni ja ni moj brat ne možemo skakati kad se ona smisli. Ne mogu iz svog seoskog ureda svako malo otrčati k njoj u Metropolu. Ne može ni braco. Jebiga..

Jedni vele da ju pustim da se sama muči, no, da je njoj tako samoj bolje nego u ludoj kući punoj djece, gostiju i prijatelja (bez vlastite mirne sobe).

Ja razmišljam da ju prisilim i dovučer k sebi ili pošaljem šogorici, no znam da joj je moja kuća više "friendly" nego bratova (uostalom on radi od jutra do sutra, pa ga baš ne bi niti vidjela). A i meni se lakše boriti s njoj (kćer smije reći neke stvari koje snaha ne smije).

No, onda će Nasljednik završiti na podu. A ne bih htjela da sada on navuće neku prehladu..

Ps. Odlučila je da bi ona malo u bolnicu. Dobiva lijekove u obliku tableta, ima 70 god i stimulator srca. Što bi joj radili tamo?? Za poludit.

Jučer su nam zgazili mačka.

Lijepog, bijelog..

U jednom je trenutku bio u kući, meni u krilu.

U slijedećem - vani.

U trećem...

Mislim da mi je ovo posljednji. Nemam ja snage za ovakve nesretne slučajeve.

Naravno, onda ti krenu po glavi neke druge misli. Koja je to grozota da na rukama držiš vlastito dijete... Brrr....

Kod nas u selu pomama...

Za ormarima, za foteljama, za kaučima, za novim kuhnjama. Sve novo, novo, novo ...

Naime, novi (iliti prvi u našem selu) POS-ovi stanovi su spremni. Nakon dugih muka licitiranja stanova, pa poništavanja listi, pa opet ispočetka i tkao nekoliko puta...

Pa su neki unaprijed dogovorili neke preinake u stanu. Pa onda nisu dobili baš te stanove, pa su novi stanari odbili prihvatiti te "novitete" (stanovi su dosta zgodno arhitektonski postavljeni tako da s malim preinakama od blagovaonice možeš dobiti mini - sobu, otvoriti kuhinju na dnevni boravak i sl.), pa nagovaranja dotičnih...

Ma, luda kuća.

Naravno, koja košta puste pare na duugo godina. Neki će otići prije u penziju nego ga otplate.

A prva rata im još nije sjela. Još uvijek nisu svjesni da će im petina - četvrtina - trećina - whatever dio plaće ići nepovratno iz džepa.

I zato sada kupuju. Kao ludi. Naravno, na rate...

Jedna moja frendica je učinila super stvar - počela je još prije pola godine na stranu stavljati dotičnu ratu za stan. I sada ima keš s kojim mirne duše kupuje novi namještaj.

I da, mala opaska mene kao budućeg gosta u dotičnim zgradama - prodali su parkirališna mjesta stanarima, a mi gosti - šipak! Nek parkiramo na cesti. E budale...

Joj, cure, cure...

Nije meni Njemačka tako ružna. Dapače, meni je svugdje lijepo. Volim putovati.

Doduše, najljepše mi je kad me službeno pošalju bussines klasom aviona u hotel s pet zvijezdica, pa se krećem po mjestima koje si sama ne bih mogla priuštiti. Još mi daju i dnevnicu, pa si za nju kupim neku sitnicu, ili popijem kavu, čaj, pivu, a da ne razmišljam da je tih dva, tri, pet eura puuno više nego kod nas u našem seoskom pubu.

Ni u jednom trenutku ne žalim za tih par eura što sam, za neke možda uludo potrošila.

I dalje se sjećam bezukusne hotelske engleske večere (nisam uopće zapamtila naziv jela) za puno para. No, nema veze. Čak me i to veselilo.

Tog dana sam se ustala u pet da ulovim rani let iz Zagreba za Frankfurt, stigla tokom popodneva u Wolverhampton, prošetala po predgrađu oko hotela bez volje da istražujem centar grada, nakon ulaska u jedan lokalni pub gdje su me "domaći" gledali kao čudo(vište) i nakon što sam s gnušanjem odbila pomisao da nešto pojedem u lokalnom McDonald'su otišla solo na tu hotelsku večeru - i zaspala za (njihovog) danjeg svijetla, oko devet navečer!

Ili sreća što sam pronašla zgodan mali (s velikim prometom) kineski restorančić u "svom" dijelu Berlina, gdje sam se častila svaku večer, nakon što sam odradila sastanke s nepoznatim ljudima s kojima se nisam dovoljno sprijateljila da zajedno večeramo.

Ili fini ručak usred prastare Firenze, uz knjigu i razgovorljivog konobara koji se ponudio da mi pokaže grad.

A tek gušta popiti prekrasno ukrašen cappucino (5 eura), na firentiskom suncu od +18 (u tom je trenutku "kod nas", u Hrvatskoj bilo oko -5), znajući da ću za par sati biti doma sa svojim najdražima.

Ili pogled iz Hilton hotela na vrhu Budima (zapravo je Buda) s pogledom na mađarski parlament.

No, najviše uživam na nekoliko lokacija:

- kava s pogledom na staru jezgru Dubrovnika (npr. hotel "Argentina")
- kava na terasi "Kvartir"-a, Starigrad, Paklenica
- kava iz pizzerije u Sloveniji s čijih se malih prozorčića vidi vrh Špika (mjesto malo dalje od Jesenica)
- kava na Stradunu (osim što je sada tamo previše bučno)..

Ima toga više, no sada mi stao mozak..

Oh, da, zaboravih napisati nekoliko sitnica.

Kao prvo - tiho šaptanje u McDonald's-u na nekom čudnom hrvatskom: "A odakle ste Vi?"

Pa u kafiću konobar, simpatičan Šiptar (oliti "naš" Albanac) lijepo nam je na "naškom" objasnio koja bi nam se piva dopala..

I tako, svuda kreni - a tamo sve naši..

Onda je Šogor to be, oliti rod rođeni Dojče platio ceh od 16 Eura za tri male točene pive i dvije Cole (u čaši, štono bi se reklo - isto točene).

Nekako to i ne zvuči puno, ako ne preračunaš u 100-ak kuna. Za par malih pivica.. Ufff...

Zato njima sve jeftino kod nas na moru..

Da ne spominjemo 21 kunu (3 eura) za malu flašicu mineralne u avionu. No, tu se tješim kako nam je karta tak i tak bila prejeftina, pa fućkaš što je Maloj bio visoki šećer ili uzbuđenje ili je mislila da je ta voda tko zna kakva..

Jer za one puste pare što se vozim službeno uvale mi Snikers i đabe sok ili pivu - pa ti računaj šta se više isplati..

I za kraj - izvještaj s bojišnice: Vodila Kraljicu Majku doktoru. Dobiva već deset dana neke inekcije u rame jer ju strašno boli i sva je pokočena. Bojali smo se najgorega (slučaj - rame Račan), no doktor me uvjerio da će mi majka ipak biti dobro. Hope so.