Eto nas u našem malom selu.

Lijepo je otići u bijeli svijet i vidjeti kako je svugdje više - manje isto ili slično.

Bila sam ja već nekoliko puta u Njemačkoj, ali ili sam ja ostarila, ili se situacija kod nas promijenila, pa mi se čini da drugačije gledam na Nijemce i Njemačku.

Kao prvo, nisu ono što sam mislila - fini ljudi sa zapada. Bezobrazni su za volanom, žene (uglavnom) ne znaju voziti i definitivno su opasnost na cesti (i ispred dućana sa špecerajem), nije onako čisto i sterilno kao što sam ja to do sada vidjela..

Šogorica živi u relativno bogatom predgrađu Dortmunda, u krasnom velikom stanu (doduše namještenom uglavnom Ikea-inim namještajem i sitnicama). Netjak nam se malo udembelio, kao i svi mali Nijemci, ali ona se trudi da ga utjera na sport. Šogi to be je simpatičan plavi Dojč s kojim smo se lijepo napili pive i napričali.. He he..

Dućani? Uspjela sam projuriti kroz H&M, ali ne volim kupovine kad mi više ljudi dahće za vratom. Poslije se sve nešto jurcalo, pa sam od dućana vidjela malo "d". Doduše, u NewYorkeru iste stvari kao i unas. Čak su i etikete s cijenom one iste (s više valuta).

Ali sam se zato prošetala kroz Ikeu. Baš je bilo ugodno. Kupili neke sitnice npr. TO, pa mi je mam toplo oko srca..

Guzda se igra sa bundevom. E, deca, deca...

Thuss!!

Ovdjeka kodnas u Nemackoj zer gut.

Guzdu jucer zaposlili na pilanju drva. Bar mu nije bilo dosadno... He he...

Novi Sogi gut. Cak zna i engleski pa razgovaramo na kombinaciji njemacki - engleski - rvatski!

Sva sreca da se sutra vracamo..

Sutra mašemo s krilima.

Njemačkima!

Idemo u posjet malom nećaku, sada već školarcu (onom što ga je rodio Nijemac, pošto moja šogorica smatra da mu je materinji njemački ). Onom što ne zna beknuti hrvatski.

I ocu djeteta, jelte našem šogoru to be.

I njoj.

I najviše što nas veseli - da se napijemo sa bivšim šogorom, isto Nijemcem. Taj je bio za društvo.. Eeee..

Što reć?

Rastrčala sam se po gradu i šire tražeći prikladne poklone. Nijemcu čemo uvaliti dres naše repke. Sad je tak i tak naš.

Šogorici sam našla krasnu tuniku u Xnation dućanu (oni su ipak cro - proizvod!).

Malenom smo našli neke edukativne igrice. Prodavač me uvjeravao da su na hrvatskom, pošto se spominju riječi i vokabular. We'll see.

I sve bi bilo dobro da se Kraljica Majka nije razbolila. A na njeno slabo srce sve je moguće. Ili nemoguće...

Kao što znate, u životu se dešavaju puno veće sapunice od onih snimljenih. Priča ide ovako: nekidan nam je stradao (ne na poslu) jedan naš djelatnik. Čovjek umro.

Iza sebe ostavio bivšu ženu, dijete (jelte to s bivšom), nešto donjeg veša u iznajmljenom socijalnom stančiću i - hrpu dugova.

Ispalo je da exwife u njegovom životu nije ništa zakonito i da su punoljetni nasljednici roditelji "preko grane" koji žele da im sinak sniva na obromcima rodne mu Bosnice.

Exwife želi, kao uostalom i većina domaćih, pošto je čovjek cijeli život bio, živio i radio u našem malom selu, da tu i ostane. Uostalom, roditelji će prije ili kasnije na onaj svijet, a kako će kćer ocu na grob - preko sedam gora i sedam dolina... ??

Na kraju se dogovorio sporazum - oproštaj u našem selu, pred našom mjesnom grobnicom i prevoz dalje prema Bosni. A i k nama je morao stići iz Metropole. (ovi bilateralni sporazumi su se odvijali u prostorijama našeg šefa)

Tko je caltal sav taj đumbus?

Exwife!

A kad ga lijepo pošaljemo i sutra, nekolicina od nas pokopa, uz malo rakijice, kako se to već šika - tu će tek nastat komedija.

Jedina kćer, doduše maloljetnica, bi morala naslijediti nešto novaca od onih životnih i inih osiguranja. No da, ali ona ne privređuje, pa bi dugovi od silnih kredita sjeli u nasljedstvo roditeljima.

Onim istim starim i siromašnim starcima negdje u gudurama Bosne..

Nema baba milosti za njih. Hmmm....

Baš me zanima kako će to kino završiti!

Da se razumijemo - ja nisam protiv izlaska na izbore. Čak dapače, naše (žensko) pravo i obaveza je da to odradimo.

Problem kod glasanja je što svaka stranka ima nekog antipatičnog tipa, neku sirovinu, nekog... i onda vam se ne da glasati za ove, ni za one..

Ja se držim onog načela da svi neopredjeljeni bi morali glasati za nekog alternativca. Nažalost, zato što VI ne izađete na glasanje, takvi ne prođu.

Znam da jedan glas ne može ništa u Saboru, ali, ako je taj jedan glas, razuman glas - glas naroda (koji će uostalom onda i biti komentiran u središnjem dnevniku ili nekim od onih silnih političkih emisija), onda je moja misija izlaska na glasanje izvršena.

Prema tome, ne gurajte glavu u pijesak. To što nam je politička scena, kao uostalom i ostale europske scene, blago rečeno "pokvarena", ne znači da mi mali ljudi ne pokušamo nešto učiniti.

Kao što su na prošlim izborima učinili penzići!

Totalno sam apolitičan tip tj. žemska pa mi je pomisao na politiku definitivno dosadna, a ponekad i degutantna.

No, kakvi su nam zastupnici nepismeni tipovi tipa "kamen, ojjjj, kamen..." i "rođo bi isto malo u politiku", a i oni što završe fakultete (za neke bih dala ruku u vatru da nemaju osam razreda osnovne, a ne faks!) pa se totalno mimikriraju sa ovim prvim polupismenim tipovima - sve mi dođe da im se pridružim i počnem konačno "pošteno" zarađivati pare!

U ovo predizborno vrijeme u principu ne gledam prvi program na teve-u kako bih izbjegla predizborna obećanja tipa - "pettisuća kuna penzije za svakog" i one pljuvačke tipa "Ćiro je peder", da ne velim one otrcane tipa "oni su nas pokrali".

Zato je blog posljednje mjesto gdje bih trošila svoje slobodno vrijeme (kad ga već trošim za blog, pa se neki ljute) na politiku. Pogotovo na blogove političara koji su nam iznenada "uskrsli", a poslije izbora će definitivno i ugasiti svoj kratki blogerski život. Naravno, do slijedećih izbora.

Ili ako ostanu u oporbi - onda će nastavljati pljuvati po stranicama bloga one na vlasti.

Ako odu na vlast - neće stići komunicirati sa rajom sitnog zuba..

Da ne velim kako debelo sumnjam u vjerodostojnost vlastoručno pisanih dotičnih blogova. Kao - oni ga sami pišu... Yeh, right!

I skinite mi ih sa svih cool , almost listi i naslovnica. Jebalo majku, ja da sam političarka od formata, uskločila bih na naslovnicu samo tako.

S jednim jedinim postom. Ma fak!

Van politiku iz moju butigu!!!!

Kako nam je bilo na slavnom vjenčanju?

Kao prvo, ne znam vjersko opredjeljenje mladenke, dok je, kao što sam već pisala - mladenac evangelistički svećenik.

Sve skupa se obred vjenčanja odvijao u krugu baptističke crkve u mladenkinom gradu.

Svatovi? Hrpa čudnih ljudi, što starih, što mladih - obučenih od sistema "idem na plac", sportske odjeće, ozbiljne "idem na poslovni sastanak" do njih par dolično obučenih za obred vjenčanja i što već uz to ide.

Bio je i neki postariji par iz Amerike. Frajer je izgledao kao neka vrsta svećenika, priora, pastora, oca, whatever..

Kako je sve izgledalo?

Nakon uvodnih pjesama vjerskog sadržaja, naravno uz gitaru, dvojice evangelističkih to be svećenika došao je na red da dotični voditelj ceremonije - Pastor krene s "propovjedi".

Udri on priču o sreći, braku, djeci (sigurno vam je poznato..), razvodima, svađama i sličnim stvarima. Pričao je i pričao.. Sve skupa, dosta nesuvislo i bez glave i repa, pokušavajući biti humorističan, pa je sve skupa izgledalo, meni osobno jako komatozno i dosadno.

Nije bilo molitve. Nikakve. Samo još malo pjevanja (što je većina svatova znala, a mi ne).

Čini mi se da je ostatak svatova bio zadovoljan, osim možda nekolicine što se vrpoljila, kao i cijela moja family.

Moram ovdje napomenuti da sam u organizaciji Taizejske zajednice proputovala dosta svijeta, bila u svim mogućim crkvama i vjerskim zajednicama tako da mogu izjaviti slijedeće: osobnom ne osjećam Boga u takvim vjerskim prostorima.

Kod "nas" kad uđeš u crkvu osjećaš to stoljetno vjersko okruženje, uz glavni oltar, sporedne oltare, svece i sve ostalo što ide uz naziv "crkva". Ovo me podsjeća na učionicu, s malo ili nimalo vjerskih simbola po zidovima (nasred bočnog zida veliki sat).

Sve je završilo s čestitanjem, ljubljenjem mladenke, malo kuvertica, malo cvijeća, mala zakuska i - no alcohol!!

Pa smo se mi, nakon što smo im uvalili sliku, cvijeće i cmok - cmok, pokupili u smjeru našeg sela.

Đabe se oblačila i sređivala. Izvadila čak i bisere (što je obično pogreška, jer na takvim mjestima ima puuno biserja tipa - "mali poklon od Tene, Mile ili Glorije", pa mi sve neugodno. Nisam ja Coco. Ja volim oriđiđi ili ništa!

Sva sreća da se poslije slavilo u našem malom selu, pa smo se lijepo najeli i (na)pili pive prije spavanja - u devet!

Sretan imendan dragom Lukici (kako ga zove većina njegovih prijateljica - curica) !!!

Znam da ne voliš grljenje i ljubljenje i takve stvari uvijek podneseš mučeničkom facom!

Voli te tvoja

Update:Dužna sam vam ostala za jedan podatak.
Radi se o OVOME, doduše, pre-nekoliko godina star, ali veseli...
Nakon svih onih peripetija oko popravaka, završilo je na generalki o trošku prodavača + bonus - plaćeno osnovno osiguranje. Yes! Isplatilo se čekati.

Bez obzira na tužnu priču o malom slatkom Toši, lijepo je od Makedonaca što su sve digli na neku višu razinu - od vojnog helikoptera, predsjedničkog pokopa do dana žalosti u Makedoniji.

Ipak je Toše Proeski bio ambasador UNICEF-a, odradio hrpu humanitarnih koncerata, pogotovo za potrebe djece i u svakom slučaju bio jedan od najvećih promotora svoje lijepe domovine.

Usput, bacila oko na Wikipediu da vidim koliko ih zapravo ima.

Nekih dva miliona. Štono bi se reklo - skoro pa se svi poznaju.

Baš sam danas sudjelovala u nekom tehničkom pregledu (one famozne "blatne" slike) s Makedoncima.

Ljudi dobili posao na međunarodnom natječaju. Šta se može, bili su najpovoljniji pa lijepo rade po Lijepoj našoj.

Stigli oni sa svom svojom logistikom - bus zvan šihta, radnici, čak i kuhara dovukli iz svojih krajeva!

Čula od nekih svojih da je na njihovim feštama luudo. Kad se digne u kolo, nema majci da ti sjediš i odbijaš ples...

Luda kuća...

Ako vam kažem da u subotu imamo jedno neobično vjenčanje - pretpostavljam da se nećete začuditi - barem ne od vaše Rudarke, he he..

Guzdin dobar prijatelj (doduše nešto mlađi od nas), inače po zvanju i zanimanju evangelistički svečenik, s magisterijem iz područja psihologije - se ženi.

Pozvani smo u crkvu na obred vjenčanja. No da, ne u našem selu, već u obližnjem gradu.

Što će biti nakon toga, ne zna se. Znamo da će vjenčanje biti skromno, uz najuži krug obitelji i prijatelja, kako to već dolikuje jednom svećeniku.

Ne znam točno prilike kod "naših", ali njegova je plaća oko 1.500 kn (obično uz plaćen smještaj, za režije nisam sigurna) i malen krug vjernika, vjerojatno ne baš previše "pernatih".

Poklon? Slika mog omiljenog akvareliste iz Slavonskog Broda..

No da, ako vam kažem da smo jučer oko sedam navečer hranili Malu pizzom (nije bila tako loša obzirom na smještaj pizzerije preko puta placa) usred Slavnoskog Broda - - znam da se nećete začuditi. Išli smo po faking poklon...

I da, slike su poskupile (naravno da sam jednu "kao" dobila, ali sam ju zapravo i platila, barem u pola cijene) - valjda zbog auta s kojim smo stigli. Fak i vozilica...

Košta me košta...

Update: Nažalost, kad sam pisala gore navedeni naslov i post nisam znala da je par minuta prije poginuo dragi nam slatki Toše..

Baš jučer smo se vozili istom rutom. Vožnja je bila dosta divlja, jer su kamiondžije koma - izlete u lijevu traku samo tako. Naravno, večina njih bosanskih registracija...

A o Toši?? Ne može se reći da nije ispunio svoj život - toliko nagrada, toliko pobjeda, toliko uspjeha... Baš šteta što je njegova svijeća dogorila...

Ispalo je da smo igrom slučaja (zapravo telefonskog razgovora) završili među hrpetinom djece i odraslih + jedan postariji svećenik (imao je "onu" košulju) - koji je, kako smo otkrili poslije, stigao iz naših krajeva!

Mala i ja zavšile u Lisinskom na Smotri dječjeg stvaralaštva - Društva "Naša djeca" iz svih krajeva lijepe naše.

Na ulazu u dvoranu smo "ulovili" jednog malog plačljivca - iz Vinkovaca. Ubrzo se pojavila njegova "teta", tako da dijete nije bilo dugo izgubljeno. Uff..

Gužva je u dvorani bila nesnošljiva, pa smo završili (vaša draga Rudarka je krivo procjenila moguće situacije pa je obukla uski traper šosić) na podu. Malo teže za mene, što za mojih troje (uključujući i nešto nećaka) djece nije bio problem.

Bilo je tu svega - plesa, pjesme, malih, malo većih, velikih (tu računam one oko 14 - 15), folklora...

Bilo je jako hrabrih - skupina djece s poteškoćama u razvoju sa svojim uprizorenjem neke pričice. Tete su im pomogle čitati tekst. (Veseli me što su djeca u publici imala sluha za djecu na sceni, te nije bilo smjeha ili nedajbože izrugivanja)

Gospon stari velečasni se u jednom trenutku javio na svoj mobitel (koji je glasno zvonio) i normalnim glasom s nekim razgovarao. Definitivno mobitel nije za svakoga! No, lijepo od njega što je stigao sa svojom malom pastvom.

Meni osobno, a i većini gledatelja najbolji su bili grupa malo starijih, negdje iz Zagorja s skečom "Kameni svatovi". Luudo... Uključujući dečka kao glumca babe - Mlinarice (koje je začarala svatove jer se bogati sin jedinac oženio sirotom).

Ručak u McDonald's-u. Maloj šećer visok, no, i to spada u dio pedagoških metoda nas čudnih roditelja malih dijabetičara - "kontrolirani uvjeti jedenja slatkih kolača i ostalog smeća".

Sad je već u "hipu" (oliti hipoglikemiji - niskim šećerima). Eto.. Što bi gori sad je doli - što je u našem slučaju super kad je "doli"!!

Lijepo ću se nadovezati na najnoviji post drage mi Kinky kolumnistice!

Scena prva (vezana uz kopanje bunara koji će "puniti" najdraži nam bazen - trn u oku svih nam naših "dragih" susjeda):

Guzda navukao radno odijelo, uzeo lopatu u ruke i kod ceste nešto rovari. Prolazi susjeda i komentira (njemu šljakeru) "Ima se novaca. Opet troše na gluposti". Nije joj zabezeknut stigao odgovoriti da je on Guzda.

Osim crne nam kuhinje (sa crvenim pločicama), soba nam je (opet) prefarbana - jedan zid crni, jedan crveni. Slike krasno izgledaju, kao konstrast zidu.

Imamo više knjiga nego seoska nam knjižnica.

Govorim dva strana jezika (a jedan nije bosanski). Čitam si najdraže knjige na engleskom. Čudno? Meni ne.

Djeca nam se bave "čudnim" sportovima. Isto tako i Guzda čudan svat.

Sin na plavom zidu svoje sobe ima rukom (Guzdinom) iscrtan tattoo Pam Anderson (onaj sa ruke).

Volimo otići u lokalni Pub i popiti pivo. Imamo i prijatelje koji rade isto.

Bez obzira na ostale, ne dozvoljavam sinu da ostane duže od 23 h jer to nije zakonom dozvoljeno. Također, neće dobiti skuter (što većina njegovih seoskih prijatelja ima) do svoje 16. Točka.

Radim u muškom društvu, na većinom muškom poslu. Nema veze. Derem se, ričem, vičem... (no da, blato neću spominjati)

Učim djecu nekim svojim drugačijim nadzorima od ovih uskogrudnih seoskih. Volim kad odu do bake u Metropolu da nemaju osjećaj "dijete sa sela".

Svađam se na roditeljskim sastancima. Istovremeno uspijem pronaći sponzore za dodatne dječje aktivnosti, bus za odlazak u Metropolu, novce za više od nekoliko djece da odu na rukometni kamp izvan našeg sela i sl..

Djeca mi šetala po Veneciji. Rekli da je bljak. Ma šta oni znaju...

Volim otići na službeni put. Što dalje to bolje..

Jedino me brine što su nam se lokalni bogataši počeli klanjati. Jebi ga. No, mi stvarno nemamo toliko novaca. Očito je stvar u faking autu..

Imamo samo želju i volju da mnoge stvari napravimo svojim vlastitim rukama.
Odo hopsat!

Znam da vas zanima što je bilo.

Hrabro sam se držala! Ha!

Kao prvo, muški sam se obukla - no da, više kao Hrvoje - uske traperice, visoke pete, košuljica.

Onda me diša iznenadio jer me nije naribao zbog dolje navedenog.

No, ne bio on diša da me nije naribao zbog nečeg sasvim stotog. A onda su se malo pridružili i ostali mi dragi kolege. Nema smisla da se sam muči ribajući me.

Onda sam se ja bunila jer naravno, smatrala sam da je on u krivu, a ja u pravu.

I tak, na kraju smo se svi umorili..

Naravno da sam skočila i u blato. Nakon maratonskog sastanka. Nema smisla da dođem doma na vrijeme...

Kak' bi se ono reklo - ufatilo Rudarku u raskoraku....

A dan je lijepo počeo - telefonskim razgovorom s Dišom. Sve pet. Dogovorili se mi o svemu i svačemu. Dal' se sutra vidimo na sastanku ili ću odraditi nešto drugo i sl. Veli čovjek - "Čujemo se.."

I onda sam radila - pisala, printala, telefonirala, sastančila, hotala po blatu....

I tu je negdje nastao kuršlus.

Ja sam zapravo cijelo dopodne morala biti na sastanku kod Diše.

A nisam.

To što je nakon službenog puta moj mail bio zakrčen svim i svačim, pa sam ja čitala samo ono najbitnije i što sam sama procijenila da je hitnije - my mistake.

Od Diše ni slike ni tona. Čak mi se obratio preko sekretarice. S porukom.

Sutra me čeka dosta gutanja.... Ufff....

Hoće li mi pomoć minica???

Nekidan, u malim ponoćnim razgovorima spomenut je i pojam umiranja tj. preciznije rečeno - pojam ostavine svojem supružnom drugu tj. drugarici.

Moj je kolega, no da, ne mogu reći s gnušanjem, ali recimo - s odbojnošću odbio pomisao kako bi bilo dobro (i zgodno vezano uz problem raspolaganja imovinom kad ona ostane maloljetnoj djeci, pa se živući skrbnik jebe sa socijalnom službom oko dozvola korištenja te dotične love - znam neke primjere iz života u susjedstvu) sve prepisati na ženu vlastitu - jer eto - ona se može ponovno udati i sve spiskati... ma moš' mislit!

Ispada da smo mi žene kokoši koje neki jebač može nagovoriti da sve svoje njemu damo, a djeca (jelte od onog prvog, pokojnog u tom trenutku) će u prnjke..

Nažalost, takav muški šovinistički stav sam već čula i od nekih drugih. Koji su čak bili manje tj. nikako pod utjecajem alkohola.

A ja bih sve svoje dala u ruke vlastitom..

Znam da bi on, do zadnje svoje kapi krvi dao djeci. To je i jedna od naših čestih tema svađa jer im on svašta obeća - i naravno ispuni (da sad ne spominjem još jedan u nizu najnovijih mobitela naše Princeze).

I ne kužim kako bi me netko, kako god bio dobar jebač nagovorio u ovim mojim najljepšim godinama da razmišljam drugačijim redosljedom nego do sada??

Stigoh natrag...

Tzv. naučni skup baš i nije bio sto posto naučan. Nije mi baš jasno kako neki radovi, totalno promašene teme u stilu eseja o bitku života (samo da autoru guza vidi puta o trošku firme) "prođu" kroz ruke organizacijskog odbora i čak dapače dobe termin za usmenu prezentaciju istog.

Klope, mjuze i ostalog je bio i više nego što moja mala jetra može podnijeti..

Sada bežim jer je Kraljica Majka nestrpljiva da mi u potanko objasni sve što se u mojoj vlastitoj kući dešavalo kad me nije bilo...

Ps. Zaboravih napisati da sam jučer popodne imala svoju prezentaciju. Nakon pola kile janjetine i nekoliko čaša (crnog) vina - nisu me mogli zaustaviti!!

Navodno je bilo dobro. Kad su mi čestitali..

Ode vam Rudarka na službeni put...

Chao...

Imat ću čak i neko kratko predavanje ili kako li se to zove.. He he...

Bit će i i

Valjda ne bum

Ak me ne bu bolila možda se i javim...