Nekidan, u malim ponoćnim razgovorima spomenut je i pojam umiranja tj. preciznije rečeno - pojam ostavine svojem supružnom drugu tj. drugarici.
Moj je kolega, no da, ne mogu reći s gnušanjem, ali recimo - s odbojnošću odbio pomisao kako bi bilo dobro (i zgodno vezano uz problem raspolaganja imovinom kad ona ostane maloljetnoj djeci, pa se živući skrbnik jebe sa socijalnom službom oko dozvola korištenja te dotične love - znam neke primjere iz života u susjedstvu) sve prepisati na ženu vlastitu - jer eto - ona se može ponovno udati i sve spiskati... ma moš' mislit!
Ispada da smo mi žene kokoši koje neki jebač može nagovoriti da sve svoje njemu damo, a djeca (jelte od onog prvog, pokojnog u tom trenutku) će u prnjke..
Nažalost, takav muški šovinistički stav sam već čula i od nekih drugih. Koji su čak bili manje tj. nikako pod utjecajem alkohola.
A ja bih sve svoje dala u ruke vlastitom..
Znam da bi on, do zadnje svoje kapi krvi dao djeci. To je i jedna od naših čestih tema svađa jer im on svašta obeća - i naravno ispuni (da sad ne spominjem još jedan u nizu najnovijih mobitela naše Princeze).
I ne kužim kako bi me netko, kako god bio dobar jebač nagovorio u ovim mojim najljepšim godinama da razmišljam drugačijim redosljedom nego do sada??
Post je objavljen 07.10.2007. u 16:26 sati.