Ispalo je da smo igrom slučaja (zapravo telefonskog razgovora) završili među hrpetinom djece i odraslih + jedan postariji svećenik (imao je "onu" košulju) - koji je, kako smo otkrili poslije, stigao iz naših krajeva!

Mala i ja zavšile u Lisinskom na Smotri dječjeg stvaralaštva - Društva "Naša djeca" iz svih krajeva lijepe naše.

Na ulazu u dvoranu smo "ulovili" jednog malog plačljivca - iz Vinkovaca. Ubrzo se pojavila njegova "teta", tako da dijete nije bilo dugo izgubljeno. Uff..

Gužva je u dvorani bila nesnošljiva, pa smo završili (vaša draga Rudarka je krivo procjenila moguće situacije pa je obukla uski traper šosić) na podu. Malo teže za mene, što za mojih troje (uključujući i nešto nećaka) djece nije bio problem.

Bilo je tu svega - plesa, pjesme, malih, malo većih, velikih (tu računam one oko 14 - 15), folklora...

Bilo je jako hrabrih - skupina djece s poteškoćama u razvoju sa svojim uprizorenjem neke pričice. Tete su im pomogle čitati tekst. (Veseli me što su djeca u publici imala sluha za djecu na sceni, te nije bilo smjeha ili nedajbože izrugivanja)

Gospon stari velečasni se u jednom trenutku javio na svoj mobitel (koji je glasno zvonio) i normalnim glasom s nekim razgovarao. Definitivno mobitel nije za svakoga! No, lijepo od njega što je stigao sa svojom malom pastvom.

Meni osobno, a i većini gledatelja najbolji su bili grupa malo starijih, negdje iz Zagorja s skečom "Kameni svatovi". Luudo... Uključujući dečka kao glumca babe - Mlinarice (koje je začarala svatove jer se bogati sin jedinac oženio sirotom).

Ručak u McDonald's-u. Maloj šećer visok, no, i to spada u dio pedagoških metoda nas čudnih roditelja malih dijabetičara - "kontrolirani uvjeti jedenja slatkih kolača i ostalog smeća".

Sad je već u "hipu" (oliti hipoglikemiji - niskim šećerima). Eto.. Što bi gori sad je doli - što je u našem slučaju super kad je "doli"!!