Jučer sam fletno skakala u auto i iz auta, te me pitala jedna kolegica s kojom se inače ne družim - "A ti se baviš nekim sportom?"

Ufff...

I sad sam si ja malo razmislila. Što zapravo radim? Uglavnom pričam i razmišljam, a puuno manje radim.

Jer onih tri dana na skijama (ne uspijemo otići svih tjedan dana jer je užasno skupo) ne računam.

Jer onih dan - dva što skočimo u Paklenicu ili na Kalnik - se ne računa (nažalost, ove godine ne vidjeh Paklenice osim s autoputa na putu za kongres u Zadru, gdje se samo sjedilo, pričalo, pilo i jelo - kako već to ide na takvim mjestima).

Jer o biciklu samo razmišljam umjesto da sjednem na ove dječije koji su zapravo moj broj jer ni djeca više nisu tako mala djeca.

Jer idem na "fiskulturu", neki aerobik što li već - na način da sam više puta doma nego tamo - naprosto dođem doma par minuta prije nego što bi trebala ići vježbati. Žao mi ostaviti djecu na tih sat vremena (što vjerojatno oni ne bi zamjerili, ali ja imam grižnju savjesti što u ovo doba godine puno radim).

Jer se namakanje jedno dva - tri puta godišnje u toplicama ne računa pod sport. Nit plivaš, nit se baviš nekim sportom. Al' klopa i piva obično jaako dobro sjedne..

Izvlači me jedino more - i to samo zato što imamo dobrih sto stepenica od apartmana do mora, pa kad čovjek prijeđe gore - dole dva - tri puta dnevno, guza mu se super zategne... He he..

Na kraju ispadne da ili imamo vremena i tako malo novaca, ili imamo malo novaca, al' nema vremena jer se radi..

I život ide...

Ps. KM je jako loše. Izgubljena u vremenu i prostoru. Srce me boli..