U ovo doba (jelte za stare Juge kad je Božić bio radni dan) bi nas već hvatala šećerna kriza jer su oni fini kremasti kolači bili pojedeni, šećerni ukrasi na boru otužno opustošeni (to je jeo moj brat - goli šećer skupljen s malo vode u kockicu, bljak, i umotan u srebnu foliju).

I onda je u ovih tjedan dana u neko doba bio doček Djeda Mraza u "preduzeću" mojeg oca. Uglavnom smo dobivali unificirane poklone - hrpa čokoladica, tortica i sličnih drangulija, uz poneku knjigu za dizanje (pionirskog) morala. Tu i tamo su te pakete podijelili na muške i ženske, sa prigodnim knjigama i čokoladama "Braco" ili "Seka".

Onda smo s tim čokoladama nekako izdržali do nekog (puno skromnijeg) kolača koji se pekao za Novu, koja se kod nas nije slavila (osim što smo smjeli gledati novogodišnji program na tv dulje nego obično)..

No da, tako je to nekad bilo. Sada ima čokolade svaki dan, crtića cijeli dan, a tv programa svih 24 sata na xy programa...

Malo sam zabrijala. Htjela sam samo napisati kako su Božićni blagdani iza nas, kao da ih nikad nije ni bilo. Kao ni onih gužvi, ludnice, bjesomučnih trošenja na poklone koji su (neki bez većeg interesa ili nedajbože gnušanja) odmotani i već zaboravljeni..

A računi će tek stići...

Ja?

Bila sam dobra djevojčica i nisam se (o)pustila u suludom šopingu, pa ne moram sa strahom čekati slijedeći izvještaj moje najdraže plastične kartice.

Nekima sam kupila lijepe poklone, nekima sam proslijedila neke od službenih poklona o kojima ću slijedeći put, definitivno sam zadovoljna sa svojim ponašanjem.