Iskustva mame Palčića..

Dugo nisam pisala.
Strah me pomisliti da je to zato što vrijeme briše slike i osjećaje, jer osjećam i znam da to nije tako. Znam da to nije tako svaki put kad mi se javi naša nova lavica za podršku i za savjet. Svaka emocija je opet tako stvarna, svaki strah je opet prisutan kao da je jučer bio tu. A jučer sam mislila da ga nema. Možda sam se s vremenom distancirala "od prošlosti" koja je i dalje dio sadašnjosti, baš zato što su izazovi razvoja svakim danom sve prisutniji. Nekako smo negdje mislili da će to sve biti neka priča koja će stati kad zeko bude imao 3 godine, pa 4 godine. Ali priča se nastavlja, samo su novi podnaslovi na papiru, neki novi izazovi. Kad sam rodila, i kad sam krenula pisati obećala sam da ću uvijek biti iskrena po pitanju svega. I iskreno sam pisala o svemu, zekinim dijagnozama i prognozama, s ponosom isticala sve njegove uspjehe i prepreke. Pomagalo je to priznam, prvenstveno meni, u procesu prihvaćanja i suočavanja. Svaka moja riječ na papiru, svaka tuga, i svaka suza bila je kao lijek. Kad sam uspjela sve staviti na papir, kao da sam po prvi put osvijestila što smo sve prošli, zaplakala ali i s ponosom rekla "super smo se mi snašli". Teško je biti roditelj općenito, ali pogotovo djetetu s izazovima u razvoju i teško je nositi se roditeljima s izazovima roditeljstva. Svaka odluka je na kraju na nama; odluka o tome u koliko terapija dijete treba biti uključeno, odluka o tome kada je vrijeme za vrtić, odluka o tome da li uključiti neku terapiju ili ne. Svaka ta odluka je teška jer negdje morate prihvatiti da je možda moguće da ste i pogriješili i da ste možda negdje "naštetili" svom djetetu. Mislim da je nekad ne tako davno bilo i lakše, postojale su specifične terapije i pojedini stručnjaci. Danas sa svih strana gledamo nove tehnike, nove stručnjake, a svi nude baš ono što će biti idealno za vaše dijete. Tko se može snaći u svemu tome. Više mogućnosti, više teških odluka, "više mogućnosti" da si propustio baš to što bi bilo super za njega i nas. Mene je nakon nekog vremena vodila misao: manje je više. Javlja se uz sve to i osjećaj krivnje, da si mogao više, da si mogao još, iako negdje istinski osjećaš da si dao sve što si mogao u datom trenutku. Vrtlog emocija, vrtuljak sreće i tuge. Kad malo zastanem, to je sve zapravo strah, strah od neizvjesnoti i nemogućnosti kontrole, strah od budućnosti, strah od prihvaćanja. Tek nakon nekog vremena sam shvatila da prihvaćanje ne znači odustajanje, već razumijevanje njegovih trenutnih sposobnosti, i sposobnost čekanja pravog trenutka za pravi poticaj. U fazama kad nisam prihvaćala, luđački sam htjela preko noći promijeniti sve, bombardirala bih dijete podražajima, a sve s nadom da ću se sutra probuditi i da će ta naša priča "ostati iza nas". No onda sam naučila živjeti s našom pričom i širiti je svijetu. S vremenom sam zaboravila zašto. Možda sam zato i stala pisati.
No sjetim se. Sjetim se svaki put kad se rodi novi maleni borac i kad mi prestrašena mama napiše poruku. Uvijek odgovorim samo sa slikom Dominika i kratkom njegovom pričom. I onda moje dijete i njegova, naša priča, kao i priče drugih Palčića daju nadu drugoj majci. Ne trebate tu osobu znati, ali s vremenom kao da ju znate cijeli život. Znate ju u dušu po svakom strahu i svakoj emociji. I ona zna nas. Ne treba se pojašnjavati, opravdavati.
Danas me jedna djevojka podsjetila da trebam pisati. Jer je jedan tekst, jedna priča o Dominiku koju je moja sestra podijelila bila putokaz zabrinutoj seki. Ostala je ta priča negdje u sjećanju kad se njena seka našla u bezizlaznoj situaciji. Bilo je dovoljno da se povežemo. Jedan dječak Dominik, djevojčica Mare, jedna malena Nera bili su potokaz toj mami da vjeruje i da se nada i onda kad svi misle da je luda da se nada. Mama je ostala u bolnici u 21 tjednu trudnoće uz prsnuće vodenjaka, ali mama je rodila s 33 tjedna pravog zmaja. Vodila ju je vjera. Dopustila je da se nada. Vodila su je naša djeca. Vodit će i dalje jer vodimo srcem.