Iskustva mame Palčića..

Čitam moje stare postove i smijem se svim onim strahovima, svim onim upitnicima u mojoj glavi.
A nije tako davno bilo da sam po nekoliko puta u danu ponavljala jedno te isto pitanje mojim nabližima: zašto neće priča, zna li on majko moja išta, razumije li me, hoće li mi se ikad obratiti, hoće li biti samostalan, gdje je gesta pokazivanja? Nije tako davno bilo da sam čitala nalaze u kojima piše: nema riječi sa značenjem, nema kontrolu sfinktera, nema ovo nema ono. A ja sam samo pokušala reći ono što ipak ima. A imao je osmijeh i imao je nas.
A danas moj čovjek veliki, najdraži i najmiliji razgovara sa mnom, traži sam papati i piti, traži školjku, traži "sapati (spavati)". Zna sve priče ovoga svijeta, zna sve likove, sheme događaja, boje, brojeve i slova, zna svoje osjećaje. Zna kako se zove cijela njegova obitelj, koliko ima godina.
Još samo ne zna koliko je ova mama dijagnoza napisala i prekrižila u jednoj maloj teki. i koliko je čekala. Jedna brzopleta, impulzivna mama morala je čekati. I koliko je samo čekala. Koliko je različitih stručnjaka morala saslušati. Ponekad bi ju uvjerili u nešto, iako je njeno srce vikalo da to ne može biti. Dizala se i padala. Koliko je samo puta "okrenula prst" u sebe i rekla "što mogu napraviti da njemu bude bolje". A onda je shvatila da je jedini lijek:podrška. Traženje podrške za sebe da njemu bude bolje.
Uvijek se iznova pitam i čudim kako se to njegova mala glavica posložila. Imam osjećaj da ću to raditi do kraja života.

Moje čudo rodjeno je s 24 tjedna, imao je 700 grama, 8 transfuzija, sepse, krvarenje, pvl, 66 dana respiratora, 100 dana bolnice i 3 registratora nalaza koja upravo gledam. Koliko pređenih kilometara, koliko različitih pregleda, koliko ponekad krivih procjena. A opet nitko nikada nije mogao predvidjeti da će on biti ovako nježan i mio, ovako poseban i svoj, ovako moj.

Uživajte dragi ljudi u svojim čudima i ne dozovlite da itko ikada (osim vas ;)) sumnja u njih. Borite se svim silama da ih i oni vide onim očima kojima ih i vi vidite: očima vjere, nade i ljubavi. Ne dozvolite da s njima rade ljudi koji ne vjeruju u njih, omogućite im okolinu koja je poticajna i koja će dati sve od sebe da naša čuda preskoče sve prepreke. I nekada, "manje je više".
I da, mama doista zna i osjeća nabolje svoje dijete. Ne dozvolite da vas poljuljaju. Ne dozvolite da periode vašeg čekanja pretvore u njihovu stagnaciju, jer to je integracija. Ne dozvolite da svaki njihov uspjeh pretvore u "kašnjenje". Tražite da vam daju alat za rad, podršku, a ne slova na papiru i suhoparne procjene. Papir trpi svašta. Majčino srce traži podršku a naša djeca prihvaćanje i vjeru.

Za sve moje mame hrabrice (prepoznat će se).