Iskustva mame Palčića..

Ispričat ću vam jedno od meni najdražih istraživanja u socijalnoj psihologiji; poruka će biti svima jasna. Voljela bih da se svi ponekad u našim interakcijama (privatnim i stručnim) s drugim ljudima sjetimo barem na kratko ove priče, koja je svakako imala i svoje nedostatke, ali je poruka dovoljna da se zapitamo.
Cilj istraživanja je bio ispitati utjecaj "etiketiranja" (postavljanja dijagnoza) na percepciju psihijatrijskih bolesnika. Ono što je bilo zanimljivo jest, što su u ovom slučaju "pacijenti" bili zdravi ljudi ( i to mahom svi stručnjaci; pedijatri, psiholozi, psihijatri). Ti tzv. "pseudopacijenti" javili su se u psihijatrijsku ustanovu i izvijestili da čuju nejasne i nepoznate zvukove (halucinacije). Osim tih zvukova dali su krive informacije o svom imenu i zaposlenju, a sve ostalo što su pričali bilo je istinito (odnosi na poslu, odnosi u obitelji, odnosi s braćom i sestrama). Dakle, iz ničije prošlosti, prethodnog ponašanja nije se moglo zaključiti da osoba ima ozbiljnih psiholoških problema.
Kako su se ti pacijenti ponašali unutar bolnice: nakon početne nervoze, ponašali su se onako kako bi se i inače ponašali, normalno. Razgovarali su sa ostalim pacijentima i osobljem, pokušavali su potaknuti i druge na razgovor. Kada bi ih upitali kako se osjećaju rekli bi da su u redu i da više ne čuje nikakve zvukove. Vrlo brzo tražili su da ih puste doma jer su se dobro osjećali. Sva ponašanja tog pacijenta bila su interpretirana u okviru dijagnoze s kojom se javio. Pa čak i obično pisanje „dnevnika“. Kada bi šetali bolnicom iz dosade, osoblje je to pripisivalo nervozi. Kada bi se opravdano naljutili zbog svakodnevnih neuspješnih interakcija sa ostalim osobljem, sestre bi njegovu uzrujanost opet pripisale patologiji.Ono što je zanimljivo jest da u ovom istraživanju liječnici nisu prepoznali te "lažne" pacijente, ali ostali pacijenti jesu. Svi pacijentima uključena je farmakoterapija, u bolnici su bili 19 dana i otpušteni s dijagnozom: shizofrenija u remisiji.

Ovo istraživanje pokazuje kako izvor psiholoških problema nekad može biti i u samom opažaču. jednom kada se osobi postavi određena dijagnoza ona će se uvijek promatrati kao osoba s problemima. Nije lako razlikovati normalno ponašanje od neprilagođenog, i gotovo svako ponašanje može biti interpretirano kao neprilagođeno. Prema ovom stajalištu procjene „normalnosti“ ovise o kulturnim utjecajima, osobnim očekivanjima i predrasudama.

Sad ću Vam ispričati još jednu istinitu priču. Riječ je o jednom dečku koji je malo kasnio u verbalnom razvoju. Bio je jako društven, ponekad tvrdoglav. Svi ukućani, obitelj znali su da je riječ o jednom neobično posebnom dečku. No, nažalost to nisu vidjeli stručnjaci u vrtiću i to u stranoj zemlji. Jednostavno procjene ponašanja majke i stručnjaka jasno su se razlikovale, toliko da su dječaku imputirali probleme iz autističnog spektra. Dječak kad su se roditelji preselili u drugu zemlju nije znao taj jezik, osamljivao bi se u vrtiću i zabavljao kako je znao. To je sve bilo dovoljno da se sumnja u procjene majčina ponašanja. Za kraj,taj dečko je naučio pričati 3 svjetska jezika, procijenjen je kao izrazito darovito dijete, društven je da jednostavno društveniji ne može biti; obožava djecu, voli javne nastupe.

Za kraj, ponekad je najjednostavnije kategorizirati, no treba se i boriti protiv toga. A borimo se jedino znanjem i individualnim pristupom. Sve drugo je podcjenjivanje djeteta i čovjeka.