Iskustva mame Palčića..

Na današnji dan prije tri godine krenula je naša borba, naša priča. Neću lagati da je taj 22. najljepši dan u našim životima. Neću lagati i reći da sam bila najsretnija mama na svijetu, bila sam najtužnija mama. Ali od tog dana ja sam najponosnija mama.
Hvala vam mrvice moje na ovom životnom putovanju gdje smo naučili da najtužniji dan može postati najradosniji, a najradosniji dan može biti najtužniji. Hvala vam na tim isprepletenim osjećajima jer u njima smo skupa, nas četvero, u sreći i u tami.

Samo je ljubav tajna dvaju svjetova.

Još točno sedam dana i slavimo naš veliki treći rođendan. Imam osjećaj da ga čekam već tri godine. Zapravo i čekam ga od prvog poziva moje drage Katje. Rekla mi je tada da ima neko pravilo kod nedonoščadi: 3 sata, 3 dana, 3 mjeseca i 3 godine. Od tada, svi liječnici, svi terapeuti spominju tu brojku tri. Tada ćemo kao znati gdje smo, što se tiče dijagnoza prognoza, tada ćemo znati gdje stojimo u odnosu na svoje vršnjake. I tako sam ja tri godine uspoređivala ga s vršnjacima, ponekad bila ljuta i jadna. Tek negdje ovu godinu došlo mi je do glave da to ne smijem i ne mogu raditi. Ne želim podcijeniti ničiji uspjeh niti razvoj, no kako da ga uspoređujem s djecom kod kojih je sasvim prirodno da razvoj ide svojim tijekom. Prirodno je da dijete puže, hoda, priča u nekim razvojnim terminima i rokovima. Naša djeca, ne mogu imati tu istu putanju. Zašto? Naša djeca izborila su se protiv prirode, ona su, za početka živa. Preživjela su u uvjetima koji nisu prirodni; okružena aparatima i zvukovima upozorenja. I dok druga djeca sasvim prirodno prva tri mjeseca gledaju svoje roditelje, braću i sestre, sunce; osjete kišu, more, vjetar, poljubac, naša djeca se bore protiv prirode koja je od prvog dana bila baš nepravedna prema njima. Bore se da prežive. Kasnije, sasvim prirodno je da njihov put bude drugačiji, jer je njihovo malo tijelo ostalo puno ožiljaka: na mozgu, na plućima, na mišićima. Koliko god mi vježbali, priroda njihova iskustva je drugačija i razvoj uvijek ide onim, za njega, lakšim i prirodnim putem, odnosno, putem tih ožiljaka. Ali, ipak, zaobilazimo ožiljke, i stvaramo nove putove razvoja. I zato, ja neću s tim trećim rođendanom gledati što sve moje dijete ne može, nego ću gledati što sve on može. Neću ga gledati u odnosu na djecu kojoj je to bio sasvim očekivan i prirodan put razvoja, već u odnosu na djecu koja su zajedno sa svojim roditeljima od prvog dana pomicala granice razvoja i brisala ožiljke.
Na koncu, gledat ću samo njega i njegov put i osvrnut na sve one dane kad smo malo ipak "zeznuli" prirodu. :)

I evo nas u siječnju, mjesecu naše najveće tuge. Voljela bih reći sreće, ali zapravo ništa lijepo mi tada taj siječanj nije donio. Odnio mi je nadu, planove i sreću. Donio je neizvjesnost i tugu. I baš kad misliš da je sve to negdje ostalo iza nas, javi se taj siječanj u snu kroz neku drugu paralelnu stvarnost ili nerealnost.
Sanjala sam da sam trudna s blizancima, ali u ovom snu znala sam sve ono što u trudnoći nisam znala; znala sam da nije svaka bol u trudnoći bezazlena, znala sam i da mogu roditi ranije i pazila sam se u tom snu, držala za trbuh. A onda sam i u snu rodila iznenada, negdje na nekoj cesti, bez igdje ikoga. Vratio me taj san u tu tužnu 2014 godinu. Bilo je tako i tada. Ostala sam sama u tim kolima hitne pomoći i i neizvjesno se vozila do Splita, bez ikakve nade. Promijenio me taj trenutak i sve ono što je uslijedilo nakon tog. No sjećam se, nakon te vožnje bilo je "lakše". Rekla sam samoj sebi "gore od ovog ne može".
U tim kolima hitne pomoći suočila sam se s gubitkom svoje djece i ostavila jednu "Miki" iza sebe. Ostavila sam "mirnu" Miki i upoznala neizvjesnost koja me pratila na cijelom ovom putovanju s mojim Dominikom. Nikad više nećeš biti ista, govorili su mi moji bližnji. I nisam više ista. Naučila sam kroz neizvjesnost vidjeti najgoru i najbolju sebe. Te dvije Marine tako su se lijepo "pomirile" negdje sredinom puta. U prvoj polovini puta dominirala je nemirna Miki, puna realnih i nerealnih strahova; gledala sam na tu neizvjesnost kao na najgoreg neprijatelja. Bila sam ljuta i nestrpljiva, čekala mir. S vremenom, naučila sam se nositi sa situacijom i ta neizvjesnost postala mi je prijatelj. Promijenila sam perspektivu. Znala sam da sam (nadam se) ono najgore u životu prošla, i što god uslijedi ne može biti gore od gubitka nade, vjere i gubitka djeteta. Na neki način neizvjesna budućnost za mene je postala izvjesna, jer sam znala da sad mogu biti samo sretnija.
No sreća ne dolazi sama. Sreću treba dohvatiti. U tome ti ne mogu pomoći drugi ljudi, sreću moraš dohvatiti sam, kroz stalna preispitivanja samog sebe, vlastitih očekivanja i postupaka, strahova i strepnji. Kako ćeš znati da si ju dohvatio? Kad osjetiš mir sa sobom i kad zavoliš i prihvatiš sve ono što si postao; svaki krivi i pravi put. Sreća dolazi i uz odgovornost. Za sve ono dobro, ali i loše što si napravio u životu imaš dio odgovornosti. Lako je prihvatiti odgovornost za sve one dobre stvari i odluke. Prava sreća dođe kad prihvatiš odgovornost i za sve loše što ti je život donio. Tek tada iz te loše stare situacije možeš naučiti nešto dobro i nositi sa sobom kao "dar" za dalje. U suprotnom, na svom daljnjem putovanju imaš prtljagu, prtljagu koja će kočiti konačni put ka sreći. Za kraj,

Samo živi, samo budi
svi odgovori doći će sami
samo stoj na svjetlu
i doći će kraj tami.