I evo nas u siječnju, mjesecu naše najveće tuge. Voljela bih reći sreće, ali zapravo ništa lijepo mi tada taj siječanj nije donio. Odnio mi je nadu, planove i sreću. Donio je neizvjesnost i tugu. I baš kad misliš da je sve to negdje ostalo iza nas, javi se taj siječanj u snu kroz neku drugu paralelnu stvarnost ili nerealnost.
Sanjala sam da sam trudna s blizancima, ali u ovom snu znala sam sve ono što u trudnoći nisam znala; znala sam da nije svaka bol u trudnoći bezazlena, znala sam i da mogu roditi ranije i pazila sam se u tom snu, držala za trbuh. A onda sam i u snu rodila iznenada, negdje na nekoj cesti, bez igdje ikoga. Vratio me taj san u tu tužnu 2014 godinu. Bilo je tako i tada. Ostala sam sama u tim kolima hitne pomoći i i neizvjesno se vozila do Splita, bez ikakve nade. Promijenio me taj trenutak i sve ono što je uslijedilo nakon tog. No sjećam se, nakon te vožnje bilo je "lakše". Rekla sam samoj sebi "gore od ovog ne može".
U tim kolima hitne pomoći suočila sam se s gubitkom svoje djece i ostavila jednu "Miki" iza sebe. Ostavila sam "mirnu" Miki i upoznala neizvjesnost koja me pratila na cijelom ovom putovanju s mojim Dominikom. Nikad više nećeš biti ista, govorili su mi moji bližnji. I nisam više ista. Naučila sam kroz neizvjesnost vidjeti najgoru i najbolju sebe. Te dvije Marine tako su se lijepo "pomirile" negdje sredinom puta. U prvoj polovini puta dominirala je nemirna Miki, puna realnih i nerealnih strahova; gledala sam na tu neizvjesnost kao na najgoreg neprijatelja. Bila sam ljuta i nestrpljiva, čekala mir. S vremenom, naučila sam se nositi sa situacijom i ta neizvjesnost postala mi je prijatelj. Promijenila sam perspektivu. Znala sam da sam (nadam se) ono najgore u životu prošla, i što god uslijedi ne može biti gore od gubitka nade, vjere i gubitka djeteta. Na neki način neizvjesna budućnost za mene je postala izvjesna, jer sam znala da sad mogu biti samo sretnija.
No sreća ne dolazi sama. Sreću treba dohvatiti. U tome ti ne mogu pomoći drugi ljudi, sreću moraš dohvatiti sam, kroz stalna preispitivanja samog sebe, vlastitih očekivanja i postupaka, strahova i strepnji. Kako ćeš znati da si ju dohvatio? Kad osjetiš mir sa sobom i kad zavoliš i prihvatiš sve ono što si postao; svaki krivi i pravi put. Sreća dolazi i uz odgovornost. Za sve ono dobro, ali i loše što si napravio u životu imaš dio odgovornosti. Lako je prihvatiti odgovornost za sve one dobre stvari i odluke. Prava sreća dođe kad prihvatiš odgovornost i za sve loše što ti je život donio. Tek tada iz te loše stare situacije možeš naučiti nešto dobro i nositi sa sobom kao "dar" za dalje. U suprotnom, na svom daljnjem putovanju imaš prtljagu, prtljagu koja će kočiti konačni put ka sreći. Za kraj,
Samo živi, samo budi
svi odgovori doći će sami
samo stoj na svjetlu
i doći će kraj tami.
Post je objavljen 08.01.2017. u 22:03 sati.