Iskustva mame Palčića..

Svakodnevno čitam po društvenim mrežama i novinama loše priče o specijalnoj bolnici Goljak. Tužna sam i ljuta istovremeno. Tužna sam zbog jednog malog velikog bića koji je misleći da je u sigurnim rukama trpio bol. Postovi se šire brzinom munje, mame nazivaju pogrdnim imenima bolnicu koja godinama pomaže našoj djeci. Neću komentirati ponašanje dotične radnice, dovoljno je komentiramo i svi zasigurno imamo jako loše mišljenje o njoj i ne bojimo se iznijeti ga. Odjednom smo svi hrabri u pokazivanju vlastita stava.
Odjednom vidim toliku suosjećajnost prema djeci s poteškoćama u razvoju. No pitam se kako je to doista u stvarnosti. Da li smo i u stvarnom životu (a ne samo na virtualnim mrežama) spremni obratiti pozornost na sve što dječica prolaze. Jesmo li spremni obratiti pozornost na priču jedne majke koja se bori za prava svoga djeteta; za odlazak u vrtić, školu. Pitam se kakav je doista stav svih tih mama prema djeci s poteškoćama. Okrenu li mame glavu kad nas vide na ulici? Ili se okrenu prema nama kad ih ne gledamo da vide izgledaju li naša djeca "normalno". E da, ta riječ normalno. Što je to normalno'? Sve ono što je normativno? Ono što društvo s obje ruke prihvaća?
Puno sam puta kad je Dominik počeo rasti čula tu rečenicu: pa mama on izgleda skroz normalno. Puno sam puta u šetnji pored bolnice Goljak vidjela poglede prolaznika, vozača koji kao da traže nešto na našoj djeci. Možda neku garanciju, neki znak, da smo mi neki drugi svijet, svijet kojem oni nikad neće pripadati. Garancije nema dragi ljudi.
Lako je promatrati našu djecu ispred ekrana računala i pružati podršku klikom na jedan link. Pitam se pružite li ruku djetetu na ulici, mami koja traži pomoć i razumijevanje. Lako je suditi bolnici u kojoj nikad niste bili, niti upoznali njene djelatnike. Bolnica Goljak kao i svaka druga ima svoje mane. No osoblje bolnice Goljak pruža pomoć našoj djeci da naprave svoje prve korake, da ispišu svoje prve riječi i da se barem po nekim vanjskim karakteristikama ne razlikuju od tog "normalnog društva". No iznutra to su sasvim druga bića. Bića koja su od prvih udisaja naučila što znači boriti se, što znači upornost i uspjeh.
U naše dvije godine života proveli smo nekoliko boravaka s tetama na Goljaku. Mi ih od milja zovemo "tete radilice". To su tete koje rade s istim žarom sa svakim djetetom. Znate zašto? Zato što su usmjerene na ono dobro u našoj djeci, na sve ono što im može pomoći da prebrode poteškoće.
Mi smo ponosni korisnici bolnice Goljak i jedva čekamo naš sljedeći boravak i druženje s tetama.

Ja sam ponosna mama jednog dečka s poteškoćama u razvoju, jednog neurorizičnog, ali najhrabrijeg Palčića na svijetu. Koji prema maminom mišljenju izgleda sasvim "normalno".