Iskustva mame Palčića..

Po dolasku iz Splita, dakle 30. 04. 2014. g. odmah smo se javili našem pedijatru, neuropedijatru i fizijatru. Nitko nije vjerovao da pred njima stoji novorođenče koje se još nije trebalo ni roditi, a zapravo je tada imalo nepuna 4 mjeseca. Već 02. svibnja javili smo se našem terapeutu. Taj susret neću zaboraviti.
Naš barba Mario kako ga od milja zovemo uzeo je svoju nezaboravnu teku i pročitao podatke o jednom dečku koji se zove Borna. Nisam znala čemu to, sve dok barba Mario nije rekao da je maleni junak rođen s 26 tjedana i da ga je baš taj dan sreo na našem "Branimiru" i da je skakao za njim. Pogledali smo se ja i moj Dorijan, i kao da smo znali da to naš Borna šalje poruku mami i tati da će sve biti dobro.
Bio nam je to prvi susret s pozitivnom statistikom i nekom pozitivnom pričom. Kako je to lijepo bilo doživjeti. Nije se on usmjerio na sve one dijagnoze koje smo donijeli sa sobom, nego se usmjerio na ono pozitivno u mom djetetu; njegov pogled radoznali, njegov tonus, njegove otvorene šakice, njegovu spontanu motoriku. Kako smo bili sretni. Nije se čudio mojim pitanjima, hoće moje dijete hodati, hoće rukica i nogica biti dobro. Ne, bio je to skroz drugačiji susret. Barba Mario je rekao: ja ne vidim razloga zašto ovo dijete ne bi bilo dobro pogotovo uz takve roditelje. Uskoro je taj opis zamijenio meni najdražim opisom mame: dijete i luda mama. Tada sam shvatila, da nije bitno koliko vježbe traju vremenski nego kakav je pristup prema bebi i nama.

Osim motorike, naš najveći problem bile su tzv. sumnje na konvulzije još iz perioda inkubatora. Dominiku je tada uključena terapija. I dan danas smo na terapiji, ali srećom uvijek na istoj maloj dozi,koja ipak prema nekim pretpostavkama štiti njegov mali, "oštećeni" mozak. Priča o konvulzijama je meni najgora jer je nepredvidiva i neočekivana. Dominik do sada, nije imao vidljivi napadaj i dao Bog da tako ostane. No svaki dan strahujemo. S vremenom strah malo popusti, ali onda dođe neka nova faza njegova razvoja koju jednostavno nekad ne možemo ne protumačiti kao neku vrstu napadaja.
Taj strah je kulminirao jednog dana. Ja sam obavljala neke svoje preglede, a tata se s njim igrao i pritom ga snimao jer je uživao s njim u igri. U jednom trenu dijete se malo stisnulo, ispustilo neki čudan zvuk, tata se zaledio. Mama je dojurila doma i bila uvjerena da je to bio napad.
Srećom, u takvim situacijama imali smo ljude na koje se možemo osloniti. Poslala sam sporni filmić liječniku neurologu, ali i prijatelju koji bi mi rekao realno stanje stvari. I gleda on filmić i kaže "mama dijete se igra, malo se smije, pa malo kaka" i pustitte ga da to radi u miru. Nisam znala da li bi se smijala ili plakala. Zapravo sam i smijala zbog sreće ali i plakala zbog situacije s kojom moram živjeti.
Moram priznati da sam se tada po prvi put suočila da mi dijete uzima lijek i da u nekom periodu mogu očekivati napadaj. Ali da ja ne mogu to promijeniti niti spriječiti. Mogu samo kao do tada paziti i maziti moju ljubav i napraviti sve da raste uz mirnu i sretnu mamicu jer o tome zapravo ovisi njegova sreća i osmijeh. Teško je živjeti u strepnji i strahu. Trebate naći nekog tko će vas razumjeti i prihvatiiti da ponekad morate imati i teške dane koji dođu kao ispušni ventil, ali i biti tu da vam kažu da ste pretjerali. Život je to. Dan po dan, prepreku po prepreku.
U konačnici sve su to prepreke koje se daju preskočiti. Samo je jedna nepremostiva: smrt. To osvijestimo na počivalištu našeg brace; prestanemo kukati, dignemo glavu i nastavimo biti sretni unatoč svim preprekama.

Šaka suza, vrića smija ča je život vengo fantažija.