Iskustva mame Palčića..

Čudna igra datuma...

Moji borci trebali su biti rođeni 10. svibnja. 2014. Inače se 10.svibnja u župi "naseg tatice" slavi blagdan "Arbanaško čudo". Kad sam saznala da mi je termin na taj dan, znala sam da u tom datumu ima neka simbolika, znala sam da ću roditi prava mala Arbanaška čuda. Nisam tada znala da će me za taj dan vezati sreća i tuga.
10. 02. 2014. moj Andjeo dobio je krila. I tako svakog 10-og u mjesecu nosimo cvijeće na grob našem dečkiću i tuzno se prisjećamo najgorih trenutaka u našim zivotima, trenutaka u kojem je mala povorka ispratila bijeli mali krevetić prekriven orhidejama. Na tom istom grobu, pogledamo u oči našem junaku i sretni smo. Tko moze biti tuzan pored njegovih okica, pored pogleda koji samo trazi osmijeh mamin i tatin. Taj isti dan dolaze mi i lijepe slike. Sve one slike koje je mama sanjala dok su u trbuhu bili i maštala kako će biti lijepo kad mi tog 10-og svibnja dođu na svijet. S tim istim lijepim slikama jave se i suze u očima jer ne mogu da se ne zapitam, "kako bi bilo lijepo da su skupa, tu pored nas".
Kako vrijeme ide, fali mi moje dijete sve više, a kako vrijeme ide sretnija sam. Rekao bi čovjek kako je to moguće. Ali moguće je. Nitko nikad nije dao recept ili lijek da čovjek odboluje tugu i da krene dalje. Nema recepta i nema tog lijeka. Jedino što sam naučila jest da čovjek zastane u tom istom danu i uzme ta dva trenutka. Trenutak sreće jer je Dominik pored mene. U tom trenutku slavim svim svojim srcem njegov život i njegovu borbu. I kako vrijeme ide, shvatim da je to jedini lijek: zustaviti se i reći, sad sam sretan. U drugom trenutku tog istog dana tuzna sam. S vremenom sam naučila da me i ta tuga liječi. Dok se prekrivam i pokušavam sakriti suze, bol je sve jača. Kad se zaustavim u tom trenutku boli, upalim pjesmu koja me podsjeća na mog Andjela,uzmem njegovu sliku, pustim suze, bol je manja. Ali ta ista bol će se vratiti. Samo sada znam. I sutra ću uzeti taj trenutak tuge za sebe i bit će bolje, kratko, ali hoće.
Iste slike tuge i sreće jave se na njihov rođendan, 22. 01. Sjećam se, to jutro probudila sam se sretna, jer moji dečki slave svoj prvi rođendan. Jedan ga slavi pored mene, a drugi negdje gore u rajskom vrtu s malim Andjelima. Poljubi mama Dominika sretna, a u istom trenu krenu suze jer ne znam tko gore ljubi moga Bornu, primi li ga tko u naručje. Kako prezivjeti i taj dan? Opet u ona dva trenutka. Trenutak dok s Dominikom pušem u svijeću najsretnija sam mama na svijetu. U drugom trenutku, nosim cvijeće na Bornin grob i najtuznija sam mama na svijetu. Ali, opet, ta dva moja trenutka pomognu mi dočekati nove datume njihove povezanosti. Jer kako drugačije može biti, ipak su to jednojajčani blizanci koji su nastali skupa i odrastaju skupa. Jedan u maminom srcu, a drugi pored mame.
Na današnji dan moji su dečki trebali imati 17 mjeseci. Sretna sam. Danas je točno 20 mjeseci da je moj Borna rekako "pa pa". Tužna sam.
Mirno spavaj ružo moja. :*