Iskustva mame Palčića..

Povratak u Split nakon oproštaja s našim Andjelom bio je tužan. Pokopali smo jedno dijete, a drugo je na respiratoru, u sepsi, s krvarenjem na mozgu. Sjećam se, moja ljubav je rekla: sumnjam da će ovo dobro završiti. Priznajem, to je bio prvi put da sam baš posumnjala u mog junaka Dominika. Kako vjerovati da će se beba (koja je u trenutku smrti brace bila loše i lošije od njega), uspjeti izboriti se za ovaj život. Nisam vjerovala. Taj tjedan nakon smrti Borne, organizirali smo u bolnici krštenje za Dominika; ne znam jel to bilo zato što smo vjerovali da će nam obred krštenja pomoći ili smo htjeli da beba ima znak križa ako nam iznenada odluči poletjeti gore, visoko k svome braci. Bio je to tužan obred; beba je bila u inkubatoru u svojoj pelenici,a mi smo sa suzama u očima gledali kako prima svoj prvi Sakrament. Trebao je to biti lijepi dan, trebali smo biti veseli, trebao je imati bijelu haljinicu i trebala ga je mama držati u naručju. A nije. Imao je samo cjevčice koje su pratile njegove znakove života.
Taj tjedan, sjećam se, krvarenje II. stupnja proširilo se i doktorica je rekla da komorice rastu. Nisam tada baš znala što to sve znači, osim da krvarenje prvog i drugog stupnja obično ne ostavlja komplikacije, a krvarenja III. i IV. stupnja jesu komplicirana krvarenja. Kad bih pitala liječnicu za posljedice, odgovorila bi: mama on se bori za život, primarno nam je da se skine s respiratora, a kasnije ćemo o posljedicama.
Primirila bi se taj tren, a onda bih došla doma i krenula čitati članke na internetu. U gotovo svim pričama krvarenje tog stupnja bilo je povezano s najtežim posljedicama. A onda sam pročitala da krvarenje vodi još jednoj dijagnozi: hidrocefalusu ili laički, tzv. vodenoj glavi. Tješila sam se da nam to nitko nije spomenuo, a ako i spomene ima lijeka za to, ima operacija, ima valjda nešto.
Sutradan, doktorica nam je rekla da je radila lumbalnu punkciju, da je likvor zamućen te da samo treba pratiti rast glave i da postoji jako velika sumnja na hidrocefalus. Zapravo, gotovo da nitko nije vjerovao da do hidrocefalusa neće doći, Dominiku je na kraju dijagnosticirano krvarenje 3/4 stupnja s jako proširenim komorama u toj maloj glavici. No ni taj hidrocefalus nas nije toliko brinuo, bili smo sretni što Dominiku nitko ne spominje tzv. sjene na mozgu ili periventrikularnu leukomalaciju. Laički, manjak kisika u mozgu i/ili krvarenje mogu ostaviti posljedice, tzv. rupice ili šupljine gdje više nema moždane aktivnosti. I baš kad sam se ponadala, doktorica nam je rekla da su se pojavile ciste na mozgu,ali samo na desnoj hemisferi, i to ne jedna cista, nego tri ciste.
Nisam se snašla i nisam pitala što to točno znači. Tek sutradan sjetila sam se da te ciste mogu biti periventrikularna leukomalacija stupanj III. i na našu nesreću doktorica je potvrdila dijagnozu. Inače, PVL 3. je nešto najgore što se može dogoditi, Pvl 3 (obično obostrani) ima izravnu prognozu za najteže cerebralne posljedice. Sjećam se,nismo tada mogli nositi se sa svime time. Možda zato što se Dominik još nije bio izborio za svoj život; bitka da prodiše sam bila je jača od svega.

Bio je to 4 tjedan njegova života, bio je već skoro mjesec dana na respiratoru i nitko nije vidio mogućnost da uskoro prodiše sam. Uz sve to, Dominik je dobio još jednu infekciju, petu transuziju krvi. Išli smo svaki dan u bolnicu, taj jedan sat koji nam je bio dopušten da budemo s njim trudili smo se biti nasmijani i veseli. I bili smo. S osmijehom smo primali druge roditelje i druge bebe. Prepričavali smo našu situaciju pokušavajući reći mamama da idu dan po dan. Ipak, gubitak djeteta vas nauči jednom, a to je da nažalost uvijek može biti gore. Danas diše i idemo dan po dan.
Tada nisam znala da se u tom tjednu dogodilo zapravo malo veliko čudo. Ali danas znam. Znam da je taj tjedan "netko" uzeo "čarobni štapić" i zaustavio sve loše stvari. Zašto? Krvarenje 3/4 stupnja je stalo i gle čuda glavica nije rasla. Pvl 3. koji gotovo uvijek bude na obje hemisfere kod nas nije se širio dalje; ciste su ostale na jednoj hemisferi. Dakle, mom junaku ostala je cijela jedna zdrava hemisfera koja će jednog dana, ako on poživi, preuzeti funkciju desne. Javila se nada! Možda će nas sin šetati, možda će nas sin pričati, možda će nas sin poživjeti! Ta nada vodila nas je dalje. Napokon smo dobili smisao na tom našem putovanju neonatologijom: njegov braco naš čuva, njegov braco živi u njemu! Braco je šapnuo dragom Bogu da mama i tata ne mogu preživjeti još jedan gubitak, još jedan ispraćaj. On je učinio da mama ima Andjela na nebu i Andjela na zemlji. Andjela koji vidi, čuje, Andjela koji priča i Andjela koji će dao Bog uskoro šetati.
Znanost ili vjera :*