Opraštanjem.
Osmjehom pred neprijateljima.
Dobrim i iskrenim savjetom onome koga mrziš.
Prihvaćanjem istine, ma koliko bolna bila.
Vjerovanjem.
Čišćenjem od prošlosti.

Opraštanjem.
Opraštanjem.
Opraštanjem.

Trudim se (p)ostati čovjek.

Sjedim pred kompom i bol boli.
Ne mogu vrištati. Ne mogu plakati. Ne mogu spavati. Ne mogu misliti.
Još jednom, njegov udarac je toliko jak da, umjesto da ga izbacim iz glave jednom zauvijek, vraćam se i vrtim svaki dan veze.

Da li je krenulo krivo od prvog dana? Da li je krenulo krivo od zadnjeg dana? Nije bitno. Bilo je krivo. Ipak njegovi postupci bole i ubijaju i čekam kada će tome doći kraj.

Još je samo par dana ove proklete godine, ali nekako mi to odbrojavanje ne unosi mir. Jer svoje misli i svoje boli nosim i dalje. U slijedeću, a možda i u onu poslije... i onu nakon nje...

Noć preda mnom je noć bez sna... nadam se da će biti noć suza pa da kroz njih isplačem bol...

Ti nisi ti više
I što mi je najbolnije
Nikom na svijetu kao meni nije
Liju mi teške novembarske kiše
A ti ne pitaš kako mi je

Ti nisi ti više
I što mi je najbolnije
Kažu mi da si zavolio drugu
I da ti ništa moje drago nije
A ti ne pitaš kako mi je

Danas otvaram oči
nakon svih ovih godina...



Tješim se... jer u sebi umirem...

Ovih dana razmišljam o ljudima oko sebe više i intenzivnije nego inače. Primam čestitke za rođendan, za Božić, ubrzo ću i za Novu godinu pa me to još više potiče da razmišljam o ljudima iz svog okruženja, iz bliže i dalje prošlosti.

I pitam se, što je to u ljudima prokleto?
Ima ljudi koji te jako ugodno iznenade jer misliš da su te već zaboravili, a oni te obraduju makar jednom godišnje s predivnom čestitkom.
Ima onih za koje misliš da nikako ne mogu omanuti dane i ne čestitati, a takvih je puno. Ima onih koji su zbog nečega trenutno ljuti pa ti neće čestitati kako bi pokazali djetinje ponašanje i nezrelost.

Posebno sam alergična na nečestitanje Božića. To je vrijeme kada i čovjeku na cesti kojeg ne poznaš kažeš „Sretan Božić“ jer želimo da se svi bar taj dan osjećaju divno, pažljivo, ugodno i želiš izvući smiješak s lica čak i nepoznatima.
A onda se pojave oni neki koji se smatraju više vrijednima i smatraju da ti njima ne moraš poželjeti sve najbolje jer who the fuck are you i kako se uopće usuđuješ čestitati im Božić!?!?!?!

To su mi prokleti ljudi. Ne vidim da će u njima biti išta dobro tijekom cijele godine, kada niti taj jedan jedini dan u godini ne mogu drugima željeti dobro.

Ljuta sam i razočarana jer sam očekivala od nekih da pošalju bilo kakvu poruku na moju čestitku, a nije stiglo ništa. NIŠTA!!
Očekivanje i nadanje je ku…! „U nadi je spas“ je najgluplja izreka ikad izmišljena!
A sve zato što ljudi imaju nešto prokleto u sebi i pokopavaju one koji ovih blagdanskih dana zaboravljaju na loše trenutke i žele dobro.

E pa nepoznati moji, čestit i blagoslovljen vam Božić.

Oboljela sam posljednjih dana od bolesti koja se zove „sve nešto bih, ali mi se ništa ne da“. Što bi značilo:
- da imam posla, ali mi se ne radi
- išla bih kući, ali ne bih bila kući
- gledala bih TV, ali mi se ništa ne gleda
- čitala bih knjigu, ali ne čita mi se
- išla bih po gradu, ali mrzim gužve
- bila bih u ZG, ali nedostaje mi RI
- planiram put u RI, a ne da mi se pakirati
- želim vidjeti ljude u RI, ali hoću ostati u ZG

Pa u onu stvar, mrzim se kada sam ovakva. Mislim da mi je zapravo dosadno jer su ovo glupi dani u godini kada nitko ništa ne radi, a mora se biti u firmi, kada svi pozivaju na domjenke, a svi domjenci su isti i izlaze mi na uši, dosta mi je pakiranja i putovanja pa makar i u Rijeku, dosta mi je Zagreba jer se iz njega nisam makla 15 dana.
Nešto bih htjela promijeniti, a sada uopće nije vrijeme promjena jer se nikome ništa ozbiljno ne radi. Svi bi se samo zajebavali.

Mislim da mi jednostavno nedostaje seksa pa postajem grintava baba.

Jednostavno je - želim jednog muškarca - i da bih ga dobila mora on mene osvojiti...

Ali pri tome imam problema kako naučiti u praksi slijediti slijedeće korake:
- ne pričati o njemu
- ne zamišljati da smo već u savršenoj vezi
- ne zamišljati uopće da jesmo u vezi ili da ćemo biti u vezi
- ne očekivati česte kontakte
- ne očekivati poseban tretman
- ne dosađivati jer se meni nešto prohtjelo
- ne požurivati ništa
- držati laganu distancu
- bili lagano nedostupna
- ne odgovarati baš na sve pozive potvrdno
- ne odavati oduševljenje svaki put kada komuniciramo
- dati mu do znanja da ima šanse
- dati mu do znanja da se ipak mora potruditi i loviti i loviti bez obzira na šansu
- ne biti mu na raspolaganju baš svaki put kad mu se priča pa makar sjedila sama doma i buljila u zid
- natjerati ga da me se poželi
- natjerati ga da mu nedostajem
- poneki puta, kada je najljepše pričati i smijati se, naglo otići zbog kao hitnog posla
- biti vesela, neodoljiva, jedinstvena
- ne pokazati mu i nikada reći mu da kujem pakleni plan kako bi „on mene osvojio“

E sada sve ovo pročitati ispočetka i držati se svake navedene točke. Pa još jednom i još jednom.
Pravila čitati minimalno jednom dnevno, a po mogućnosti i češće.
Ako osjetim slabost da se ne držim nekog pravila, gristi samu sebe i vrištati u sebi od muke, ali svakako se držati pravila. Ako ne pomaže vrištanje u sebi, vrištat ću na sav glas daleko od njega, ali pravila se moram držati.
U trenucima koji su posebno teški, lupati se po glavi i vikati „Nemoj opet napraviti grešku!!!“

E ovaj puta ću polako, mudro, ženskim igrama i pametno…

Danas se malo čudno osjećam. To je najbliže opisano.

Sutra imam 32. rođendan. Osjećam se odlično uzimajući u obzir godine, izgled, obrazovanje, imovinu i posao.
Osjećam se sjebano uzimajući u obzir zdravlje. Ali na tome radim pa će ići na bolje.
Odjećam se dvostruko sjebano zbog ljubavnog života koji ne postoji i imam osjećaj što se više trudim da manje uspjeha imam.

Nekako prije svakog rođendana radim zbir uspjeha i neuspjeha. Ima i jednih i drugih prilično. U uspjesima uživam. Iz neuspjeha učim.

No ova godina mi je bila teška. Jako teška. Ove zadnje dane zbrajam pozitivne stvari i mislim kako je ipak rezultat 1:0 za mene, ali trebalo je preživjeti skoro 350 dana gledajući kako propadaš u svakom pogledu. I to je jedan uspjeh za mene. Nisam propala, iako sam gulila po dnu. Ogulila sam kožu.

Sutra imam 32. rođendan i jedino što želim jest da su uz mene svi moji prijatelji koji su mi dali snage da izguram ovu godinu. Znaju oni dobro koji su.

Obično kada se čudno osjećam glava mi je ispunjena s milijun misli. Od stoljeća 7. do danas. Jebiga, karikiram, ali tako je nekako. Uvukli su mi se u glavu svi moji bivši dečki i ljubavnici. Svi oni koji su me voljeli i mrzili, svi koji su bili samnom iz ovog ili onog razloga, svi oni s kojima sam ja željela biti, a niti s jednim zauvijek. Prolaze kroz glavu svaki sa svojim grijesima na duši. Ma ne vjerujem u osvetu jer je zla, ali vjerujem da svatko dobije po zasluzi. Svatko dobije ono što mu pripada. Tako i ja.

Volim ove dane kada imam puno toga za reći, a ne znam ispustiti riječ iz sebe. Posebno me izluđuju i dovode do ruba. Ali i to je dio mene.

Dat ću sama sebi zadatak. Moram napisati listu želja. NAPISATI. Usmene ne vrijede, izgube se negdje po putu ili im se porementi prioritet. Napisane ne mogu pobjeći.

Idem spavati, a sutra ću se probuditi formalno jednu godinu starija, pametnija, mudrija, ljepša, veselija, odmornija, treznija, i SRETNA jer sam ipak preživjela jednu gadnu godinu. Jako gadnu.
I želim je zaboraviti što prije. Zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti.

Božić i Nova godina počeli su me izluđivati. Puno vike nizašto. Zašto bi baš samo za Božić obitelji imale zajedničke večeri /ručkove. Zašto to ne može biti češće u godini?
Zašto se samo za Novu godinu moramo srediti jako svečano i blješteće? Zašto to ne može biti svaki puta kada želimo izaći?

Zašto radimo gluposti po dućanima prilikom kupovine božićnih poklona, a ne kada su rođendani, godišnjice ili čak nešto bez razloga.

Ja sam ove godine odlučila provesti te dane, kao i dane unazad par mjeseci s dragim ljudima. I te dane ću imati Dan zahvalnosti.
Zahvalit ću se dragim ljudima što su bili uz mene i što još uvijek jesu uz mene u, za mene, najtežoj godini u mom životu.
Zahvalit ću se obitelji što me je podržala u nekim odlukama.
Zahvalit ću se prijateljima(cama) zato što su moji prijatelji(ce).
Zahvalit ću se što sam ozdravila.
Zahvalit ću se na svim lijepim riječima koje sam dobila od mnogih.
Zahvalit ću se nekim muškarcima što su mi pokazali kako je divno biti žena.
Zahvalit ću se i onom muškarcu koji me je naučio što u vezi neću i ne želim trpjeti.

Ja ove godine slavim dane zahvalnosti, a ne Božić i Novu godinu.

Trebali smo Dan zahvalnosti preuzeti od Amerikanaca, a ne Noć vještica.