Sjedim pred kompom i bol boli.
Ne mogu vrištati. Ne mogu plakati. Ne mogu spavati. Ne mogu misliti.
Još jednom, njegov udarac je toliko jak da, umjesto da ga izbacim iz glave jednom zauvijek, vraćam se i vrtim svaki dan veze.

Da li je krenulo krivo od prvog dana? Da li je krenulo krivo od zadnjeg dana? Nije bitno. Bilo je krivo. Ipak njegovi postupci bole i ubijaju i čekam kada će tome doći kraj.

Još je samo par dana ove proklete godine, ali nekako mi to odbrojavanje ne unosi mir. Jer svoje misli i svoje boli nosim i dalje. U slijedeću, a možda i u onu poslije... i onu nakon nje...

Noć preda mnom je noć bez sna... nadam se da će biti noć suza pa da kroz njih isplačem bol...

Ti nisi ti više
I što mi je najbolnije
Nikom na svijetu kao meni nije
Liju mi teške novembarske kiše
A ti ne pitaš kako mi je

Ti nisi ti više
I što mi je najbolnije
Kažu mi da si zavolio drugu
I da ti ništa moje drago nije
A ti ne pitaš kako mi je

Danas otvaram oči
nakon svih ovih godina...



Tješim se... jer u sebi umirem...