Ovih dana razmišljam o ljudima oko sebe više i intenzivnije nego inače. Primam čestitke za rođendan, za Božić, ubrzo ću i za Novu godinu pa me to još više potiče da razmišljam o ljudima iz svog okruženja, iz bliže i dalje prošlosti.

I pitam se, što je to u ljudima prokleto?
Ima ljudi koji te jako ugodno iznenade jer misliš da su te već zaboravili, a oni te obraduju makar jednom godišnje s predivnom čestitkom.
Ima onih za koje misliš da nikako ne mogu omanuti dane i ne čestitati, a takvih je puno. Ima onih koji su zbog nečega trenutno ljuti pa ti neće čestitati kako bi pokazali djetinje ponašanje i nezrelost.

Posebno sam alergična na nečestitanje Božića. To je vrijeme kada i čovjeku na cesti kojeg ne poznaš kažeš „Sretan Božić“ jer želimo da se svi bar taj dan osjećaju divno, pažljivo, ugodno i želiš izvući smiješak s lica čak i nepoznatima.
A onda se pojave oni neki koji se smatraju više vrijednima i smatraju da ti njima ne moraš poželjeti sve najbolje jer who the fuck are you i kako se uopće usuđuješ čestitati im Božić!?!?!?!

To su mi prokleti ljudi. Ne vidim da će u njima biti išta dobro tijekom cijele godine, kada niti taj jedan jedini dan u godini ne mogu drugima željeti dobro.

Ljuta sam i razočarana jer sam očekivala od nekih da pošalju bilo kakvu poruku na moju čestitku, a nije stiglo ništa. NIŠTA!!
Očekivanje i nadanje je ku…! „U nadi je spas“ je najgluplja izreka ikad izmišljena!
A sve zato što ljudi imaju nešto prokleto u sebi i pokopavaju one koji ovih blagdanskih dana zaboravljaju na loše trenutke i žele dobro.

E pa nepoznati moji, čestit i blagoslovljen vam Božić.