http://rigijev.blog.hr
subota, 01.07.2017.
Poglavlje 12 Zemlja ljubavi i ‘smrt’ (iz moje knjige-priručnika o umijeću življenja)
12 Zemlja ljubavi i ‘smrt’
Staza koja vodi ka zemlji ljubavi prolazi kroz zemlju smrti.
Ako nismo na oprezu gubimo svoju sposobnost da volimo. Ako želis voliti, trebaš ponovno naučiti kako vidjeti. Osloboditi se svoje ovisnosti. Strgnuti sa sebe krake društva koji su se obavili oko tebe i ugušili tvoje bivstvovanje. Treba ih se osloboditi. Izvana će sve biti kao i prije, ali iako ćes nastaviti živjeti u svijetu, više nećes biti od svijeta.
U svom srcu bit ćes slobodan, iako potpuno sam. Tvoja ovisnost će nestati.
Ne moras ići u pustinju; ostani među ljudima i maksimalno uživaj u njihovom društvu. Međutim, drugi više neće imati moć učiniti te sretnim ili nesretnim. To je samotnost. U toj samoći tvoja će ovisnost nestati i rodit će se sposobnost da voliš. Na druge više nećeš gledati kao na sredstvo za zadovoljenje svojih ovisnosti.
Hoćeš da se oslobodiš droge? Trebaš se oduprijeti iskušenjima ovog sistema. Kada uspijes, ostat ćeš u svijetu ali mu više nećeš pripadati.
Samo onaj ko je to pokušao zna kako je to užasno teško. To je kao da od sebe zahtijevaš da umreš. To je kao da od jadnog ovisnika zahtijevaš da se odrekne jedine sreće koju poznaje. Da, dok se bori sa simptomima odvikavanja i prazninom koju osjeća sada kada droge više nema, od njega zahtijevaj da tu drogu zamijeni za okus kruha, voća, čistog jutarnjeg zraka, za slatki okus vode iz planinskog potoka.
Od trenutka kada smo probali drogu koja se zove dokazivanje, uspjeh, prihvaćenost, popularnost, ugled, društvo može da nas kontrolira i mi postajemo roboti. Kako dobro izgledaš! I robot se ispuni sujetom. Pritisnem taster pohvale i robot naraste. Pritisnem taster kritike i on splasne. Totalna kontrola.
Osjecaj odbačenosti stvara doživljaj praznine. Javlja se osjećaj usamljenosti.
Taj osjećaj pokušavamo odagnati novom dozom droge; ohrabrenje, prihvaćenost i tako i dalje ostajemo pod kontrolom drugih.
Možes li zamisliti život u kojem bi odbio uživati. Ili ne prihvatiti makar i jednu jedinu riječ odobravanja, ili da odbijes rame za plakanje?
Zamisli život u kojem ni o kome ne bi čuvstveno ovisio, tako da više niko nema moć da te učini sretnim ili nesretnim. Da odbiješ potrebu za bilo kojom određenom osobom, ili da ti sam budeš nešto posebno za bilo koga, ili da bilo koga nazivaš svojim.
Ptice nebeske imaju svoja gnijezda i lisice svoje jame, ali ti nećes imati gdje nasloniti svoju glavu na putu kroz život. Ako ikad postignes takvo stanje, konačno ćes saznati što znači imati pogled koji je jasan i nezamagljen strahom i žudnjom. Tada ćes vagati svaku riječ. Saznat ćes što znači voljeti.
Ali da bi mogao stići u zemlju ljubavi - voliti ljude, treba proći kroz muke umiranja, znači da u tebi umre potreba za njima i da budeš potpuno sam.
Kako uopće stići tamo? Neprekidnom svjesnošću, neizmjernom strpljivošću i suosjećanjem koje bismo imali za ovisnika o drogi, te razvijanjem ukusa za dobre stvari u životu kojim ćemo se suprotstaviti žudnji za drogom.
Kojim dobrim stvarima? Ljubav prema radu kojim se baviš zbog rada samoga, ljubav prema smijehu i bliskosti s ljudima na koje se ne lijepiš i o kojima ne ovisiš čuvstveno već uživas u njihovom društvu.
Također će pomoći ako se počneš baviti aktivnostima kojim se baviš cijelim svojim bićem, aktivnostima kojima se toliko voliš baviti da, dok si njima zaokupljen, uspjeh, priznanje i odobravanje ti ništa ne znače.
Pomoći će također ako se vratiš prirodi.
Otpusti ljude, otiđi u planine i u tišini opći s drvećem, cvijećem, životinjama, pticama, morem, oblacima, nebom i zvijezdama.
Hrani se zdravom hranom, dobrom zdravom hranom. Ovdje se ne radi o stvarnoj hrani, nego o zalasku sunca, o prirodi, o dobrom filmu, o dobroj knjizi, o poslu u kojem uživas, o dobrom društvu. Tako ćes se osloboditi ovisnosti o onim nepotrebnim osjećajima.
Stupi u dodir s prirodom. To je lijek za usamljenost. Usamljenost obično pokušavamo izliječiti čuvstvenom ovisnošću o ljudima, druženjem i bukom. To nije nikakav lijek.
Vrati se prirodi, idi u planine. U goleme pustinje samoće – gdje niko neće biti uz tebe, apsolutno niko. U početku će ti to izgledati neizdrživo, ali to je samo zato što se nisi navikao na samoću. Ako uspijes neko vrijeme ostati tamo, pustinja će odjednom procvjetati u ljubav. Tvoje će se srce raspjevati i bit će uvijek proljeće. Oslobodit ćes se droge i bit ćes slobodan.
Tada ćes shvatiti šta je sloboda, što je ljubav, što je sreća, šta je stvarnost, šta je istina i šta je Bog.
Stići ćes do spoznaja koje se nalaze s onu stranu pojmova i uvjetovanosti, ovisnosti i vezanosti.
Gdje je ljubav? Gdje je sloboda? Upravo time se bavi duhovnost. Svijet ne boluje od nedostatka religije kako je obično shvaćamo, nego boluje od nedostatka ljubavi, nedostatka svjesnosti. A ljubav se stvara svjesnošću.
Shvatiš li koje zapreke sebi postavljaš na putu do ljubavi, slobode, i sreće zapreke će nestati. Uključi svjetlost svjesnosti i tama će nestati. Sreća nije nešto što se može postići; ljubav nije nešto što možes proizvesti; ljubav je nešto što te ima. Ti nemas vjetar, zvijezde i kišu. Ne posjeduješ te stvari; predaješ im se.
Ljubav nas vodi do vrha jer može biti izgubljena. Ovog trenutka postoji a vec je sljedećeg trenutka nema. Mogućnost njenog odsustva daje dubinu njenom prisustvu.
‘Smrt’
Život je radost jer je smrt uvijek u blizini.
A kada dospiješ do trenutka umiranja, tada ćeš znati da nema smrti. Tada možeš reći – zbogom, bez potrebe za ijednom suzom i tugom – možda suze radosti, ali ne tuge.
Ako si odista živ, pun energije, onda možeš umrijeti blaženo, radosno. Samo slabići umiru nesretni – zato što nikad i nisu živili, niti okusili piće iz vrča života. Oni su se samo nadali i nadali i nadali i život im se niti jednom nije dogodio. Zato se takvi i boje smrti.
Onaj koji je stvarno živio, spreman je da prihvati smrt u svakom trenutku.
Ako želiš više života, budi spreman za smrt.
Mnogi ljudi nikad nisu živili i nisu iskusili dubinu i bogatstvo koje sobom nosi starost. Zato što iza sebe nisu ostavili mladost.
U životu sv. Francisa-Franje bio je jedan divan događaj. Bio je na samrti, a običavao je da ide na magarcu iz sela u selo i tako širi svoje iskustvo. Svi njegovi učenici su se okupili da čuju njegove posljednje riječi. Posljednje riječi čovjeka su najznačajnije jer one sadrže svo iskustvo njegova života. No, to što su njegovi učenici čuli, nisu mogli ni povjerovati...
Sv. Franjo se nije obratio ni jednom učeniku već svom magarcu riječima: „Brate, ja sam beskrajno zahvalan tebi. Nosio si me na svojim leđima iz mjesta u mjesto i nikada nisi gunđao, prigovarao. Prije no što napustim ovaj svijet, sve što želim je da dobijem oproštaj od tebe, jer nisam bio human prema tebi.“
Ovo su bile njegove poslednje riječi.
Ako za života kvalitet – osjećaje zadovoljstva, blaženstva i radosti, naučimo prenositi u svaku situaciju onda nam smrt moze predstavljati vrata za ulazak u Božansko; uskrsnuće ili ponovno rođenje. Čovjek koji zna, i umirući nosi radost u sebi.
Od lošeg načini najbolje – to je kreativnost i umjetnost. I ako čovek živi svoj čitav život tako da svaki trenutak i svaku fazu svog života učini lijepim; ljubavnim veseljem, prirodno je da će njegova smrt biti najviši vrh njegova života. Njegova smrt neće biti tako ružna kako to obično biva u životu sa svakim od nas. Ako je smrt ružna značilo bi da ti je sav život bio protraćen. Smrt će biti potvrđena mirom, ljupko ulaženje u nešto nepoznato, veseli pozdrav starim prijateljima i starom svijetu. U tome nema nikakve tragedije.
Niko nije tako slobodan i živ kao onaj koji je prihvatio smrt.
Jedan zen-majstor po imenu Lin Či je umirao. Hiljade učenika se okupilo da čuju poslednju propovijed, ali Lin Či je samo ležao – veseo, nasmijan, ne izgovarajući ni jednu riječ. Vidjevši da će on umrijeti a da neće izgovoriti nijednu riječ, neko je opomenuo Lin Čija. To je bio jedan stari prijatelj, također majstor. On nije bio učenik Lin Čija i zbog toga ga je mogao osloviti: „Lin Či, da nisi možda zaboravio na svoju posljednju riječ?
Lin Či reče: „Samo oslušni.“ Na krovu su dvije vjeverice skakutale, kričale. „Kako je divno“, i potom izdahnu. Na trenutak, kada je rekao da oslušnu, bila je apsolutna tišina. Svi su mislili da on želi da kaže nešto veliko, ali to su se samo dvije vjeverice na krovu svađale, kričale, trčkarale... On se nasmijao i izdahnuo. No, on je ipak dao svoju poslednju poruku: U tom trenutku Lin Čiova smrt je bila važna isto toliko koliko i skakutanje i kričanje dvije vjeverice na krovu njegove kuće, nema nikakve razlike u tome.
U životu je to sve isto. To je bila sva njegova filozofija, njegovo sveukupno životno učenje – da nema ništa što je više i ništa što je niže, sve zavisi o tebi: šta ćeš izvući iz toga.
Ne čini stvari malim i velikim, trivijalnim i važnim.
Sve je važno.
Oznake: filozofija, duhovnost, ljubav, u, bol. patnja, mudrost, mir, sreća, veza, um, razum ego, sloboda, rast, osho, strah, emocije, sex, sexualna energija, odnos, ovisnost
