Dva tipa primitivizma
Prije skrolanja posta obavezno baciti pogled na video.
Radi se o snimljenom kadru (protiv svih pravila kazališne politike) predstave "genijalna prijateljica" početkom prošle godine. Scena snimljena nekim random principom ali sve u svemu bila je i pun pogodak, jer je idealna za temu koju sam već analizirao kroz dva različita primijera u drugom slučaju kroz povezivanje 2 različita kazališna projekta "genijalna prijateljica" i "don Juan" + jedna epizoda serije "metropolitanci" koja
je slučajno radnjom svedena na ljudske primitivne reakcije koje si dozvoljavaju znati sve bez da zapravo išta znaju. Sva tri projekta sam
stavio pod jedan, jer se svaki iz svog kuta bave problematizacijom nazadnih umova kroz različite forme i situacije. Tipkao sam onda konkretno o primijerima:
"To se ovdje problematizira, postoje dvije strane dvije
krajnosti jedna u obliku prevara prekida i uspostavljanja ljubavnih veza i druga u žestokom
moralizatorskom preseravanju koje je uglavnom bazirano na religijskim dogmama tog vremena. Suprotstavljena su dva ekstrema aktualna i onda i sad. Scena je lagano modernizirana ali ono ključno
ne odskače puno u principu uopće Kad smo već kod primitivaca koji bi te scene svrstali u kategorije s kojima iste blage veze nemaju, na sreću večeras nije bilo tih reakcija. Jedan slučaj sa jednom suvremenom predstavom, rulja se zgražala nad psovanjem na sceni a sami psuju ko kocijaši.Tu se prvo može povući poveznica s licemjerjem koje je zapravo ovdje glavna stavka problematizacije". .
Ali kao okidač toga što je kao apstraktan problem poročnosti potencira upravo primitivni mentalni sklop ljudi i vremena u kojemu je radnja
a pedesete godine prošlog stoljeća post-ratni period još je jako daleko od mentalnog progresivizma u kompletu većina ih dijeli konzervativan pogled na svijet i stanje stvari kao u vremenu Mollerovog Juana.
Jedine koje idu kontra postavljenog/režiranog života u konzervativizmu i nazadnosti koje rade neki društveni progres koji je u konstantnom nadmetanju sa većinskim zatucanim tim više što su takva vremena a one su + to još i djeca su one. Da se vratim na kazališnu scenu od gore-to je trenutak kad se Lila sprema na more sa prijateljicom, i pred sam put dobija roditeljske što i kako treba. Ali ono što je zanimljivo je stanje stvari koje je prethodilo tom trenutku i ono nakon njega, nakon njihovog dolaska s mora.
image hosting
HNK ZAGREB SCREENSHOT
Ono što je uslijedilo toko predstave neposredno nakon dolaska s mora je bilo pitanje školovanja. I u linkanom postu sam se referirao na jedan fragment toga kako je to praktično izgledalo.
"Ono što je posebno ljigavo u kompletnoj stvari su ugovoreni brakovi. Unaprijed režirani jer obje strane u njemu vide korist u svoj toj stvari uopće im nije važno što iz svojih interesa svoju kćer ograničavaju kontroliraju dovode u situaciju protiv njenog pristanka, koji zapravo postoji ali je produkt njihovog forsiranja. Vodilo se ispoljavanje primitivizma i patrijahata religijskim principima ili interesima kao što je slučaj u "genijalnoj" ishod je isti. Još gori problem je što na sve to i promatrači sa strane gledaju kao nešto "normalno". Dijametralno-suprotno don Juanu ovdje su razlozi istog mentaliteta u prvom redu osobni interesi familija i isfrustriranost starijih generacija koje su odrasle u istim okvirima zbog čega nikako da dođu do točke mentalnog progresa. Jedan praktičan primijer je trenutak na sceni kad Ivina uloga izrazi roditeljima želju za školovanje nakon osnovne na što dobija negativan odgovor sa baljezgarijom "što si ti bolja od nas" jer kad se nije školovala ona neće joj se niti kćer".
Ugovoreni brak(ovi) i patrijahalan odnos specifično prema ženskoj djeci "što si ti bolja od mene" pa da nastaviš školovanje, imaš radit
kao i ja misliš da vrijediš više? i slična sranja ograničenih palanačkih ljudi tog vremena koji su bilokoji oblik napretka vidjeli isključivo kao ugrožavanje i odstupanje od ispravnog načina života. Genijalne prijateljice nisu one su protagonistice drame u borbi same protiv svih. Ali da se to i približiti nasumičnim izborom scenarija iz predstave konkretno dijelova koji se svode na konkretno taj problem jer je to u biti stavka predstave koja je ovdje objekt dodatnog analiziranja. I još jedna stvar-kao još jedna uloga koja se na neki (indirektan) način bori protiv postavljenjih patrijahalnih pravila je i njihova učiteljica koja u njima vidi potencijal za studiranje. Ali da se prebacim na konkretnu situaciju kako je to izgledalo unutar 4 zida.
11.Obitelj Greco,Cerullo i Peluso sjede za svojim stolovima i razgovaraju.
ELENA-Učiteljica mi je rekla da mogu ići dalje
LILA-Ići ću dalje i gotovo! Imampravo na to!
FERNANDO-Kako molim?
LILA-Pitaj učiteljicu! pitaj bilokoga!
RINO-Istina je, tata. Lila je najpametnija u kvartu
FERNANDO-Od mene sigurno nije pametnija"
Prva stvar koja se iz ovog vidi iskompleksiranost iz roditeljske perspektive, njihov neostvareni potencijal se projicira preko djeteta "od mene nije pametnija" čitaj-ne može studirati (sasvim normalna stvar ovdje se vidi da konzerve u prvom redu jebe višak ega) ali ima još
i to je tek prvi slučaj.
GIUSEPPINA-I tebe nije prozvala?
CARMELA-Ne, Gigliola kaže da je to zato što ja nisam pametna.
PASQUALE-Gigliola je glupa
IMMACOLATA-(smrknuto) učiteljica kaže da je pametna.
Nevažan prijepor za ovaj slučaj ali dobar uvod u ono što je nakon toga uslijedilo.
FERNANDO-A tko će to platiti?
RINO-Ja ću platiti sve ću platiti i knjige i bilježnice i olovke!
FERNANDO-Ma nemoj a kako to ti misliš platiti?
RINO-Od svoje plaće ustajem u šest, dolazim u trgovinu i radim do navečer. Želim da mi pošteno platiš.
FERNANDO-Ohohohoh on bi i plaću! a ne misliš da ti je plaća što imaš krevet, krov nad glavom nešto za jesti? Uostalom Rino ja te već plaćam. Masno te plaćam tako što te podučavam zanatu ni riječi da više nisam čuo o tome.
Napulj pedesetih post-ratnih godina egzistencijalno stanje je bilo nikakvo za većinu obitelji, iako "tko će to platiti" je ovdje samo kao izgovor mentalitetu koji zabranjuje kćeri daljnje školovanje što eskalira i u fizičko nasilje (tako svojstveno patrijahalnim "vrijednostima") ali da predočim scenu sa Elenom i st(r)anjem unutar njena 4 zida po istom pitanju.
GIUSEPPINA-Ionako tamo nećeš ništa naučiti.
PASQUALE-Samo ćeš izgubiti vrijeme koje si mogla bolje potrošiti radeći. Oni će ići u školu i što će onda? Raditi kao i svi. Ni ja nisam išao u više razrede pa što mi fali?
VITTORIO-Za što traži novac?
IMMACOLATA-Kaže da joj treba dodatna poduka jer je prijemni težak.
VITTORIO-Ali čemu služi taj prijemni?
ELENA-Da mogu učiti latinski
IMMACOLATA-Jer su rekli da je pametna
VITTORIO-Ali ako je pametna uzašto joj treba poduka?
IMMACOLATA-Da bi njoj bilo bolje,a nama gore.
Da sad ne razvlačim kompletan scenarij (teško mi se i u njemu snalazit) ono bazično uglavnom jesam, stvar ipak završava njihovom realizacijom želje za školovanje.
HNK ZAGREB SCREENSHOT
Ali nije ova introspekcija važna za ovaj post, samo zaključivanje priče o njihovom školovanju. Problem konzervativnog moralizma rezimiran je s jedne točke gledišta, ono što me ovdje zanima je i druga koja povlači ovu prvu. Što je u principu glavni razlog ograničenosti na postavljene uske okvire? Sigurno osobno uvjerenje, indoktirnacija ali ima i još jedna stvar. Klasična floskula "što će tko mislit" ako je pravilo života živjet po konzervativnim principima netko tko ima svoj način koji odskače od njihovog će biti crna ovca
društveni pogled na one koji ne ograničavaju napredak svoje djece i općenito progres su od strane zatucane većine mete. To je tip primitivizma na kojem se bazira ovaj prvi koji se provodi iz uvjerenja. Na postu o don Juanu sam uzeo jedan dio citata iz scenarija koji
izgovara nakon pomirbe za ocem.
Raskrinkavanje licemjera to je razlog zašto je Juan protagonist iako prikazan kao antagonist, a antagonist je licemjerju u svojim aferama je direktan, drugi se vode principima konzervativizma u prvom redu zbog reakcija provincije na život po principima kontra od onog kako je to po zakonima njihove provincije.
Ali ova vremena su daleko gora od vremena Napulja pedesetih godina, to je bio početak nekog progresa dvije klinke su inicirale promijene pobunom protiv
izrežiranih farsičnih pravila po kojima se treba voditi život. U fokusu je i drugi problem do čega i (negativnog) dovodi ta pobuna do fizičkog nasilja koje je onda bila "odgojna metoda" (prebijanje, bacanje kroz prozor) a aktualno i u našem vremenu. U neku ruku predstava i je referenca na naše vrijeme, gledanjem se uočava puno poveznica na relaciji onda i sad.
VIDEO SCREENSHOT
Malo kadrova sa premijere. Pred premijeru je najavljivana kao kazališna adaptacija popularnog romana i tv serije knjiga me nije nešto previše zanimala uglavnom čitam krimi romane ali me zanimalo kako će biti adaptirana na kazališnim daskama. Otkrivanje pozadine priče je ono što je poanta, ograničenost društva na nekakva konzervativna pravila od kojih se ne odstupa, iz svojih uvjerenja koja su potencirana kako će to vidjeti oni sa strane koji se nisu školovali dalje nego radili a ovi sad dalje školuju svoje kćeri što je samo jedan od primijera ograničenih umova tog vremena koji su aktualni i u ovom vremenu. Svi koji me ovih koju godinu bloganja čitaju znaju da najviše od svega gotivim povezivati kazališne/filmske projekte koji imaju neku poveznicu i analizirati ih u kontekstu sa realom jer film i kazalište i jesu projekcija stvarnosti. Uvijek sam bio ispred svog vremena samim time problematiziranje konzerviranih pogleda na svijet kroz film i kazalište mi je nešto što mi najbolje leži i držim to nešto iznimno važnim. "Genijalna prijateljica" nije samo refleksija realiteta pedesetih godina nego i 21.stoljeća. Referencu na konkretan problem nisam uspio iskopat u vijestima na raznim portalima ali u vezi don Juana koji ima poveznicu po konkretnoj stavki jesam društvo je danas licemjerno pa ni don Juan nije drugačiji
"Postoji neka prva pretpostavka o tome tko je taj Don Juan. Bonvivan? Ljubavnik? Ali kad dublje zagrebete u Moličreov duhovni rukopis, pa i u ovu tragikomediju shvatite da su te pobune duše protiv poznatog i ustaljenog tumačenja vjere vrlo nemirni, to su prijekori prema sebi i onima oko nas, pobuna protiv licemjernog društva, protiv vjerskih institucija. Pitaju me kako radim uloge. Mehanizam nikad nije isti, uloge se grade po putu kroz cijeli život. Mnoge likove u sebi razbudimo tek onda kada smo spremni nositi se s njima, nekada se to dogodi prije vremena pa likovi ostanu lišeni i duha i tijela. Srećom uvijek sam se susretao sa svojim ulogama pravovremeno. Don Juan nije neki salonski leptirić koji samo zavodi žene, njegova razbojnička stvarnost ga gura do samoga ruba gdje se on, rekao bih, dobro snalazi. Upravo to, biti prvi u incidentu, biti pjesnik trenutka, onaj koji voli čvrstu zbilju onakvu kakvom je ne živimo. Ono što je u ‘’Don Juanu’’ skriveno ispod lepršavih rečenica je animalna strast prema životu. Postoji taj čuveni Don Juanov monolog o licemjerju na kraju komada, taj sam monolog tretirao kao početak rada na ulozi".
Gađa u intervjuu još jednu poantu konkretnim odgovorom na konkretno pitanje:
Nije slučajno postavljeno pitanje u intervjuu o samoj predstavi koja adaptira licemjerje društva onda i sad, samo što je u slučaju Moliera
nekad to licemjerje bio neki oblik obrambene reakcije od klero-dogmi po kojima su pripisivani načini života. S druge strane u ovim modernim vremenima uglavnom dominira licemjerje kod onih koji se zauzimaju za dominaciju nad normalnim građanskim društvom i njihovim slobodama a to su samo jedan oblik najgoreg ekstrema. Ali ima u intervjuu još jedno pitanje koje je potenciralo zanimljiv (inspirativan) odgovor:
!To su uvijek jake teme. Ako čitate Dostojevskog, Shakespearea, sve velike autore, oni pišu stvari koje su puno šire, uvijek su kozmičke naravi, uvijek će biti prisutne jer ljudi se možda mijenjaju, ali ono bazno u sebi ne mogu promijeniti."
To me asociralo ovo sa Shaespearom mislim na jedan kazališni komad premijerno izveden 2018-e "kralj Lear" kao primijer nečega što
je detaljno (is)seciralo društvo tog vremena a nekim slučajem i u današnjem vremenu su određene stvari aktualne. U principu više njih
daleko bi bolje pitanje bilo-koje nisu? Prva poveznica sa licemjerjem me asocira na Learove tri kćeri (najstarija srednja i najmlađa) na
samom početku predstave kad Lear donosi odluku o svom povlačenju a sve ostavlja kćerima.
HNK ZAGREB SCREENSHOT
pic uploader
VIDEO SCREENSHOT
Izvanredna predstava između ostalog jer je djelom glumačke postave (ni manje ni više nego Lear glavna uloga) bio Miki Manojlović.
"Lear, kralj BritanijePredrag Miki Manojlović
Goneril, Learova najstarija kći Ana Begić
Cordelia, Learova najmlađa kći Jadranka Đokić"
Regan, Learova srednja kći Iva Mihalić"
Izuzetno komplicirane uloge u smislu njihove kreacije ali neću sad o tehničkim stranama istih fokusirat ću se na interakcije na relaciji kralj Lear i njegove kćeri.
"LEAR-A sad moj tajni plan. Gdje je zemljovid? Obznanjujem da sam podijelio na tri cjeline svoje kraljevstvo. Namjera mi je u starosti riješiti se svih napora i briga i predati ih mladim snagama, dok ja rasterećeno pužem prema smrti. Zetovi moje dragi Cornwall i Albany sad javno svima ću objaviti što kćeri moje će naslijediti, da tako izbjegnem sve prijepore i što poslije moje smrti mogu se pojaviti. I prosci moje kćeri najmlađe koji dugo već na dvoru borave kralj francuski i vladar burgundski, svoj odgovor će skoro dobiti. A sada kćeri moje, kad odričem se vlasti i posjeda i državničkih briga kažite za koju od vas mogli bismo reći da me najviše voli? Tako da mogu biti najvelikodušniji prema onoj koja najviše zaslužuje najstarija si Goneril, govori prva.
GONERIL-Moj oče, ja vas volim više nego u riječ može stati. Više nego svoje oči, više nego zrak, slobodu više nego sve što vrijedno je i rijetko. Kao život sam vas volim kao zdravlje čast, ljepotu, više nego što je ikad neko dijete voljelo svog oca, ljubavlju od koje staje dah, i više još puno više volim vas.
LEAR-Svu ovu zemlju dajem ti, od ove linije do ove, duboke šume plodne njive, rijeke livade ta zemlja pripada samo tebi i potomstvu tvom i Albanyevom. A što mi moja draga Regan moja srednja kći i Cornwallova žena ima reći?
REGAN-Od iste građe ja sam stvorena ko sestra moja,isto vrijedim. Opisala je ona precizno i moju ljubav, samo nije dosta. Jer ljubav prema vama jedini je moj užitak, i jedino u vašoj ljubavi ja sreću nalazim.
LEAR-Ja tebi i svima tvojima trećinu ove zemlje ostavljam u naslijeđe, ni manju niti manje vrijednu od ove što sam dao Goneril. A sada, srećo moja, kćeri najmlađa za čiju ljubav se otimaju kralj francuski i vladar burgundski što možeš reći da bi dobila trećinu bolju nego sestre?
CORDELIA-Ništa, oče moj
LEAR-Ništa?
CORDELIA-Ništa
LEAR-Kako? od ništa nastat će ništa. Govori ponovno.
CORDELIA-Jadna sam, jer znam kako srce preleti u riječi. Volim vas onako kako dolikuje kćeri, ni više ni manje od toga".
Ovo je na sceni priijelomni trenutak kad se stvari zakuhaju. Oni koji nisu gledali predstavu sasvim sigurno su čitali. Learova reakcija na iskrenost najmlađe kćeri rezultira njegovom raspižđenošću i odricanjem od nje jer njegov ego ne podnosi da mu se ne ulizuje kao sestre. Važnije je ulizivanje i njegov položaj, što je još jedan oblik primitivizma, jer sasvim očito-najmlađa kćer kvari sliku o njemu pred
svijetom. Ovdje dolazimo do šireg konteksta u kojem se govorilo u intervjuu, kod Leara je u pitanju zadrtost u kombinaciji sa ekstremnim egom, zbog čega doživi najgori oblik prosvjetljenja. Kasno Marko na Kosovo stiže, zajebale ga kćeri i bliski suradnici zbog superega i konzervativne ograničenosti.
Tri primijera 2 povijesna i jedan relativno moderni iako sa drugim poantama imaju jednu poveznicu koju dijele u sve 3 su analizirani problemi malograđanštine.Ima jedna može se reći recenzija pisana negdje oko premijere.
'Kralj Lear' Janusza Kice može se čitati i kao drama našeg vremena. Naime, u Kicinom konceptu može se nazrijeti sukob dvaju društava, jednog bivšeg koji nestaje ili je već nestao, te dolazak drugog, novokomponiranog beskrupuloznog kapitalizma, kojeg simboliziraju Learove kćeri, a u slučaju Hrvatske kojekakvi 'todorići'. Također, apostrofirana je tema kaosa koji se javlja kod svake smjene vlasti, kad jedni odlaze, a drugi tek zaposjedaju prijestolja ili ministarske ili državničke fotelje".
Iz kompletnog teksta izdvajam ovaj jedan dio jer referenca stoji u kontekstu ovog posta. Prva asocijacija kad se povlači relacija sa današnjim vremenom (osim već navedenog) mi je ovo navedeno-"beskrupolozni kapitalizam" "vlast" "smjena vlasti"... što me asocira da je najogri problem nazvarti stvari pravim imenom. Reći lopovima da su lopovi primitivnima da su primitivni to može značiti samo da "mrziš sve hrvatsko". Po jednoj premisi sva tri projekta imaju poveznicu a vjerovatno i po više njih sva tri kompromitiraju stvarnost. Najbolji primijer su reakcije iz reale i samo nastojanje cenzuriranja i ograničavanja umjetnosti 2016-2017 od kojekakvih ustašoidnih redikula koji su mislili cenzurom ograničavati umjetničke slobode ili kad je bujaner velimirec bulajnec tužio news bar zbog satire o njemu. A istovremeno nameću primitivnu retoriku kompletnom društvu kao neko univerzalno pravilo. Predstava, film, satira su adaptacija društva, problematiziranje onog što je toksično i opasno a uređivanje društva po tim nazadnim ideologijama to stvarno i je. Ako je nekome takav problem da se njihove ideološke bljuvotine analiziraju kroz oblike druge i sedme umjetnosti nek odjebu sa nametanjem svojeg nama. Da njihovi performnsi nisu prešli granicu u kojoj su toksični i opasni niti bi bili uzeti u filmsko-kazališne okvire kao nešto podložno problemu.
"Ne volem, teget girtlu na teget mantilu
Šestu ličku, sedmu silu
Opa-cupa preko Okučana
Ne volem, izbore, televizor, plakate
Dosta, ako Boga znate
Ludnica je, kanda, otključana širom ostala
Provert'e, molim vas"
Đole-namćor
Nije slučajno izdvojen ovaj dio teksta, sa izborima, plakatima ličkom sedmom silom i politikom, sasvim ciljano Đoletovo zgražavanje nad ovim je ovdje izvanredna nadopuna. Zgroženost politikom nacionalizmom primitivizmom, dramska umjetnost to sve dovodi u pitanje i problematizira kroz uloge, ovdje je samo u kraćim crtama. Zanimljivo da nitko od ovih koji se dižu na zadnje noge kad su u pitanju fimovi i kazališne predstave nisu niti jednu gledali niti blage veze o njima imaju jedino što znaju je da o njihovim "vrijednostima" primitivizma govore "blasfemično" i loše. Ovdje mogu ponoviti riječi od iznad da se bolesni umovi ekstremniji nego oni iz pedesetih godina u kojima su odrasle dvije klinke iz "genijalne prijateljice" ne bave uređivanjem države po svojim ekstremima ne bi se niti filmovi i predstave bavili tako intenzivno njima to je samo projekcija realnosti. Sad me ovo sjetilo na interakciju iz "ljudi od voska" (iz druge priče) kad od dramskog pisca Viktora jedan iz Ričica traži da napiše scenarij o njegovom životu i njegovoj kćeri koja se ubila, kratak brzinski presjek na poantu.
NIKOLA-Volio bi d napišeš nešto o tome.
VIKTOR-O čemu?
NIKOLA-O mojoj pokojnoj Zdenki i o tome što joj se dogodilo.
VIKTOR-Ja nisam stručnjak za te stvari..
NIKOLA-Jesi,jesi ne bi ti svi jebali mater za to šta pišeš da nisi stručnjak. Čim te napadaju meni je to znak da nisi loš.
Situacija iz reale prenesena na kazališne daske, čim mu oponenti jebu mater na pravom je tragu. A zna se da javnost najviše pika u oči nazivanja stvari pravim imenom reći lopovima da su lopovi primitivnima da su primitivni tim više kad se to sve dovodi u pitanje kroz
razne oblike izvedbenih umjetnosti.
