Što je ovom blogu cilj?

Vratimo Hrvatskoj osmijeh!

Pridružite nam se, možemo uspjeti samo ako svi prionemo na posao!

Ono što želimo je: doprinijeti jednom boljem i tolerantnijem zajednièkom životu, dobrim idejama ukazati na probleme i naæi im uzrok, ali i predložiti konkretna rješenja.

Mi želimo vratiti Hrvatskoj osmijeh na lice. Lice koje je trenutno tužno i èemerno od zabrinutosti zbog sadašnje situacije, koje je u strahu za vlastiti život i koje je namrgoðeno jer ne vidi svjetlo na kraju tunela.

Pisat æemo o tome kako uspostaviti više meðuljudskog poštovanja, kako pokušati izlijeèiti agresiju po školama i u obitelji itd. Bit æe tekstova o mladim delikventima, o utjecaju televizije na agresivnost, a u pripremi je i tekst o tzv. Giraffensprache tj. Jeziku žirafa, naèinu nenasilnog komuniciranja.

Ovom blogu nije cilj samo isprazno debatirati o raznim vidovima nasilja i onome što bi se trebalo èiniti da se ono sprijeèi. Neæe kukati zbog loše situacije ili nedostatka sredstava jer to nisu razlozi zbog kojeg dolazi do ovoliko nasilja. Dat æemo konkretne prijedloge kako da se neke ideje provedu u praksu, sad i ovdje! Neæe se na primjer, predlagati oštrije kažnjavanje delikvenata ili postavljanje kamera po školama. To neæe riješiti izvorni problem. Ne, za iste novce se može u te iste škole poslati struène ljude koji s djecom razgovaraju ili im daju konkretnu obuku za spreèavanje konflikata. Nedavno je objavljen odlièan èlanak o posjeti njemaèke policije: Ne treba prièati o huliganima, nego s njima. Naravno da æe biti obraðeni i konkretni primjeri te možda i uspješni naèini rješavanja u nekim drugim zemljama.

Bit æe i prijedloga za provoðenje sveobuhvatne medijske kampanje koja bi osvještavala stanovništvo o problemima mladih nasilnika, siromašnih, starih i nemoænih te invalida. Pripremamo i konkretne akcije na terenu.

Sve se može, samo to treba dovoljno željeti.

Želimo udahnuti nadu i snagu, ali i vjeru u bolje, kako bismo se ojaèani zajedno poèeli suprotstavljati nasilju i trenutnoj depresiji društva.

Što je ovom blogu cilj?

Da to sve netko "tamo negdje" proèita i da se krene u ofanzivu u svim vidovima društva, od vrtiæa do škola, od bolnica do raznih institucija. Da se mladima, ali i starijima pruži nada. Da se možda otvore mjesta po kvartovima gdje se mladež može okupljati bez da baulja ulicama, opija i nasmrt premlaæuje druge. Djeca se ne raðaju zla, ona to postaju.

Cilj je i da ljudi smognu snage nasmiješiti se jedni drugima èak i kad su loše volje ili loše plaæeni. Da smognu snage jedni za druge imati dobru rijeè, a ne samo psovke. Da smognu snage sjetiti se poštovati druge jednako kao što to priželjkuju od tih drugih za sebe.

Samo ovako se može ozdraviti društvo. Uz jednu formulu naèinjenu od ljubavi, poštovanja i tolerancije.

Sudjelovati možete i VI, samo se javite na mail sa strane.

“Ne pitajte što država može uèiniti za vas, pitajte se što vi možete uèiniti za državu!” John F. Kennedy

Ne možemo èekati da netko naše živote uèini boljima. Sami se moramo potruditi za to!

Stampedo za znanjem

U podnaslovu:
Malo o školama u Austriji

Prva se ideja za ovaj post rodila ukratko nakon što je moj sin ove jeseni krenuo u školu. U meðuvremenu sam na temu i zaboravila, a osnivanje našeg bloga i Rudarkin post o vijeæu roditelja me na nju podsjetio.

Dok sam juèer, u 7:43 u predvorju škole sa sinom i hrpom druge djece išèekivala poèetak stampeda, tj. èekala melodiju koja umjesto zvona daje znak da djeca smiju krenuti prema svlaèionicama, ugledala sam i pozdravila direktoricu škole. I ona je stajala i èekala. A onda je „zvonilo“ i djeca su trkom krenula, kao da su na nekoj sportskoj utrci za medalje, da skinu jakne i cipele i presvuku se u papuèe. Tad mi je direktorica sa smiješkom rekla: „uvijek uživam gledati kako 'moja' djeca rado idu u školu“.

I doista, moj sin jako rado ide u školu. Upravo uživa i obožava uèiteljice kao i ostali iz njegovog razreda. Ali i prijateljièin sin, koji pohaða veæ 3. razred, takoðer uživa. Obièno se kaže da djeca vrlo brzo izgube interes za školu, ali u našoj to školi izgleda nije tako.

Ne želim ovom prilikom hvaliti austrijske škole niti želim kuditi hrvatski sistem. Vjerujem da u svakom školstvu ima i pozitivnih i negativnih strana. Èinjenica je da u hrvatskim školama trenutno vlada loše stanje i da se malo uèenika, roditelja i uèitelja smatra zadovoljnim.

Želim u ovom postu opisati kako otprilike funkcionira osnovna škola mojeg sina i ukazati na neke stvari koje se meni èine pozitivne. Možda nekome ovaj tekst da pokoju zamisao za poboljšanje rada i naèina predavanja, ali i ophoðenja, u našim školama.

Ono sto smatam najbitnijim u cijeloj prièi je odreðivanje pravila i postavljanje granica. I èega se dosljedno treba pridržavati, kako bi svaki „vijak u stroju“ funkcionirao.

U Austriji postoje privatne i javne osnovne škole. Osnovna škola ovdje traje 4 godine što mi se èini boljim sistemom nego je to kod nas, zbog razlike u dobi školaraca. Privatne su škole uglavnom u rukama neke crkve i obièno na odliènom glasu. Koliko sam èula, odgoj je nešto stroži, radi se na klasièniji naèin tj. ima dosta bubanja. Pa možete èuti da je netko dao dijete „Škotima“ tj. „Schotten“ blizu Schottenringa ili kod Evangelika na Karlsplatzu i slièno.

Postoje i privatne npr. amerièke, švedske i sliène škole, ali ja bih se zadržala upravo na javnim školama kojih je najviše te koju pohaða i moj sin. Javnih takoðer ima raznih “vrsta” pa se može birati izmeðu 'normalnih' i cjelodnevnih. 'Normalne' traju samo do podne, a cjelodnevne do 15.30 sati i do tada su djeca napisala i zadaæe i ponovila gradivo. Tako da vi doma s njima nemate nikakvu gnjavažu i natezanje, veæ nakon škole možete korisno zajedno provoditi vrijeme. Možete otiæi u park ili na izložbu, kupiti nove cipele ili s njima kod kuæe uživati bez ikakvog stresa da li je zadaæa napisana ili ne. Školske torbe preko tjedna ostaju u školi, a za vikend se u njima naðe i nešto zadaæe. Ali o tome kasnije. U obje vrste škola za djecu èija oba roditelja rade puno radno vrijeme, postoji i tzv. Hort koji bi se usporedio s našim popodnevnim boravkom (ako se to tako zvalo). Tako da se izbjegava bauljanje djece “s kljuèem oko vrata” po cesti, kakva sam bila ja i veæina mojih vršnjaka.
Vjerujem da bi i u Hrvatskoj ovo riješilo dio sadašnjih problema.

Nije stvar u financijama veæ u dobroj volji, brizi za djecu i dobroj organizaciji. O tom boravku takoðer kasnije.

U svim ovim školama èesto postoje i tzv. “integrationsklassen” ili je èak i èitava škola “integrationsschule” tj. škola u kojoj se nalaze i djeca s posebnim potrebama. U integracijske se razrede ukljuèuje npr. djecu s tjelesnim ošteæenjima (dakle, s invaliditetom, koje dovoze posebno opremljeni mini-busevi, slijepe itd.) i djecu s poteškoæama u razvoju, što pridonosi svijesti i osjetljivosti druge djece prema onima koji su malo drugaèiji. Tako i toleranciji, solidarnosti i poštovanju èinjenice da ovima drugima treba i pomagati.

Od odabira škole do upisa
Zadnja dva tjedna u studenom se u svim školama održavaju tzv. dani otvorenih vrata i tada roditelji i njihova predškolska djeca mogu posjeæivati sve škole koje ih zanimaju, upoznati se s uèiteljima koji æe sljedeæe jeseni voditi prve razrede i razgovarati s direktorima. Pri tom se predaje i formular pred-upisa djeteta i navode škole u kojima bi se željelo dobiti mjesto za svoje dijete. Ovo može i ne mora biti prema mjestu stanovanja. Naša je npr. izvan mjesta stanovanja. Lijeènièki pregled i testiranja djeteta su nekoliko mjeseci kasnije, tj. u proljeæe, a tada se obavlja i definitivan upis i održavaju prvi roditeljski sastanci. Mi smo tada upoznali i dvije uèiteljice koje su dobile razred našeg Malog. Dvije uèiteljice upravo zato jer ima nekoliko dvojeziène djece, o èemu sam veæ pisala na svom blogu. Inaèe bi vjerojatno dobili jednu uèiteljicu i jednu odgajateljicu koja osmišljava slobodno vrijeme i brine se da su zadaæe napisane. U razredu je samo 25 djece i kad se sjetim naših razreda od 30, 31 ili 32 djeteta na jednu iznerviranu uèiteljicu, ovo mi se èini kao krajnji luksuz. Ali ponavljam, ovo je javna škola i sistem nije puno drugaèiji u drugim školama.

1. Roditeljski sastanak
Treæeg dana nakon poèetka školske godine održava se roditeljski sastanak na kojem me skoro zabolila glava od hrpe informacija. Bilo mi je teško koncentrirati se na novi sistem, na školski vokabular i uopæe pratiti što sve trebamo uèiniti, napisati, platiti, donijeti..... Sva sreæa da su uèiteljice na 4 stranice pripremile 'skraæeni' dnevni red tj. skraæenu listu NAŠIH, roditeljskih obaveza te na posebne dvije stranice navele koliko torbi, pernica, olovaka, flomastera, ljepila i sliènog treba za dijete kupiti. Naglasile su nešto o aktivnostima na koje se djecu u okviru školske nastave vodi (o tome isto kasnije), izabrala su se tj. prijavila se sama, dva roditelja za Vijeæe roditelja. Njima su dani i podaci svakog roditelja o mjestu stanovanja, telefoni i e-mail adrese. Popisivali smo osobe koje smiju i koje ne smiju doæi po našu djecu u školu.

Popunjavali smo i prijave za vjeronauke. Unutar razreda i škole ima djece razlièitih vjeroispovjesti pa se tako – prema mojim informacijama - održavaju npr. katolièki, evangelièki (protestantski), pravoslavni i islamski vjeronauk. Zanimljivo je bilo da u našem razredu više od polovice djece nije niti kršteno (vjerojatni razlog: porez na religiju), a opet su sva osim jednog prijavljeni na vjeronauk. Djeca koja ne idu na vjeronauk obièno dobiju druga zaduženja ili se prikljuèuju drugom razredu i tamo prate nastavu. Moj sin dva tjedna ne smije na tjelesni odgoj te za to vrijeme mora takoðer sjediti u drugom razredu i pratiti nastavu.

ocjenjivanje
Na ovom se sastanku odluèivalo o ocjenjivanju. U osnovnoj je školi ostavljeno roditeljima na izbor odabrati za svoju djecu jedan od tri naèina ocjenjivanja te školske godine. To su ili obiène ocjene, za koje se veæina odluèuje u 3. ili 4. razredu, ili opisno ocjenjivanje. Zanimljivo je da se nas razred odluèio za ocjenjivanje utroje. Tj. održava se razgovor kojem prisustvuju uèitelji, roditelji i dijete. Dijete prvo daje svoje mišljenje o tome kako je uèilo te godine, a onda rijeè imaju uèitelji.

Obavijesna brošura
Dobili smo na ovom sastanku i brošuru „Dobrodošli u školu!“ s podnaslovom: savjeti za dobar poèetak školske godine. To priprema Ministarstvo obrazovanja, školstva i kulture i svaki roditelj dobiva primjerak. O ovoj æu brošuri pripremiti poseban post jer se bavi i raznim problemima poput straha od škole, problema pri koncentraciji, pisanju ili èitanju. Daje savjete što uèiniti u tim sluèajevima itd.
Takoðer nešto što bi bilo dobro prenijeti i u Hrvatsku.

Mapa za obavijesti
Djeca školsku torbu donose ponedjeljkom i odnose doma u petak. Tada roditelji pregledavaju knjige i bilježnice i potpisuju da su vidjeli i sto je od novog gradiva obraðeno, da li je dijete dobro ispunjavalo vježbe, riješilo testove ili dobilo neku zadaæu jer tijekom tjedna nije dobro svladalo gradivo. Za vrijeme radnog tjedna torba ostaje u školi. Djeca svaki dan u školu nose i odnose mali ruksak u kojem se nalazi tzv. Mitteilungsmappe tj. malu mapu s bilježnicom za obavijesti, one koje uèitelji priopæavaju roditeljima i one koje roditelji žele priopæiti njima. U mapi dobivamo i papire s dodatnim vježbama èitanja ili pisanja. Oko dva puta mjeseèno se u ovoj mapi nalazi i posebna lista koja najavljuje buduæe dogaðaje. Tako npr. primamo obavijest da æe odreðenog dana razred iæi na klizanje (tu slijedi lista stvari koje je potrebno ponijeti) ili na izložbu Van Goghovih slika. Dodaje se npr. da im je potrebno dati dvije karte za javni prijevoz i nešto novca za plaæanje vodièa kroz izložbu tj. osobe koja je zadužena za približavanje umjetnosti djeci. Vodi ih se i u djeèju operu (nalazi se na krovu zgrade Beèke operne kuæe, u posebnom 'šatoru') i na tržnicu (prilažemo vozne karte i nešto novca (u mapi) i popis stvari koje trebaju kupiti za doma) ili u vatrogasnu postaju. Dakle, u školi ih se uèi i životu, onome koji obièno obavljaju uz nas, a mi ih poput kovèega okolo šlepamo bez da im možda objasnimo neke stvari i odgovorimo na njihova pitanja. Opæenito se u školi dosta toga s njima radi i za to je odvojeno jedno poslijepodne u tjednu, tijekom trajanja nastave.

U tekicu se sve zapisuje, kako ne bi bilo zabuna i nesporazuma ili èak i optuživanja, a mi roditelji te obavijesti potpisujemo i potvrðujemo da smo ih vidjeli i primili na znanje. Tako npr. povremeno direktorica šalje newsletter ili pak obavijesti da odreðeni dan djecu treba iz škole uzeti ranije ili da odreðenih dana neæe biti škole. Na dnu stranice je potvrda s tekstom: primio/la na znanje, ime djeteta, datum i slièno. Ta se potvrda odreže, a roditelje koji nisu potpisali, naziva.

Užina, ruèak i olakšice
U fascikl se jednom mjeseèno stavljaju i kuverte s novcem za razne sitnice kao npr. tetrapak sokiæe, mlijeko ili kakao (i slièno). To se od mjeseca do mjeseca naruèuje i unaprijed plati, a dijete to svaki dan dobiva uz užinu. O svakodnevnoj se užini brine Vijeæe roditelja, oni nabavljaju potrebno za simbolièan iznos koji roditelji uplaæuju jednom u dva mjeseca (o Vijeæu roditelja u posebnom postu). Dijete u školi dobiva i ruèak kojem je cijena oko 2 eura po danu. Postoje i olakšice za roditelje slabijeg materijalnog stanja, za ruèak i užinu te plaæanje poslijepodnevnog boravka. Prijava se obavlja vrlo diskretno, ubacivanjem molbe (unaprijed otisnute, koju je potrebno popuniti) u jedan sanduèiæ koji prazni posebna služba grada Beèa, koja tu pomoæ i dodijeljuje.

Logoped, lijeènik
U školi se nalazi i školska lijeènica s malom ordinacijom koja je povremeno otvorena. Možda lijeènica radi i u drugim školama. U školu jedno prijepodne tjedno dolazi i logoped.
Ovakve bi se stvari mogle organizirati i u hrvatskim školama. Nije potrebno zapošljavati u svakoj školi po pedagoga i psihologa kad bi se moglo zaposliti jednog koji obilazi npr. pet ili više škola tjedno.

Karusel ili tko æe s kime sjediti i kako izgleda uèionica
Obièno grupica od oko šestero ili èak osmero djece sjedi zajedno, po dvije su klupe okrenute jedna prema drugoj, a do njih je nadodana još jedna ili dvije klupe. Djeca prvih tjedan dana sjede sa svojim najdražim prijateljem ili prijateljicom, a onda ih se smješta s nekim drugim u klupu. To je ono što mi se doista svidjelo i što me iznenadilo. Uèiteljice porazmjeste SVU djecu tako da svaka dva tjedna svatko sjedi do nekog novog djeteta, sa svrhom što boljeg upoznavanja svih u razredu. Tako se spreèava stvaranje klanova i grupica te izolacija druge djece. Obièno djeèaci sjede s djevojèicama.

U uèionici se nalaze dvije ploèe, svaka na jednom kraju razreda. Tu je i umivaonik i po jedna plastièna èaša za svako dijete. Roditelji doniraju: sirupe, salvete i papirnate maramice, papire A4 formata. Za ovaj je semestar bilo dovoljno donijeti po jedan primjerak svega nabrojenog, salveta æe još trebati, a sirupa ima dovoljno. To svakog roditelja košta manje od 10 eura za cijelu školsku godinu.

Uèionica je vrlo vesela izgleda, sva je šarena od radova djece koji su posvuda polijepljeni. Ono što se mene dojmilo je jedna sporedna ploèa na kojoj je prièvršæeno oko 15 malih crteža. To su „pravila ponašanja“, pojašnjena slikom i rijeèju i na koja se uèenike èesto, ali blago podsjeæa ako neko pravilo „prekrše“. Èestim ponavljanjem ova pravila postaju dio ponašanja malih ðaka. Dakle, odlièan naèin za stvaranje discipline i samodiscipline. Neka od pravila su: držim svoje mjesto èistim i urednim; ne bacam stvari po uèionici; ne prekidam te dok govoriš veæ pažljivo slušam; kada nešto želim reæi, podižem ruku; ne vièem, ne tuèem se, ne ismijavam druge i slièno.

Ne trebam naglašavati da bi i ovo bilo dobro primjeniti u Hrvatskoj.

Djeèaci se naravno, imaju potrebu naguravati se i hrvati i bacati jedni po drugima. Ali sve to èine sa smiješkom, tako da je jasno da je rijeè o igri, ne o tuèi i svaði.

Klupe
Svatko na klupi ima svoje ime, napisano na šarenom papiru A3 formata te plastificiranom. Djeca na klupi ostavljaju npr. olovke, gumice i šiljila, u ladici ispod klupe knjige i bilježnice (torba ostaje na vješalici/polici ispred uèionice), a obješeno pokraj klupe – ruksak.
Djeca u tom ruksaku smiju donijeti i plišanu igraèku od kuæe, a ona u pauzi smije biti i van ruksaka, dakle smiju se tako igrati.

Moj apsolutni favorit je „Kuschelecke“ u jednom uglu uèionice. Zagrepèanima je vjerojatno poznata rijeè kušlek (poljupèek), a u njemaèkom se koristi na malo drugaèiji naèin. Tako da je kutak za kuscheln (u slobodnom prijevodu: maziti se, priljubiti se i slièno), zapravo jedan presvuèeni madrac s nekoliko jastuka i plišanih igraèaka. Tu se djeca mogu malo odmoriti ako žele ili jednostavno gnijezditi i izležavati. Ponovno odlièna ideja jer tko nema takvih dana u životu? Sjeæam se kad sam na poslu u pauzi morala spajati po dva stolca da se malo odmorim. Eh, da mi je tada bio takav kutak!

Uèiteljice
O njima sve najbolje. Svi su uèitelji u školi mirni i staloženi, iako ni ovdje uèiteljske plaæe nisu bog zna kako visoke. Nema arogancije, nema vikanja, samo blagost – ali i odluènost! Reda mora biti i on se unaprijed mora znati. Pogreške se ne kažnjavaju, mirno se upozorava na njih i naglašava da æe sljedeæi put morati biti oprezni kako se ne bi ponovilo. Iz vlastitog roditeljskog iskustva mogu potvrditi da je ova metoda puno efikasnija od kažnjavanja i raznog ucjenjivanja posljedicama.

Roditeljski sastanci
Jednog dana krajem polugodišta se održava i Elternsprechtag, kad se svi roditelji mogu informirati o napretku svog potomka. Ispred uèionice postoji lista s rasporedom i tu roditelji odabiru vrijeme (od 16 do 19, svatko dobiva po 10 minuta) u kojem žele razgovarati sa uèiteljicama. Informacije mogu dobiti i „s nogu“ bilo koji dan.

Dolasci i odlasci
Velik dio uèenika roditelji dovode i odvode iz škole. Dolazak je po moguænosti veæ u 7:45, kad se signalom oznaèava da djeca smiju uæi u zgradu. Postoji i ranojutarnje èuvanje djece prije poèetka nastave. Poslije nastave, koja završava u 15:30 postoji poslijepodnevno èuvanje do 17:30. Dakle, ne ostavlja se puno moguænosti za neko skitanje djece s kljuèiæem oko vrata. Toèno se zna od kada do kada je dijete u školi i tko sve smije po njega doæi, a tko ne smije i toga se pridržava.

Stariji razredi su naravno, samostalniji ali svejedno postoji kontrola. Ako se dijete koje samo dolazi u školu ne pojavi na nastavi, odmah se nazivaju roditelji (iskustvo sa sluèajem Natasche Kampusch). Što znaèi da nema markiranja, a ako bi se nedajbože dogodilo da se neko dijete zagubilo ili je oteto, policija može što prije zapoèeti potragu. Za te i sliène sluèajeve, ako je dijete npr. bolesno ili roditelj kasni po njega i slièno... postoji razredni telefon koji imaju uèiteljice. To je mobitel na bonove, a radi se obièno o nekom starijem modelu ili jeftinijem, koji roditelji doniraju razredu, kao i te bonove. Ima novih jednostavnih modela koji koštaju po 20€, a kod nas je neka mama razredu poklonila svoj stari mobitel.

U mapu za poruke je potrebno napisati da li æemo koji dan ranije ili kasnije doæi po dijete. Ukoliko netko od roditelja sluèajno desetak minuta kasni po svoje dijete koje nije prijavljeno u poslijepodnevni boravak, nema potrebe za nekim isprièavanjima i sliènim. Kraj garderobe uvijek stoji jedan od uèitelja zadužen za poslijepodnevnu brigu (obièno je to jedna osoba na dva ili tri razreda, znaèi na dvadesetak uèenika) s popisom imena sve djece „tuðih“ razreda (svoje poznaje). I samo stavlja (SVAKI DAN) kvaèice kraj imena djece, èim netko doðe po njih. Ukoliko ne doðe nitko, dijete se odmah odvede u prostoriju gdje je poslijepodnevni boravak. Ta prostorija nije uvijek ista, ali na ulazu u školu postoji lista razreda, ime osobe zadužene taj dan za razred te mjesto na kojem æe boraviti. Ako je vrijeme suho i sunèano, èesto ce to biti upravo vrt u kojem se nalazi i nekoliko sprava kojih ima na svakom djeèjem igralištu.

Djeca od dolaska u školu u 7:45 imaju do 8 vremena za igru. Razne društvene igre, Lego kocke i slièno, su poredane na polici ispred razreda, a obièno su to pokloni roditelja razredu (ili ono što je ostalo od prošlih generacija). Kad dijete ima roðendan, svaki roditelj u ime tog djeteta razredu takoðer može pokloniti neku igru ili igraèku, ne mora biti nova. Tko želi, može pokloniti knjižnici stare (ili nove) knjige svoje djece. Dakle, puno toga funkcionira na principu doniranja i tu se ne gleda tko je koliko dao. Tko ima daje, a tko nema ne daje i ne prave se razlike.

Igrice i mobiteli
Kompjuterske i sliène igrice (npr. Nintendo i sliène spravice s igrama) su u školi zabranjene. Zabrana nije izreèena strogo, veæ je u prijateljskom tonu, direktorica u jednom pismu roditeljima naglasila da to šteti razvoju društvenog života djece i da ih ne donose u školu. Naravno da se SVI toga drže. Posjedovanje mobitela nije zabranjeno, ali oni ne smiju biti ukljuèeni za vrijeme nastave. Smije ih se ukljuèiti nakon nastave, u 15:30. Za važne pozive je tu razredni telefon.

Kuæepazitelj koji se brine za èistoæu te svako jutro opere predvorje, živi unutar školskog kompleksa s obitelji.

O Vijeæu roditelja i spomenutoj brošuri koja se dijeli poèetkom školske godine – u nastavku ovog posta za koji dan.

Lipa Mare

Problemi s ’NN’ & gospon Bog

Danasnji je prilog napisao bloger gospon profesor. Ovom odlicnom tekstu je nepotrebno napisati uvod, njega se mora procitati u komadu od pocetka do kraja. Uzivajte!

Mare





Problemi s ’NN’ & gospon Bog

Svojedobno sam negdje bio proèitao tekst C.S. Lewisa koji mi je ostao u živom sjeæanju, pomogao mi da realnije gledam na ljude oko sebe, i koji æu vam pokušati preprièati. Premda je autorova perspektiva bila vjernièka, što æe možda a priori odbiti neke èitatelje, po(r)uka zapravo vrijedi za ljude opæenito.

Dakle, lako je moguæe pretpostaviti da veæina èitatelja ima odreðenih problema s nekim drugim ljudskim biæem. Bilo to na poslu ili kod kuæe, radilo se o poslodavcu ili zaposlenicima, ukuæanima... U svakom sluèaju, odreðeni ljudi zagorèavaju nam život u ovim ionako teškim vremenima. Po svoj prilici, te poteškoæe (posebice one domaæe) neæemo davati na sva zvona. No, ponekad to svejedno uèinimo. Netko nas priupita zašto izgledamo tako potišteno, i prièa krene.

U takvoj prilici, naš æe sugovornik možda reæi nešto poput ovoga: »Ali, zašto joj/mu ne kažeš? Zašto se ne obratiš svojoj ženi (ili mužu, majci, sinu, šefu, ravnatelju, kolegi, uèeniku...) i kažeš što te muèi? Ljudi su obièno razboriti. Sve što trebaš napraviti je ukazati im, blago i prijateljski, na to kako problem izgleda iz tvoje perspektive«. Mi æemo na to u sebi s tugom pomisliti, Eh, ne poznaješ ti NN. Mi ga poznajemo. Znamo koliko je posve beznadno pokušati NN-u objasniti stvari. Pokušali smo. Više puta. Nismo mogli vjerovati da je moguæe okružiti se s toliko barikada, samoobmana i neprihvaæanja. Ili se možda uopæe nismo ni pokušali potruditi, jer smo odmah uvidjeli koliko bi to bilo beskorisno. Znamo da æe, pokušamo li s NN-om otvoreno porazgovarati, ovaj poludjeti, ili æe nas blijedo gledati u potpunom nerazumijevanju, ili æe se možda èak i složiti s našom primjedbom, obeæati da æe se popraviti, i, naravno, nastaviti po starom.

Zapravo vam je jasno da æe svaki vaš pokušaj s NN-om završiti neuspješno zbog te gadne mane u njegovom karakteru. Veæ ste primijetili da su svi vaši raniji pokušaji propali upravo zbog te mane: NN može biti, primjerice, ljubomoran, lijen, razdražljiv, spetljan, voli zapovijedati, zlovoljan je ili imun na promjene. Možda vas smatra glupanom, ma koliko uèeni bili. Ili ne primjeæuje svoju nedosljednost. Može biti bilo što. Ranije ste se još i nadali da æe neka sretna okolnost utjecati na NN-a. No, s vremenom ste postali realistièni. NN æe ostati NN, i vi æete se iznova suoèavati s tim.

E, to je jako važna spoznaja. Trebamo se suoèiti s èinjenicom da æe naša stvarna dobrobit, bez obzira na povoljne izvanjske okolnosti, ovisiti o karakteru ljudi s kojima živimo, kao što se trebamo suoèiti s istinom da mi ne možemo promijeniti njihov karakter. Evo i poante. Kad to po prvi put shvatite, po prvi put možete naslutiti kako bi na taj problem – postavimo to barem kao hipotezu – mogao gledati neki idealni promatraè, recimo, gospon Bog. Gospon Bog stvorio nam je dobar svijet i dao nam kakvu-takvu inteligenciju da se služimo njegovim bogatstvima. Dao nam je, kažu teolozi, i savjest da znamo kako se trebamo njima služiti. No, ubrzo je mogao zamijetiti kako dobar dio Njegovih planova pada u vodu – upravo poput naših malih planova – baš zbog spomenutih mana. Sve dobre stvari kojima su okruženi, ljudi preokreæu u prigode za ljubomoru, svaðanje, prijevaru, zloæu... Znate veæ.

Neki æe primijetiti kako gospon Bog, buduæi da je svemoguæ, može promijeniti èovjekov karakter, dok mi ne možemo. Možda i može, ali On to neæe uèiniti na silu. Uèinit æe to za svakoga od nas, osloboditi nas zloæudne mane, ali samo ukoliko Mu to mi sami dopustimo. Zašto je ogranièio Svoju moæ? Nemam pojma, ali po svemu sudeæi, èini se da je smatrao kako to ima smisla. Radije je stvorio svijet slobodnih biæa, ma koliko to bilo – i jest! – riskantno, nego svijet poslušnih automata. Ja, naravno, nemam pojma o svemu tome, ali, pazite što iz toga svega proizlazi.

Kada sam ranije spomenuo kako svi naši planovi propadaju zbog mana ljudi s kojima smo okruženi, rekao sam da možemo naslutiti kako se pri tom osjeæa gospon Bog. Ali, samo naslutiti. Jer, Njegov je horizont, blago reèeno, neusporedivo širi. Da, On vidi ljude oko nas, vidi koliko su ’teški’, no On takoðer vidi još jednu ’tešku’ osobu, osobu koju mi ne vidimo. Mislim, naravno, na nas same. Sebe ne vidimo, svoje mane ne uoèavamo. To je sljedeæi veliki korak. I mi takoðer imamo gadnu manu u karakteru. Planovi koje ljudi oko nas imaju s nama propadaju zbog te naše mane, upravo kao što i naši planovi doživljavaju brodolom zbog njihovih mana.

Možda æete sada primijetiti nešto kao: »Ali, ja znam svoje slabe strane«. No, važno je da (barem pokušajte!) shvatiti da i u vama postoji nekakav feler, nešto što navodi ljude oko vas da se osjeæaju jednako oèajno kao i vi zbog njih. Možete li zamisliti da netko u osami svog doma plaèe zbog neke vaše izjave ili postupka? Da, èak i netko od ljudi s kojima radite. Zbog vas. Postoje stvari koje èinimo drugima, a nismo ih svjesni. Ljudi oko nas pokušavaju nam ukazati na njih. Sva je prilika da æemo njihove pokušaje proglasiti zlonamjernim pokušajima da nas izmanipuliraju.

U tome je razlika izmeðu naše i univerzalne ili Božje perspektive: On vidi svaèiji karakter; mi vidimo svaèiji osim svojega. No, postoji i druga razlika. On nas, sasvim ozbiljno tvrde neki ljudi, voli usprkos našem feleru. Ne znam kako Mu to uspijeva, ali ne odustaje. Nemojte reæi: »On to može jer ne mora živjeti (raditi) s njima«. Zapravo mora. On – sveprisutan kakav veæ jest – živi u nama i s nama. Živi s tim našim nepodnošljivim ukuæanima ili kolegama u daleko bliskijem kontaktu no što æemo mi ikada biti. Svaka zlobna pomisao u njihovim (ili našim) glavama, svaki trenutak zavisti, arogancije ili pohlepe žalosti Njegov Duh daleko više nego naš. To je neki jako èudni gospon Bog.

Mnogo ljudi oko nas smatra se vjernicima, nešto oko 90% graðana Hrvatske. To svakako ukljuèuje pokušaj oponašanja Božjeg naèina ophoðenja. Stoga, bismo trebali (drš’te se!) pokušati više voljeti NN-a; trebamo pokušati uvidjeti da meðu nama, gledano iz neke metaperspektive, u biti, nema velike razlike. Netko æe reæi kako je izopaèeno uvijek imati na umu vlastite pogreške. Ali, zlo èine upravo ljudi koji su uvjereni u svoju nepogrešivost, oni koji nisu spremni reæi: »Pogriješio sam«. S druge strane, nije li izopaèeno uživati u razgovorima o tuðim promašajima? Radovati se bijedi tuðeg karaktera?

Predbožiæno je vrijeme, uskoro poèinje nova godina. Vrijeme je donošenja odluka. Zašto ne bismo pokušali suzdržavati se od razmišljanja o tuðim manama i promašajima, odbacujuæi takve misli kad god nam se pojave u umu? I, umjesto toga, pokušali razmisliti o vlastitim? Jer upravo tu, vlastitim naporom i – ako smo vjernici –s Božjom pomoæi, nešto možemo uèiniti. Druge oko sebe, shvatili ste, ne možemo promijeniti; možemo promijeniti sebe. I što dulje odgaðamo taj pokušaj, to æe nam teže biti zapoèeti.

Ljudi, stvar je ozbiljna: kao što gluhi èovjek nikada neæe moæi uživati u glazbi, tako ni mi, dok nam je god u srcu zavist, pohlepa, mržnja ili neopraštanje, neæemo moæi zaista uživati u životu i svijetu oko sebe. A još æemo usput zaraditi kakav èir na želucu ili štogod gorega. Pa je l’ nam to treba?

Meðunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

Danas se održava Meðunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama te smo zamolile blogericu Smijeh je tražila da nam pošalje mali prilog, kako ovaj Dan ne bi ostao neobilježen na našem blogu.

Mare

25. studenog - Meðunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

"Nasilje nad ženama dogaða se u raznim aspektima; od ženskog i obiteljskog pa do društvenog života. Ono obuhvaæa narušavanje graðanskih, kulturnih, ekonomskih, politièkih i društvenih prava žena. Èinjenica da je u Hrvatskoj svakih 15 minuta fizièki zlostavljana po jedna žena, govori dovoljno o ozbiljnosti problema." (Obiteljski centar virovitièko-podravske županije)

Živimo u brutalnim vremenima. Nasilja ima toliko, na sve strane, u svim segmentima života, da smo postali predozirani. Drugim rijeèima, polako dolazimo u fazu kad postajemo-imuni.
I znam da vam je više svima dosadilo èitati o pustim borbama za raznorazna prava.
Prava djeteta, prava majki, prava oèeva, samohranih oèeva i samohranih majki, prava ljudi u istospolnim vezama, u raznospolnim i raznogroznim, prava dupina, ptica, vrabaca i komaraca.

Pa borba protiv ovoga i onoga, protiv pušenja, alkohola, droge, aids-a, debljine, mršavosti, protiv žute štampe, bijelih miševa i borba protiv borbe za bilo šta.

Znam, dosta vam je. Pomislite, vjerovatno, imam dovoljno i svojih problema u životu.
Uglavnom, egzistencijalnih.

Svi su vam tekstovi poèeli zvuèati isto, zar ne?
Poèinje vas iritirati njihova patetiènost i ponavljanje? Da, tako je, i skroz to razumijem.

Zato æu vam samo napomenuti:

Kad bi se netko odluèio napisati tekst svaki put kad neka žena u Hrvatskoj zaplaèe zbog nasilja nad njom, onda bi takvi tekstovi izlazili…svakih 15 minuta.
Zamislite da vas netko svakih 15 minuta podsjeæa na tako teške stvari? Bilo bi nepodnošljivo.

Pa sam se dosjetila kako to možemo izbjeæi.
Uzmimo si, svaki dan, naših 15 minuta, i dobro pogledajmo našu djecu. Razmislimo u tih15 minuta što im dajemo od sebe. Razgovor? Razumijevanje? Podršku? Toleranciju?

Jesmo li uglavnom, zbog egzistencijalnih briga, našu komunikaciju sa djecom sveli na
«Jesi li nauèio?»
«Ne budi tako lijen!»
«Pusti me sad, nemam vremena!»

I, kao najvažnije, postavimo sebi pitanje
«Jesam li danas bar 15 minuta komunicirao sa svojim djetetom, a da to nije imalo veze sa obvezama, školom, teèajevima iz engleskog, satovima baleta, treniranjem nogometa, vaterpola, karatea, rukometa itd, itd…?»

Znate, puno onih koji dižu ruku na drugo ljudsko biæe, samo su nesretna, odrasla djeca, koju nikad, nitko, nije èuo.
Njima nitko, nikad, nije poklonio onih…15 minuta.
I sjetite se, da žene, žrtve nasilja, ponekad trebaju vašu rijeè. Trebaju im vaše uši. Nemojte se praviti da ne èujete plaè iz susjedstva. Jer, to se najèešæe dogaða jako blizu nas, koliko god mi željeli vjerovati da se dogaða negdje daleko. Što više puta odluèimo èuti i vidjeti nasilje, manje æemo o njemu morati èitati.

I po nekom, Ujeviæevskom zakonu pobratimstva lica u svemiru, sve ono što se dogaða nekoj ženi na svijetu, svakih 15 minuta, dogaða se i nama. Našoj ženi, našoj majci, sestri, i..našem djetetu. I nemojte misliti da to nije i vaša stvar, ili da ionako ne možete pomoæi tim ženama.

Uzmite si danas 15 minuta, i onako, bezrazložno, bezuvjetno, djetinjasto i luckasto, samo grlite, ljubite, i volite svoje dijete.
Tako æete pomoæi i ženama, i svijetu.
Kad odgojite barem jedno jedino, sretno dijete na planetu….


Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, cu i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i èistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i cisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

Tin Ujeviæ


P.S. Upravo sam procitala odlican post na temu, na blogu Smotani, koji je opisao i svoje uzasno iskustvo.

Svratite i na blog urednice Bugenvilije i proèitajte kako je juèer osjetila nasilje, od šoka nemogavši reagirati. Isto se jednom muškarcu nikad ne bi dogodilo.

Preporuèam i post "Sve su prave ljubavi - sretne ljubavi" by Kinky Kolumnistica

Mogu li roditelji nešto postiæi?

Nakon posta blogerice Gustirne, nastavljamo sa školom. U svakoj školi postoji Vijeæe roditelja koje bi trebalo na neki naèin biti most izmedju roditelja/uèenika i škole. Blogerica Rudarka èlanica je jednog takvog Vijeæa roditelja. Zamolili smo ju da o svojim (lošim) iskustvima napiše post.

Možda neki od vas imaju i dobrih iskustava? U svakom sluèaju, izmijenimo iskustva i ideje jer bi upravo rad ovakvih Vijeæa mogao doprinijeti poboljšanju vrlo loše situacije po školama. Pišite, savjetujte, ostavljajte linkove na korisne tekstove ili organizacije.

Mare

P.S. Pišite nam na mail, šaljite nam prijedloge tekstova i vaših iskustava......i poduprite našu akciju postavljanjem banera na vaše blogove i web stranice. Hvala unaprijed.


Rudarka:

Kako sam èlanica Vijeæa roditelja u jednoj seoskoj školi, uredništvo me pozvalo da sudjelujem u ovoj blog-akciji svojim malim doprinosom.

Slijedi frustrirajuæa prièa o radu Vijeæa roditelja jedne seoske škole. Što nažalost nije jedini primjer. Predstavnik roditelja u razredu moje kæeri (osnovna škola) nalazi se otprilike u istoj situaciji.

Kome nije poznato o èemu se radi, evo prvo malog uvoda i pojašnjenja.

U najnovijem “Zakonu o obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi", NN 87/08 u èlanku 137 piše:

Èlanak 137.

(1) U školi se ustrojava vijeæe roditelja.

(2) Roditelji uèenika svakog razrednog odjela izmeðu sebe biraju jednog èlana u vijeæe roditelja, a u školama u kojima se školovanje ne provodi u razrednim odjelima sastav vijeæa roditelja ureðuje se statutom.

(3) Vijeæe roditelja izmeðu sebe bira predsjednika i zamjenika predsjednika.

(4) Vijeæe roditelja daje mišljenje o prijedlogu školskog kurikuluma, godišnjeg plana i programa rada, raspravlja o izvješæima ravnatelja o realizaciji školskog kurikuluma, godišnjeg plana i programa rada škole, razmatra pritužbe roditelja u svezi s odgojno-obrazovnim radom, predlaže mjere za unapreðenje obrazovnog rada, predlaže svog èlana školskog odbora te obavlja i druge poslove u skladu sa statutom škole.

(5) Ravnatelj škole dužan je u najkraæem moguæem roku obavijestiti vijeæe roditelja o svim pitanjima od opæeg znaèaja za školu.

(6) Ravnatelj škole, školski odbor i osnivaè dužni su, u okviru svoje nadležnosti, razmotriti prijedloge roditeljskog vijeæa i pisano ga o tome izvijestiti.



Èlanica Vijeæa postala sam više-manje sluèajno. Vjerojatno kao i svi ostali. Izbor se odvijao u tadašnjem prvom razredu tehnièke škole našeg omanjeg mjesta (nismo èak ni županijsko središte) ove Lijepe naše. Na prvom roditeljskom sastanku, manje od mjesec dana nakon poèetka školske godine birao se predstavnik razreda u tzv. Vijeæe roditelja. Jedna me mama poznavala po prezimenu (dok se drugi uopæe nisu poznavali), pa me prozvala kod biranja predstavnika, a ja nisam mogla odbiti ponudu i tako sam upala u to "èudo".

I sad se vi ili u ovom sluèaju ja kao osvješteni roditelj jednog teenagera veselo baci na rad u Vijeæu roditelja. Malo morgen.

Vijeæe roditelja sastoji se od po jednog predstavnika iz svakog razrednog odjeljenja. Znaèi, koliko razreda u školi, toliko predstavnika. Na prvi ih sastanak poziva ravnatelj, gdje se bira predsjednik i zamjenik, dok bi na svaki slijedeæi (još barem jedan godišnje) trebao sazivati predsjednik. Postoji i tzv. Vijeæe uèenika, u koji ulaze po jedan predstavnik razreda - uèenik koji rade neovisno o Vijeæu roditelja, te o èijem radu znam još manje nego ovom svom.

U toj prošloj školskoj godini imali smo prvi i nažalost jedini sastanak. Ravnatelj nas je na tom sastanku upoznao sa svom moguæom statistikom vezanom uz upise u gradu, u županiji, na nivou cijele Hrvatske itd. Jedna dosta impresivna prezentacija srednjoškolskog sustava. O našim pravima i obavezama - ništa. O "crnoj" statistici - bilo kakvim problemima i ispadima u prošloj školskoj godini - ništa. Doduše, u tom trenutku kao "friški" èlan Vijeæa nisam ništa primjeæivala.

Kao što rekoh, niti jedne rijeèi nije bilo o statistici problematiènih uèenika (ima li problema i kakvih?), problemima uèenik - nastavnik ili bilo èega što izlazi iz okvira "normalne" nastave. Izabran je i predsjednik Vijeæa. Poslije sam shvatila da je to jedan roditelj koji je veæ bio par godina u Vijeæu i veæ je bio predsjednik godinu prije.

Daljnji rad Vijeæa ovisi o predsjedniku koji bi morao dalje sazivati sastanke. Zašto to nije uèinjeno prošle godine - ne znam. No, više se nismo vidjeli.

Ove godine sam se sama predložila za nastavak ove funkcije, na olakšanje ostalih roditelja u razredu. Željela sam vidjeti kamo æe me ova funkcija dovesti. Imala sam volju naribati nos ravnatelju ako nam ponovi istu prezentaciju od prošle godine, s time da se nisam planirala eksponirati prije proglašenja predsjednika da mi ne uvale tu funkciju. Nisam sigurna da bi moje nepoznavanje ljudi u našem malom mjestu bilo olakšavajuæa okolnost u radu predsjednika Vijeæa.

Na njegovu sreæu - èovjek se pripremio novom prezentacijom. Doduše, kako je još uvijek dosta nejasno što i kako æe se odvijati matura, tako su i roditelji u (novom) vijeæu poèeli postavljati dosta konkretna, no privatna pitanja vezana uz maturu i razliku u pravima trogodišnjeg i èetverogodišnjeg školovanja, ovisno o zanimanju koje je njihovo (vlastito) dijete upisalo, pa se sastanak - ne želim reæi razvodnio - ali je definitivno otišao u krivom smjeru.

Ovdje moram naglasiti kako smo mi "doseljenici" u naš grad / selo, pa me ljudi uglavnom ne poznaju, dok su si svi ostali više - manje poznati, generacije iz osnovne, srednje škole ili susjedstva. Tako je i odreðena gospoða (poslije sam doznala da je profesorica u drugoj školi), nakon malo više entuzijazma postala predsjednik. I tu se skoro dogodio apsurd - htjelo se imenovati istog tipa od prošle godine za predsjednika, makar nije bio prisutan na sastanku, te prijašnjih godina nije odradio sve obaveze kao predsjednik!

Tu sam negdje i ja bacila strelicu u smjeru ravnatelja i napomenula da mi je jasno da dotièni Ex-president nije odradio ništa u prošloj godini, na šta je ravnatelj slegnuo ramenima.

Problem s takvim "prisilnim" skupovima ljudi je taj što se veæina uglavnom ne poznaje, što im je to "pravo" uglavnom "uvaljeno" bez veæe volje za bilo kakvim angažmanom i meni ni nakon dvije godine još uvijek nisu jasna naša prava i ovlasti kao Vijeæa. A kamoli onima koji su u to uskoèili samo nakratko. Ovdje èak nisam sigurna da li bilo koji èlan Vijeæa (npr. ja) mogu sazvati sastanak ili je to eksluzivno pravo predsjednika i koja su to konkretna pitanja koje bi mi kao Vijeæe mogli obraditi.

Inaèe, vijeæe kao takvo ima dosta ovlasti, makar su one uglavnom savjetodavne, pa je valjda zbog toga potrebno "neutralizirati" eventualno mješanje nepristranih roditelja u rad nastavnika, nastavnog vijeæa i samog ravnatelja.
Znam jedan primjer kada je Vijeæe u kojem se nalazilo nekoliko roditelja - ista školska generacija - dalo preporuku za izbor ravnatelja (o da, i to je jedno od ovlasti vijeæa) svojoj školskoj kolegici. Dotièna profesorica je tako s lošijim planom rada škole i lošijim referencama od ostalih kandidata postala ravnateljica.

A sad malo o nasilju u školama.
Osim kada je u nasilje direktno uvuèeno i vaše dijete (doduše, ponekad niti tada), roditelji nisu svijesni toène situacije - tko i zašto maltretira vaše dijete i na koji naèin. Da ne velim da vam ne bi rekli ništa ni da im žile režete. Ili još gora opcija - da je vaše dijete agresor! Nemojmo zanemariti ni tu moguænost - bez obzira na naš trud odgoja, u ovoj fazi djeca - teenageri su podložniji svojem "društvu", a ne zdravom razumu i trudu roditelja. U njihovim oèima smo im mi najveæi neprijatelji.

Baš sam ovih dana, u razgovoru sa prijateljem, inaèe nastavnikom u "našoj" školi došla do saznanja da postoji psihièki pritisak odreðene grupice (tko su oni? kako se zovu? da li su stvarni ili ne?) na "bolje" uèenike da i oni prestanu uèiti i ne pokažu svoje znanje. Da li je to samo na nivou psihièke, a ne fizièke prisile - ne znam. Da li se to dogaða u cijeloj školi ili samo u pojedinim razredima - ne znam... Malo toga mi kao roditelji znamo...

O nekim gorim situacijama - tuènjavama (kojih sigurno ima), drogom, nepoštivanjem nastavnika - kako da mi kao roditelji doðemo do tih informacija nego preko nastavnika? Jer nema šanse da doðemo preko svoje djece. Možda je u interesu ravnatelja da se takve stvari ne talasaju i nedajbože izaðu u javnost?

Èast izuzecima, no moje osobno mišljenje je da smo zanemareni kao roditelji, možda èak ne svojom osobnom krivicom tj. neradom u vijeæu. Baš me zanima što bi se desilo da se naðe dovoljan broj "kritiène mase" roditelja u vijeæu koji bi željeli nešto konkretno i svrsishodno odraditi! Što bi to toèno bilo - ne znam. Ali, sigurna sam da se dvadesetak roditelja, koje god bili naobrazbe i porijekla, mogli smisliti nešto što æe barem za mrvicu promijeniti sadašnju sve lošiju atmosferu nesnošljivosti, agresivnosti i samodopadnosti ove mlade generacije koja jako dobro zna sva svoja prava, dok svoje obaveze teško prihvaæa.



P.S. Voljeli bismo ispod nasih banera, desno od ovog teksta, objaviti i listu blogera koji nas podrzavaju iako mozda nece pisati za nas. Zelimo objaviti i listu onih koji su voljni sudjelovati u akcijama "na terenu" kada do njih dodje. Javite nam se!

ŠKOLA - MJESTO OPASNOG ŽIVLJENJA

Danas nam je na mail bloga protiv.nasilja@gmail.com pristigao tekst blogerice Gustirna èiji je sin prije neki dan napadnut u skol. Odluèile smo objaviti ga prije posta koji se nadovezivao na temu "Batina je iz Raja izopæena". O tome kako je Gustirna doznala za napad i što se dogodilo nakon toga, proèitajte u postu.

Preuzmite naše banere i pomozite nam proširiti krug èitatelja i tako eventualno pridobiti volontere koji æe biti potrebni za kasnije konkretne akcije. Hvala unaprijed.

Lipa Mare


Gustirna:

Danas sam sastavila ovaj tekst potaknuta prièom mog mlaðeg sina.

ŠKOLA - MJESTO OPASNOG ŽIVLJENJA

Po prirodi nisam panièna osoba, naprotiv, mnoge krizne situacije rješavam prilièno smireno. Mnogi moji poznanici mi kažu kako sam izuzetno mirna i "kul" osoba. U zadnje vrijeme osjeæam kako su se negdje u meni akumulirali osjeæaji straha i panike. Prožimaju me te neugodne vibracije èitavim mojim biæem, sa svakom novom crnom viješæu koje bez pitanja i upozorenja ulijeæu u moj prostor. Kao razorni projektili. Taj obrambeni "kul" štit postepeno posræe i ja se bojim, svakim danom sve više i više.

Osim vijesti koje me zasipaju iz medija, slušam i glasove svoje djece koji mi prièaju prièe iz škole. Školske prièe bi trebale biti bezazlene, vesele, vickaste. Djeca izvode nepodopštine, ali nitko ne bi trebao stradati. Tako je bilo nekada. Danas se prièaju nešto drugaèije prièe.

Za vrijeme ruèka obrati mi se mlaði sin, uèenik osmog razreda:
"Mama, moram ti nešto isprièati. Želio sam ti to prešutjeti, ali danas sam razgovarao s ravnateljem i mislim da bi trebao i tebi to isprièati."
"Što se dogodilo?" – u sebi premišljam, ne lièi na njega da ga pozivaju kod ravnatelja
"Juèer su me napali u razredu. Gurali su klupe prema meni i tako me pritisli uza zid. Tako je nastala i ova rana na nozi (pokaže mi zaraslu oderotinu na potkoljenici). Danas me pozvao ravnatelj na razgovor. Rekao mi je da sam ja veæi i jaèi od njih i ako se opet ovako nešto ponovi da ih upozorim neka prestanu, a ako me ne poslušaju, neka im opalim trisku (šamar)."
Gledam u nevjerici, misli mi se kovitlaju, prvo izlijeæe ljutnja:
"Zašto mi nisi odmah rekao za ranu? Trebalo je dezinficirati. Šta ako doðe do trovanja?"
Naravno, dijete je zbunjeno. Smirujem se i nastavljam razgovarati o sluèaju, ispitujem: gdje, tko, kada, kako?? Èudim se zašto mi je to prešutio, do sada se uvijek povjeravao.
"Da li je ravnatelj rekao da doðem?"
"Ne, nije."
"Da li je razgovarao s djeèacima koji su te maltretirali?"
"Ne znam, ali mislim da nije. Oni ionako veæ imaju policijski dosje."

Prièa mi o sluèaju na poèetku školske godine kada su maltretirali jednog drugog djeèaka iz razreda i kada ih je njegov otac prijavio policiji.

Opet se gubim u mislima, osjeæam kako me prožima strah, panika, nemoæ. U sebi premišljam da li da odobrim ili ne odobrim savjet koji mu je ravnatelj dao. I sami smo djeci znali savjetovati: "Ako te netko udari, brani se. Ali, nikad nemoj prvi zapoèinjati."

Ipak, iznenaðena sam savjetom ovog ravnatelja. Zar je to sve što jedan ravnatelj može poduzeti kada je u pitanju nasilje u školi kojom ravna? Savjetovati uèeniku da uzvrati istom mjerom? Nasiljem na nasilje.

Svjesna sam da ipak trebam posjetiti tog ravnatelja i razgovarati s njim, iako me nije pozvao. Svjesna sam da neæu biti ni prvi, ni zadnji roditelj koji nešto pokušava ukazati tim ljudima kojima svakodnevno povjeravamo svoju djecu. Škola puna nastavnika, pedagoga, psihologa, - odraslih i odgovornih ljudi – nije u stanju riješiti nasilje meðu svojim uèenicima?!?

Dok tako premišljam, sin mi preprièava jedan drugi sluèaj kada su preko sata tehnièkog, skoro svi u razredu zapoèeli tuèu (on je mirno sjedio u klupi s prijateljem i gledao svoja posla), jer je došla neka druga nastavnica kao zamjena i nitko je nije "šljivio". Uspjela im je tek oduzeti mobitele kako ne bi snimali tuèu u uèionici.
Ej, ljudi!!!! Za vrijeme nastave!? U uèionici!? Usred jedne osnovne škole?! Alo, ravnatelju!!! Što mislite poduzeti po tom pitanju???

Nedavno je u Slobodnoj Dalmaciji (16.11.08.) objavljen èlanak kojeg potpisuje Robert Pauletiæ. On opisuje dogaðaje u školi koju pohaðaju njegova djeca. Preprièava primjere neprimjerenog ponašanja jednog osmogodišnjaka. Spominje kako u dvorištu te škole postoji "mjesto za fight" – mjesto za tuèu izmeðu uèenika starijih razreda. Citiram: "U dvorištu škole moje dice postoji "misto za fight"- grafit s tim natpisom je nedavno izbrisan, ali misto ne gubi funkciju." (nažalost èlanak još nije objavljen na internetu, pa ste uskraæeni za taj vrlo zanimljiv tekst). I moje dijete je osmaš u toj istoj školi, osmaš koji se ne voli tuèi, koji prolazi kraj "mista za fight" i mirno odlazi kuæi, koji izbjegava svaðe i sukobe, ali ipak biva uvuèen u njih – pritisnut klupama uza zid.

Razmišljam o drugoj djeci koja su na meti nasilnika, o roditelju koji je pozvao policiju. Razmišljam o moguænosti da se roditelji sastanu i pokušaju nešto zajednièki uèiniti da zaštite svoju djecu.

Pade mi pogled opet na jedan drugi èlanak u Slobodnoj Dalmaciji – premijera kazališne drame "Bog masakra" koju je napisala Yasmina Reze, a režirala naša Nenni Delmestre. Predstava govori o primjeru kada se èetvero roditelja sastaje, ali ne da bi civilizirano riješili djeèji sukob, nego da se dogovore kako æe pomoæi djeci da nauèe civilizirano rješavati sukobe. Ti roditelji samo misle da znaju kako se to radi. Predstava je zapravo jedna roditeljska tragikomedija.

Uglavnom, svi roditelji žele zaštititi svoju djecu. Osobno poznajem roditelje djeèaka koji su mog sina pritisli klupama u zid. Nisam ih doživjela kao agresivce i nasilnike i vjerujem da nisu oduševljeni ponašanjem svoje djece. Znam da i oni žele sve najbolje svojoj djeci i žele ih zaštititi. Zar bi se trebali meðusobno sukobiti kao što su se sukobili roditelji i tinejðeri u Karlovcu?

Netko bi trebao znati kako ostvariti kvalitetnu suradnju meðu roditeljima i djecom. Zašto je nerealno oèekivati da baš škola bude taj netko, taj posrednik koji bi sa svojim pedagozima i psiholozima, pomogli roditeljima i djeci da ostvare meðusobnu komunikaciju, komunikaciju o nenasilju. Zar ne bismo trebali svi zajedno rješavati probleme sa nasiljem u školi, u uèionici, školskom dvorištu?

S druge strane, pitam se – može li se uopæe raèunati na kvalitetno uèešæe škole i njenih pedagoga, kada ravnatelj te iste škole savjetuje uèeniku da se treba braniti istom mjerom?

Nijedan drugi savjet? Niti rijeèi o tome da æe ga škola zaštititi od nasilnika? Ni pomisliti da se mene kao roditelja pozove na razgovor, kao da se to mene ne treba ticati?

Obeshrabrena sam.
Ipak predlažem gospodinu ravnatelju neka se udruži sa svojim pedagozima i psiholozima, neka sjednu i sastave preventivni program o naèinima sprjeèavanja nasilja po školama. Pozovite roditelje na suradnju – neki æe se i odazvati, predložite im suradnju, naèine rješavanja, zatražite sugestiju od roditelja. Nemojte samo mahati pedagoškim parolama, prijetiti restrikcijama – pomozite konkretnim prijedlozima, jer i roditelji su zbunjeni, preplašeni, bespomoæni!
Svaki dan bombardiraju nas vijestima o sustavnom nasilju po školama, djeèjim igralištima.

"Nogom u glavu –
u Zagrebu 14-godišnjak za vrijeme odmora pretukao 13-godišnjaka,
zbog: igrice Warcraft –
premlaæen jer je dao krivu šifru za igricu." (iz Slobodne Dalmacije 18.11.08.)

I moj 14-godišnjak voli igrati tu kompjutersku igricu. Nije suludo strahovati da æe i moje dijete neki njegov vršnjak premlatiti zato jer igraju istu igricu.

"Roko Karan premlaæen zato što je drugaèiji! – 18-godišnji sin Gorana Karana premlaæen na splitskoj rivi. Boksaè ga je udario šakom iza uha jer su se okrznuli ramenima u prolazu Marmontovom ulicom i meðusobno se poèastili verbalnim biserima. Roko je bio miran i povuèen, uèio je kineski, meðu svojim vršnjacima slovio je za èudaka. Zar je to razlog da završi na intezivnoj, u komi, sa teškom ozljedom mozga?" (izdvojeno iz mnogih èlanaka u Slobodnoj Dalmaciji, proteklih dana)

I moj 18-godišnjak izlazi noæu u grad, prolazi Marmontovom, splitskom rivom, Baèvicama.
I on izgleda pomalo drugaèije. Hoæe li i njega jedne veèeri strefiti šaka u glavu, cipelarenje po bubrezima, zalutali metak, .…?

Cijelo moje biæe prožima osjeæaj panike. Nije to više obièna briga i strah, veæ jezovita panika, jer osjeæam se tako nemoæno, tako slabo i jadno. Zato što kao roditelj ne vidim pravo rješenje, ni naèin kako zaštititi svoju djecu.

Šaljemo ih u školu, vjerujuæi da su tamo zaštiæeni, ali:

Uèionica u školi je mjesto opasnog življenja!

Školski WC je mjesto opasnog življenja!

Školsko dvorište je mjesto opasnog življenja!

Djeèje igralište je mjesto opasnog življenja!

Poznata gradska okupljališta su mjesta opasnog življenja!

Trebamo li našu djecu pozatvarati u stanove, u sobe?

Trebamo li im oduzeti slobodu da bi im osigurali sigurno življenje?

Svugdje po medijima nailazim na temu nasilja.
Samo se prièa i raspravlja o tome. Pozivaju se sociolozi, pedagozi, psiholozi – svatko iznosi svoje teze, zakljuèke, prijedloge u stilu "moglo bi", "trebalo bi" – vrlo je malo konstruktivnih prijedloga.

Nedavno, u emisiji "Lica nacije" – gospoða psiholog zakljuèuje: "Neka svatko uèini onoliko koliko može."

Pitam se – što ja mogu uèiniti? Svoju djecu sam odgojila da budu nenasilni, da vole i poštivaju svaki život. Sada ih moram zaštiti, nauèiti ih da se brane. Kako?

Sociolog-pedagog zakljuèuje: "Imam povjerenja u našu mladost."

O, da! I ja imam povjerenja u našu mladost, a samo sam majka bez fakultetskog obrazovanja. Imam povjerenja u mlade ljude, ali nemam povjerenja u ovo društvo, u ovo školstvo, u ovaj sustav koji je izvitoperio mnoge vrijednosti do neprepoznatljivosti.

Sve se svodi na sistem "Trla baba lan da joj proðe dan." – i tako u nedogled, svaki dan, mjesec, godinu….a djeca nam stradavaju na svakom koraku….svakim danom sve više i više….


Kraj i prijedlog:


U jednom sam dijelu ovog mog teksta spomenula kako je potrebna suradnja škole i roditelja i kako bi to trebalo za ozbiljno zazivjeti, a ne samo kao fraza koja je veæ izblijedjela od ponavljanja.

Problem je što nitko ne poduzima osnovne i potrebne korake. Uvijek se oèekuje da zapoène ona druga strana.

Roditelji oèekuju da škola nešto poduzme, a škola opet prebacuje odgovornost na roditelje i sve završava u blesavim nesporazumima meðu odraslima, dok se djeca i dalje meðusobno tuku i maltretiraju.

Mislim da bi takve programe trebali osmisliti pedagozi i psiholozi te sa konkretnim prijedlozima doæi pred roditelje. Ima roditelja koji ne žele suraðivati, ali ima i onih koji žele te na toj osnovi zapoènimo zajednièki rad sa svrhom da se zaustavi nasilje po školama, a samim time i izvan škole.

Najgore je što se svi osjeæamo bespomoæni i u toj nemoæi posežemo i radimo neke nepoželjne poteze. Poziva se policija, djeca dobivaju svoje prve maloljetnièke dosjee, a mislim da bi se sa kvalitetnom suradnjom roditelja i školskog osoblja, te sociologa i psihologa, moglo postizati bolje rezultate i da djeca na kraju ne bi bila stigmatizirana za cijeli život.

Nisam ni sociolog, ni psiholog, ni pedagog, ali kao roditelj kojem je stalo da sva djeca imaju sigurna mjesta za življenje, mogu dati svoj doprinos u jednom takvom projektu. Ipak mislim da bi takav projekt trebalo predložiti ministarstvo prosvjete i da bi ga trebaju razraditi struène osobe.

Puno pozdrava! Èitamo se!

Gustirna

Nastavak price:

Danas sam bila kod ravnatelja. Razgovarati o tome što se desilo mom sinu u razredu. Uljudno smo razgovarali. Nisam otišla optuživati i kritizirati. Otišla sam da èovjek zna da sam upoznata sa svime, da zna kako se ne ustruèavam razgovarati o problemu.

Spomenula sam prijedlog da se sastanu roditelji, da škola bude posrednik. Ravnatelj je rekao da su jednom pozvali roditelje uèenika koji su poticali nasilje i kaže da je taj skup bio veoma muèan za svih. Uslijedila su meðusobna optuživanja, obrana vlastite djece i sl. -što je na kraju krajeva bilo i za oèekivati. Takoðer i prijetnje tužbom prema školi. istièem da su i roditelji zbunjeni, nemoæni i da i njima treba pomoæ, te da bi tu škola trebala više napraviti.
Škola nema jedinstvenog obrasca po kojem bi djelovala. U svim sporovima, istièu se prava djece i oni tu ne vide prostor po kojem bi uspješno rješili ovakve probleme.

Ispada da su svima vezane ruke, a svi bi željeli da neko nešto poduzme i da to djeluje pozitivno. Oèito je da treba poduzeti konkretne akcije, i da se roditelji trebaju angažirati. Primjer gdje roditelji dobrovoljci reguliraju promet je odlièan, i slažem se da bi se po istom sistemu mogla održati i nekakva dežurstva po školskim dvorištima za vrijeme odmora. Navodno, postoje dežurni nastavnici, ali oni ne patroliraju školskim dvorištem i prema tome ne vide ni dio onoga što se dogaða za vrijeme velikog odmora.

Danas je u Slobodnoj Dalmaciji objavljen nastavak èlanka Roberta Pauletiæa. U ovom èlanku on opisuje kako se formiraju školske bande 13-godišnjaka i 14-godišnjaka i dogovaraju se okršaji izmeðu dvije škole. Pri tom postoje pravila o upotrebi oružja, a oružje su palice, nekakvi buzdovani sa iglicama, lanci i sl. - jedino je zabranjen nož i vatreno oružje. Sve se dogovara mobitelima i pravilo je da je na obe strane isti broj uèesnika.

Pauletiæ to još detaljnije opisuje i ne mogu sve prenijeti, ali sama èinjenica da tako nešto postoji u ovom gradu je stravièna.

Vjerujem u konkretne akcije, više istomišljenika koji su spremni volontirati i angažirati se u pokušaju rješavanja ovih problema, mogli bi doæi do nekakvih rezultata.

Ideja o radionicama po školama se stalno provlaèi i potpuno se slažem da bi tu trebalo baciti težište, i razraditi tu ideju do najsitnijih detalja.

Èesto se sjetim one pjesme: "Kad bi svi ljudi na svijetu, baš kao sva djeca na svijetu...odluèili da!


Post Scriptum. U Austriji postoji kampanja protiv nasilja na školama u kojoj sudjeluju i mnoge osobe iz javnog zivota, a dominiraju upravo najveæi idoli djece - nogometaši i opæenito sportaši, ali i pjevaèi. Ide uskoro post o ovome. Kampanja je na nacionalnoj razini, postoje posebne radionice na kojima se uèitelje, pedagoge i sve ostale koji su s djecom u dodiru, obuèava kako se ponašati, a da do nasilja niti ne dolazi, ali i kako se ponašati ako do njega doðe. Ono sto se naglašava je stvaranje pravila kojih se treba dosljedno pridržavati. U školi mojeg sina npr. nisu dozvoljene nikakve igrice, a mobiteli moraju biti iskljuèeni za vrijeme nastave.

Postoje vrlo aktivni roditeljski forumi (po dva predstavnika po razredu) koji se doista aktivno bore za prava svoje djece i odlièan su most suradnje izmeðu škole i roditelja. Sljedeæi post æe biti upravo o nefunkcioniranju jednog takvog roditeljskog foruma u Hrvatskoj, a napisala ga je blogerica Rudarka.

Moramo naæi naèin kako da se roditelji i graðani udruže i poènu zahtijevati provoðenje onoga što bi se ionako trebalo provoditi. Molim i prijedloge za ovo.
Mare

Batina je iz Raja izopæena

Svi poznajemo izreku: Batina je iz Raja izašla. No da li je to doista tako, pita se blogerica Smijeh je tražila i tvrdi da je Batina iz Raja izopæena. Objavljujemo ovaj tekst kao prvi u nizu onih koji æe se baviti odgojem djece, iz pera jedne majke koja poput mnogih tvrdi da se nasilna djeca i mladež stvaraju u prvom redu unutar vlastitih obitelji.

I uredništvo se slaže s njom u ovome: "Danas, kad se pitamo zašto i otkud tolika kolièina nasilja meðu djecom u školi, sjetimo se da smo mi ogledala u kojima se naša djeca ogledaju. Mi smo njihova povratna informacija o tome tko su oni. Oni od nas uèe veæinu onoga što znaju."

Blogerica poziva da "bacimo batinu i raširimo ruke onome što jedino Raju i pripada. A to je ljubav i strpljenje." Proèitajte i njen odlièan prijedlog "ljeèenja" ovog problema, na kraju teksta.

I link na vijest o jednoj akciji protiv nasilja kolega Luke Ritza

Lipa Mare


Batina je iz Raja izopæena

Jer da je batina nešto dobro, ne bi iz Raja nikad ni otišla. Krivo smo sve shvatili, dragi moji. Zar nije vrijeme da ispravimo grešku?…Sad, kad znamo, vrijeme je da batinu ritualno spalimo. A s njom i sva ona uvjerenja o pedagoškoj isplativosti iste…moramo to napraviti, na nama, roditeljima i odgajateljima je ta dužnost.

Danas, kad se pitamo zašto i otkud tolika kolièina nasilja meðu djecom u školi, sjetimo se da smo mi ogledala u kojima se naša djeca ogledaju. Mi smo njihova povratna informacija o tome tko su oni. Oni od nas uèe veæinu onoga što znaju. Meðutim, mi odrasli smo lukavo podijelili osobine naše djece na dvije grupe. Kada se radi o pozitivnim osobinama, kada su draga, pristojna i uspješna, onda su to nauèili od nas, onda smo ih to mi nauèili. Meðutim, kada su neposlušni, drski, i agresivni, e, onda je za to kriva genetika, Bog ili vrag, loše društvo i amerièki filmovi…

Svijet je išao naprijed, ali dandanas postoji uvjerenje da je opravdano udariti dijete. Zato što osporavamo djeci njihovo osnovno ljudsko pravo, a to je pravo da budu ljudi. Sa istim emocijama i ponosom kojeg imamo i mi odrasli. Ako se ikada zapitate kako se osjeæa jedno dijete kad dobije batine, odgovor æete spoznati jednostavnom metodom koja se sastoji od toga da se zapitate kako biste se VI osjeæali da dobijete batine. Da, to je tako jednostavno. Jer su djeca samo mali ljudi. Kad ih udarimo, oni su nesretni. Nema druge rijeèi za to. I poniženi. Ali nam ne mogu vratiti. Jer smo veæi i jaèi od njih. Pa æe možda iskoristiti priliku i batine vratiti nekome tko je njihovih godina i otprilike njihove visine i kilaže.

Zar to u krajnjem sluèaju ne zvuèi logièno? Doæi æe u školu i rješavati sukob na naèin koji su nauèili od nas. Svaki put kad udarimo svoje dijete, ono primi jasnu poruku o tome da je nasilje sasvim legalan naèin rješavanja sukoba. O tome da možemo fizièki kazniti svakoga tko napravi nešto što nam nije po volji.

Možda se nekome od vas ne sviða ovo što vam govorim. Ali neæete doæi ovdje i udariti me. Jer vas mogu i tužiti. Djeca nas ne mogu tužiti. Jer je odgojni šamar legalan. Još uvijek. Ne…batina nije iz Raja izašla.

Bacimo batinu i raširimo ruke onome što jedino Raju i pripada. A to je ljubav i strpljenje. Kad tome nauèimo djecu, možda ni ona neæe više u školu, pored knjiga, u torbi nositi i batinu….batinu koju vuèemo na svojim leðima i predajemo svakoj sljedeæoj generaciji kao apsurdnu i tužnu štafetu..kao simboliku našeg nepovjerenja u snagu ljubavi. Teglimo tu štafetu jer su nam je naši roditelji predali, a njima njihovi roditelji. Dopustimo našoj djeci da optrèe svoj krug bez nje. Pomozimo im da prekinu zatvoreni krug. Zauvijek.

Prijedlog:

Trebalo bi u škole uvesti obavezni sat razgovora o nasilju. Bar jednom tjedno. Na tom satu bi uèitelji i profesori trebali pomagati djeci da osvijeste poimanje NASILJA. Uèiti ih da ih nitko nema pravo recimo vrijeðati, ni udarati. Èak ni njihovi roditelji. POGOTOVO ne oni.

Ne možemo sprijeèiti roditelje da tuku i vrijeðaju svoju djecu. Ali ako nauèimo djecu da je to pogrešno, možda se neki od njih lakše odluèe tražiti pomoæ, savjet, i podršku...

Heroji Domovinskog mira

U uvodnom smo postu ovog bloga napisale da želimo, izmeðu ostalog, doprinijeti širenju tolerancije i i poboljšanju meðuljudskih odnosa u Hrvatskoj. Najavile smo i da se želimo zauzeti za osvješæivanje društva za stanje starijih, nemoænih i osoba s tjelesnim ošteæenjima.

Danas objavljujemo izvrstan tekst jednog hrabrog i upornog borca za prava djece s poteškoæama u razvoju i osoba s invaliditetom, posveæen svakom èovjeku koji se svakodnevno muèi da bi preživio i u isti mah uspijeva zadržati svoje ideale poštenja i dostojanstva.

Tko još ne zna tko je bloger Ðus, neka proèita ovo.

Proèitajte i više puta sam kraj teksta da biste doznali što je najmanje što VI možete uèiniti za ove ljude. Ðus zna kako se osjeæaju jer je i sam jedan od njih. Pokažimo mu da njegova borba nije uzaludna.

Lipa Mare





link sa kojeg je slika skinuta: Peking 2008

"Pozdrav svima!

Naša draga i lipa Mare me zamolila da kao gost – autor napišem nešto o (ne)nasilju kada se govori o osobama s invaliditetom. Kako se na svom blogu bavim uglavnom upravo nasiljem prema njima i njihovim obiteljima (uglavnom od strane države, tj. vlasti), pisati o nenasilju mi je predstavljalo izazov. No, da bi uopæe dobili objektivan uvid u naš opæeniti položaj u Hrvatskoj, moramo krenuti od èinjenica. Nasilnih èinjenica.

Po zadnjim statistikama, u Hrvatskoj živi oko 490 000 osoba s invaliditetom i djece s teškoæama u razvoju. To je pristojnih 11% ukupnog stanovništva Republike Hrvatske. Po nekoj logici, barem svaki deseti èovjek kojeg vidite na ulici bi trebao imati neku vrstu invaliditeta, no ipak, to nije tako. Zašto?

Odgovor na to pitanje nas vodi putem državne politike. Nimalo se ne volim njome baviti, ali nažalost je neizbježna. Naime, kao i u veæini sluèajeva kod nas, stvari se bitno razlikuju na papiru i u praksi. „Papir podnosi svašta", kaže narodna poslovica pa se ja više volim baviti konkretnim stvarima. Svatko tko si da vremena i truda baviti se ovim pitanjem, ubrzo æe vidjeti da je glavna nacionalna strategija RH za osobe s invaliditetom-institucionaliziranje. Ta praksa se na famoznom „Zapadu" koristi samo za najteže sluèajeve fizièke i/ili mentalne hendikepiranosti, kada èlanovi obitelji te osobe nisu ni uz svu dobru volju države u moguænosti pružiti joj život dostojan ljudskog biæa.
Kod nas je obrnuto. Cilj je zatvoriti što više djece s teškoæama u razvoju u ustanove koje æe, bez obzira na njihove psiho – fizièke potencijale, pružiti minimum odgojno – obrazovnog i rehabilitacijskog kurikuluma. Tako æe njihovi roditelji biti u moguænosti raditi puno radno vrijeme, država neæe imati posebne izdatke, a svoje ruke æe i više nego pilatovski oprati „zbrinjavanjem" te djece. Ono na što nisu mislili jest vrijeme kada æe ta djeca postati odrasli ljudi, bez kvalifikacija i moguænosti za samostalni život. Što onda?

Tada nastupa vrijeme u kojem se državna politika okreæe protiv države. Naime, nije demokratièno niti praktièno osnovati geto za pola milijuna ljudi pa trenutno aktualna vlast mora preuzeti trošak osnovnog zbrinjavanja petine ukupnog stanovništva! Trošak se ustostruèio, a ti pojedinci opet nisu zadovoljni jer svatko individualno dobiva tek mrvice sa stola.

Primijetili ste da izbjegavam rijeè „invalid", koja je uvriježena u hrvatskom društvu. Kada govorimo o ovoj grupi ljudi, hrvatski jezik nam daje na raspolaganje rijeèi: invalid, osoba s posebnim potrebama, hendikepiran, retardiran, idiot, bogalj... – svo bogatstvo izražavanja.

Problem je u tome što nijedan od ovih epiteta nije toèan, a kamoli da zadovoljava naèelo dostojanstva osobe o kojoj se govori. Pošto naši jezikoslovci ne pokazuju interes za osmišljavanje pravilnog i pravednog naziva, ja se vodim naèelom „manjeg zla".

Naime, rijeè „validus" prevedena s latinskog bi znaèila „vrijedan". Rijeè „invalidus", shodno tome, znaèi „nevrijedan, bezvrijedan". Zapanjujuæe je upravo to koliko smo i mi koji pripadamo toj skupini hrvatskih graðana toliko navikli na taj naziv, da nas uopæe ne dira kada nas se u svakodnevnom životu, u medijima, u osobnom obraæanju naziva BEZVRIJEDNIMA! To je vjerojatno najtužnija istina u životu „osoba s bezvrijednošæu" i njihovih obitelji danas- mi sami smo se pomirili sa situacijom.

Rascjepkani na kojekakve pojedince ili skupine pojedinaca koji pokušavaju nešto napraviti, zaboravljamo da nas ima POLA MILIJUNA! Zaboravljamo da svojim nedostatkom obrazovanja, aktivizma, sudjelovanja u svakodnevnom životu pristajemo biti TERET DRUŠTVA! Zaboravljamo da smo za sliku manje vrijednosti krivi mi sami, jer svoje dostojanstvo olako predajemo za par kuna invalidnine i oznaku za besplatno parkiranje!

Pitate se kada æe na red doæi nenasilje i pozitivnost?

U prethodnim reèenicama sam dao jedan mali, objektivni uvod u naš svakodnevni život. Nasilje koje doživljavamo je puno perfidnije i pokvarenije od fizièkog ili verbalnog. To nasilje je pasivno – agresivno, a upuæeno je od vladajuæih prema manjini. I upravo zato je toliko strašno, jer tipièno luciferski ne pokazuje svoje pravo lice. Kad netko doživi fizièko ili verbalno zlostavljanje, uz svu strahotu proživljenog, ipak se ima za što uhvatiti. Ako ništa drugo, ima fizièke dokaze, svjedoke, makar konkretne primjere!

Dok je ono što osobama s invaliditetom i bolesnim malenima u Hrvatskoj donosi svakodnevni život PREŠUTNI HOLOKAUST. Doživotna robija èije prave strahote mi sami osjetimo tek kada doðemo u poodmaklu dob, kada nestane podrške roditelja, obitelji i prijatelja. Protiv nje uglavnom ne poduzimamo ništa, jer se grèevito držimo za fantaziju da se to „meni ne može dogoditi". Zdravi ljudi, kao društvena veæina, ne poduzimaju ništa jer u to nemaju uvid. Zaokupljeni su vlastitim problemima u državi u kojoj 80% stanovništva vrlo teško živi. Društvena elita ne poduzima ništa jer u tome ne vide osobnu korist. Zašto bi izlazio iz svog skupocjenog automobila i dizao glas za „bezvrijedne"? Za to nema provizije. Postoji odreðena korist u predizbornoj kampanji, ali to je sve.

Sada, kada ste veæ uvjereni da u ovakvoj prièi nema mjesta za „osmijeh na licu Hrvatske", donosim (teološkim rjeènikom reèeno) soteriološki aspekt ove prièe.
Svi smo barem èuli za Isusa Krista, Mahatmu Ghandija, Martina Luthera Kinga... Njihova startna pozicija je bila identièna – opresija nad manjinom i neprepoznavanje vlastitih potencijala, razjedinjenost. Ta razjedinjenost je najveæi problem svih Hrvata, ne samo onih s invaliditetom. Ipak, na tom tmurnom nebu svako malo zablista neka zvijezda u obliku obiènog humanog èina, roðenog prijateljstva, tog osmijeha za koji se ovdje borimo...
Mi još uvijek èekamo svog voðu, koji æe naše snage ujediniti primjerom osobnog života i nadahnuæem.

Ali zato na raspolaganju imamo TEBE, koji/a upravo èitaš ovaj tekst. Sve što treba je mrvica hrabrosti... Priði osobi u kolicima ili na štakama, one su pomagalo u kretanju, ne zarazna bolest. Dopusti si zapoèeti razgovor s njom ili njezinom obitelji, èesto æe te njihove rijeèi dotaknuti, razgaliti, ohrabriti ili motivirati. Mogu posvjedoèiti da se iza tih krhkih prilika èesto kriju herojske prièe dostojne najveæih holivudskih hitova. Prièe o pobjedi unatoè svim omjerima, prièe o Davidu i Golijatu. Takvi pobjednici te neæe otjerati psovkom, dovoljan je taj jedan mali osmijeh da ti otvore vrata bogatstva koje nose u sebi, pustolovina i mukotrpnih borbi koje su morali proæi da bi u toj konkretnoj prilici bili u tvojoj blizini. Mislim da je cijena stvarno simbolièna.
I najbolje od svega, naæi æeš mir koji tražiš. To prijateljstvo æe tvoje najveæe probleme smanjiti na velièinu zrnca pijeska, a tvoje srce ohrabriti da kreneš protiv svega što te u životu sputava. Kada ti heroj zarobljen u sklupèanom tijelu u invalidskim kolicima pokaže koliko tvoj jedan osmijeh može znaèiti, naæi æeš Logos. Ne u èovjeku, veæ u onom božanskom koje se u svakome od nas krije iza slojeva i slojeva egoizma, zauzetosti prolaznim stvarima i obiène ljudske zloæe. Sve što treba je malo hrabrosti za priæi i pokloniti osmijeh. Ne osmijeh pun sažaljenja, ti ljudi ga ne trebaju ni ne zaslužuju. Sažaljenje vrijeða pobjednika. Veæ onaj prijateljski osmijeh, bez predrasuda i neutemeljenih zakljuèaka.

Usudiš li se?

Ovaj post nije posveæen samo osobama s invaliditetom i njihovim problemima, niti samo tebi i tvojim trenutnim mislima. Posveæen je svakom èovjeku koji se svakodnevno muèi da bi preživio i u isti mah uspijeva zadržati svoje ideale poštenja i dostojanstva. Sve se svodi upravo na to – dostojanstvo ljudskog biæa. Stoga ovaj tekst posveæujem svima njima, èuvarima ljudskog dostojanstva u vremenu kada je ono na prodaju u tv-showovima.

Vi ste za mene junaci, heroji Domovinskog mira.

Ðus


Kraj teksta.

I dva moja stara posta s primjerima iz Austrije, o tome kako se radi na osvješæivanju djece i odraslih za osobe s tjelesnim ošteæenjima. Post: kako sam bila slijepa sat vremena.

Do posljednjeg daha...

Do posljednjeg daha u borbi za ljudska prava: Miriam Makeba (link na clanak)

RIM – Umrla je južnoafrièka pjevaèica Miriam Makeba (76) u noæi izmeðu nedjelje i ponedjeljka nakon koncerta koji je održala u talijanskom gradu Castelvolturnu protiv Camorre, kako se naziva napuljska mafija.

Koncert je bio protukamoristièki i protiv rasne diskriminacije te je bio posveæen piscu Robertu Savianu koji je napisao knjigu Gamorra zbog koje ga mafija želi ubiti. Na koncu nastupa, upravo kada je Makede trebala dobiti tu knjigu na engleskome jeziku, ona je osjetila bolove, prebaèena je u bolnicu Pineta Grande u Castelvolturnu, gdje je umrla.

Miriam Makeba roðena u Johannesburgu 4. ožujka 1932. Cijelog se života borila se za ljudska prava. Postala je poznata u svijetu zbog svoje borbe protiv aparthejda u Južnoafrièkoj Republici, a bila je i predstavnica Ujedinjenih naroda.

Miriam Makeba je 1963. morala napustiti svoju zemlju, a tek 1990. ju je Nelson Mandela uspio nagovoriti na povratak u Južnoafrièku Republiku.

Trebamo VASU POMOC, pogledajte u prosli post o cemu se radi (link na post). Zahvaljujemo!


Danas objavljujemo i jedan mail koji je pristigao prije nekoliko dana.

"Po preporuci Bugenvilije, ukljuèio bih se u projekt protiv nasilja projekt hvale vrijedan i potreban Hrvatskoj.
Nasilje izazivaju neriješeni imovinski, odnosi u Hrvatskoj.

Pokradeni graðani osjeæaju frustraciju kad vide dojuèerašnje kolege u jahtama, autima, vilama, avionima, helikopterima itd., a znaju da su oni ostali bez svega.

Bijes može biti razorna emocija ako nije kontrolirana, a ako je kontrolirano usmjerena može imati i kreativne pozitivne efekte.Ništa novo, ali ovo stalno se mora imati naumu trenutak Hrvatske koja je opljaèkana, bez vizije, bez perspektive, sa lažima i dan i noæ o vremenu ulaska u EU o boljitku za graðane, a zdravstvena reforma samo za pljaèkaše. itd. Kritièna masa ne postoji ona se stvara od prvog koraka i prve kapi u slapu ali na istinitim i viðenim horizontima. Svima je preko glave maglovitih horizonata.

Ako imate vremena, ukucajte na googlu http://kanuny.blog.hr. Tamo sam u zadnjim tekstovima pozvao graðane na akciju da daju podršku za poništenje pretvorbe i privatizacije."

kanuny

kraj maila

Trebamo vašu pomoæ

Mnogi od vas su se u komentarima pitali što æe konkretno donijeti i promijeniti ovaj blog. Moramo priznati da smo u ovaj projekt uletjele pune dobre volje, donekle dobro pripremljene i organizirane ali – u nedovoljnom sastavu da odradimo puno toga što bi što prije trebalo biti odraðeno. Sad se èini kao da je sve hitno, kao da bi sve trebalo odjednom, inaèe je valjda blog osuðen na propast.

Sad moramo krenuti i u "odavanje tajni". Naime, htjele smo najprije obraditi neke teme i objaviti tekstove a onda konkretno objaviti i prijedlog medijske kampanje ali i prijedlog jedne kampanje koja bi provodila ideje s ovog bloga. Pisale smo i o tome da želimo konkretne promjene. Ono što mi možemo je puno, ali samo ako se nama, "dijaspori", pridruže i ljudi koji bi u Hrvatskoj mogli pripomoæi. Možda ne tekstovima, ako na temu nemaju što reæi, ali svi vi koji ste nas podržali i koji ste zainteresirani za konkretnu pomoæ, možete postiæi puno toga. Ali za to se moramo udružiti.


Ono što nam trenutno treba, a kako bismo krenuli u akciju je slijedeæe: informacija o tome koje udruge u Hrvatskoj èine konkretno nešto za ne-nasilan odgoj djece i mladeži ali i za poboljšanje medjuljudskih odnosa. Što se konkretno (tu mislimo i na vladu) tiska od materijala, gdje se te materijale može uzeti, gdje se dijele itd. Da li su to letci, brošure, možda oglasi po novinama i slièno? Postoje li video-clips koji pozivaju na ne-nasilje i toleranciju?



Dakle, svi vi možete pomoci dojavljivanjem svega ovoga. Moramo znati što postoji, a što nedostaje. Tako æemo se moæi bolje organizirati i doista uèiniti nešto konkretnije. Želja nam je i pokrenuti i prikupljanje love (a možda i osnivanje jedne graðanske udruge) za tiskanje brošura ili flyera. Trenutno možemo raèunati na pomoæ pisaca, režisera, dizajnera, izdavaèke kuæe i tiskare...ali ono što nam je goruæe su terenski volonteri koji bi obavljali konkretan rad. I ono što nas najviše "svrbi" je jedan dobar psiholog/ica s iskustvom. Netko tko ima djecu, tko ih voli i tko voli svoj posao. Netko tko bi nama ovdje uskoèio u pomoæ kod nekih tema, nekih odgovora na pitanja i netko tko .....neæemo odati sve na poèetku. Želje su jedno, a stvarnost drugo. Kucat æemo na sva vrata, dok se ne otvore. Ali ne možemo sve same! Tekstovi su jedno a konkretan volonterski ili slabo plaæeni terenski rad – drugo!



Zato molimo za konkretniju pomoæ.

I ne zaboravite:

Yes, we can!
Da, i mi možemo - postiæi sve

Zajedno smo jaèi!

Što je nasilje

Nije jednostavno dati toènu definiciju jer je ona ovisi o kontekstu, da li se gleda sa pravnog, sociološkog ili privatnog stajališta. Neko moje poimanje bi bilo da je to agresija kojom nam se èini nešto mimo naše volje. Znaèi, svaka manifestacija snage i moæi usmjerena na osobe ili stvari na negativan naèin. Vrste su nažalost, mnogobrojne od fizièkog do psihièkog nasilja, koje nije ništa manje strašno samo je teže dokazivo. Pojam koji se relativno èesto susreæe je i pojam strukturalnog nasilja. Norveški istraživaè mira i konflikata Johan Galtung ga je uveo još davne 1971. On je proširio dotad važeæu definiciju koja se ogranièavala na destruktivno djelo nekog poèinitelja i dodao da je nasilje i bilo kakvo ogranièavanje ljudskih prava i potreba koje smo mogli izbjeæi, i formulirano u jedan opæi izraz - ogranièavanje života u kojem realan stupanj ostvarivanja želja i potreba neèijim djelovanjem biva smanjen. Dakle, u tom smislu je i loša politika neke zemlje itekakvo nasilje nad njenim graðanima.

Dakle - sve što neku osobu spreèava da u potputnosti razvije svoje sposobnosti i zadovolji svoje želje (koje je osoba mislila ostvariti bez da naudi drugome), sjetimo se i Rousseaua prafrazirajuæi moja je sloboda ogranièena slobodom drugoga. Nasilje je i bilo koja vrsta diskriminacije, neravnomjerno rasporeðena dobra (privatizacija, izrabljivanje zemalja u razvoju), nasilje je i zabrana ostvarivanja nekih želja i naèina života samo zato je osoba "pogrešnog" spola ili pogrešnog seksualnog opredjeljenja.

Tu dolazimo i do onoga što je pokrenulo ovaj blog, nasilje ne moramo nužno pripisati konkretnim pojedincima, nasilje proizlazi iz struktura moæi i pojedinih etabliranih društvenih formi. Nasilje mogu nažalost, na potpuno legalan naèin èak i podržavati oni koji se naoko protiv istog bore, nasilje može biti ukorijenjeno u vrijednostima, normama i institucijama ili u raspodjeli moæi pojedine države i društva.

Strukturalno nasilje je èesto, na prvi pogled teško kao takvo identificirati, jer ogranièeni naèini zivota (ogranièen pristup obrazovanju, dohotku, ljudskim pravima itd.) su veæ na snazi i iz te perspektive žrtve nasilja teško je ponekad shvatiti da je usprkos rasprostranjenosti fenomena i dalje nepravedno to što se dogaða, da je loše i da treba reæi stop.Potlaèenog najèešæe lako uvjere da je baš to zaslužio. Da nije zaslužio bolju politiku, vlast i bolji i sigurniji život...

Politika i pravo pojam nasilja promatraju donekle diferencirano i u tom smislu æu taj dio ostaviti po strani, da tekst ne bi bio previše suh i da ja ne bih previše o poslu u svoje slobodno vrijeme.
Medicina, sociologija i filozofija imaju opet svoja neka poimanja, mogu to sve ispisati iz struènih knjiga, ali mnogo je bitnije što možemo uèiniti da se sve ne bi svelo na puko teoretiziranje.

Znate li se svaðati, a bez da vrijeðate bacivši mužu u lice kretenu, a on vama kravo ili idiotkinjo. Zaèudili bi se za koliko obitelji je to normalna komunikacija. Svaðanje je o.k. vrijeðanje nije.. Znate li svoju ljutnju izraziti neagresivno?

Kakve igraèke kupujte? Jel vam o.k. da dijete gleda crtiæ u kojem se upucavaju i ubijaju, ali vam je neugodno ako gleda na tv-u scenu da se dvoje odraslih ljubi i miluje? Što je strašnije u vašim oèima? Jel seksualnost još uvijek veæa sramota od nasilja? Nasilje je cool, seksualnost je nešto prosto.

Kako reagirate kad sami vidite nasilje? Pogledate u pod i proðete jer vas se to ne tièe? Bi li voljeli i da se druge ne tièe dok možda tako na mrtvo ime prebijaju vaše dijete? A drugi bi trebali onda reagirati? Sve su to pitanja s kojima æemo se baviti.




Nasilje ima mnoga lica.

Rat, muèenje, masakar - svima je jedno zajednièko - bol i patnja slabijeg Nasilje je i pljaèka, vandalizam, pijani muž koji dolazi kasno kuæi i dere se i tuèe ženu jer mu servira ohlaðenu veèeru. Ali i klinac od 2 godine koji recimo terorizira i roditelje i stariju seku svojim vrištanjem, ultimatumima i tantrumima. Nasilje je i seksualno zlostavljanje djece i odraslih. O ovome svemu mi neæe biti moguæe pisati, ali možda posluži nekome kao ideja moguæih tema. Najviše æu pisati o onome s èime sam se susrela u radu i životu. Nasilja ima meðu pojedinim grupama, tipa skinovcima i obojenima. Nasilje ima posljedice.

Nasilje i agresija mogu biti verbalni i neverbalni, aktivni i pasivni. Recimo kad vas netko kažnjava i daje vam tihu misu danima jer ste rekli nešto pogrešno, a ne želi vam reæi gdje ste to pogriješili – to je težak oblik pasivne agresije.Izigravanje žrtve, a zapravo ste žrtva vi. Ja se u svojim tekstovima neæu najviše baviti odraslim kriminalcima. Zato jer sam mišljenja da je to samo manifestacija problema, korijeni su mnogo, mnogo ranije. I ti kriminalci su nekad bili djeca. I odgajana. Samo kako? I tko ih je odgajao? Nasilje ima posljedice. One fizièke, svima vidljive pa u oèima nekih i time legitimniji razlog za patnju i depresiju ili aksioznost. I one nevidljive, ožiljke na duši, neki od njih su i posttraumatski stresni poremeæaj ili PTSP.
I tome ima lijeka, dobra terapija pomaže preraditi, ne i zaboraviti. Što i nije smisao svega. Jer to je životno iskustvo kojeg ni poèinitelj ni žrtva ne bi trebali zaboraviti, nego nauèiti iz toga – nikad više neæu biti ni na jednoj od ove dvije strane.

Statistika kaže da se najviše nasilja dogaða sakriveno od oèiju javnosti, upravo unutar èetiri zida vlastitog doma. Zlostavljana djeca imaju mnogo dugoroènih posljedica, a takvi dogaðaji utrostruèuju šanse da jednom odrasla osoba oboli od fizièke ili psihièke bolesti, od psihièkih najèešæe od paniènih napadaja i anksioznosti.

Reæi NE nasilju sa svime što stoji u našoj moæi Još Hannah Arendt (volim njene tekstove i èesto se njima služim pa neæete ni vi ostati posteðeni) je u svom Macht und Gewalt (Moæ i nasilje) napisala da sposobnost ljudskog djelovanja leži, ne samo u djelovanju nego i u suradnji sa drugima. Ona kaže da kaže da oni koji se slože imaju puno moæi, jer su ujedinili svoje male individualne moæi u nešto zajednièko – da mogu puno. Dakle, koliko možemo mi?

Baš na to pitanje æemo davati odgovore kroz ovaj blog.

Pokušat æu kroz tekstove približiti projekte za nenasilje iz moje okoline Naime, upravo na pojaèani pritisak javnosti su takve akcije i u Njemaèkoj nastale i ojaèale i vremenom (usprkos skepsi baš onih koji ništa ne rade, nego samo iritatno dižu obrvu i èekaju da neèiji trud propadne) promijenile mnogo. Na bolje. Prvo su krenule razne graðanske akcije, najèešæe upravo zabrinutih roditelja koji nisu željeli da im djeca odrastaju u takvom okruženju. Senzibilizirajuæi javnost za temu (ne sklanjati pogled, od toga nikome nije bilo bolje!), privukli su pažnju onih koji donose odluke, privukli su pažnju svakog, i vaše susjede i mene i moje kolegice s posla da NE gledaju u stranu kad vide nasilje u svojoj blizini. Da mene muž više ne gleda prijekorno kad se umiješam u šikaniranje najslabijeg u podzemnoj. Jer uvijek se izabere najslabiji, neæe se mjeriti snage na sebi ravnom, ne? To ne bi bilo napeto...

Osobna iskustva

Onda tako nekom najmanjem, najslabijem i sa najveæom torbom uzmu kapu pa se nabacuju njome ili naoèale ili nesto slièno. I svi u podzemnoj gledaju kroz prozor i ne rade nista???? Mene takve stvari jako ogorèavaju, nisu mi shvatljive. Odbijam takve stvari shvatiti. Da je moje dijete to najmanje, jako bih bila sretna da netko pomogne. Vi ne bi?
Uglavnom, progurala sam se do lokalnog hahara i zatražila da mi vrati tu otuðenu kapu pa sam i od njega hrabrog pola metra veæa, a jos sam i ljuta. I rekla neka pokuša meni uzeti nešto pa se time zezati, ako misli da je cool lik. U poèetku bi moj distancirani, decentni, sve po zakonu mužiæ obièno bio šokiran i mislio kako samo prizivam nevolje. Hvala Bogu, danas je on jedan od onih koji pomažu.

Ili kad su u ulici prije možda godinu dana, klinci zlostavljali nekog psa lutalicu. Znala sam gdje žive, dva ulaza dalje od mene. Pozvonila sam im roditeljima, jer mislim da je njihova uloga da odgajaju djecu. Svoju djecu. I uvijek æu se obratiti roditelju ako do njega mogu doæi. No, ti roditelji su ispali još zaostaliji od djece koju su proizveli i uopæe nisu kužili èemu big deal jer bože moj, pa to jenapušteni pas, nek se djeca zabavljaju. Sadistièki ispoljavaju zlobu koju su doma vidjeli i nauèili.

U prvi tren vidno šokirana, nazvala sam azil za životinje i došli su po životinju i svi skupa smo obitelj prijavili policiji. Na što je moja strašljiva prijateljica rekla – ali oni znaju gdje žive, osvetit æe ti se. Ma da? I to bi trebao biti razlog skrenuti pogled svaki put kad se sranje dogodi??? Na ovu Noæ vještica su ti isti klinci došli k nama po slatkiše, vidjeli macu Lucky i zlobno prokomentirali – i dalje skupljaš ošteæene životinje po cesti? Ruka u kojoj sam držala èokoladice se naglo zaustavila. Rekli su; ako ti maca pobjegne, ne moraš ju više tražiti. Èula sam da su sredili veæ tri mace iz susjedstva i ostavili nekoliko šokiranih obitelji bez kuænog ljubimca. Slatkiše nisu dobili. Ali sam rekla da sad ako maca nestane, a ne mora biti ni da su je takli, sad njih držim odgovornim i da je to prilièan zajeb, ali da moraju s time raèunati, kad veæ igraju hard.
Drugi dan sam prijavila prijetnju. To je bila kap koja je prelila èašu, sad im je socijalni ured nametnuo da cijela obitelj krene na neki teèaj konstruktivnog izražavanja bijesa. Riskirajte da vas zovu tužibabama, to je ipak manje za nositi na savijesti nego moguæa žrtva jer niste pomogli.

Nenasilje se uèi od malih nogu.
Monkey see monkey do*. Nenasilje se uci time da ne upotrebljavate nasilje kao vid odgojne metode. Jer ona to nije. To je samo znak vlastite nemoci. Jer ako udarite kako cete odgajati da to nije u redu, ali onaj tko je jaci ipak tu i tamo smije?

Sto uciniti? Za pocetak danas postanite malo budniji za temu. Otvorite oci. Ako imate dijete zapitajte se odgajate li agresivno ili miroljubivo dijete? Ako nemate djecu pogledajte oko sebe: kako komuniciram sa partnerom, radnim kolegom, susjedom?

Ispricati cu vam anonimizirano i skracenu pricicu malog tiranina. Radila sam za osobu koja se bavi istrazivanjem obiteljskog nasilja, medju djecom, u istospolnim vezama i slicno pa je ovaj mali primjer iz tog projekta: Obitelj K. nikad ne zna sto je ceka, sve zavisi od toga na koju nogu je ustalo najmladje dijete u obitelji, Markus. Markus tlaci svoju bracu, u vrticu je strah i trepet, tata radi po citave dane a mama je popustljiva i blaga. Cesto na stetu svoje ostale djece, dopusta Markusu sve. Naime kad je on imao godinu dana, mama je imala spontani i morala je dugo ostati u bolnici zbog komplikacija, tada je Markus preko noci zavrsio kod djede i bake. Mama od tada ima osjecaje krivnje jer je ostavila dijete na cjedilu. I pokusava mu popustanjem nadoknaditi sve, ubrzo upada i sama u depresiju zbog izgubljene bebe, kuca, mnostvo posla, troje zivahne djece, kapitulira. Zovu ju iz vrtica da u ulozi promatraca pogledaj jedan tipican Markusov dan tamo – sokirana, prenerazena i uplakana izlazi van. Naime dok su svi sjedili u krugu i slusali pricu, on je nicime izazvan ustao, dosao do jedne curice i poceo ju udarati nogama po glavi. Slijedi odlazak djecjem psihologu. Uz nekoliko zajednickih termina Markus sam prica kako zeli samo vise roditelje uz sebe, vise vremena sa njima. Agresivno dijete ne treba nuzno kaznu ali treba jako puno komunikacije i paznje. Ne brisanje granica (o itekako treba granica, granice su zdrave ) ali strpljenja. Puno strpljenja. Kad se izderemo ili zamahnemo rukom – pokazujemo da je agresija o.k.

Nemojte se praviti da u vrticu, na igralistu ili na rockasu tucu niste vidjeli jer je tako lakse.

Nasilje je problem svih nas. Kad pri slucajnom izlasku na veliki odmor, slucajno jedan ucenik gurne drugoga i isprica se, a ovaj prvi noseci deficite od doma, to protumaci kao napad i agresiju i istuce ovog prvog, iako se ispricao? 15 godina kasnije ce to mozda biti lik koji ce na jednako brutalan nacin rijesavati svoje svoje unutarnje i vanjske konflikte.



Nasilje je uvijek znak frustracije osobe koja nasilje izvrsava. Cak i ako ce u buducim tekstovima cesto biti adresirana obitelj kao polaziste mnogih prevencija, ne mislim da je obitelj jedina odgovorna.

Obitelj je dio drustva i kao sto kvalitetno drustvo cine zdravi clanovi obitelji, jednako tako i nezdravo drustvo moze mnogo otezati rad i najboljim obiteljima. Ipak, zalazem se za jasnu ulogu i odgovornost svakog od nas, posao mi je rad sa mladim i malo mladjim ljudima i pravodobna prevencija moze mnogo.

To je bio jedan mali uvod od mene, sljedeci put tematski dalje.

JJA