Opis Bloga

Blogerska akcija:
Vratimo Hrvatskoj osmijeh!

Objavljeni tekstovi

Dijete je osoba. Nema zloceste djece!

NASILJE
Nasilje kod djece

Kako se obraniti od nasrtljivaca?

Zlostavljanje i posljedice

Fenomen zlostavljanja djece
Fenomen zlostavljanja djece

O nasilju
Što je nasilje?

O pasivnoj agresiji
Tiha voda brege dere

PTSP
Bijes kao pogonsko gorivo

VRŠNJAČKO ZLOSTAVLJANJE - BULLYING
Deklaracija iz Kanderstega protiv bullyinga

1. Kada djeca zlostavljaju djecu - Bullying: sto je bullying i sto bullying nije?

2. Bullying 2 Moje je dijete zrtva, sto mogu uciniti

3. Bullying 3 Moje je dijete bully (zlostavljac) (plus mali dio o tzv. cyberbullying)

KAŽNJAVANJE
O tjelesnom kažnjavanju
Tjelesno kažnjavanje djeteta s teškoćama u razvoju

Alternativa kažnjavanju djeteta

Batina je iz Raja izopćena - o odgoju bez tjelesnog kažnjavanja

Kazna, pravo ili nasilje?
Kazna, pravo ili nasilje?

Kako kazniti nasilnike u obitelji
Kako kazniti nasilnike?

O nasilju nad ženama
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

Pasivna agresija

KAKO PORADITI NA NENASILJU:

Dijete je osoba

ODGOJ
GRANICE i POSTAVLJANJE PRAVILA - Osnova odgoja nenasilnog djeteta

1. Nedostatak granica potiče agresiju

2. Trebaju li djeca granice? Kako reći NE?

3. Zločin i kazna

4. Metode koje djeluju na dijete bez vikanja i udaranja

Roditeljstvo i obitelj

Dijete samo u kuci? Ne prije 10. godine

Kako djetetu objasniti smrt?

Kako voljeti svoju obitelj?

Bracni sukobi

Nezaposlenost i obitelj

Obitelj: prava vrednota?

Nauciti razgovarati

Aktivno roditeljstvo: "Igraj se samnom!"

Topla roditeljska priča: Što smo im prenijeli?

Kada početi s odgojem djeteta, kada započeti preventivu nasilja?
Kada početi?

Prekritični i prezahtjevni roditelji: Budi u svemu samo NAJ NAJ NAJ

Utjecaj medija:
Utjecaj medija na djecu

Hiperaktivna djeca (ADHD i drugi poremećaji pomanjkanja pažnje)
Hiperaktivna djeca

Aktivno nenasilje
Govor žirafa – upotrebljavati govor srca

Suosjećanje, jos jedna od osnova ne-nasilnog odgoja
Suosjećanje


ŠKOLE i ŠKOLSTVO
Uz svjetski dan ucitelja:
Profesore, ovo je izmedju Vas i djece.

Dijete prijetilo BOMBOM u skoli

Nadzorne kamere u skolama: uspjeh u sprecavanju nasilja?

Nagraditi svako dijete koje je cinilo dobro

Par razmišljanja o radnim navikama i povjerenju
Radne navike, povjerenje i drama?

Učiteljski osvrt i recenzija odličnog filma "Unutar zidina/Učionica"
Mikrokozmos u učionici
O jednoj osnovnoj školi u Austriji
Stampedo za znanjem

O Vijeću roditelja
O Vijeću roditelja - mogu li roditelji nešto promijeniti?


ZA VIŠE RAZUMIJEVANJA I TOLERANCIJE:
RAZNI TEKSTOVI O OSOBAMA S TJELESNIM OSTECENJIMA (INVALIDITETOM) ILI POSEBNIM POTREBAMA

Vase dijete ima dijabetes?

Ovo se moze dogoditi i tebi: slijepi, gluhi i oduzeti!

Nepokretan: Zakljucan u vlastitom tijelu

Down Sindrom - ono sto niste znali i niste se usudili pitati

Inkluzija osoba s invaliditetom

Edukacija i senzibilizacija drustva potrebni?

Heroji Domovinskog mira - post o osobama s tjelesnim oštećenjima i sličnom

RAZNO

Dan zena, potreba ili...?
O ovisnosti
Prevencija samoubojstva

Besplatan prirucnik o sigurnosti djece na internetu

Farmakoterapija za maloljetne delikvente: Osmijeh nije dovoljan

Alkoholizam i posljedice

O ljubavi:
O ljubavi, uz Valentinovo

Od urednica:
3. Hrabro i uporno protiv vjetrenjača

2. Pismo urednica: S osmijehom u Novu 2009, planovi i želje

1. Trebamo VAŠU POMOĆ

Dobitnica nagrade Kiklop, Julijana Adamović, piše o ženama odnosno osobama "koje previše vole"

Žene koje previše vole

Do posljednjeg daha: umrla Miriam Makeba, veliki borac za ljudska prava + jedan zanimljiv poziv blogera Kanuny-a

PISMA čitatelja/blogera
Pismo čitateljice: Otvoreno pismo Ministru Milinovicu: Kako dostojanstveno umrijeti - nehumanost na djelu

Pismo premlaćenog čitatelja br.1 Pismo (premlaćenog) čitatelja:Vaguely-maglovito

Pismo premlaćenog čitatelja br. 2 Invisible kid

Pismo br.3 Roditeljski ping-pong djecom

Priča jedne blogerice čiji je sin napadnut u školi
Škola - mjesto opasnog življenja

Predstavljamo obiteljski centar iz Virovitice:
Biti nenasilan znači biti aktivno nenasilan, a ne pasivan

Aktivno nenasilje

KAMPANJE I AKCIJE
Uz Dan potrosaca - I djeca su potrosaci

DAN CRVENE RUKE - 12.2.2009.

Kampanja "Trebam ljubav" protiv tjelesnog kažnjavanja djece

Prijedlog za osnivanje udruge "Smijeh za mir"
Smijeh je najbolji lijek

Blogerica Rudarka s bloga Seoska idila napisala je i objavila knjigu "Vaše dijete ima dijabetes?". U knjizi je, između ostalog, opisala svoja iskustva kao roditelja u borbi s ovom bolesti od koje boluje njena djevojčicaBesplatan prirucnik za sigurnost djece na internetu. Nije medicinske struke, ali vjeruje da će njena knjiga zainteresirati obitelji koje imaju djecu dijabetičare, ali i stručnu javnost da o dijabetesu pročitaju iz kuta roditelja: Vase dijete ima dijabetes?

Julijana Adamović, blogerica Zona O'Zona, je ponosna autorica ilustrirane brošure za djecu u "kojoj je jednostavnim i njima razumljivim rječnikom objašnjeno što je to sud, svjedok, sudac i ostali sudionici (i gdje sjede), što je to kazneno djelo i, najvažnije, što je to svjedok i koliko je on važan". Danas sva djeca koja moraju na Općinski ili Županijski sud u Vukovaru imaju priliku dobiti i pročitati ovu brošuru. Ponosne smo što je Julijana odabrala upravo ovaj blog za predstavljanje brošure Luka na sudu.
Julijanin post "Kada dijete mora na sud i brošura LUKA NA SUDU


Što je ovom blogu cilj?



Vratimo Hrvatskoj osmijeh!

Pridružite nam se, možemo uspjeti samo ako svi prionemo na posao!

Ono što želimo je: doprinijeti jednom boljem i tolerantnijem zajedničkom životu, dobrim idejama ukazati na probleme i naći im uzrok, ali i predložiti konkretna rješenja.

Mi želimo vratiti Hrvatskoj osmijeh na lice. Lice koje je trenutno tužno i čemerno od zabrinutosti zbog sadašnje situacije, koje je u strahu za vlastiti život i koje je namrgođeno jer ne vidi svjetlo na kraju tunela.

Pisat ćemo o tome kako uspostaviti više međuljudskog poštovanja, kako pokušati izliječiti agresiju po školama i u obitelji itd. Bit će tekstova o mladim delikventima, o utjecaju televizije na agresivnost, a u pripremi je i tekst o tzv. Giraffensprache tj. Jeziku žirafa, načinu nenasilnog komuniciranja.

Ovom blogu nije cilj samo isprazno debatirati o raznim vidovima nasilja i onome što bi se trebalo činiti da se ono spriječi. Neće kukati zbog loše situacije ili nedostatka sredstava jer to nisu razlozi zbog kojeg dolazi do ovoliko nasilja. Dat ćemo konkretne prijedloge kako da se neke ideje provedu u praksu, sad i ovdje! Neće se na primjer, predlagati oštrije kažnjavanje delikvenata ili postavljanje kamera po školama. To neće riješiti izvorni problem. Ne, za iste novce se može u te iste škole poslati stručne ljude koji s djecom razgovaraju ili im daju konkretnu obuku za sprečavanje konflikata. Nedavno je objavljen odličan članak o posjeti njemačke policije: Ne treba pričati o huliganima, nego s njima. Naravno da će biti obrađeni i konkretni primjeri te možda i uspješni načini rješavanja u nekim drugim zemljama.

Bit će i prijedloga za provođenje sveobuhvatne medijske kampanje koja bi osvještavala stanovništvo o problemima mladih nasilnika, siromašnih, starih i nemoćnih te invalida. Pripremamo i konkretne akcije na terenu.

Sve se može, samo to treba dovoljno željeti.

Želimo udahnuti nadu i snagu, ali i vjeru u bolje, kako bismo se ojačani zajedno počeli suprotstavljati nasilju i trenutnoj depresiji društva.

Što je ovom blogu cilj?

Da to sve netko "tamo negdje" pročita i da se krene u ofanzivu u svim vidovima društva, od vrtića do škola, od bolnica do raznih institucija. Da se mladima, ali i starijima pruži nada. Da se možda otvore mjesta po kvartovima gdje se mladež može okupljati bez da baulja ulicama, opija i nasmrt premlaćuje druge. Djeca se ne rađaju zla, ona to postaju.

Cilj je i da ljudi smognu snage nasmiješiti se jedni drugima čak i kad su loše volje ili loše plaćeni. Da smognu snage jedni za druge imati dobru riječ, a ne samo psovke. Da smognu snage sjetiti se poštovati druge jednako kao što to priželjkuju od tih drugih za sebe.

Samo ovako se može ozdraviti društvo. Uz jednu formulu načinjenu od ljubavi, poštovanja i tolerancije.

Sudjelovati možete i VI, samo se javite na mail sa strane.

“Ne pitajte što država može učiniti za vas, pitajte se što vi možete učiniti za državu!” John F. Kennedy

Ne možemo čekati da netko naše živote učini boljima. Sami se moramo potruditi za to!

Stampedo za znanjem

U podnaslovu:
Malo o školama u Austriji

Prva se ideja za ovaj post rodila ukratko nakon što je moj sin ove jeseni krenuo u školu. U međuvremenu sam na temu i zaboravila, a osnivanje našeg bloga i Rudarkin post o vijeću roditelja me na nju podsjetio.

Dok sam jučer, u 7:43 u predvorju škole sa sinom i hrpom druge djece iščekivala početak stampeda, tj. čekala melodiju koja umjesto zvona daje znak da djeca smiju krenuti prema svlačionicama, ugledala sam i pozdravila direktoricu škole. I ona je stajala i čekala. A onda je „zvonilo“ i djeca su trkom krenula, kao da su na nekoj sportskoj utrci za medalje, da skinu jakne i cipele i presvuku se u papuče. Tad mi je direktorica sa smiješkom rekla: „uvijek uživam gledati kako 'moja' djeca rado idu u školu“.

I doista, moj sin jako rado ide u školu. Upravo uživa i obožava učiteljice kao i ostali iz njegovog razreda. Ali i prijateljičin sin, koji pohađa već 3. razred, također uživa. Obično se kaže da djeca vrlo brzo izgube interes za školu, ali u našoj to školi izgleda nije tako.

Ne želim ovom prilikom hvaliti austrijske škole niti želim kuditi hrvatski sistem. Vjerujem da u svakom školstvu ima i pozitivnih i negativnih strana. Činjenica je da u hrvatskim školama trenutno vlada loše stanje i da se malo učenika, roditelja i učitelja smatra zadovoljnim.

Želim u ovom postu opisati kako otprilike funkcionira osnovna škola mojeg sina i ukazati na neke stvari koje se meni čine pozitivne. Možda nekome ovaj tekst da pokoju zamisao za poboljšanje rada i načina predavanja, ali i ophođenja, u našim školama.

Ono sto smatam najbitnijim u cijeloj priči je određivanje pravila i postavljanje granica. I čega se dosljedno treba pridržavati, kako bi svaki „vijak u stroju“ funkcionirao.

U Austriji postoje privatne i javne osnovne škole. Osnovna škola ovdje traje 4 godine što mi se čini boljim sistemom nego je to kod nas, zbog razlike u dobi školaraca. Privatne su škole uglavnom u rukama neke crkve i obično na odličnom glasu. Koliko sam čula, odgoj je nešto stroži, radi se na klasičniji način tj. ima dosta bubanja. Pa možete čuti da je netko dao dijete „Škotima“ tj. „Schotten“ blizu Schottenringa ili kod Evangelika na Karlsplatzu i slično.

Postoje i privatne npr. američke, švedske i slične škole, ali ja bih se zadržala upravo na javnim školama kojih je najviše te koju pohađa i moj sin. Javnih također ima raznih “vrsta” pa se može birati između 'normalnih' i cjelodnevnih. 'Normalne' traju samo do podne, a cjelodnevne do 15.30 sati i do tada su djeca napisala i zadaće i ponovila gradivo. Tako da vi doma s njima nemate nikakvu gnjavažu i natezanje, već nakon škole možete korisno zajedno provoditi vrijeme. Možete otići u park ili na izložbu, kupiti nove cipele ili s njima kod kuće uživati bez ikakvog stresa da li je zadaća napisana ili ne. Školske torbe preko tjedna ostaju u školi, a za vikend se u njima nađe i nešto zadaće. Ali o tome kasnije. U obje vrste škola za djecu čija oba roditelja rade puno radno vrijeme, postoji i tzv. Hort koji bi se usporedio s našim popodnevnim boravkom (ako se to tako zvalo). Tako da se izbjegava bauljanje djece “s ključem oko vrata” po cesti, kakva sam bila ja i većina mojih vršnjaka.
Vjerujem da bi i u Hrvatskoj ovo riješilo dio sadašnjih problema.

Nije stvar u financijama već u dobroj volji, brizi za djecu i dobroj organizaciji. O tom boravku također kasnije.

U svim ovim školama često postoje i tzv. “integrationsklassen” ili je čak i čitava škola “integrationsschule” tj. škola u kojoj se nalaze i djeca s posebnim potrebama. U integracijske se razrede uključuje npr. djecu s tjelesnim oštećenjima (dakle, s invaliditetom, koje dovoze posebno opremljeni mini-busevi, slijepe itd.) i djecu s poteškoćama u razvoju, što pridonosi svijesti i osjetljivosti druge djece prema onima koji su malo drugačiji. Tako i toleranciji, solidarnosti i poštovanju činjenice da ovima drugima treba i pomagati.

Od odabira škole do upisa
Zadnja dva tjedna u studenom se u svim školama održavaju tzv. dani otvorenih vrata i tada roditelji i njihova predškolska djeca mogu posjećivati sve škole koje ih zanimaju, upoznati se s učiteljima koji će sljedeće jeseni voditi prve razrede i razgovarati s direktorima. Pri tom se predaje i formular pred-upisa djeteta i navode škole u kojima bi se željelo dobiti mjesto za svoje dijete. Ovo može i ne mora biti prema mjestu stanovanja. Naša je npr. izvan mjesta stanovanja. Liječnički pregled i testiranja djeteta su nekoliko mjeseci kasnije, tj. u proljeće, a tada se obavlja i definitivan upis i održavaju prvi roditeljski sastanci. Mi smo tada upoznali i dvije učiteljice koje su dobile razred našeg Malog. Dvije učiteljice upravo zato jer ima nekoliko dvojezične djece, o čemu sam već pisala na svom blogu. Inače bi vjerojatno dobili jednu učiteljicu i jednu odgajateljicu koja osmišljava slobodno vrijeme i brine se da su zadaće napisane. U razredu je samo 25 djece i kad se sjetim naših razreda od 30, 31 ili 32 djeteta na jednu iznerviranu učiteljicu, ovo mi se čini kao krajnji luksuz. Ali ponavljam, ovo je javna škola i sistem nije puno drugačiji u drugim školama.

1. Roditeljski sastanak
Trećeg dana nakon početka školske godine održava se roditeljski sastanak na kojem me skoro zabolila glava od hrpe informacija. Bilo mi je teško koncentrirati se na novi sistem, na školski vokabular i uopće pratiti što sve trebamo učiniti, napisati, platiti, donijeti..... Sva sreća da su učiteljice na 4 stranice pripremile 'skraćeni' dnevni red tj. skraćenu listu NAŠIH, roditeljskih obaveza te na posebne dvije stranice navele koliko torbi, pernica, olovaka, flomastera, ljepila i sličnog treba za dijete kupiti. Naglasile su nešto o aktivnostima na koje se djecu u okviru školske nastave vodi (o tome isto kasnije), izabrala su se tj. prijavila se sama, dva roditelja za Vijeće roditelja. Njima su dani i podaci svakog roditelja o mjestu stanovanja, telefoni i e-mail adrese. Popisivali smo osobe koje smiju i koje ne smiju doći po našu djecu u školu.

Popunjavali smo i prijave za vjeronauke. Unutar razreda i škole ima djece različitih vjeroispovjesti pa se tako – prema mojim informacijama - održavaju npr. katolički, evangelički (protestantski), pravoslavni i islamski vjeronauk. Zanimljivo je bilo da u našem razredu više od polovice djece nije niti kršteno (vjerojatni razlog: porez na religiju), a opet su sva osim jednog prijavljeni na vjeronauk. Djeca koja ne idu na vjeronauk obično dobiju druga zaduženja ili se priključuju drugom razredu i tamo prate nastavu. Moj sin dva tjedna ne smije na tjelesni odgoj te za to vrijeme mora također sjediti u drugom razredu i pratiti nastavu.

ocjenjivanje
Na ovom se sastanku odlučivalo o ocjenjivanju. U osnovnoj je školi ostavljeno roditeljima na izbor odabrati za svoju djecu jedan od tri načina ocjenjivanja te školske godine. To su ili obične ocjene, za koje se većina odlučuje u 3. ili 4. razredu, ili opisno ocjenjivanje. Zanimljivo je da se nas razred odlučio za ocjenjivanje utroje. Tj. održava se razgovor kojem prisustvuju učitelji, roditelji i dijete. Dijete prvo daje svoje mišljenje o tome kako je učilo te godine, a onda riječ imaju učitelji.

Obavijesna brošura

Dobili smo na ovom sastanku i brošuru „Dobrodošli u školu!“ s podnaslovom: savjeti za dobar početak školske godine. To priprema Ministarstvo obrazovanja, školstva i kulture i svaki roditelj dobiva primjerak. O ovoj ću brošuri pripremiti poseban post jer se bavi i raznim problemima poput straha od škole, problema pri koncentraciji, pisanju ili čitanju. Daje savjete što učiniti u tim slučajevima itd.
Također nešto što bi bilo dobro prenijeti i u Hrvatsku.

Mapa za obavijesti
Djeca školsku torbu donose ponedjeljkom i odnose doma u petak. Tada roditelji pregledavaju knjige i bilježnice i potpisuju da su vidjeli i sto je od novog gradiva obrađeno, da li je dijete dobro ispunjavalo vježbe, riješilo testove ili dobilo neku zadaću jer tijekom tjedna nije dobro svladalo gradivo. Za vrijeme radnog tjedna torba ostaje u školi. Djeca svaki dan u školu nose i odnose mali ruksak u kojem se nalazi tzv. Mitteilungsmappe tj. malu mapu s bilježnicom za obavijesti, one koje učitelji priopćavaju roditeljima i one koje roditelji žele priopćiti njima. U mapi dobivamo i papire s dodatnim vježbama čitanja ili pisanja. Oko dva puta mjesečno se u ovoj mapi nalazi i posebna lista koja najavljuje buduće događaje. Tako npr. primamo obavijest da će određenog dana razred ići na klizanje (tu slijedi lista stvari koje je potrebno ponijeti) ili na izložbu Van Goghovih slika. Dodaje se npr. da im je potrebno dati dvije karte za javni prijevoz i nešto novca za plaćanje vodiča kroz izložbu tj. osobe koja je zadužena za približavanje umjetnosti djeci. Vodi ih se i u dječju operu (nalazi se na krovu zgrade Bečke operne kuće, u posebnom 'šatoru') i na tržnicu (prilažemo vozne karte i nešto novca (u mapi) i popis stvari koje trebaju kupiti za doma) ili u vatrogasnu postaju. Dakle, u školi ih se uči i životu, onome koji obično obavljaju uz nas, a mi ih poput kovčega okolo šlepamo bez da im možda objasnimo neke stvari i odgovorimo na njihova pitanja. Općenito se u školi dosta toga s njima radi i za to je odvojeno jedno poslijepodne u tjednu, tijekom trajanja nastave.

U tekicu se sve zapisuje, kako ne bi bilo zabuna i nesporazuma ili čak i optuživanja, a mi roditelji te obavijesti potpisujemo i potvrđujemo da smo ih vidjeli i primili na znanje. Tako npr. povremeno direktorica šalje newsletter ili pak obavijesti da određeni dan djecu treba iz škole uzeti ranije ili da određenih dana neće biti škole. Na dnu stranice je potvrda s tekstom: primio/la na znanje, ime djeteta, datum i slično. Ta se potvrda odreže, a roditelje koji nisu potpisali, naziva.

Užina, ručak i olakšice
U fascikl se jednom mjesečno stavljaju i kuverte s novcem za razne sitnice kao npr. tetrapak sokiće, mlijeko ili kakao (i slično). To se od mjeseca do mjeseca naručuje i unaprijed plati, a dijete to svaki dan dobiva uz užinu. O svakodnevnoj se užini brine Vijeće roditelja, oni nabavljaju potrebno za simboličan iznos koji roditelji uplaćuju jednom u dva mjeseca (o Vijeću roditelja u posebnom postu). Dijete u školi dobiva i ručak kojem je cijena oko 2 eura po danu. Postoje i olakšice za roditelje slabijeg materijalnog stanja, za ručak i užinu te plaćanje poslijepodnevnog boravka. Prijava se obavlja vrlo diskretno, ubacivanjem molbe (unaprijed otisnute, koju je potrebno popuniti) u jedan sandučić koji prazni posebna služba grada Beča, koja tu pomoć i dodijeljuje.

Logoped, liječnik
U školi se nalazi i školska liječnica s malom ordinacijom koja je povremeno otvorena. Možda liječnica radi i u drugim školama. U školu jedno prijepodne tjedno dolazi i logoped.
Ovakve bi se stvari mogle organizirati i u hrvatskim školama. Nije potrebno zapošljavati u svakoj školi po pedagoga i psihologa kad bi se moglo zaposliti jednog koji obilazi npr. pet ili više škola tjedno.

Karusel ili tko će s kime sjediti i kako izgleda učionica

Obično grupica od oko šestero ili čak osmero djece sjedi zajedno, po dvije su klupe okrenute jedna prema drugoj, a do njih je nadodana još jedna ili dvije klupe. Djeca prvih tjedan dana sjede sa svojim najdražim prijateljem ili prijateljicom, a onda ih se smješta s nekim drugim u klupu. To je ono što mi se doista svidjelo i što me iznenadilo. Učiteljice porazmjeste SVU djecu tako da svaka dva tjedna svatko sjedi do nekog novog djeteta, sa svrhom što boljeg upoznavanja svih u razredu. Tako se sprečava stvaranje klanova i grupica te izolacija druge djece. Obično dječaci sjede s djevojčicama.

U učionici se nalaze dvije ploče, svaka na jednom kraju razreda. Tu je i umivaonik i po jedna plastična čaša za svako dijete. Roditelji doniraju: sirupe, salvete i papirnate maramice, papire A4 formata. Za ovaj je semestar bilo dovoljno donijeti po jedan primjerak svega nabrojenog, salveta će još trebati, a sirupa ima dovoljno. To svakog roditelja košta manje od 10 eura za cijelu školsku godinu.

Učionica je vrlo vesela izgleda, sva je šarena od radova djece koji su posvuda polijepljeni. Ono što se mene dojmilo je jedna sporedna ploča na kojoj je pričvršćeno oko 15 malih crteža. To su „pravila ponašanja“, pojašnjena slikom i riječju i na koja se učenike često, ali blago podsjeća ako neko pravilo „prekrše“. Čestim ponavljanjem ova pravila postaju dio ponašanja malih đaka. Dakle, odličan način za stvaranje discipline i samodiscipline. Neka od pravila su: držim svoje mjesto čistim i urednim; ne bacam stvari po učionici; ne prekidam te dok govoriš već pažljivo slušam; kada nešto želim reći, podižem ruku; ne vičem, ne tučem se, ne ismijavam druge i slično.

Ne trebam naglašavati da bi i ovo bilo dobro primjeniti u Hrvatskoj.

Dječaci se naravno, imaju potrebu naguravati se i hrvati i bacati jedni po drugima. Ali sve to čine sa smiješkom, tako da je jasno da je riječ o igri, ne o tuči i svađi.

Klupe
Svatko na klupi ima svoje ime, napisano na šarenom papiru A3 formata te plastificiranom. Djeca na klupi ostavljaju npr. olovke, gumice i šiljila, u ladici ispod klupe knjige i bilježnice (torba ostaje na vješalici/polici ispred učionice), a obješeno pokraj klupe – ruksak.
Djeca u tom ruksaku smiju donijeti i plišanu igračku od kuće, a ona u pauzi smije biti i van ruksaka, dakle smiju se tako igrati.

Moj apsolutni favorit je „Kuschelecke“ u jednom uglu učionice. Zagrepčanima je vjerojatno poznata riječ kušlek (poljupček), a u njemačkom se koristi na malo drugačiji način. Tako da je kutak za kuscheln (u slobodnom prijevodu: maziti se, priljubiti se i slično), zapravo jedan presvučeni madrac s nekoliko jastuka i plišanih igračaka. Tu se djeca mogu malo odmoriti ako žele ili jednostavno gnijezditi i izležavati. Ponovno odlična ideja jer tko nema takvih dana u životu? Sjećam se kad sam na poslu u pauzi morala spajati po dva stolca da se malo odmorim. Eh, da mi je tada bio takav kutak!

Učiteljice
O njima sve najbolje. Svi su učitelji u školi mirni i staloženi, iako ni ovdje učiteljske plaće nisu bog zna kako visoke. Nema arogancije, nema vikanja, samo blagost – ali i odlučnost! Reda mora biti i on se unaprijed mora znati. Pogreške se ne kažnjavaju, mirno se upozorava na njih i naglašava da će sljedeći put morati biti oprezni kako se ne bi ponovilo. Iz vlastitog roditeljskog iskustva mogu potvrditi da je ova metoda puno efikasnija od kažnjavanja i raznog ucjenjivanja posljedicama.

Roditeljski sastanci
Jednog dana krajem polugodišta se održava i Elternsprechtag, kad se svi roditelji mogu informirati o napretku svog potomka. Ispred učionice postoji lista s rasporedom i tu roditelji odabiru vrijeme (od 16 do 19, svatko dobiva po 10 minuta) u kojem žele razgovarati sa učiteljicama. Informacije mogu dobiti i „s nogu“ bilo koji dan.

Dolasci i odlasci
Velik dio učenika roditelji dovode i odvode iz škole. Dolazak je po mogućnosti već u 7:45, kad se signalom označava da djeca smiju ući u zgradu. Postoji i ranojutarnje čuvanje djece prije početka nastave. Poslije nastave, koja završava u 15:30 postoji poslijepodnevno čuvanje do 17:30. Dakle, ne ostavlja se puno mogućnosti za neko skitanje djece s ključićem oko vrata. Točno se zna od kada do kada je dijete u školi i tko sve smije po njega doći, a tko ne smije i toga se pridržava.

Stariji razredi su naravno, samostalniji ali svejedno postoji kontrola. Ako se dijete koje samo dolazi u školu ne pojavi na nastavi, odmah se nazivaju roditelji (iskustvo sa slučajem Natasche Kampusch). Što znači da nema markiranja, a ako bi se nedajbože dogodilo da se neko dijete zagubilo ili je oteto, policija može što prije započeti potragu. Za te i slične slučajeve, ako je dijete npr. bolesno ili roditelj kasni po njega i slično... postoji razredni telefon koji imaju učiteljice. To je mobitel na bonove, a radi se obično o nekom starijem modelu ili jeftinijem, koji roditelji doniraju razredu, kao i te bonove. Ima novih jednostavnih modela koji koštaju po 20€, a kod nas je neka mama razredu poklonila svoj stari mobitel.

U mapu za poruke je potrebno napisati da li ćemo koji dan ranije ili kasnije doći po dijete. Ukoliko netko od roditelja slučajno desetak minuta kasni po svoje dijete koje nije prijavljeno u poslijepodnevni boravak, nema potrebe za nekim ispričavanjima i sličnim. Kraj garderobe uvijek stoji jedan od učitelja zadužen za poslijepodnevnu brigu (obično je to jedna osoba na dva ili tri razreda, znači na dvadesetak učenika) s popisom imena sve djece „tuđih“ razreda (svoje poznaje). I samo stavlja (SVAKI DAN) kvačice kraj imena djece, čim netko dođe po njih. Ukoliko ne dođe nitko, dijete se odmah odvede u prostoriju gdje je poslijepodnevni boravak. Ta prostorija nije uvijek ista, ali na ulazu u školu postoji lista razreda, ime osobe zadužene taj dan za razred te mjesto na kojem će boraviti. Ako je vrijeme suho i sunčano, često ce to biti upravo vrt u kojem se nalazi i nekoliko sprava kojih ima na svakom dječjem igralištu.

Djeca od dolaska u školu u 7:45 imaju do 8 vremena za igru. Razne društvene igre, Lego kocke i slično, su poredane na polici ispred razreda, a obično su to pokloni roditelja razredu (ili ono što je ostalo od prošlih generacija). Kad dijete ima rođendan, svaki roditelj u ime tog djeteta razredu također može pokloniti neku igru ili igračku, ne mora biti nova. Tko želi, može pokloniti knjižnici stare (ili nove) knjige svoje djece. Dakle, puno toga funkcionira na principu doniranja i tu se ne gleda tko je koliko dao. Tko ima daje, a tko nema ne daje i ne prave se razlike.

Igrice i mobiteli

Kompjuterske i slične igrice (npr. Nintendo i slične spravice s igrama) su u školi zabranjene. Zabrana nije izrečena strogo, već je u prijateljskom tonu, direktorica u jednom pismu roditeljima naglasila da to šteti razvoju društvenog života djece i da ih ne donose u školu. Naravno da se SVI toga drže. Posjedovanje mobitela nije zabranjeno, ali oni ne smiju biti uključeni za vrijeme nastave. Smije ih se uključiti nakon nastave, u 15:30. Za važne pozive je tu razredni telefon.

Kućepazitelj koji se brine za čistoću te svako jutro opere predvorje, živi unutar školskog kompleksa s obitelji.

O Vijeću roditelja i spomenutoj brošuri koja se dijeli početkom školske godine – u nastavku ovog posta za koji dan.

Lipa Mare


29.11.2008. u 23:59 sati | 36 Komentara | Print | Link | Na vrh

Problemi s ’NN’ & gospon Bog



Danasnji je prilog napisao bloger gospon profesor. Ovom odlicnom tekstu je nepotrebno napisati uvod, njega se mora procitati u komadu od pocetka do kraja. Uzivajte!

Mare





Problemi s ’NN’ & gospon Bog


Svojedobno sam negdje bio pročitao tekst C.S. Lewisa koji mi je ostao u živom sjećanju, pomogao mi da realnije gledam na ljude oko sebe, i koji ću vam pokušati prepričati. Premda je autorova perspektiva bila vjernička, što će možda a priori odbiti neke čitatelje, po(r)uka zapravo vrijedi za ljude općenito.

Dakle, lako je moguće pretpostaviti da većina čitatelja ima određenih problema s nekim drugim ljudskim bićem. Bilo to na poslu ili kod kuće, radilo se o poslodavcu ili zaposlenicima, ukućanima... U svakom slučaju, određeni ljudi zagorčavaju nam život u ovim ionako teškim vremenima. Po svoj prilici, te poteškoće (posebice one domaće) nećemo davati na sva zvona. No, ponekad to svejedno učinimo. Netko nas priupita zašto izgledamo tako potišteno, i priča krene.

U takvoj prilici, naš će sugovornik možda reći nešto poput ovoga: »Ali, zašto joj/mu ne kažeš? Zašto se ne obratiš svojoj ženi (ili mužu, majci, sinu, šefu, ravnatelju, kolegi, učeniku...) i kažeš što te muči? Ljudi su obično razboriti. Sve što trebaš napraviti je ukazati im, blago i prijateljski, na to kako problem izgleda iz tvoje perspektive«. Mi ćemo na to u sebi s tugom pomisliti, Eh, ne poznaješ ti NN. Mi ga poznajemo. Znamo koliko je posve beznadno pokušati NN-u objasniti stvari. Pokušali smo. Više puta. Nismo mogli vjerovati da je moguće okružiti se s toliko barikada, samoobmana i neprihvaćanja. Ili se možda uopće nismo ni pokušali potruditi, jer smo odmah uvidjeli koliko bi to bilo beskorisno. Znamo da će, pokušamo li s NN-om otvoreno porazgovarati, ovaj poludjeti, ili će nas blijedo gledati u potpunom nerazumijevanju, ili će se možda čak i složiti s našom primjedbom, obećati da će se popraviti, i, naravno, nastaviti po starom.

Zapravo vam je jasno da će svaki vaš pokušaj s NN-om završiti neuspješno zbog te gadne mane u njegovom karakteru. Već ste primijetili da su svi vaši raniji pokušaji propali upravo zbog te mane: NN može biti, primjerice, ljubomoran, lijen, razdražljiv, spetljan, voli zapovijedati, zlovoljan je ili imun na promjene. Možda vas smatra glupanom, ma koliko učeni bili. Ili ne primjećuje svoju nedosljednost. Može biti bilo što. Ranije ste se još i nadali da će neka sretna okolnost utjecati na NN-a. No, s vremenom ste postali realistični. NN će ostati NN, i vi ćete se iznova suočavati s tim.

E, to je jako važna spoznaja. Trebamo se suočiti s činjenicom da će naša stvarna dobrobit, bez obzira na povoljne izvanjske okolnosti, ovisiti o karakteru ljudi s kojima živimo, kao što se trebamo suočiti s istinom da mi ne možemo promijeniti njihov karakter. Evo i poante. Kad to po prvi put shvatite, po prvi put možete naslutiti kako bi na taj problem – postavimo to barem kao hipotezu – mogao gledati neki idealni promatrač, recimo, gospon Bog. Gospon Bog stvorio nam je dobar svijet i dao nam kakvu-takvu inteligenciju da se služimo njegovim bogatstvima. Dao nam je, kažu teolozi, i savjest da znamo kako se trebamo njima služiti. No, ubrzo je mogao zamijetiti kako dobar dio Njegovih planova pada u vodu – upravo poput naših malih planova – baš zbog spomenutih mana. Sve dobre stvari kojima su okruženi, ljudi preokreću u prigode za ljubomoru, svađanje, prijevaru, zloću... Znate već.

Neki će primijetiti kako gospon Bog, budući da je svemoguć, može promijeniti čovjekov karakter, dok mi ne možemo. Možda i može, ali On to neće učiniti na silu. Učinit će to za svakoga od nas, osloboditi nas zloćudne mane, ali samo ukoliko Mu to mi sami dopustimo. Zašto je ograničio Svoju moć? Nemam pojma, ali po svemu sudeći, čini se da je smatrao kako to ima smisla. Radije je stvorio svijet slobodnih bića, ma koliko to bilo – i jest! – riskantno, nego svijet poslušnih automata. Ja, naravno, nemam pojma o svemu tome, ali, pazite što iz toga svega proizlazi.

Kada sam ranije spomenuo kako svi naši planovi propadaju zbog mana ljudi s kojima smo okruženi, rekao sam da možemo naslutiti kako se pri tom osjeća gospon Bog. Ali, samo naslutiti. Jer, Njegov je horizont, blago rečeno, neusporedivo širi. Da, On vidi ljude oko nas, vidi koliko su ’teški’, no On također vidi još jednu ’tešku’ osobu, osobu koju mi ne vidimo. Mislim, naravno, na nas same. Sebe ne vidimo, svoje mane ne uočavamo. To je sljedeći veliki korak. I mi također imamo gadnu manu u karakteru. Planovi koje ljudi oko nas imaju s nama propadaju zbog te naše mane, upravo kao što i naši planovi doživljavaju brodolom zbog njihovih mana.

Možda ćete sada primijetiti nešto kao: »Ali, ja znam svoje slabe strane«. No, važno je da (barem pokušajte!) shvatiti da i u vama postoji nekakav feler, nešto što navodi ljude oko vas da se osjećaju jednako očajno kao i vi zbog njih. Možete li zamisliti da netko u osami svog doma plače zbog neke vaše izjave ili postupka? Da, čak i netko od ljudi s kojima radite. Zbog vas. Postoje stvari koje činimo drugima, a nismo ih svjesni. Ljudi oko nas pokušavaju nam ukazati na njih. Sva je prilika da ćemo njihove pokušaje proglasiti zlonamjernim pokušajima da nas izmanipuliraju.

U tome je razlika između naše i univerzalne ili Božje perspektive: On vidi svačiji karakter; mi vidimo svačiji osim svojega. No, postoji i druga razlika. On nas, sasvim ozbiljno tvrde neki ljudi, voli usprkos našem feleru. Ne znam kako Mu to uspijeva, ali ne odustaje. Nemojte reći: »On to može jer ne mora živjeti (raditi) s njima«. Zapravo mora. On – sveprisutan kakav već jest – živi u nama i s nama. Živi s tim našim nepodnošljivim ukućanima ili kolegama u daleko bliskijem kontaktu no što ćemo mi ikada biti. Svaka zlobna pomisao u njihovim (ili našim) glavama, svaki trenutak zavisti, arogancije ili pohlepe žalosti Njegov Duh daleko više nego naš. To je neki jako čudni gospon Bog.

Mnogo ljudi oko nas smatra se vjernicima, nešto oko 90% građana Hrvatske. To svakako uključuje pokušaj oponašanja Božjeg načina ophođenja. Stoga, bismo trebali (drš’te se!) pokušati više voljeti NN-a; trebamo pokušati uvidjeti da među nama, gledano iz neke metaperspektive, u biti, nema velike razlike. Netko će reći kako je izopačeno uvijek imati na umu vlastite pogreške. Ali, zlo čine upravo ljudi koji su uvjereni u svoju nepogrešivost, oni koji nisu spremni reći: »Pogriješio sam«. S druge strane, nije li izopačeno uživati u razgovorima o tuđim promašajima? Radovati se bijedi tuđeg karaktera?

Predbožićno je vrijeme, uskoro počinje nova godina. Vrijeme je donošenja odluka. Zašto ne bismo pokušali suzdržavati se od razmišljanja o tuđim manama i promašajima, odbacujući takve misli kad god nam se pojave u umu? I, umjesto toga, pokušali razmisliti o vlastitim? Jer upravo tu, vlastitim naporom i – ako smo vjernici –s Božjom pomoći, nešto možemo učiniti. Druge oko sebe, shvatili ste, ne možemo promijeniti; možemo promijeniti sebe. I što dulje odgađamo taj pokušaj, to će nam teže biti započeti.

Ljudi, stvar je ozbiljna: kao što gluhi čovjek nikada neće moći uživati u glazbi, tako ni mi, dok nam je god u srcu zavist, pohlepa, mržnja ili neopraštanje, nećemo moći zaista uživati u životu i svijetu oko sebe. A još ćemo usput zaraditi kakav čir na želucu ili štogod gorega. Pa je l’ nam to treba?




27.11.2008. u 13:47 sati | 8 Komentara | Print | Link | Na vrh

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama



Danas se održava Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama te smo zamolile blogericu Smijeh je tražila da nam pošalje mali prilog, kako ovaj Dan ne bi ostao neobilježen na našem blogu.

Mare


25. studenog - Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

"Nasilje nad ženama događa se u raznim aspektima; od ženskog i obiteljskog pa do društvenog života. Ono obuhvaća narušavanje građanskih, kulturnih, ekonomskih, političkih i društvenih prava žena. Činjenica da je u Hrvatskoj svakih 15 minuta fizički zlostavljana po jedna žena, govori dovoljno o ozbiljnosti problema." (Obiteljski centar virovitičko-podravske županije)


Živimo u brutalnim vremenima. Nasilja ima toliko, na sve strane, u svim segmentima života, da smo postali predozirani. Drugim riječima, polako dolazimo u fazu kad postajemo-imuni.
I znam da vam je više svima dosadilo čitati o pustim borbama za raznorazna prava.
Prava djeteta, prava majki, prava očeva, samohranih očeva i samohranih majki, prava ljudi u istospolnim vezama, u raznospolnim i raznogroznim, prava dupina, ptica, vrabaca i komaraca.

Pa borba protiv ovoga i onoga, protiv pušenja, alkohola, droge, aids-a, debljine, mršavosti, protiv žute štampe, bijelih miševa i borba protiv borbe za bilo šta.

Znam, dosta vam je. Pomislite, vjerovatno, imam dovoljno i svojih problema u životu.
Uglavnom, egzistencijalnih.

Svi su vam tekstovi počeli zvučati isto, zar ne?
Počinje vas iritirati njihova patetičnost i ponavljanje? Da, tako je, i skroz to razumijem.

Zato ću vam samo napomenuti:

Kad bi se netko odlučio napisati tekst svaki put kad neka žena u Hrvatskoj zaplače zbog nasilja nad njom, onda bi takvi tekstovi izlazili…svakih 15 minuta.
Zamislite da vas netko svakih 15 minuta podsjeća na tako teške stvari? Bilo bi nepodnošljivo.

Pa sam se dosjetila kako to možemo izbjeći.
Uzmimo si, svaki dan, naših 15 minuta, i dobro pogledajmo našu djecu. Razmislimo u tih15 minuta što im dajemo od sebe. Razgovor? Razumijevanje? Podršku? Toleranciju?

Jesmo li uglavnom, zbog egzistencijalnih briga, našu komunikaciju sa djecom sveli na
«Jesi li naučio?»
«Ne budi tako lijen!»
«Pusti me sad, nemam vremena!»

I, kao najvažnije, postavimo sebi pitanje
«Jesam li danas bar 15 minuta komunicirao sa svojim djetetom, a da to nije imalo veze sa obvezama, školom, tečajevima iz engleskog, satovima baleta, treniranjem nogometa, vaterpola, karatea, rukometa itd, itd…?»

Znate, puno onih koji dižu ruku na drugo ljudsko biće, samo su nesretna, odrasla djeca, koju nikad, nitko, nije čuo.
Njima nitko, nikad, nije poklonio onih…15 minuta.
I sjetite se, da žene, žrtve nasilja, ponekad trebaju vašu riječ. Trebaju im vaše uši. Nemojte se praviti da ne čujete plač iz susjedstva. Jer, to se najčešće događa jako blizu nas, koliko god mi željeli vjerovati da se događa negdje daleko. Što više puta odlučimo čuti i vidjeti nasilje, manje ćemo o njemu morati čitati.

I po nekom, Ujevićevskom zakonu pobratimstva lica u svemiru, sve ono što se događa nekoj ženi na svijetu, svakih 15 minuta, događa se i nama. Našoj ženi, našoj majci, sestri, i..našem djetetu. I nemojte misliti da to nije i vaša stvar, ili da ionako ne možete pomoći tim ženama.

Uzmite si danas 15 minuta, i onako, bezrazložno, bezuvjetno, djetinjasto i luckasto, samo grlite, ljubite, i volite svoje dijete.
Tako ćete pomoći i ženama, i svijetu.
Kad odgojite barem jedno jedino, sretno dijete na planetu….


Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, cu i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i cisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

Tin Ujević


P.S. Upravo sam procitala odlican post na temu, na blogu Smotani, koji je opisao i svoje uzasno iskustvo.

Svratite i na blog urednice Bugenvilije i pročitajte kako je jučer osjetila nasilje, od šoka nemogavši reagirati. Isto se jednom muškarcu nikad ne bi dogodilo.

Preporučam i post "Sve su prave ljubavi - sretne ljubavi" by Kinky Kolumnistica


25.11.2008. u 12:56 sati | 7 Komentara | Print | Link | Na vrh

Mogu li roditelji nešto postići?

Nakon posta blogerice Gustirne, nastavljamo sa školom. U svakoj školi postoji Vijeće roditelja koje bi trebalo na neki način biti most izmedju roditelja/učenika i škole. Blogerica Rudarka članica je jednog takvog Vijeća roditelja. Zamolili smo ju da o svojim (lošim) iskustvima napiše post.

Možda neki od vas imaju i dobrih iskustava? U svakom slučaju, izmijenimo iskustva i ideje jer bi upravo rad ovakvih Vijeća mogao doprinijeti poboljšanju vrlo loše situacije po školama. Pišite, savjetujte, ostavljajte linkove na korisne tekstove ili organizacije.

Mare

P.S. Pišite nam na mail, šaljite nam prijedloge tekstova i vaših iskustava......i poduprite našu akciju postavljanjem banera na vaše blogove i web stranice. Hvala unaprijed.



Rudarka:

Kako sam članica Vijeća roditelja u jednoj seoskoj školi, uredništvo me pozvalo da sudjelujem u ovoj blog-akciji svojim malim doprinosom.

Slijedi frustrirajuća priča o radu Vijeća roditelja jedne seoske škole. Što nažalost nije jedini primjer. Predstavnik roditelja u razredu moje kćeri (osnovna škola) nalazi se otprilike u istoj situaciji.

Kome nije poznato o čemu se radi, evo prvo malog uvoda i pojašnjenja.

U najnovijem “Zakonu o obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi", NN 87/08 u članku 137 piše:

Članak 137.

(1) U školi se ustrojava vijeće roditelja.

(2) Roditelji učenika svakog razrednog odjela između sebe biraju jednog člana u vijeće roditelja, a u školama u kojima se školovanje ne provodi u razrednim odjelima sastav vijeća roditelja uređuje se statutom.

(3) Vijeće roditelja između sebe bira predsjednika i zamjenika predsjednika.

(4) Vijeće roditelja daje mišljenje o prijedlogu školskog kurikuluma, godišnjeg plana i programa rada, raspravlja o izvješćima ravnatelja o realizaciji školskog kurikuluma, godišnjeg plana i programa rada škole, razmatra pritužbe roditelja u svezi s odgojno-obrazovnim radom, predlaže mjere za unapređenje obrazovnog rada, predlaže svog člana školskog odbora te obavlja i druge poslove u skladu sa statutom škole.

(5) Ravnatelj škole dužan je u najkraćem mogućem roku obavijestiti vijeće roditelja o svim pitanjima od općeg značaja za školu.

(6) Ravnatelj škole, školski odbor i osnivač dužni su, u okviru svoje nadležnosti, razmotriti prijedloge roditeljskog vijeća i pisano ga o tome izvijestiti.



Članica Vijeća postala sam više-manje slučajno. Vjerojatno kao i svi ostali. Izbor se odvijao u tadašnjem prvom razredu tehničke škole našeg omanjeg mjesta (nismo čak ni županijsko središte) ove Lijepe naše. Na prvom roditeljskom sastanku, manje od mjesec dana nakon početka školske godine birao se predstavnik razreda u tzv. Vijeće roditelja. Jedna me mama poznavala po prezimenu (dok se drugi uopće nisu poznavali), pa me prozvala kod biranja predstavnika, a ja nisam mogla odbiti ponudu i tako sam upala u to "čudo".

I sad se vi ili u ovom slučaju ja kao osvješteni roditelj jednog teenagera veselo baci na rad u Vijeću roditelja. Malo morgen.

Vijeće roditelja sastoji se od po jednog predstavnika iz svakog razrednog odjeljenja. Znači, koliko razreda u školi, toliko predstavnika. Na prvi ih sastanak poziva ravnatelj, gdje se bira predsjednik i zamjenik, dok bi na svaki slijedeći (još barem jedan godišnje) trebao sazivati predsjednik. Postoji i tzv. Vijeće učenika, u koji ulaze po jedan predstavnik razreda - učenik koji rade neovisno o Vijeću roditelja, te o čijem radu znam još manje nego ovom svom.

U toj prošloj školskoj godini imali smo prvi i nažalost jedini sastanak. Ravnatelj nas je na tom sastanku upoznao sa svom mogućom statistikom vezanom uz upise u gradu, u županiji, na nivou cijele Hrvatske itd. Jedna dosta impresivna prezentacija srednjoškolskog sustava. O našim pravima i obavezama - ništa. O "crnoj" statistici - bilo kakvim problemima i ispadima u prošloj školskoj godini - ništa. Doduše, u tom trenutku kao "friški" član Vijeća nisam ništa primjećivala.

Kao što rekoh, niti jedne riječi nije bilo o statistici problematičnih učenika (ima li problema i kakvih?), problemima učenik - nastavnik ili bilo čega što izlazi iz okvira "normalne" nastave. Izabran je i predsjednik Vijeća. Poslije sam shvatila da je to jedan roditelj koji je već bio par godina u Vijeću i već je bio predsjednik godinu prije.

Daljnji rad Vijeća ovisi o predsjedniku koji bi morao dalje sazivati sastanke. Zašto to nije učinjeno prošle godine - ne znam. No, više se nismo vidjeli.

Ove godine sam se sama predložila za nastavak ove funkcije, na olakšanje ostalih roditelja u razredu. Željela sam vidjeti kamo će me ova funkcija dovesti. Imala sam volju naribati nos ravnatelju ako nam ponovi istu prezentaciju od prošle godine, s time da se nisam planirala eksponirati prije proglašenja predsjednika da mi ne uvale tu funkciju. Nisam sigurna da bi moje nepoznavanje ljudi u našem malom mjestu bilo olakšavajuća okolnost u radu predsjednika Vijeća.

Na njegovu sreću - čovjek se pripremio novom prezentacijom. Doduše, kako je još uvijek dosta nejasno što i kako će se odvijati matura, tako su i roditelji u (novom) vijeću počeli postavljati dosta konkretna, no privatna pitanja vezana uz maturu i razliku u pravima trogodišnjeg i četverogodišnjeg školovanja, ovisno o zanimanju koje je njihovo (vlastito) dijete upisalo, pa se sastanak - ne želim reći razvodnio - ali je definitivno otišao u krivom smjeru.

Ovdje moram naglasiti kako smo mi "doseljenici" u naš grad / selo, pa me ljudi uglavnom ne poznaju, dok su si svi ostali više - manje poznati, generacije iz osnovne, srednje škole ili susjedstva. Tako je i određena gospođa (poslije sam doznala da je profesorica u drugoj školi), nakon malo više entuzijazma postala predsjednik. I tu se skoro dogodio apsurd - htjelo se imenovati istog tipa od prošle godine za predsjednika, makar nije bio prisutan na sastanku, te prijašnjih godina nije odradio sve obaveze kao predsjednik!

Tu sam negdje i ja bacila strelicu u smjeru ravnatelja i napomenula da mi je jasno da dotični Ex-president nije odradio ništa u prošloj godini, na šta je ravnatelj slegnuo ramenima.

Problem s takvim "prisilnim" skupovima ljudi je taj što se većina uglavnom ne poznaje, što im je to "pravo" uglavnom "uvaljeno" bez veće volje za bilo kakvim angažmanom i meni ni nakon dvije godine još uvijek nisu jasna naša prava i ovlasti kao Vijeća. A kamoli onima koji su u to uskočili samo nakratko. Ovdje čak nisam sigurna da li bilo koji član Vijeća (npr. ja) mogu sazvati sastanak ili je to eksluzivno pravo predsjednika i koja su to konkretna pitanja koje bi mi kao Vijeće mogli obraditi.

Inače, vijeće kao takvo ima dosta ovlasti, makar su one uglavnom savjetodavne, pa je valjda zbog toga potrebno "neutralizirati" eventualno mješanje nepristranih roditelja u rad nastavnika, nastavnog vijeća i samog ravnatelja.
Znam jedan primjer kada je Vijeće u kojem se nalazilo nekoliko roditelja - ista školska generacija - dalo preporuku za izbor ravnatelja (o da, i to je jedno od ovlasti vijeća) svojoj školskoj kolegici. Dotična profesorica je tako s lošijim planom rada škole i lošijim referencama od ostalih kandidata postala ravnateljica.

A sad malo o nasilju u školama.
Osim kada je u nasilje direktno uvučeno i vaše dijete (doduše, ponekad niti tada), roditelji nisu svijesni točne situacije - tko i zašto maltretira vaše dijete i na koji način. Da ne velim da vam ne bi rekli ništa ni da im žile režete. Ili još gora opcija - da je vaše dijete agresor! Nemojmo zanemariti ni tu mogućnost - bez obzira na naš trud odgoja, u ovoj fazi djeca - teenageri su podložniji svojem "društvu", a ne zdravom razumu i trudu roditelja. U njihovim očima smo im mi najveći neprijatelji.

Baš sam ovih dana, u razgovoru sa prijateljem, inače nastavnikom u "našoj" školi došla do saznanja da postoji psihički pritisak određene grupice (tko su oni? kako se zovu? da li su stvarni ili ne?) na "bolje" učenike da i oni prestanu učiti i ne pokažu svoje znanje. Da li je to samo na nivou psihičke, a ne fizičke prisile - ne znam. Da li se to događa u cijeloj školi ili samo u pojedinim razredima - ne znam... Malo toga mi kao roditelji znamo...

O nekim gorim situacijama - tučnjavama (kojih sigurno ima), drogom, nepoštivanjem nastavnika - kako da mi kao roditelji dođemo do tih informacija nego preko nastavnika? Jer nema šanse da dođemo preko svoje djece. Možda je u interesu ravnatelja da se takve stvari ne talasaju i nedajbože izađu u javnost?

Čast izuzecima, no moje osobno mišljenje je da smo zanemareni kao roditelji, možda čak ne svojom osobnom krivicom tj. neradom u vijeću. Baš me zanima što bi se desilo da se nađe dovoljan broj "kritične mase" roditelja u vijeću koji bi željeli nešto konkretno i svrsishodno odraditi! Što bi to točno bilo - ne znam. Ali, sigurna sam da se dvadesetak roditelja, koje god bili naobrazbe i porijekla, mogli smisliti nešto što će barem za mrvicu promijeniti sadašnju sve lošiju atmosferu nesnošljivosti, agresivnosti i samodopadnosti ove mlade generacije koja jako dobro zna sva svoja prava, dok svoje obaveze teško prihvaća.



P.S. Voljeli bismo ispod nasih banera, desno od ovog teksta, objaviti i listu blogera koji nas podrzavaju iako mozda nece pisati za nas. Zelimo objaviti i listu onih koji su voljni sudjelovati u akcijama "na terenu" kada do njih dodje. Javite nam se!




23.11.2008. u 19:56 sati | 25 Komentara | Print | Link | Na vrh

ŠKOLA - MJESTO OPASNOG ŽIVLJENJA

Danas nam je na mail bloga protiv.nasilja@gmail.com pristigao tekst blogerice Gustirna čiji je sin prije neki dan napadnut u skol. Odlučile smo objaviti ga prije posta koji se nadovezivao na temu "Batina je iz Raja izopćena". O tome kako je Gustirna doznala za napad i što se dogodilo nakon toga, pročitajte u postu.

Preuzmite naše banere i pomozite nam proširiti krug čitatelja i tako eventualno pridobiti volontere koji će biti potrebni za kasnije konkretne akcije. Hvala unaprijed.

Lipa Mare



Gustirna:

Danas sam sastavila ovaj tekst potaknuta pričom mog mlađeg sina.

ŠKOLA - MJESTO OPASNOG ŽIVLJENJA

Po prirodi nisam panična osoba, naprotiv, mnoge krizne situacije rješavam prilično smireno. Mnogi moji poznanici mi kažu kako sam izuzetno mirna i "kul" osoba. U zadnje vrijeme osjećam kako su se negdje u meni akumulirali osjećaji straha i panike. Prožimaju me te neugodne vibracije čitavim mojim bićem, sa svakom novom crnom viješću koje bez pitanja i upozorenja ulijeću u moj prostor. Kao razorni projektili. Taj obrambeni "kul" štit postepeno posrće i ja se bojim, svakim danom sve više i više.

Osim vijesti koje me zasipaju iz medija, slušam i glasove svoje djece koji mi pričaju priče iz škole. Školske priče bi trebale biti bezazlene, vesele, vickaste. Djeca izvode nepodopštine, ali nitko ne bi trebao stradati. Tako je bilo nekada. Danas se pričaju nešto drugačije priče.

Za vrijeme ručka obrati mi se mlađi sin, učenik osmog razreda:
"Mama, moram ti nešto ispričati. Želio sam ti to prešutjeti, ali danas sam razgovarao s ravnateljem i mislim da bi trebao i tebi to ispričati."
"Što se dogodilo?" – u sebi premišljam, ne liči na njega da ga pozivaju kod ravnatelja
"Jučer su me napali u razredu. Gurali su klupe prema meni i tako me pritisli uza zid. Tako je nastala i ova rana na nozi (pokaže mi zaraslu oderotinu na potkoljenici). Danas me pozvao ravnatelj na razgovor. Rekao mi je da sam ja veći i jači od njih i ako se opet ovako nešto ponovi da ih upozorim neka prestanu, a ako me ne poslušaju, neka im opalim trisku (šamar)."
Gledam u nevjerici, misli mi se kovitlaju, prvo izlijeće ljutnja:
"Zašto mi nisi odmah rekao za ranu? Trebalo je dezinficirati. Šta ako dođe do trovanja?"
Naravno, dijete je zbunjeno. Smirujem se i nastavljam razgovarati o slučaju, ispitujem: gdje, tko, kada, kako?? Čudim se zašto mi je to prešutio, do sada se uvijek povjeravao.
"Da li je ravnatelj rekao da dođem?"
"Ne, nije."
"Da li je razgovarao s dječacima koji su te maltretirali?"
"Ne znam, ali mislim da nije. Oni ionako već imaju policijski dosje."

Priča mi o slučaju na početku školske godine kada su maltretirali jednog drugog dječaka iz razreda i kada ih je njegov otac prijavio policiji.

Opet se gubim u mislima, osjećam kako me prožima strah, panika, nemoć. U sebi premišljam da li da odobrim ili ne odobrim savjet koji mu je ravnatelj dao. I sami smo djeci znali savjetovati: "Ako te netko udari, brani se. Ali, nikad nemoj prvi započinjati."

Ipak, iznenađena sam savjetom ovog ravnatelja. Zar je to sve što jedan ravnatelj može poduzeti kada je u pitanju nasilje u školi kojom ravna? Savjetovati učeniku da uzvrati istom mjerom? Nasiljem na nasilje.

Svjesna sam da ipak trebam posjetiti tog ravnatelja i razgovarati s njim, iako me nije pozvao. Svjesna sam da neću biti ni prvi, ni zadnji roditelj koji nešto pokušava ukazati tim ljudima kojima svakodnevno povjeravamo svoju djecu. Škola puna nastavnika, pedagoga, psihologa, - odraslih i odgovornih ljudi – nije u stanju riješiti nasilje među svojim učenicima?!?

Dok tako premišljam, sin mi prepričava jedan drugi slučaj kada su preko sata tehničkog, skoro svi u razredu započeli tuču (on je mirno sjedio u klupi s prijateljem i gledao svoja posla), jer je došla neka druga nastavnica kao zamjena i nitko je nije "šljivio". Uspjela im je tek oduzeti mobitele kako ne bi snimali tuču u učionici.
Ej, ljudi!!!! Za vrijeme nastave!? U učionici!? Usred jedne osnovne škole?! Alo, ravnatelju!!! Što mislite poduzeti po tom pitanju???

Nedavno je u Slobodnoj Dalmaciji (16.11.08.) objavljen članak kojeg potpisuje Robert Pauletić. On opisuje događaje u školi koju pohađaju njegova djeca. Prepričava primjere neprimjerenog ponašanja jednog osmogodišnjaka. Spominje kako u dvorištu te škole postoji "mjesto za fight" – mjesto za tuču između učenika starijih razreda. Citiram: "U dvorištu škole moje dice postoji "misto za fight"- grafit s tim natpisom je nedavno izbrisan, ali misto ne gubi funkciju." (nažalost članak još nije objavljen na internetu, pa ste uskraćeni za taj vrlo zanimljiv tekst). I moje dijete je osmaš u toj istoj školi, osmaš koji se ne voli tuči, koji prolazi kraj "mista za fight" i mirno odlazi kući, koji izbjegava svađe i sukobe, ali ipak biva uvučen u njih – pritisnut klupama uza zid.

Razmišljam o drugoj djeci koja su na meti nasilnika, o roditelju koji je pozvao policiju. Razmišljam o mogućnosti da se roditelji sastanu i pokušaju nešto zajednički učiniti da zaštite svoju djecu.

Pade mi pogled opet na jedan drugi članak u Slobodnoj Dalmaciji – premijera kazališne drame "Bog masakra" koju je napisala Yasmina Reze, a režirala naša Nenni Delmestre. Predstava govori o primjeru kada se četvero roditelja sastaje, ali ne da bi civilizirano riješili dječji sukob, nego da se dogovore kako će pomoći djeci da nauče civilizirano rješavati sukobe. Ti roditelji samo misle da znaju kako se to radi. Predstava je zapravo jedna roditeljska tragikomedija.

Uglavnom, svi roditelji žele zaštititi svoju djecu. Osobno poznajem roditelje dječaka koji su mog sina pritisli klupama u zid. Nisam ih doživjela kao agresivce i nasilnike i vjerujem da nisu oduševljeni ponašanjem svoje djece. Znam da i oni žele sve najbolje svojoj djeci i žele ih zaštititi. Zar bi se trebali međusobno sukobiti kao što su se sukobili roditelji i tinejđeri u Karlovcu?

Netko bi trebao znati kako ostvariti kvalitetnu suradnju među roditeljima i djecom. Zašto je nerealno očekivati da baš škola bude taj netko, taj posrednik koji bi sa svojim pedagozima i psiholozima, pomogli roditeljima i djeci da ostvare međusobnu komunikaciju, komunikaciju o nenasilju. Zar ne bismo trebali svi zajedno rješavati probleme sa nasiljem u školi, u učionici, školskom dvorištu?

S druge strane, pitam se – može li se uopće računati na kvalitetno učešće škole i njenih pedagoga, kada ravnatelj te iste škole savjetuje učeniku da se treba braniti istom mjerom?


Nijedan drugi savjet? Niti riječi o tome da će ga škola zaštititi od nasilnika? Ni pomisliti da se mene kao roditelja pozove na razgovor, kao da se to mene ne treba ticati?

Obeshrabrena sam.
Ipak predlažem gospodinu ravnatelju neka se udruži sa svojim pedagozima i psiholozima, neka sjednu i sastave preventivni program o načinima sprječavanja nasilja po školama. Pozovite roditelje na suradnju – neki će se i odazvati, predložite im suradnju, načine rješavanja, zatražite sugestiju od roditelja. Nemojte samo mahati pedagoškim parolama, prijetiti restrikcijama – pomozite konkretnim prijedlozima, jer i roditelji su zbunjeni, preplašeni, bespomoćni!
Svaki dan bombardiraju nas vijestima o sustavnom nasilju po školama, dječjim igralištima.


"Nogom u glavu –
u Zagrebu 14-godišnjak za vrijeme odmora pretukao 13-godišnjaka,
zbog: igrice Warcraft –
premlaćen jer je dao krivu šifru za igricu." (iz Slobodne Dalmacije 18.11.08.)

I moj 14-godišnjak voli igrati tu kompjutersku igricu. Nije suludo strahovati da će i moje dijete neki njegov vršnjak premlatiti zato jer igraju istu igricu.

"Roko Karan premlaćen zato što je drugačiji! – 18-godišnji sin Gorana Karana premlaćen na splitskoj rivi. Boksač ga je udario šakom iza uha jer su se okrznuli ramenima u prolazu Marmontovom ulicom i međusobno se počastili verbalnim biserima. Roko je bio miran i povučen, učio je kineski, među svojim vršnjacima slovio je za čudaka. Zar je to razlog da završi na intezivnoj, u komi, sa teškom ozljedom mozga?" (izdvojeno iz mnogih članaka u Slobodnoj Dalmaciji, proteklih dana)

I moj 18-godišnjak izlazi noću u grad, prolazi Marmontovom, splitskom rivom, Bačvicama.
I on izgleda pomalo drugačije. Hoće li i njega jedne večeri strefiti šaka u glavu, cipelarenje po bubrezima, zalutali metak, .…?

Cijelo moje biće prožima osjećaj panike. Nije to više obična briga i strah, već jezovita panika, jer osjećam se tako nemoćno, tako slabo i jadno. Zato što kao roditelj ne vidim pravo rješenje, ni način kako zaštititi svoju djecu.


Šaljemo ih u školu, vjerujući da su tamo zaštićeni, ali:

Učionica u školi je mjesto opasnog življenja!

Školski WC je mjesto opasnog življenja!

Školsko dvorište je mjesto opasnog življenja!

Dječje igralište je mjesto opasnog življenja!

Poznata gradska okupljališta su mjesta opasnog življenja!

Trebamo li našu djecu pozatvarati u stanove, u sobe?

Trebamo li im oduzeti slobodu da bi im osigurali sigurno življenje?

Svugdje po medijima nailazim na temu nasilja.
Samo se priča i raspravlja o tome. Pozivaju se sociolozi, pedagozi, psiholozi – svatko iznosi svoje teze, zaključke, prijedloge u stilu "moglo bi", "trebalo bi" – vrlo je malo konstruktivnih prijedloga.

Nedavno, u emisiji "Lica nacije" – gospođa psiholog zaključuje: "Neka svatko učini onoliko koliko može."

Pitam se – što ja mogu učiniti? Svoju djecu sam odgojila da budu nenasilni, da vole i poštivaju svaki život. Sada ih moram zaštiti, naučiti ih da se brane. Kako?

Sociolog-pedagog zaključuje: "Imam povjerenja u našu mladost."

O, da! I ja imam povjerenja u našu mladost, a samo sam majka bez fakultetskog obrazovanja. Imam povjerenja u mlade ljude, ali nemam povjerenja u ovo društvo, u ovo školstvo, u ovaj sustav koji je izvitoperio mnoge vrijednosti do neprepoznatljivosti.

Sve se svodi na sistem "Trla baba lan da joj prođe dan." – i tako u nedogled, svaki dan, mjesec, godinu….a djeca nam stradavaju na svakom koraku….svakim danom sve više i više….


Kraj i prijedlog:


U jednom sam dijelu ovog mog teksta spomenula kako je potrebna suradnja škole i roditelja i kako bi to trebalo za ozbiljno zazivjeti, a ne samo kao fraza koja je već izblijedjela od ponavljanja.

Problem je što nitko ne poduzima osnovne i potrebne korake. Uvijek se očekuje da započne ona druga strana.

Roditelji očekuju da škola nešto poduzme, a škola opet prebacuje odgovornost na roditelje i sve završava u blesavim nesporazumima među odraslima, dok se djeca i dalje međusobno tuku i maltretiraju.

Mislim da bi takve programe trebali osmisliti pedagozi i psiholozi te sa konkretnim prijedlozima doći pred roditelje. Ima roditelja koji ne žele surađivati, ali ima i onih koji žele te na toj osnovi započnimo zajednički rad sa svrhom da se zaustavi nasilje po školama, a samim time i izvan škole.

Najgore je što se svi osjećamo bespomoćni i u toj nemoći posežemo i radimo neke nepoželjne poteze. Poziva se policija, djeca dobivaju svoje prve maloljetničke dosjee, a mislim da bi se sa kvalitetnom suradnjom roditelja i školskog osoblja, te sociologa i psihologa, moglo postizati bolje rezultate i da djeca na kraju ne bi bila stigmatizirana za cijeli život.

Nisam ni sociolog, ni psiholog, ni pedagog, ali kao roditelj kojem je stalo da sva djeca imaju sigurna mjesta za življenje, mogu dati svoj doprinos u jednom takvom projektu. Ipak mislim da bi takav projekt trebalo predložiti ministarstvo prosvjete i da bi ga trebaju razraditi stručne osobe.

Puno pozdrava! Čitamo se!

Gustirna

Nastavak price:

Danas sam bila kod ravnatelja. Razgovarati o tome što se desilo mom sinu u razredu. Uljudno smo razgovarali. Nisam otišla optuživati i kritizirati. Otišla sam da čovjek zna da sam upoznata sa svime, da zna kako se ne ustručavam razgovarati o problemu.

Spomenula sam prijedlog da se sastanu roditelji, da škola bude posrednik. Ravnatelj je rekao da su jednom pozvali roditelje učenika koji su poticali nasilje i kaže da je taj skup bio veoma mučan za svih. Uslijedila su međusobna optuživanja, obrana vlastite djece i sl. -što je na kraju krajeva bilo i za očekivati. Također i prijetnje tužbom prema školi. ističem da su i roditelji zbunjeni, nemoćni i da i njima treba pomoć, te da bi tu škola trebala više napraviti.
Škola nema jedinstvenog obrasca po kojem bi djelovala. U svim sporovima, ističu se prava djece i oni tu ne vide prostor po kojem bi uspješno rješili ovakve probleme.

Ispada da su svima vezane ruke, a svi bi željeli da neko nešto poduzme i da to djeluje pozitivno. Očito je da treba poduzeti konkretne akcije, i da se roditelji trebaju angažirati. Primjer gdje roditelji dobrovoljci reguliraju promet je odličan, i slažem se da bi se po istom sistemu mogla održati i nekakva dežurstva po školskim dvorištima za vrijeme odmora. Navodno, postoje dežurni nastavnici, ali oni ne patroliraju školskim dvorištem i prema tome ne vide ni dio onoga što se događa za vrijeme velikog odmora.

Danas je u Slobodnoj Dalmaciji objavljen nastavak članka Roberta Pauletića. U ovom članku on opisuje kako se formiraju školske bande 13-godišnjaka i 14-godišnjaka i dogovaraju se okršaji između dvije škole. Pri tom postoje pravila o upotrebi oružja, a oružje su palice, nekakvi buzdovani sa iglicama, lanci i sl. - jedino je zabranjen nož i vatreno oružje. Sve se dogovara mobitelima i pravilo je da je na obe strane isti broj učesnika.

Pauletić to još detaljnije opisuje i ne mogu sve prenijeti, ali sama činjenica da tako nešto postoji u ovom gradu je stravična.

Vjerujem u konkretne akcije, više istomišljenika koji su spremni volontirati i angažirati se u pokušaju rješavanja ovih problema, mogli bi doći do nekakvih rezultata.

Ideja o radionicama po školama se stalno provlači i potpuno se slažem da bi tu trebalo baciti težište, i razraditi tu ideju do najsitnijih detalja.

Često se sjetim one pjesme: "Kad bi svi ljudi na svijetu, baš kao sva djeca na svijetu...odlučili da!


Post Scriptum. U Austriji postoji kampanja protiv nasilja na školama u kojoj sudjeluju i mnoge osobe iz javnog zivota, a dominiraju upravo najveći idoli djece - nogometaši i općenito sportaši, ali i pjevači. Ide uskoro post o ovome. Kampanja je na nacionalnoj razini, postoje posebne radionice na kojima se učitelje, pedagoge i sve ostale koji su s djecom u dodiru, obučava kako se ponašati, a da do nasilja niti ne dolazi, ali i kako se ponašati ako do njega dođe. Ono sto se naglašava je stvaranje pravila kojih se treba dosljedno pridržavati. U školi mojeg sina npr. nisu dozvoljene nikakve igrice, a mobiteli moraju biti isključeni za vrijeme nastave.

Postoje vrlo aktivni roditeljski forumi (po dva predstavnika po razredu) koji se doista aktivno bore za prava svoje djece i odličan su most suradnje između škole i roditelja. Sljedeći post će biti upravo o nefunkcioniranju jednog takvog roditeljskog foruma u Hrvatskoj, a napisala ga je blogerica Rudarka.

Moramo naći način kako da se roditelji i građani udruže i počnu zahtijevati provođenje onoga što bi se ionako trebalo provoditi. Molim i prijedloge za ovo.
Mare





19.11.2008. u 18:15 sati | 36 Komentara | Print | Link | Na vrh

Batina je iz Raja izopćena


Svi poznajemo izreku: Batina je iz Raja izašla. No da li je to doista tako, pita se blogerica Smijeh je tražila i tvrdi da je Batina iz Raja izopćena. Objavljujemo ovaj tekst kao prvi u nizu onih koji će se baviti odgojem djece, iz pera jedne majke koja poput mnogih tvrdi da se nasilna djeca i mladež stvaraju u prvom redu unutar vlastitih obitelji.

I uredništvo se slaže s njom u ovome: "Danas, kad se pitamo zašto i otkud tolika količina nasilja među djecom u školi, sjetimo se da smo mi ogledala u kojima se naša djeca ogledaju. Mi smo njihova povratna informacija o tome tko su oni. Oni od nas uče većinu onoga što znaju."

Blogerica poziva da "bacimo batinu i raširimo ruke onome što jedino Raju i pripada. A to je ljubav i strpljenje." Pročitajte i njen odličan prijedlog "lječenja" ovog problema, na kraju teksta.

I link na vijest o jednoj akciji protiv nasilja kolega Luke Ritza

Lipa Mare



Batina je iz Raja izopćena

Jer da je batina nešto dobro, ne bi iz Raja nikad ni otišla. Krivo smo sve shvatili, dragi moji. Zar nije vrijeme da ispravimo grešku?…Sad, kad znamo, vrijeme je da batinu ritualno spalimo. A s njom i sva ona uvjerenja o pedagoškoj isplativosti iste…moramo to napraviti, na nama, roditeljima i odgajateljima je ta dužnost.

Danas, kad se pitamo zašto i otkud tolika količina nasilja među djecom u školi, sjetimo se da smo mi ogledala u kojima se naša djeca ogledaju. Mi smo njihova povratna informacija o tome tko su oni. Oni od nas uče većinu onoga što znaju. Međutim, mi odrasli smo lukavo podijelili osobine naše djece na dvije grupe. Kada se radi o pozitivnim osobinama, kada su draga, pristojna i uspješna, onda su to naučili od nas, onda smo ih to mi naučili. Međutim, kada su neposlušni, drski, i agresivni, e, onda je za to kriva genetika, Bog ili vrag, loše društvo i američki filmovi…

Svijet je išao naprijed, ali dandanas postoji uvjerenje da je opravdano udariti dijete. Zato što osporavamo djeci njihovo osnovno ljudsko pravo, a to je pravo da budu ljudi. Sa istim emocijama i ponosom kojeg imamo i mi odrasli. Ako se ikada zapitate kako se osjeća jedno dijete kad dobije batine, odgovor ćete spoznati jednostavnom metodom koja se sastoji od toga da se zapitate kako biste se VI osjećali da dobijete batine. Da, to je tako jednostavno. Jer su djeca samo mali ljudi. Kad ih udarimo, oni su nesretni. Nema druge riječi za to. I poniženi. Ali nam ne mogu vratiti. Jer smo veći i jači od njih. Pa će možda iskoristiti priliku i batine vratiti nekome tko je njihovih godina i otprilike njihove visine i kilaže.

Zar to u krajnjem slučaju ne zvuči logično? Doći će u školu i rješavati sukob na način koji su naučili od nas. Svaki put kad udarimo svoje dijete, ono primi jasnu poruku o tome da je nasilje sasvim legalan način rješavanja sukoba. O tome da možemo fizički kazniti svakoga tko napravi nešto što nam nije po volji.

Možda se nekome od vas ne sviđa ovo što vam govorim. Ali nećete doći ovdje i udariti me. Jer vas mogu i tužiti. Djeca nas ne mogu tužiti. Jer je odgojni šamar legalan. Još uvijek. Ne…batina nije iz Raja izašla.

Bacimo batinu i raširimo ruke onome što jedino Raju i pripada. A to je ljubav i strpljenje. Kad tome naučimo djecu, možda ni ona neće više u školu, pored knjiga, u torbi nositi i batinu….batinu koju vučemo na svojim leđima i predajemo svakoj sljedećoj generaciji kao apsurdnu i tužnu štafetu..kao simboliku našeg nepovjerenja u snagu ljubavi. Teglimo tu štafetu jer su nam je naši roditelji predali, a njima njihovi roditelji. Dopustimo našoj djeci da optrče svoj krug bez nje. Pomozimo im da prekinu zatvoreni krug. Zauvijek.

Prijedlog:


Trebalo bi u škole uvesti obavezni sat razgovora o nasilju. Bar jednom tjedno. Na tom satu bi učitelji i profesori trebali pomagati djeci da osvijeste poimanje NASILJA. Učiti ih da ih nitko nema pravo recimo vrijeđati, ni udarati. Čak ni njihovi roditelji. POGOTOVO ne oni.

Ne možemo spriječiti roditelje da tuku i vrijeđaju svoju djecu. Ali ako naučimo djecu da je to pogrešno, možda se neki od njih lakše odluče tražiti pomoć, savjet, i podršku...





14.11.2008. u 22:24 sati | 40 Komentara | Print | Link | Na vrh

Heroji Domovinskog mira

U uvodnom smo postu ovog bloga napisale da želimo, između ostalog, doprinijeti širenju tolerancije i i poboljšanju međuljudskih odnosa u Hrvatskoj. Najavile smo i da se želimo zauzeti za osvješćivanje društva za stanje starijih, nemoćnih i osoba s tjelesnim oštećenjima.

Danas objavljujemo izvrstan tekst jednog hrabrog i upornog borca za prava djece s poteškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, posvećen svakom čovjeku koji se svakodnevno muči da bi preživio i u isti mah uspijeva zadržati svoje ideale poštenja i dostojanstva.

Tko još ne zna tko je bloger Đus, neka pročita ovo.

Pročitajte i više puta sam kraj teksta da biste doznali što je najmanje što VI možete učiniti za ove ljude. Đus zna kako se osjećaju jer je i sam jedan od njih. Pokažimo mu da njegova borba nije uzaludna.


Lipa Mare


Image Hosted by ImageShack.us


link sa kojeg je slika skinuta: Peking 2008

"Pozdrav svima!

Naša draga i lipa Mare me zamolila da kao gost – autor napišem nešto o (ne)nasilju kada se govori o osobama s invaliditetom. Kako se na svom blogu bavim uglavnom upravo nasiljem prema njima i njihovim obiteljima (uglavnom od strane države, tj. vlasti), pisati o nenasilju mi je predstavljalo izazov. No, da bi uopće dobili objektivan uvid u naš općeniti položaj u Hrvatskoj, moramo krenuti od činjenica. Nasilnih činjenica.

Po zadnjim statistikama, u Hrvatskoj živi oko 490 000 osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju. To je pristojnih 11% ukupnog stanovništva Republike Hrvatske. Po nekoj logici, barem svaki deseti čovjek kojeg vidite na ulici bi trebao imati neku vrstu invaliditeta, no ipak, to nije tako. Zašto?

Odgovor na to pitanje nas vodi putem državne politike. Nimalo se ne volim njome baviti, ali nažalost je neizbježna. Naime, kao i u većini slučajeva kod nas, stvari se bitno razlikuju na papiru i u praksi. „Papir podnosi svašta", kaže narodna poslovica pa se ja više volim baviti konkretnim stvarima. Svatko tko si da vremena i truda baviti se ovim pitanjem, ubrzo će vidjeti da je glavna nacionalna strategija RH za osobe s invaliditetom-institucionaliziranje. Ta praksa se na famoznom „Zapadu" koristi samo za najteže slučajeve fizičke i/ili mentalne hendikepiranosti, kada članovi obitelji te osobe nisu ni uz svu dobru volju države u mogućnosti pružiti joj život dostojan ljudskog bića.
Kod nas je obrnuto. Cilj je zatvoriti što više djece s teškoćama u razvoju u ustanove koje će, bez obzira na njihove psiho – fizičke potencijale, pružiti minimum odgojno – obrazovnog i rehabilitacijskog kurikuluma. Tako će njihovi roditelji biti u mogućnosti raditi puno radno vrijeme, država neće imati posebne izdatke, a svoje ruke će i više nego pilatovski oprati „zbrinjavanjem" te djece. Ono na što nisu mislili jest vrijeme kada će ta djeca postati odrasli ljudi, bez kvalifikacija i mogućnosti za samostalni život. Što onda?

Tada nastupa vrijeme u kojem se državna politika okreće protiv države. Naime, nije demokratično niti praktično osnovati geto za pola milijuna ljudi pa trenutno aktualna vlast mora preuzeti trošak osnovnog zbrinjavanja petine ukupnog stanovništva! Trošak se ustostručio, a ti pojedinci opet nisu zadovoljni jer svatko individualno dobiva tek mrvice sa stola.

Primijetili ste da izbjegavam riječ „invalid", koja je uvriježena u hrvatskom društvu. Kada govorimo o ovoj grupi ljudi, hrvatski jezik nam daje na raspolaganje riječi: invalid, osoba s posebnim potrebama, hendikepiran, retardiran, idiot, bogalj... – svo bogatstvo izražavanja.

Problem je u tome što nijedan od ovih epiteta nije točan, a kamoli da zadovoljava načelo dostojanstva osobe o kojoj se govori.
Pošto naši jezikoslovci ne pokazuju interes za osmišljavanje pravilnog i pravednog naziva, ja se vodim načelom „manjeg zla".

Naime, riječ „validus" prevedena s latinskog bi značila „vrijedan". Riječ „invalidus", shodno tome, znači „nevrijedan, bezvrijedan". Zapanjujuće je upravo to koliko smo i mi koji pripadamo toj skupini hrvatskih građana toliko navikli na taj naziv, da nas uopće ne dira kada nas se u svakodnevnom životu, u medijima, u osobnom obraćanju naziva BEZVRIJEDNIMA! To je vjerojatno najtužnija istina u životu „osoba s bezvrijednošću" i njihovih obitelji danas- mi sami smo se pomirili sa situacijom.

Rascjepkani na kojekakve pojedince ili skupine pojedinaca koji pokušavaju nešto napraviti, zaboravljamo da nas ima POLA MILIJUNA! Zaboravljamo da svojim nedostatkom obrazovanja, aktivizma, sudjelovanja u svakodnevnom životu pristajemo biti TERET DRUŠTVA! Zaboravljamo da smo za sliku manje vrijednosti krivi mi sami, jer svoje dostojanstvo olako predajemo za par kuna invalidnine i oznaku za besplatno parkiranje!

Pitate se kada će na red doći nenasilje i pozitivnost?

U prethodnim rečenicama sam dao jedan mali, objektivni uvod u naš svakodnevni život. Nasilje koje doživljavamo je puno perfidnije i pokvarenije od fizičkog ili verbalnog.
To nasilje je pasivno – agresivno, a upućeno je od vladajućih prema manjini. I upravo zato je toliko strašno, jer tipično luciferski ne pokazuje svoje pravo lice. Kad netko doživi fizičko ili verbalno zlostavljanje, uz svu strahotu proživljenog, ipak se ima za što uhvatiti. Ako ništa drugo, ima fizičke dokaze, svjedoke, makar konkretne primjere!

Dok je ono što osobama s invaliditetom i bolesnim malenima u Hrvatskoj donosi svakodnevni život PREŠUTNI HOLOKAUST. Doživotna robija čije prave strahote mi sami osjetimo tek kada dođemo u poodmaklu dob, kada nestane podrške roditelja, obitelji i prijatelja.
Protiv nje uglavnom ne poduzimamo ništa, jer se grčevito držimo za fantaziju da se to „meni ne može dogoditi". Zdravi ljudi, kao društvena većina, ne poduzimaju ništa jer u to nemaju uvid. Zaokupljeni su vlastitim problemima u državi u kojoj 80% stanovništva vrlo teško živi. Društvena elita ne poduzima ništa jer u tome ne vide osobnu korist. Zašto bi izlazio iz svog skupocjenog automobila i dizao glas za „bezvrijedne"? Za to nema provizije. Postoji određena korist u predizbornoj kampanji, ali to je sve.

Sada, kada ste već uvjereni da u ovakvoj priči nema mjesta za „osmijeh na licu Hrvatske", donosim (teološkim rječnikom rečeno) soteriološki aspekt ove priče.
Svi smo barem čuli za Isusa Krista, Mahatmu Ghandija, Martina Luthera Kinga... Njihova startna pozicija je bila identična – opresija nad manjinom i neprepoznavanje vlastitih potencijala, razjedinjenost. Ta razjedinjenost je najveći problem svih Hrvata, ne samo onih s invaliditetom.
Ipak, na tom tmurnom nebu svako malo zablista neka zvijezda u obliku običnog humanog čina, rođenog prijateljstva, tog osmijeha za koji se ovdje borimo...
Mi još uvijek čekamo svog vođu, koji će naše snage ujediniti primjerom osobnog života i nadahnućem.

Ali zato na raspolaganju imamo TEBE, koji/a upravo čitaš ovaj tekst. Sve što treba je mrvica hrabrosti... Priđi osobi u kolicima ili na štakama, one su pomagalo u kretanju, ne zarazna bolest.
Dopusti si započeti razgovor s njom ili njezinom obitelji, često će te njihove riječi dotaknuti, razgaliti, ohrabriti ili motivirati. Mogu posvjedočiti da se iza tih krhkih prilika često kriju herojske priče dostojne najvećih holivudskih hitova. Priče o pobjedi unatoč svim omjerima, priče o Davidu i Golijatu. Takvi pobjednici te neće otjerati psovkom, dovoljan je taj jedan mali osmijeh da ti otvore vrata bogatstva koje nose u sebi, pustolovina i mukotrpnih borbi koje su morali proći da bi u toj konkretnoj prilici bili u tvojoj blizini. Mislim da je cijena stvarno simbolična.
I najbolje od svega, naći ćeš mir koji tražiš. To prijateljstvo će tvoje najveće probleme smanjiti na veličinu zrnca pijeska, a tvoje srce ohrabriti da kreneš protiv svega što te u životu sputava. Kada ti heroj zarobljen u sklupčanom tijelu u invalidskim kolicima pokaže koliko tvoj jedan osmijeh može značiti, naći ćeš Logos. Ne u čovjeku, već u onom božanskom koje se u svakome od nas krije iza slojeva i slojeva egoizma, zauzetosti prolaznim stvarima i obične ljudske zloće. Sve što treba je malo hrabrosti za prići i pokloniti osmijeh. Ne osmijeh pun sažaljenja, ti ljudi ga ne trebaju ni ne zaslužuju. Sažaljenje vrijeđa pobjednika. Već onaj prijateljski osmijeh, bez predrasuda i neutemeljenih zaključaka.

Usudiš li se?


Ovaj post nije posvećen samo osobama s invaliditetom i njihovim problemima, niti samo tebi i tvojim trenutnim mislima. Posvećen je svakom čovjeku koji se svakodnevno muči da bi preživio i u isti mah uspijeva zadržati svoje ideale poštenja i dostojanstva. Sve se svodi upravo na to – dostojanstvo ljudskog bića. Stoga ovaj tekst posvećujem svima njima, čuvarima ljudskog dostojanstva u vremenu kada je ono na prodaju u tv-showovima.

Vi ste za mene junaci, heroji Domovinskog mira.


Đus



Kraj teksta.

I dva moja stara posta s primjerima iz Austrije, o tome kako se radi na osvješćivanju djece i odraslih za osobe s tjelesnim oštećenjima. Post: kako sam bila slijepa sat vremena.


12.11.2008. u 00:36 sati | 13 Komentara | Print | Link | Na vrh

Do posljednjeg daha...

Do posljednjeg daha u borbi za ljudska prava: Miriam Makeba (link na clanak)

RIM – Umrla je južnoafrička pjevačica Miriam Makeba (76) u noći između nedjelje i ponedjeljka nakon koncerta koji je održala u talijanskom gradu Castelvolturnu protiv Camorre, kako se naziva napuljska mafija.

Koncert je bio protukamoristički i protiv rasne diskriminacije te je bio posvećen piscu Robertu Savianu koji je napisao knjigu Gamorra zbog koje ga mafija želi ubiti. Na koncu nastupa, upravo kada je Makede trebala dobiti tu knjigu na engleskome jeziku, ona je osjetila bolove, prebačena je u bolnicu Pineta Grande u Castelvolturnu, gdje je umrla.

Miriam Makeba rođena u Johannesburgu 4. ožujka 1932. Cijelog se života borila se za ljudska prava. Postala je poznata u svijetu zbog svoje borbe protiv aparthejda u Južnoafričkoj Republici, a bila je i predstavnica Ujedinjenih naroda.

Miriam Makeba je 1963. morala napustiti svoju zemlju, a tek 1990. ju je Nelson Mandela uspio nagovoriti na povratak u Južnoafričku Republiku.

Trebamo VASU POMOC, pogledajte u prosli post o cemu se radi (link na post). Zahvaljujemo!


Danas objavljujemo i jedan mail koji je pristigao prije nekoliko dana.

"Po preporuci Bugenvilije, uključio bih se u projekt protiv nasilja projekt hvale vrijedan i potreban Hrvatskoj.
Nasilje izazivaju neriješeni imovinski, odnosi u Hrvatskoj.

Pokradeni građani osjećaju frustraciju kad vide dojučerašnje kolege u jahtama, autima, vilama, avionima, helikopterima itd., a znaju da su oni ostali bez svega.

Bijes može biti razorna emocija ako nije kontrolirana, a ako je kontrolirano usmjerena može imati i kreativne pozitivne efekte.Ništa novo, ali ovo stalno se mora imati naumu trenutak Hrvatske koja je opljačkana, bez vizije, bez perspektive, sa lažima i dan i noć o vremenu ulaska u EU o boljitku za građane, a zdravstvena reforma samo za pljačkaše. itd. Kritična masa ne postoji ona se stvara od prvog koraka i prve kapi u slapu ali na istinitim i viđenim horizontima. Svima je preko glave maglovitih horizonata.

Ako imate vremena, ukucajte na googlu http://kanuny.blog.hr. Tamo sam u zadnjim tekstovima pozvao građane na akciju da daju podršku za poništenje pretvorbe i privatizacije."

kanuny

kraj maila



10.11.2008. u 12:10 sati | 8 Komentara | Print | Link | Na vrh

Trebamo vašu pomoć





Mnogi od vas su se u komentarima pitali što će konkretno donijeti i promijeniti ovaj blog. Moramo priznati da smo u ovaj projekt uletjele pune dobre volje, donekle dobro pripremljene i organizirane ali – u nedovoljnom sastavu da odradimo puno toga što bi što prije trebalo biti odrađeno. Sad se čini kao da je sve hitno, kao da bi sve trebalo odjednom, inače je valjda blog osuđen na propast.

Sad moramo krenuti i u "odavanje tajni". Naime, htjele smo najprije obraditi neke teme i objaviti tekstove a onda konkretno objaviti i prijedlog medijske kampanje ali i prijedlog jedne kampanje koja bi provodila ideje s ovog bloga. Pisale smo i o tome da želimo konkretne promjene. Ono što mi možemo je puno, ali samo ako se nama, "dijaspori", pridruže i ljudi koji bi u Hrvatskoj mogli pripomoći. Možda ne tekstovima, ako na temu nemaju što reći, ali svi vi koji ste nas podržali i koji ste zainteresirani za konkretnu pomoć, možete postići puno toga. Ali za to se moramo udružiti.


Ono što nam trenutno treba, a kako bismo krenuli u akciju je slijedeće: informacija o tome koje udruge u Hrvatskoj čine konkretno nešto za ne-nasilan odgoj djece i mladeži ali i za poboljšanje medjuljudskih odnosa. Što se konkretno (tu mislimo i na vladu) tiska od materijala, gdje se te materijale može uzeti, gdje se dijele itd. Da li su to letci, brošure, možda oglasi po novinama i slično? Postoje li video-clips koji pozivaju na ne-nasilje i toleranciju?



Dakle, svi vi možete pomoci dojavljivanjem svega ovoga. Moramo znati što postoji, a što nedostaje. Tako ćemo se moći bolje organizirati i doista učiniti nešto konkretnije. Želja nam je i pokrenuti i prikupljanje love (a možda i osnivanje jedne građanske udruge) za tiskanje brošura ili flyera. Trenutno možemo računati na pomoć pisaca, režisera, dizajnera, izdavačke kuće i tiskare...ali ono što nam je goruće su terenski volonteri koji bi obavljali konkretan rad. I ono što nas najviše "svrbi" je jedan dobar psiholog/ica s iskustvom. Netko tko ima djecu, tko ih voli i tko voli svoj posao. Netko tko bi nama ovdje uskočio u pomoć kod nekih tema, nekih odgovora na pitanja i netko tko .....nećemo odati sve na početku. Želje su jedno, a stvarnost drugo. Kucat ćemo na sva vrata, dok se ne otvore. Ali ne možemo sve same! Tekstovi su jedno a konkretan volonterski ili slabo plaćeni terenski rad – drugo!



Zato molimo za konkretniju pomoć.

I ne zaboravite:

Yes, we can!
Da, i mi možemo - postići sve

Zajedno smo jači!




09.11.2008. u 20:26 sati | 6 Komentara | Print | Link | Na vrh

Što je nasilje

Nije jednostavno dati točnu definiciju jer je ona ovisi o kontekstu, da li se gleda sa pravnog, sociološkog ili privatnog stajališta. Neko moje poimanje bi bilo da je to agresija kojom nam se čini nešto mimo naše volje. Znači, svaka manifestacija snage i moći usmjerena na osobe ili stvari na negativan način. Vrste su nažalost, mnogobrojne od fizičkog do psihičkog nasilja, koje nije ništa manje strašno samo je teže dokazivo. Pojam koji se relativno često susreće je i pojam strukturalnog nasilja. Norveški istraživač mira i konflikata Johan Galtung ga je uveo još davne 1971. On je proširio dotad važeću definiciju koja se ograničavala na destruktivno djelo nekog počinitelja i dodao da je nasilje i bilo kakvo ograničavanje ljudskih prava i potreba koje smo mogli izbjeći, i formulirano u jedan opći izraz - ograničavanje života u kojem realan stupanj ostvarivanja želja i potreba nečijim djelovanjem biva smanjen. Dakle, u tom smislu je i loša politika neke zemlje itekakvo nasilje nad njenim građanima.

Dakle - sve što neku osobu sprečava da u potputnosti razvije svoje sposobnosti i zadovolji svoje želje (koje je osoba mislila ostvariti bez da naudi drugome), sjetimo se i Rousseaua prafrazirajući moja je sloboda ograničena slobodom drugoga. Nasilje je i bilo koja vrsta diskriminacije, neravnomjerno raspoređena dobra (privatizacija, izrabljivanje zemalja u razvoju), nasilje je i zabrana ostvarivanja nekih želja i načina života samo zato je osoba "pogrešnog" spola ili pogrešnog seksualnog opredjeljenja.

Tu dolazimo i do onoga što je pokrenulo ovaj blog, nasilje ne moramo nužno pripisati konkretnim pojedincima, nasilje proizlazi iz struktura moći i pojedinih etabliranih društvenih formi. Nasilje mogu nažalost, na potpuno legalan način čak i podržavati oni koji se naoko protiv istog bore, nasilje može biti ukorijenjeno u vrijednostima, normama i institucijama ili u raspodjeli moći pojedine države i društva.

Strukturalno nasilje
je često, na prvi pogled teško kao takvo identificirati, jer ograničeni načini zivota (ograničen pristup obrazovanju, dohotku, ljudskim pravima itd.) su već na snazi i iz te perspektive žrtve nasilja teško je ponekad shvatiti da je usprkos rasprostranjenosti fenomena i dalje nepravedno to što se događa, da je loše i da treba reći stop.Potlačenog najčešće lako uvjere da je baš to zaslužio. Da nije zaslužio bolju politiku, vlast i bolji i sigurniji život...

Politika i pravo pojam nasilja promatraju donekle diferencirano i u tom smislu ću taj dio ostaviti po strani, da tekst ne bi bio previše suh i da ja ne bih previše o poslu u svoje slobodno vrijeme.
Medicina, sociologija i filozofija imaju opet svoja neka poimanja, mogu to sve ispisati iz stručnih knjiga, ali mnogo je bitnije što možemo učiniti da se sve ne bi svelo na puko teoretiziranje.

Znate li se svađati, a bez da vrijeđate bacivši mužu u lice kretenu, a on vama kravo ili idiotkinjo. Začudili bi se za koliko obitelji je to normalna komunikacija. Svađanje je o.k. vrijeđanje nije.. Znate li svoju ljutnju izraziti neagresivno?

Kakve igračke kupujte?
Jel vam o.k. da dijete gleda crtić u kojem se upucavaju i ubijaju, ali vam je neugodno ako gleda na tv-u scenu da se dvoje odraslih ljubi i miluje? Što je strašnije u vašim očima? Jel seksualnost još uvijek veća sramota od nasilja? Nasilje je cool, seksualnost je nešto prosto.

Kako reagirate kad sami vidite nasilje? Pogledate u pod i prođete jer vas se to ne tiče? Bi li voljeli i da se druge ne tiče dok možda tako na mrtvo ime prebijaju vaše dijete? A drugi bi trebali onda reagirati? Sve su to pitanja s kojima ćemo se baviti.




Nasilje ima mnoga lica.

Rat, mučenje, masakar - svima je jedno zajedničko - bol i patnja slabijeg Nasilje je i pljačka, vandalizam, pijani muž koji dolazi kasno kući i dere se i tuče ženu jer mu servira ohlađenu večeru. Ali i klinac od 2 godine koji recimo terorizira i roditelje i stariju seku svojim vrištanjem, ultimatumima i tantrumima. Nasilje je i seksualno zlostavljanje djece i odraslih. O ovome svemu mi neće biti moguće pisati, ali možda posluži nekome kao ideja mogućih tema. Najviše ću pisati o onome s čime sam se susrela u radu i životu. Nasilja ima među pojedinim grupama, tipa skinovcima i obojenima. Nasilje ima posljedice.

Nasilje i agresija mogu biti verbalni i neverbalni, aktivni i pasivni.
Recimo kad vas netko kažnjava i daje vam tihu misu danima jer ste rekli nešto pogrešno, a ne želi vam reći gdje ste to pogriješili – to je težak oblik pasivne agresije.Izigravanje žrtve, a zapravo ste žrtva vi. Ja se u svojim tekstovima neću najviše baviti odraslim kriminalcima. Zato jer sam mišljenja da je to samo manifestacija problema, korijeni su mnogo, mnogo ranije. I ti kriminalci su nekad bili djeca. I odgajana. Samo kako? I tko ih je odgajao? Nasilje ima posljedice. One fizičke, svima vidljive pa u očima nekih i time legitimniji razlog za patnju i depresiju ili aksioznost. I one nevidljive, ožiljke na duši, neki od njih su i posttraumatski stresni poremećaj ili PTSP.
I tome ima lijeka, dobra terapija pomaže preraditi, ne i zaboraviti. Što i nije smisao svega. Jer to je životno iskustvo kojeg ni počinitelj ni žrtva ne bi trebali zaboraviti, nego naučiti iz toga – nikad više neću biti ni na jednoj od ove dvije strane.

Statistika kaže da se najviše nasilja događa sakriveno od očiju javnosti, upravo unutar četiri zida vlastitog doma. Zlostavljana djeca imaju mnogo dugoročnih posljedica, a takvi događaji utrostručuju šanse da jednom odrasla osoba oboli od fizičke ili psihičke bolesti, od psihičkih najčešće od paničnih napadaja i anksioznosti.

Suprotstaviti se nasilju je obaveza sviju nas.


Reći NE nasilju sa svime što stoji u našoj moći Još Hannah Arendt (volim njene tekstove i često se njima služim pa nećete ni vi ostati posteđeni) je u svom Macht und Gewalt (Moć i nasilje) napisala da sposobnost ljudskog djelovanja leži, ne samo u djelovanju nego i u suradnji sa drugima. Ona kaže da kaže da oni koji se slože imaju puno moći, jer su ujedinili svoje male individualne moći u nešto zajedničko – da mogu puno. Dakle, koliko možemo mi?

Baš na to pitanje ćemo davati odgovore kroz ovaj blog. thumbup

Pokušat ću kroz tekstove približiti projekte za nenasilje iz moje okoline Naime, upravo na pojačani pritisak javnosti su takve akcije i u Njemačkoj nastale i ojačale i vremenom (usprkos skepsi baš onih koji ništa ne rade, nego samo iritatno dižu obrvu i čekaju da nečiji trud propadne) promijenile mnogo. Na bolje. Prvo su krenule razne građanske akcije, najčešće upravo zabrinutih roditelja koji nisu željeli da im djeca odrastaju u takvom okruženju. Senzibilizirajući javnost za temu (ne sklanjati pogled, od toga nikome nije bilo bolje!), privukli su pažnju onih koji donose odluke, privukli su pažnju svakog, i vaše susjede i mene i moje kolegice s posla da NE gledaju u stranu kad vide nasilje u svojoj blizini. Da mene muž više ne gleda prijekorno kad se umiješam u šikaniranje najslabijeg u podzemnoj. Jer uvijek se izabere najslabiji, neće se mjeriti snage na sebi ravnom, ne? To ne bi bilo napeto...

Osobna iskustva

Onda tako nekom najmanjem, najslabijem i sa najvećom torbom uzmu kapu pa se nabacuju njome ili naočale ili nesto slično. I svi u podzemnoj gledaju kroz prozor i ne rade nista????headbang Mene takve stvari jako ogorčavaju, nisu mi shvatljive. Odbijam takve stvari shvatiti. Da je moje dijete to najmanje, jako bih bila sretna da netko pomogne. Vi ne bi?
Uglavnom, progurala sam se do lokalnog hahara i zatražila da mi vrati tu otuđenu kapu pa sam i od njega hrabrog pola metra veća, a jos sam i ljuta. I rekla neka pokuša meni uzeti nešto pa se time zezati, ako misli da je cool lik. U početku bi moj distancirani, decentni, sve po zakonu mužić obično bio šokiran i mislio kako samo prizivam nevolje. Hvala Bogu, danas je on jedan od onih koji pomažu.

Ili kad su u ulici prije možda godinu dana, klinci zlostavljali nekog psa lutalicu. Znala sam gdje žive, dva ulaza dalje od mene. Pozvonila sam im roditeljima, jer mislim da je njihova uloga da odgajaju djecu. Svoju djecu. I uvijek ću se obratiti roditelju ako do njega mogu doći. No, ti roditelji su ispali još zaostaliji od djece koju su proizveli i uopće nisu kužili čemu big deal jer bože moj, pa to jenapušteni pas, nek se djeca zabavljaju. Sadistički ispoljavaju zlobu koju su doma vidjeli i naučili.

U prvi tren vidno šokirana, nazvala sam azil za životinje i došli su po životinju i svi skupa smo obitelj prijavili policiji. Na što je moja strašljiva prijateljica rekla – ali oni znaju gdje žive, osvetit će ti se. Ma da? I to bi trebao biti razlog skrenuti pogled svaki put kad se sranje dogodi??? Na ovu Noć vještica su ti isti klinci došli k nama po slatkiše, vidjeli macu Lucky i zlobno prokomentirali – i dalje skupljaš oštećene životinje po cesti? Ruka u kojoj sam držala čokoladice se naglo zaustavila. Rekli su; ako ti maca pobjegne, ne moraš ju više tražiti. Čula sam da su sredili već tri mace iz susjedstva i ostavili nekoliko šokiranih obitelji bez kućnog ljubimca. Slatkiše nisu dobili. Ali sam rekla da sad ako maca nestane, a ne mora biti ni da su je takli, sad njih držim odgovornim i da je to priličan zajeb, ali da moraju s time računati, kad već igraju hard.
Drugi dan sam prijavila prijetnju. To je bila kap koja je prelila čašu, sad im je socijalni ured nametnuo da cijela obitelj krene na neki tečaj konstruktivnog izražavanja bijesa. Riskirajte da vas zovu tužibabama, to je ipak manje za nositi na savijesti nego moguća žrtva jer niste pomogli.

Nenasilje se uči od malih nogu.
Monkey see monkey do*. Nenasilje se uci time da ne upotrebljavate nasilje kao vid odgojne metode. Jer ona to nije. To je samo znak vlastite nemoci. Jer ako udarite kako cete odgajati da to nije u redu, ali onaj tko je jaci ipak tu i tamo smije?

Sto uciniti? Za pocetak danas postanite malo budniji za temu. Otvorite oci. Ako imate dijete zapitajte se odgajate li agresivno ili miroljubivo dijete? Ako nemate djecu pogledajte oko sebe: kako komuniciram sa partnerom, radnim kolegom, susjedom?

Ispricati cu vam anonimizirano i skracenu pricicu malog tiranina. Radila sam za osobu koja se bavi istrazivanjem obiteljskog nasilja, medju djecom, u istospolnim vezama i slicno pa je ovaj mali primjer iz tog projekta: Obitelj K. nikad ne zna sto je ceka, sve zavisi od toga na koju nogu je ustalo najmladje dijete u obitelji, Markus. Markus tlaci svoju bracu, u vrticu je strah i trepet, tata radi po citave dane a mama je popustljiva i blaga. Cesto na stetu svoje ostale djece, dopusta Markusu sve. Naime kad je on imao godinu dana, mama je imala spontani i morala je dugo ostati u bolnici zbog komplikacija, tada je Markus preko noci zavrsio kod djede i bake. Mama od tada ima osjecaje krivnje jer je ostavila dijete na cjedilu. I pokusava mu popustanjem nadoknaditi sve, ubrzo upada i sama u depresiju zbog izgubljene bebe, kuca, mnostvo posla, troje zivahne djece, kapitulira. Zovu ju iz vrtica da u ulozi promatraca pogledaj jedan tipican Markusov dan tamo – sokirana, prenerazena i uplakana izlazi van. Naime dok su svi sjedili u krugu i slusali pricu, on je nicime izazvan ustao, dosao do jedne curice i poceo ju udarati nogama po glavi. Slijedi odlazak djecjem psihologu. Uz nekoliko zajednickih termina Markus sam prica kako zeli samo vise roditelje uz sebe, vise vremena sa njima. Agresivno dijete ne treba nuzno kaznu ali treba jako puno komunikacije i paznje. Ne brisanje granica (o itekako treba granica, granice su zdrave thumbup) ali strpljenja. Puno strpljenja. Kad se izderemo ili zamahnemo rukom – pokazujemo da je agresija o.k.

Nemojte se praviti da u vrticu, na igralistu ili na rockasu tucu niste vidjeli jer je tako lakse.

Nasilje je problem svih nas. Kad pri slucajnom izlasku na veliki odmor, slucajno jedan ucenik gurne drugoga i isprica se, a ovaj prvi noseci deficite od doma, to protumaci kao napad i agresiju i istuce ovog prvog, iako se ispricao? 15 godina kasnije ce to mozda biti lik koji ce na jednako brutalan nacin rijesavati svoje svoje unutarnje i vanjske konflikte.



Nasilje je uvijek znak frustracije osobe koja nasilje izvrsava. Cak i ako ce u buducim tekstovima cesto biti adresirana obitelj kao polaziste mnogih prevencija, ne mislim da je obitelj jedina odgovorna.

Obitelj je dio drustva i kao sto kvalitetno drustvo cine zdravi clanovi obitelji, jednako tako i nezdravo drustvo moze mnogo otezati rad i najboljim obiteljima. Ipak, zalazem se za jasnu ulogu i odgovornost svakog od nas, posao mi je rad sa mladim i malo mladjim ljudima i pravodobna prevencija moze mnogo.

To je bio jedan mali uvod od mene, sljedeci put tematski dalje.

JJA



07.11.2008. u 14:40 sati | 33 Komentara | Print | Link | Na vrh

Vratimo Hrvatskoj osmijeh

Vratimo Hrvatskoj osmijeh!

Pridružite nam se, možemo uspjeti samo ako svi prionemo na posao!

Kao što sam najavila, radi se o blogu koji će se baviti borbom protiv nasilja. Ne borbom protiv kriminala ili fizičkim sprečavanjem nasilja ili zločina, već jednom temeljitom preventivom.

Ono što želimo je: doprinijeti jednom boljem i tolerantnijem zajedničkom životu, dobrim idejama ukazati na probleme i naći im uzrok, ali i predložiti konkretna rješenja.

Mi želimo vratiti Hrvatskoj osmijeh na lice. Lice koje je trenutno tužno i čemerno od zabrinutosti zbog sadašnje situacije, koje je u strahu za vlastiti život i koje je namrgođeno jer ne vidi svjetlo na kraju tunela.

Pisat ćemo o tome kako uspostaviti više međuljudskog poštovanja, kako pokušati izliječiti agresiju po školama i u obitelji itd. Bit će tekstova o mladim delikventima, o utjecaju televizije na agresivnost, a u pripremi je i tekst o tzv. Giraffensprache tj. Jeziku žirafa, načinu nenasilnog komuniciranja.

Bit će izjava, a možda i priloga prominentnih osoba iz Hrvatske i inozemstva. I političari su na ovom blogu dobrodošli, ali ne za promoviranje sebe samih već za konkretne prijedloge ili najave onoga što će oni poduzeti protiv nasilja.
Ovom blogu nije cilj samo isprazno debatirati o raznim vidovima nasilja i onome što bi se trebalo činiti da se ono spriječi. Neće kukati zbog loše situacije ili nedostatka sredstava jer to nisu razlozi zbog kojeg dolazi do ovoliko nasilja. Dat ćemo konkretne prijedloge kako da se neke ideje provedu u praksu, sad i ovdje! Neće se na primjer, predlagati oštrije kažnjavanje delikvenata ili postavljanje kamera po školama. To neće riješiti izvorni problem. Ne, za iste novce se može u te iste škole poslati stručne ljude koji s djecom razgovaraju ili im daju konkretnu obuku za sprečavanje konflikata. Nedavno je objavljen odličan članak o posjeti njemačke policije: Ne treba pričati o huliganima, nego s njima. Naravno da će biti obrađeni i konkretni primjeri te možda i uspješni načini rješavanja u nekim drugim zemljama.

Bit će i prijedloga za provođenje sveobuhvatne medijske kampanje koja bi osvještavala stanovništvo o problemima mladih nasilnika, siromašnih, starih i nemoćnih te invalida. Blogeri će davati prijedloge, a na onima koji mogu je da ih provedu. Iako nije isključena i jedna konkretna blogerska akcija u budućnosti, ideje već postoje.

Sve se može, samo to treba dovoljno željeti.

Želimo udahnuti nadu i snagu, ali i vjeru u bolje, kako bismo se ojačani zajedno počeli suprotstavljati nasilju i trenutnoj depresiji društva. Možda nekome ovo zvuči utopistički, ali ja živim u društvu koje nije nasilno i mogu iz njega izvući puno pozitivnih primjera i možda ih prenijeti drugima, poput još nekih blogera koji će surađivati u projektu..

Što je ovom blogu cilj?


Da to sve netko "tamo negdje" pročita i da se krene u ofanzivu u svim vidovima društva, od vrtića do škola, od bolnica do raznih institucija. Da se mladima, ali i starijima pruži nada. Da se možda otvore mjesta po kvartovima gdje se mladež može okupljati bez da baulja ulicama, opija i nasmrt premlaćuje druge. Djeca se ne rađaju zla, ona to postaju.
Cilj je i da ljudi smognu snage nasmiješiti se jedni drugima čak i kad su loše volje ili loše plaćeni. Da smognu snage jedni za druge imati dobru riječ, a ne samo psovke. Da smognu snage sjetiti se poštovati druge jednako kao što to priželjkuju od tih drugih za sebe.

Mislim da se samo ovako može ozdraviti društvo. Uz jednu formulu načinjenu od ljubavi, poštovanja i tolerancije.

Još neke od tema koje priređujemo u ovom trenutku:
Medijska kampanja
Govor mržnje
Opis velike kampanje u Austriji, za sprečavanje nasilja u školama.
Osvješćivanje društva za stanje starijih, nemoćnih i invalida
U ovoj blog akciji sudjeluju blogeri, ali i oni koji to nisu međutim su stručni za pripremu tekstova. Sudjelovati možete i VI, samo se javite na mail sa strane.

I za kraj, citiram Johna F. Kennedy-a: “Ne pitajte što država može učiniti za vas, pitajte se što vi možete učiniti za državu!”

Ne možemo čekati da netko naše živote učini boljima. Sami se moramo potruditi za to!


Mare


p.s. Zahvaljujem uredništvu na podršci. Blog se naime već s prvim postom našao na almost cool listi.


05.11.2008. u 23:48 sati | 77 Komentara | Print | Link | Na vrh

Sljedeći mjesec >>

  studeni, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?


Protiv Nasilja

Napravi svoju značku

Web Counter
Web Counter
UREDNIŠTVO
Mare
Bugenvilija
- Posebni projekti:
Kućanica u Japanu
- Lektura:
Zlica od Opaka
- Prijevodi sa njemačkog:
Mag. Sanja Jović
- Prijevodi razni:
Kućanica u Japanu
Image Hosted by ImageShack.us
Buketić za Sanju, Zlicu i Kućanicu u Japanu

E-Mail
protiv.nasilja@gmail.com

BANERI AKCIJE
Podržite našu akciju, preuzmite banere te ih stavite na vlastiti blog
ili web stranicu.
Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us



LINKOVI i AUTORI OBJAVLJENIH TEKSTOVA

Julijana Adamović, blogerica Zona O'Zona, je ponosna autorica ilustrirane brošure za djecu u "kojoj je jednostavnim i njima razumljivim rječnikom objašnjeno što je to sud, svjedok, sudac i ostali sudionici (i gdje sjede), što je to kazneno djelo i, najvažnije, što je to svjedok i koliko je on važan". Danas sva djeca koja moraju na Općinski ili Županijski sud u Vukovaru imaju priliku dobiti i pročitati ovu brošuru. Ponosne smo što je Julijana odabrala upravo ovaj blog za predstavljanje brošure Luka na sudu.


Image Hosted by ImageShack.us


KORISNI LINKOVI:

Pravobranitelj za djecu:
Pravobranitelj za djecu
Što radi pravobranitelj za djecu:
Dužnosti pravobranitelja
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi RH - Lista svih centara socijalne skrbi
Centri socijalne skrbi u RH
Besplatna pravna pomoć, link na brošuru. Tko ju dobiva, tko ju pruža itd.
Besplatna pravna pomoć
Ministarstvo unutarnjih poslova
Nasilje u obitelji: zaštitne mjere i mjere opreza, sudionici nasilja, znakovi na žrtvi, znakovi i posljedice nasilja u obitelji kod djece, dužnost policije, savjeti žrtvi i ostalo na ovom linku: MUP o nasilju u obitelji
Kriminalitet na štetu djece i maloljetnika:
Kriminalitet na štetu djece i maloljetnika
Maloljetnička delikvencija (uključujući savjete roditeljima, nestanak maloljetnika iz roditeljskog doma i ostalo): Sve o maloljetničkoj delikvenciji
Udruga Tić - Zaštita djece od zlostavljanja i zanemarivanja.
Tić - zaštita djece od zlostavljanja i zanemarivanja
Humanitarna udruga "Mala Anja", roditelja koji nikad ne odustaju.
Humanitarna udruga Mala Anja
Blog Zaklade Ana Rukavina
ŽELIM ŽIVOT - blog Zaklade Ana Rukavina
Odlično mjesto za skupljanje ideja za borbu protiv nasilja:
Obiteljski centar Virovitica (ovoga bi trebalo biti više)

Civitas, znanstvenici i mediji protiv nasilja

Humanitarac Đus
Đus
Izvrsni tekstovi iz školstva, iz perspektive jednog profesora
Gospon Profesor


Blogeri i autori koji su dosada objavljivali tekstove na ovom blogu:


Brunhilda
Annabelle
primakka
Plava brazda
Irish Coffee
Lion Queen
Danica Cvorovic
vierziger
Dillusion
tičerica
Alkion
Zona O'Zona - Julijana Adamović
Katrin Karall-Semler, MA
Invisible kid
Kućanica u Japanu
Vaguely - maglovito
Tyche
Mala Anja
Mare
Gospon Profesor
Rudarka
Gustirna
Smijeh je trazila iliti marchelina
Đus
Kanuny
JJA

Želimo objaviti i listu onih koji su voljni sudjelovati u akcijama "na terenu" kada do njih dođe.

Za sada objavljujemo listu VAS koji podržavate ovu akciju iako možda još ne pridonosite tekstovima i ime vam se ne nalazi na gornjoj listi. Bilo je dosta podrške po komentarima ali voljele bismo kad biste nam se još jednom posebno javili i naglasili da želite da se na ovom mjestu nalazi link na vaš blog.

Koraljna
Fotoprica blog
Pjesak u gaćama
Kinky Kolumnistica
Vierziger
DolphinA
Dipl. kućanica
Dillusion
Alkion
Bookeraj
Anita
Mala Anja
Julijana7
Invisible kid
Mini Maxine
Brunhilda
Lion Queen
Čiovka
Champs-Eysees
Bijela Muzika