Opis Bloga

Blogerska akcija:
Vratimo Hrvatskoj osmijeh!

Objavljeni tekstovi

Dijete je osoba. Nema zloceste djece!

NASILJE
Nasilje kod djece

Kako se obraniti od nasrtljivaca?

Zlostavljanje i posljedice

Fenomen zlostavljanja djece
Fenomen zlostavljanja djece

O nasilju
Što je nasilje?

O pasivnoj agresiji
Tiha voda brege dere

PTSP
Bijes kao pogonsko gorivo

VRŠNJAČKO ZLOSTAVLJANJE - BULLYING
Deklaracija iz Kanderstega protiv bullyinga

1. Kada djeca zlostavljaju djecu - Bullying: sto je bullying i sto bullying nije?

2. Bullying 2 Moje je dijete zrtva, sto mogu uciniti

3. Bullying 3 Moje je dijete bully (zlostavljac) (plus mali dio o tzv. cyberbullying)

KAŽNJAVANJE
O tjelesnom kažnjavanju
Tjelesno kažnjavanje djeteta s teškoćama u razvoju

Alternativa kažnjavanju djeteta

Batina je iz Raja izopćena - o odgoju bez tjelesnog kažnjavanja

Kazna, pravo ili nasilje?
Kazna, pravo ili nasilje?

Kako kazniti nasilnike u obitelji
Kako kazniti nasilnike?

O nasilju nad ženama
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

Pasivna agresija

KAKO PORADITI NA NENASILJU:

Dijete je osoba

ODGOJ
GRANICE i POSTAVLJANJE PRAVILA - Osnova odgoja nenasilnog djeteta

1. Nedostatak granica potiče agresiju

2. Trebaju li djeca granice? Kako reći NE?

3. Zločin i kazna

4. Metode koje djeluju na dijete bez vikanja i udaranja

Roditeljstvo i obitelj

Dijete samo u kuci? Ne prije 10. godine

Kako djetetu objasniti smrt?

Kako voljeti svoju obitelj?

Bracni sukobi

Nezaposlenost i obitelj

Obitelj: prava vrednota?

Nauciti razgovarati

Aktivno roditeljstvo: "Igraj se samnom!"

Topla roditeljska priča: Što smo im prenijeli?

Kada početi s odgojem djeteta, kada započeti preventivu nasilja?
Kada početi?

Prekritični i prezahtjevni roditelji: Budi u svemu samo NAJ NAJ NAJ

Utjecaj medija:
Utjecaj medija na djecu

Hiperaktivna djeca (ADHD i drugi poremećaji pomanjkanja pažnje)
Hiperaktivna djeca

Aktivno nenasilje
Govor žirafa – upotrebljavati govor srca

Suosjećanje, jos jedna od osnova ne-nasilnog odgoja
Suosjećanje


ŠKOLE i ŠKOLSTVO
Uz svjetski dan ucitelja:
Profesore, ovo je izmedju Vas i djece.

Dijete prijetilo BOMBOM u skoli

Nadzorne kamere u skolama: uspjeh u sprecavanju nasilja?

Nagraditi svako dijete koje je cinilo dobro

Par razmišljanja o radnim navikama i povjerenju
Radne navike, povjerenje i drama?

Učiteljski osvrt i recenzija odličnog filma "Unutar zidina/Učionica"
Mikrokozmos u učionici
O jednoj osnovnoj školi u Austriji
Stampedo za znanjem

O Vijeću roditelja
O Vijeću roditelja - mogu li roditelji nešto promijeniti?


ZA VIŠE RAZUMIJEVANJA I TOLERANCIJE:
RAZNI TEKSTOVI O OSOBAMA S TJELESNIM OSTECENJIMA (INVALIDITETOM) ILI POSEBNIM POTREBAMA

Vase dijete ima dijabetes?

Ovo se moze dogoditi i tebi: slijepi, gluhi i oduzeti!

Nepokretan: Zakljucan u vlastitom tijelu

Down Sindrom - ono sto niste znali i niste se usudili pitati

Inkluzija osoba s invaliditetom

Edukacija i senzibilizacija drustva potrebni?

Heroji Domovinskog mira - post o osobama s tjelesnim oštećenjima i sličnom

RAZNO

Dan zena, potreba ili...?
O ovisnosti
Prevencija samoubojstva

Besplatan prirucnik o sigurnosti djece na internetu

Farmakoterapija za maloljetne delikvente: Osmijeh nije dovoljan

Alkoholizam i posljedice

O ljubavi:
O ljubavi, uz Valentinovo

Od urednica:
3. Hrabro i uporno protiv vjetrenjača

2. Pismo urednica: S osmijehom u Novu 2009, planovi i želje

1. Trebamo VAŠU POMOĆ

Dobitnica nagrade Kiklop, Julijana Adamović, piše o ženama odnosno osobama "koje previše vole"

Žene koje previše vole

Do posljednjeg daha: umrla Miriam Makeba, veliki borac za ljudska prava + jedan zanimljiv poziv blogera Kanuny-a

PISMA čitatelja/blogera
Pismo čitateljice: Otvoreno pismo Ministru Milinovicu: Kako dostojanstveno umrijeti - nehumanost na djelu

Pismo premlaćenog čitatelja br.1 Pismo (premlaćenog) čitatelja:Vaguely-maglovito

Pismo premlaćenog čitatelja br. 2 Invisible kid

Pismo br.3 Roditeljski ping-pong djecom

Priča jedne blogerice čiji je sin napadnut u školi
Škola - mjesto opasnog življenja

Predstavljamo obiteljski centar iz Virovitice:
Biti nenasilan znači biti aktivno nenasilan, a ne pasivan

Aktivno nenasilje

KAMPANJE I AKCIJE
Uz Dan potrosaca - I djeca su potrosaci

DAN CRVENE RUKE - 12.2.2009.

Kampanja "Trebam ljubav" protiv tjelesnog kažnjavanja djece

Prijedlog za osnivanje udruge "Smijeh za mir"
Smijeh je najbolji lijek

Blogerica Rudarka s bloga Seoska idila napisala je i objavila knjigu "Vaše dijete ima dijabetes?". U knjizi je, između ostalog, opisala svoja iskustva kao roditelja u borbi s ovom bolesti od koje boluje njena djevojčicaBesplatan prirucnik za sigurnost djece na internetu. Nije medicinske struke, ali vjeruje da će njena knjiga zainteresirati obitelji koje imaju djecu dijabetičare, ali i stručnu javnost da o dijabetesu pročitaju iz kuta roditelja: Vase dijete ima dijabetes?

Julijana Adamović, blogerica Zona O'Zona, je ponosna autorica ilustrirane brošure za djecu u "kojoj je jednostavnim i njima razumljivim rječnikom objašnjeno što je to sud, svjedok, sudac i ostali sudionici (i gdje sjede), što je to kazneno djelo i, najvažnije, što je to svjedok i koliko je on važan". Danas sva djeca koja moraju na Općinski ili Županijski sud u Vukovaru imaju priliku dobiti i pročitati ovu brošuru. Ponosne smo što je Julijana odabrala upravo ovaj blog za predstavljanje brošure Luka na sudu.
Julijanin post "Kada dijete mora na sud i brošura LUKA NA SUDU


Što je ovom blogu cilj?



Vratimo Hrvatskoj osmijeh!

Pridružite nam se, možemo uspjeti samo ako svi prionemo na posao!

Ono što želimo je: doprinijeti jednom boljem i tolerantnijem zajedničkom životu, dobrim idejama ukazati na probleme i naći im uzrok, ali i predložiti konkretna rješenja.

Mi želimo vratiti Hrvatskoj osmijeh na lice. Lice koje je trenutno tužno i čemerno od zabrinutosti zbog sadašnje situacije, koje je u strahu za vlastiti život i koje je namrgođeno jer ne vidi svjetlo na kraju tunela.

Pisat ćemo o tome kako uspostaviti više međuljudskog poštovanja, kako pokušati izliječiti agresiju po školama i u obitelji itd. Bit će tekstova o mladim delikventima, o utjecaju televizije na agresivnost, a u pripremi je i tekst o tzv. Giraffensprache tj. Jeziku žirafa, načinu nenasilnog komuniciranja.

Ovom blogu nije cilj samo isprazno debatirati o raznim vidovima nasilja i onome što bi se trebalo činiti da se ono spriječi. Neće kukati zbog loše situacije ili nedostatka sredstava jer to nisu razlozi zbog kojeg dolazi do ovoliko nasilja. Dat ćemo konkretne prijedloge kako da se neke ideje provedu u praksu, sad i ovdje! Neće se na primjer, predlagati oštrije kažnjavanje delikvenata ili postavljanje kamera po školama. To neće riješiti izvorni problem. Ne, za iste novce se može u te iste škole poslati stručne ljude koji s djecom razgovaraju ili im daju konkretnu obuku za sprečavanje konflikata. Nedavno je objavljen odličan članak o posjeti njemačke policije: Ne treba pričati o huliganima, nego s njima. Naravno da će biti obrađeni i konkretni primjeri te možda i uspješni načini rješavanja u nekim drugim zemljama.

Bit će i prijedloga za provođenje sveobuhvatne medijske kampanje koja bi osvještavala stanovništvo o problemima mladih nasilnika, siromašnih, starih i nemoćnih te invalida. Pripremamo i konkretne akcije na terenu.

Sve se može, samo to treba dovoljno željeti.

Želimo udahnuti nadu i snagu, ali i vjeru u bolje, kako bismo se ojačani zajedno počeli suprotstavljati nasilju i trenutnoj depresiji društva.

Što je ovom blogu cilj?

Da to sve netko "tamo negdje" pročita i da se krene u ofanzivu u svim vidovima društva, od vrtića do škola, od bolnica do raznih institucija. Da se mladima, ali i starijima pruži nada. Da se možda otvore mjesta po kvartovima gdje se mladež može okupljati bez da baulja ulicama, opija i nasmrt premlaćuje druge. Djeca se ne rađaju zla, ona to postaju.

Cilj je i da ljudi smognu snage nasmiješiti se jedni drugima čak i kad su loše volje ili loše plaćeni. Da smognu snage jedni za druge imati dobru riječ, a ne samo psovke. Da smognu snage sjetiti se poštovati druge jednako kao što to priželjkuju od tih drugih za sebe.

Samo ovako se može ozdraviti društvo. Uz jednu formulu načinjenu od ljubavi, poštovanja i tolerancije.

Sudjelovati možete i VI, samo se javite na mail sa strane.

“Ne pitajte što država može učiniti za vas, pitajte se što vi možete učiniti za državu!” John F. Kennedy

Ne možemo čekati da netko naše živote učini boljima. Sami se moramo potruditi za to!

žene koje previše vole

Dobitnica Kiklopa poklanja za Božić: O ženama koje previše vole

Imamo čast na ovom blogu ugostiti ovogodišnju dobitnicu nagrade Kiklop za književnost - Julijanu Adamović. Blogerica ZonaO'Zona je pripremila jednu, na prvi pogled žensku temu a koja je itekako primjenjiva na oba spola.

Riječ je o ženama (ali primjenjivo i na muškarce) "koje su u svojim vezama očajne i jadne, pate i uzdišu, a ovisno se drže svojih neadekvatnih partnera, iz rukava uvijek izvlačeći adute zašto ga nisu u stanju/mogućnosti ostaviti, iako im on i veza s njim nanosi veliku bol."

Kakve to veze ima s nasiljem i kako dalje, zaključit ćete iz teksta.

Mare



A sad Zona:

Ovo je moj predbožićni poklon za sve one žene koje vole šalabahtere o knjigama. Moje je skromno mišljenje da je knjigu ipak bilo bolje pročitati nego pustiti drugima da vam o njoj nadugačko i naširoko pripovijedaju, ali evo (kako sam još pod dojmom) pokušat ću reći par riječi.

Robin Norwood je psihijatrica (psihoterapeutkinja) koja je, baš i kao autorica ovog osvrta, shvatila da u svoje zanimanje nije zalutala, već je tamo iz sasvim određenih (i to vrlo odredivih) razloga. Dakle, i ona je mislila da može protiv sebe, svoga djetinjstva, da pukom teorijom može prevariti „nasljeđe“ i tako izbjeći zamke jednog od principa funkcioniranja naše psihe: repeticije traume. Naime, poznato je da odrasli koji su u ranoj dobi potekli iz nesređenih obiteljskih sredina, koji su ranjeni alkoholizmom ili narušenim odnosima unutar obitelji, često završavaju u pomagačkim strukama, kao što su na primjer socijalni radnici, psiholozi, psihijatri, medicinske sestre i pravnici (iako mi ovi potonji baš i ne liče na pomagače, ali hajde... bez predrasuda…) i na taj način, pomažući drugima, iznova i iznova pokušavaju riješiti vlastite traume (dobro, nekima to možda i uspije).

Po autorici knjige, ali i po logici stvari, u toj skupini se nalazi i velik broj „žena koje previše vole“. Pod tim pojmom ona podrazumijeva žene koje su u svojim vezama očajne i jadne, pate i uzdišu, a ovisno se drže svojih neadekvatnih partnera, iz rukava uvijek izvlačeći adute zašto ga nisu u stanju/mogućnosti ostaviti, iako im on i veza s njim nanosi veliku bol. A u ljubavi bi trebali uživati, zar ne?

Naime, autorica smatra da mi biramo ono što nam je poznato ili (rjeđe) ono što je skroz suprotno poznatom obrascu, kako bi napokon ispravili nepravdu, zaliječili ranu, "kaznili" zločin koji nam se događao, držali stvari pod nadzorom.

Sljedeće činjenice Robin Norwood navodi kao one koje su tipične za ženu koja previše voli: u pravilu potječu iz doma s problematičnim uvjetima u kojem njihove emotivne potrebe nisu zadovoljene; to su one žene koje su u djetinjstvu dobile malo prave pažnje i ljubavi, pa posredno pokušavaju tu nezadovoljenu potrebu ispuniti brinući se za nekoga, osobito za muškarce koji na neki način ostavljaju dojam da im je ta briga potrebna. Kako su potrebe ostale nezadovoljene jer nisu mogle „mijenjati“ roditelje, sada muškarci koji nude slično iskustvo bude te najdublje osjećaje i žene nesvjesno nastoje tog i takvog muškarca „promijeniti snagom svoje ljubavi“.

Silno se boje napuštanja ili, jednostavno, navikle na nedostatak ljubavi, u vezama su voljne čekati, nadati se, još jače se truditi ugoditi „svom muškarcu“. Često preuzimaju krivicu na sebe. Samopouzdanje im je nisko: sreća mi se ne daruje, nju moram zaslužiti (Tu se ne zavaravajte, one mogu biti profesionalno vrlo uspješne i imati o sebi mišljenje kao o vrlo sposobnoj, lijepoj, pametnoj ženi, ali sef-koncept nije jedna dimenzija. Mi možemo biti silno samouvjereni kada su takve stvari u pitanju, a ranjivi i slabašni kada su emocije, tjelesni, obiteljski ili seksualni self u pitanju).

Velik broj žena ima očajničku potrebu nadzirati svoje muškarce jer su u djetinjstvu okusile tako malo sigurnosti, a takva pomoć se prikriva opravdanjem „samo želim pomoći“.

Prerano odrasle, često posrednice u roditeljskim svađama ili „crne ovce“ u obitelji, odbačene. Ili možda sasvim tihe, po strani, zanemarene. Dobre djevojčice, koje su se uvijek trudile biti odlične u školi. Najbolje, naj, naj…
Koje nikada od tate nisu čule: Volim te. Lijepa si.. Koje su majka previše kritizirale ili ih posesivno držala uz sebe i pri tome kritizirala oca…

To su žene koje kasnije imaju problem sa alkoholom ili češće, s prehranom (osobito sklone slatkom) ili žene koje su u depresiji ili tu sklonost unaprijed liječe nestabilnošću burne i loše veze tada nemaju vremena ni uvjeta za pravu, nemaskiranu depresiju jer adrenalin frca na sve strane.

Takve žene ne privlače obični, dragi, predvidljivi muškarci jer u tim ljubavima ne sijevaju munje, ne padaju zvijezde, ne ruše se brda…

Ne zavaravajte se. Ako postavljate pitanje: Koliko me on voli (treba), umjesto Koliko je meni stalo?, možda ste baš vi žena koja previše voli.

Ne zavaravajte se. Odličan seks nije siguran znak da je to čovjek za vas. Možda miješate tjeskobu, strah i bol s ljubavlju i seksualnim uzbuđenjem? Možda za grč koji vam stišće želudac zbog loše veze mislite da je ljubav?

Možda vaš užitak potiče iz njegovog, ali to onda nije stvarni i vaš užitak…

Isuse, nisam ni na pola knjige. Recite mi da stanem. Recite mi da vas to uopće ne zanima. Da ste vi žena koja dovoljno voli ili muškarac koji je zadovoljan time koliko ga žena voli. zubo

Ja samo znam da sam neki dan, za obiteljskim ručkom u kući mojih roditelja, osjetila isti onakav stisak u želucu, istu onakvu mučninu i osjećaj užasne tjeskobe kao i kad sam jednom davno patila za voljenim, a mislila da volim, volim do neba. Je li to bilo zbog bezvezne svađe, koja se kao po špranci odvijala među mojim starcima ili sam se ja sjetila svoje "ljubavi"?

Je li to s "grčem u trbuhu, uzdasima i jecajima" prava ljubav - ona koja prevladava u mojim, ali i u većini ikada napisanih priča ili je Robin u pravu (da nas pogrešno uče)? Je li to što se događalo meni (nekima od vas) bila prava ljubav ili sam samo ja (vi) žena koja previše voli?

Još puno toga piše u knjizi „Žene koje previše vole“, autorice Robin Norwood, ali ja nisam sigurna zanima li vas to… uopće zaliven



Kažu da je kod žena prirodno izražena potreba za brigom i pomoći (to je onaj dio o genetici i nasljeđu koji su neki od vas spominjali u komentarima), a da ista još više dolazi do izražaja ako one (žene) potječu iz disfunkcionalnih obitelji (opterećenih alkoholom, svađama, emocionalnom hladnoćom). Mislite li to i vi?

R. Norwood je u to uvjerena. Ona ističe da upravo takve žene osobito privlače muškarci uza koje svojim nesvjesnim ticalima zaključe da im treba pomoć. Oni ne moraju nužno biti krhki i na neki način u stvarnoj potrebi. Često su to muškarci koji nisu sposobni za zdrave odnose s drugima, možda hladni i neosjećajni, ili tvrdoglavi i sebični; tmurni i melankolični. Možda divlji i neodgovorni, nesposobni se vezati za nekoga i biti vjerni.

Autorica je uvjerena da ćemo reagirati ovisno o našoj prošlosti, o iskustvu koje smo imali, ali uvijek ćemo reagirati, uvjereni da baš taj muškarac nužno treba našu pomoć, naše suosjećanje i našu mudrost da bi upotrijebio svoj život.

Razmišljam kako puno muškaraca ima skoro pa svjesna ticala za već spomenuta ženska nesvjesna, pa u priču o sebi vješto uvode loš brak i hladnu, bezosjećajnu ženu, često i bolesnu, za koju se oni brinu... Sve to začine tugaljivom pričom o tome kako je njima potrebno razumijevanje, nježnost, tjelesnost… Kako ste im potrebni baš vi! Tako posebna, tako pametna, lijepa i draga. naughty

Kolike od vas ne bi zasuzile nad sudbinom jednog takvog, recimo privlačnog, pametnog, a po vašem mišljenju osjećajnog i nesretnog muškarca?

Vratimo se autorici i priči o roditeljima. Tu ću je ipak citirati, da ne ispadne kako prekrajam njezine riječi vlastitim projekcijama:

Iz poglavlja «Hoćemo li zaplesati»:

… "Stari je klišej u svijetu psihoterapije da ljudi često stupe u brak s nekim tko je sličan njihovoj majci ili ocu s kojim su odrastajući imali problem. To nije posve točno. Ne radi se toliko o tomu daje naš izabranik isti kao mama i tata, nego da s tim partnerom možemo osjećati iste osjećaje i suočiti se s istim izazovima na koje smo nailazili odrastajući; možemo ponovno stvoriti dobro poznato ozračje iz djetinjstva i koristiti poteze koje smo davno uvježbali. To za većinu nas znači ljubav. Osjećamo se ugodno, pripadajuće, baš «kako treba» s osobom s kojom možemo ponavljati poznate postupke i poznate osjećaje… Godi nam taj osobit osjećaj pripadnosti muškarcu koji nam dopušta da plešemo poznatim koracima…"

… "Nema ničeg jačeg od tog osjećaja tajanstvene prisnosti spoja žene i muškarca čiji se obrasci ponašanja slažu kao dijelovi slagalice. Ako još uz to muškarac ponudi ženi priliku da doživi osjećaje bola i bespomoćnosti, nevoljenosti i neželjenosti iz djetinjstva i pokuša ih prevladati, za nju to postaje doslovno neodoljivo. Zapravo, što više boli iz djetinjstva nosi u sebi, to će snažniji biti poriv za oživljavanjem i svladavanjem te boli u odrasloj dobi…»


A sve krene od našeg uzdaha: »Ah! Kako divan muškarac! Samo nije imao sreće u životu!»

Krene, pa ide i teško se završava:

...« Bilo bi teško preuveličati emotivan naboj koji takva veza, jednom započeta, ima za ženu uvučenu u nju. Kad se pokuša odvojiti od odnosa s muškarcem kojeg pretjerano voli, osjeća da bolna energija snažno kola njezinim živcima i izbacuje njihove presječene završetke. Stari je osjećaj praznine obuzme i preplavi, vuče je dolje na mjesto na kojem još uvijek živi njezin strah od usamljenosti iz djetinjstva i sigurna je da će se utopiti u boli».

Autorica to uspoređuje s osjećajem ovisnosti o teškim drogama odnosno razvoj takve ovisničke veze s razvojem bolesti ovisnosti o alkoholu.

Ne vidim sebe kao ženu koja previše voli. Doduše, zaljubila sam se u muža koji je bio negativ moje obitelji. Na kraju se ispostavilo da ipak ima jednu sličnost s mojim ocem: ne može nekome reći da ga voli. No, ja sam napokon svjesna da njegova ljubav nije ništa manja zbog toga i da je problem koji ja zbog toga imam (ili sam imala) stvar mene i mojih trauma.

No, jednom sam bila «alkoholičarka» (i to vrlo sklona recidivu). U toj vezi sam doživjela sve najljepše i najružnije osjećaje. Oživotvorili su se svi moji strahovi (znani i neznani). Isplivalo je iz mene sve najbolje i najgore. Ono što mi se iz ove perspektive čini jest da sam na česta kritiziranja i doživljene ispade ljutnje od strane partnera (uglavnom nepredvidive i po mojoj procjeni za sitnice), reagirala verbalnom agresijom (kao što se to činilo i u mojoj obitelji), a onda bih se uplašila odbacivanja (jer bi on bio "smrtno" uvrijeđen i povlačio bi se, prekidao svaku komunikaciju), pa bih sve učinila da se konflikt svlada. Istovremeno sam se osjećala nesigurno, uplašeno i postajala sam sve više svjesna da ta veza nema smisla. No, svaki moj pokušaj prekida, vrlo brzo bi bio propraćen kajanjem. Priznajem, i sve težom depresijom. Takvo ponašanje/situaciju nisam imala ni u jednoj mojoj vezi. Što je razlog tomu? Je li to bila posebna (fatalna) ljubav ili je osoba s kojom sam plesala znala isti, davno naučeni ples? Ili je, naprosto, možda bio npr. relativno dobro socijalizirani borderline, a ja to, zbog vlastitih potreba za nježnošću i silnom ljubavlju kojom me je u početku obasipao kao nitko do tad ili narcisoidnosti (ne, ne... kako bi se meni dogodilo da naletim i ne prepoznam takvu osobu! nono), nisam htjela i/ili mogla sebi priznati? Pa čak mi dugo nije bilo jasno zašto, nakon svega (prekida) nismo mogli ostati u pristojnim i relativno prijateljskim odnosima jer dijelili smo brojne zajedničke interese.

Obrasci ponašanja u toj vezi možda jesu bili slični nekim ranim traumama iz mog djetinjstva, ali je, sada sam potpuno sigurna, problem "mog muškarca" prelazio i te okvire, a ja sam se potpuno izgubila i počela zajedno s njim tonuti u bolest. Najgore je bilo to što sam povremeno imala svijest i volju sve to okončati, a onda bih brzo zapadala u očaj, preuzimala krivnju na sebe i pokušavala skrpati što se pokrpati nije dalo.

Ne mogu reći da žalim što sam mu pružala ruku, ali mi je žao što sam na koncu shvatila da imam veliki problem s vlastitim egom i da se užasno ponašam u takvim situacijama (mimo moga znanja, mimo interesa čovjeka koji možda nema osjećaja za druge, ali debelo pati i boji se za sebe).

Vratimo se R. Norwood koja,uspoređujući alkoholizam i takvu vezu, navodi sljedeća ponašanja žena:

- preodgovorno i prebrižno ponašanje stečeno u obitelji (privlače je oni kojima je potrebna)
- pokušava «voljeti» svog muškarca uspješno kao što je pokušavala uspješno «voljeti» svoje neadekvatne roditelje
- pojačana emotivna ovisnost o muškarcu
- osjećaj krivnje
- počinje sumnjati u svoja opažanja
- pojačana usredotočenost na muškarčevo ponašanje
- opsesija prikrivanjem problema
- nasilno ponašanje prema muškarcu, želja za osvetom
- stalni neuspjesi u želji da nadzire muškarca
- moguća seljenja (kao da će se tako riješiti problemi)
- izbjegava obitelj i prijatelje
- nerazumna zamjeranja
- pojava živčanih smetnji
- moguć razvoj ovisnosti o alkoholu ili nečem drugom (o.a. možda o netu?naughty)
- pojava dugih razdoblja depresije
- smanjena moć razmišljanja, malodušnost
- neodređeni strahovi, paranoje
- potpuna opsjednutost muškarcem
- svi pokušaji nadzora su iscrpljeni


Bla bla bla… Meni je tu bio kraj. Pomalo teatralan, spektakularan, ali morao se napraviti. I sad mi pri sjećanju na tu vezu želudac zatitra, ali brzo pomislim da je to možda i zbog drugih razloga. njami

Moram spomenuti da u knjizi postoje i modeli liječenja, ali recimo da su po mom ukusu «preamerički» pa ih neću spominjati. Koga zanima nek' se lati posla (čitanja). Jedan od načina samopomoći je i da podijelite svoje iskustvo s drugima. Osobito sa onima koji(e) imaju slično iskustvo.

Možda bi bilo bolje da sam prikaz ove teme učinila na moj način (kroz priču), ali eto… Bila sam prizemna.

Ovdje ću završiti s knjigom i problemom žena sklonih pomiješati ljubav i svoje davne traume i strahove, a sve to u nadi da će netko možda osvijestiti problem koji ima i tako se izvući iz, po meni, nasilne veze (ne mora biti fizičkog nasilja, ali verbalnog i emocionalnog sigurno ima).


25.12.2008. u 13:53 sati | 41 Komentara | Print | Link | Na vrh

Umirati kucajuci na vrata iza kojih netko stoji a ne otvara

Danas, s dozvolom, objavljujemo tekst gošće-blogerice Ane Šešerin, koja piše blog Soba na portalu Večernjeg lista. Uzdrmao me tekst blogerice o nedavnom stravičnom ubojstvu u Zagrebu kao i potresna razmišljanja o ljudima koji umirućem nisu pomogli.

Mare



Ana:

Svjesna sam da odstupam od same teme koju sam postavila, na čijoj izgradnji kontinuirano radim, ali sam također danas prvi put shvatila gdje živim i ne osvrnuti se na ovaj događaj bilo bi protivno mojim načelima. Da, poput mnogih sam shvaćala sliku svega, pretpostavljala koliko se propada, koliko je zagađena čitava mašinerija društva u kojem živim.

Da, poput mnogih pronalazila sam vlastite zanimacije koje su mi omogućile distrakciju od takvih misli, analiza i razgovora. Da, na trenutak sam i zaboravila, smatrajući da moj životni put nije vezan uz takve polemike, da ne vrijedi zamarati se njima i nakon iscrpnih razgovora samo sam uzdahnula, odmahnula rukom i rekla ”ma…”. Ali danas, dok sam boravila u susjednoj deželi koja nam je predstavljena kao neprijatelj broj jedan (što sam i sama nekoliko trenutaka pomislila, nošena nekim stranim osjećajem patriotizma) do mene je došla uznemirujuća vijest o incidentu koji se dogodio u Zagrebu.

Čovjek, kojeg sam imala privilegiju upoznati, ubijen je. Da, bila sam šokirana, ali raspored je diktirao distanciju i misao o događaju ostavila sam po strani. Sve dok se nisam vratila u svoj stan, otvorila mail i prolistala vijesti. Možda bih trebala reći da mi je žao što sam to učinila, da mi je žao što imam i subjektivan pogled, ali ne, žao mi je zbog činjenice da sam se napokon zbilja probudila i shvatila da živim u zemlji koja ne zaslužuje biti dijelom ikakva civiliziranog svijeta.

Svojim (ne)djelom građani, u ovom slučaju Zagreba, ovim su postupkom pokazali koliko su neobrazovani, nekulturni, licemjerni, a povrh svega lišeni svakog suosjećanja i pristojnosti. I dok svi tekstovi tehnikom ispiranja mozgova i nekvalitetnoga istraživačkog novinarstva, iole inteligentnom čitatelju šalju sljedeću poruku: ”jadan mladić ubio perverznjaka”, ja vidim samo sljedeću sliku: sliku čovjeka koji 50 minuta (jeste li svjesni što je u tim trenucima agonije, panike, smrti 50 minuta!) zvoni po susjednim vratima, lupa, moli za pomoć, za život!

Možete li uopće zamisliti da ste svjesni da sve što ste godinama stvarali, vaš život nestaje, da umirete, a da znate da postoji pomoć, ali odbija doći do vas? Možete li barem na tren zamisliti, da ste u sličnoj situaciji vi sami ili netko vama drag? Jer, nemojmo se zavaravati, ovo se može dogoditi bilo kome!

Zašto se uporno pravimo glupi?! Zašto se educiranim ljudima, koji su sve postigli vlastitim radom, sposobnostima, koji su iznimno cijenjeni među kolegama i suradnicima, konstantno traže mane; i to ne bilo kakve; one tabu etikete? Što uopće te etikete znače? Kome su one uopće bitne? Kome su one danas uopće tabu?

Voljela bih reći da je prošlo vrijeme baba koje su samo čekale da nađu temu za ocrnjivanje, kojima je sve što ne pripada njihovu uskom vidokrugu sramota i zlo. Čini se da su se ta bića ukorijenila u većini; gotovo arhetipski. Zar nije strašno što potpuni stranci uzimaju sebi za pravo da o tako tragično, brutalno ubijenoj osobi otvaraju forumske debate i likuju nad monstruoznim činom jer se zgražaju nad seksualnom orijentacijom?

Zar nije tužno da smo toliko obijesni, a pritom silno nepismeni, da smo toliko puni mržnje prema nekome koga uopće ne poznajemo; da u blagdansko doba, u zemlji u kojoj se svi smatraju velikim kršćanima, ostajemo iza zatvorenih vrata, slušamo vapaje susjeda na samrti i ne pomažemo? Možda sam zbilja ja ta koja nije normalna.

Ali meni je boravak iza zatvorenih vrata ravan ubojstvu. I drugdje u civiliziranom svijetu je također. Samo ovdje se ljudi još uvijek boje HIV-a, samo ovdje odlučuju čovjeku donijeti smrtnu presudu na temelju pretpostavki i straha od vlastitog neznanja. A mediji im omogućavaju da ostanu sporedni akteri; čak i stvaraju izliku.

Činjenica je da nikada nećemo znati što se događa iza tuđih zatvorenih vrata, čak ni naših najbližih prijatelja. Ali baš zbog toga se nadam da ćemo naučiti poštovati tuđu intimu, onako kako poštujemo vlastitu. Da je nećemo osuđivati, jer i drugi bi to onda mogli činiti nama. Da nećemo skakati na svaku tragediju izbacujući iz sebe one najružnije riječi. Jer stara izreka, koliko se sjećam latinskog pa i sata kulture kaže: o mrtvima sve najbolje.

Kada smo prestali biti ljudska bića? Možda i zvučim patetično; ali kvaliteta tekstova koje sam danas pročitala, pristup medija, slika naše politike, profesionalnosti napokon me uspjela do zadnjih granica razočarati. Bilo je toliko lakše živjeti u ”la la landu”, ali probudite se! Svi ovi ljudi koje vam želim predstaviti zaslužuju to.


23.12.2008. u 08:00 sati | 3 Komentara | Print | Link | Na vrh

Kako do boljih rješenja

Bloger gospon profesor nam je, na našu molbu, poslao još jedan, očekivano odličan tekst. Velika hvala jer je gospon profesor, iako zatrpan poslom, ponovno našao vremena i za naš blog.

Iako pisan za školske novine i namijenjen učenicima jednako kao i profesorima, "načela koja se spominju primjenjiva su zapravo za najrazličitije situacije u kojima grupa homo sapiensa nešto zajedno pokušava napraviti. Načela su primjenjiva, i donose dobre rezultate, samo – i obično tu zašteka – treba ih primjenjivati."

Gotovo da nema čovjeka koji nije iskusio probleme oko dogovaranja za neku zajedničku aktivnost. Da li su to problemi s dogovorom oko maturalca ili pak oproštajnu /božićnu zabavu? "U razredu, zbornici, na poslu... vlada nezdrava atmosfera, podijeljeni ste na posvađane grupice koje se međusobno potajno ogovaraju ili otvoreno vrijeđaju?"

Pročitajte ovaj tekst, možda vam pomogne da slijedeći put brže i bezbolnije dođete do rješenja.

Mare





Kako do boljih rješenja


Tekst koji slijedi bio sam napisao za školske novine, ali sam, osim učenicima, želio priopćiti neke stvari i profesorima. Isto tako, načela koja se spominju primjenjiva su zapravo za najrazličitije situacije u kojima grupa homo sapiensa nešto zajedno pokušava napraviti. Načela su primjenjiva, i donose dobre rezultate, samo – i obično tu zašteka – treba ih primjenjivati. No, evo teksta.


Imate problema s dogovorom oko maturalnog putovanja? Ne možete se složiti kako i gdje organizirati oproštajnu zabavu? U razredu (zbornici, na poslu…) vlada nezdrava atmosfera, podijeljeni ste na posvađane grupice koje se međusobno potajno ogovaraju ili otvoreno vrijeđaju? Hm, to može biti uistinu neugodno, pogotovo ako morate zajedno provesti nekoliko godina. A ako vas dakle, takvo ozračje dočeka na radnom mjestu, onda možete računati i na čir.

Mi ljudi različiti smo. Dolazimo iz različitih obitelji. Neke su sretnije, neke manje sretne. Imamo različite darove, razvili smo različite sposobnosti. Svatko od nas istu stvar vidi na manje ili više različit način. Svatko od nas prikupio je tijekom života određenu količinu znanja. I te se količine razlikuju. Svatko od nas se tijekom života mijenja. Mogli bismo ovako nabrajati još dugo. Ali, shvatili ste što želim reći. Svaki je pojedinac jedinstveno, neponovljivo stvorenje.

Ponekad pitam učenike, bi li bilo dobro da su svi ljudi na svijetu konobari (ili dizajneri, kuhari, grafičari…). Naravno, svi kažu da ne bi. Nabrojim još nekoliko zanimanja. Ne, ne bi bilo dobro da svi ljudi budu profesori hrvatskog, ili policajci, ili pekari, ili… Ali, svakako je dobro da neki ljudi budu programeri, neki vlakovođe, neki pisci, a neki čistači ulica. Potom ih pozovem da zajedno nabrojimo kome sve možemo biti zahvalni što sjedimo u razredu: zidarima, električarima, vodoinstalaterima, staklarima, stolarima, bravarima, ličiocima, instalaterima centralnog grijanja, krojačima, piscima udžbenika, radnicima u tvornici papira, obućarima, vozačima autobusa, domarima, spremačicama… i svima koji rade na tome da škola kao ustanova uopće postoji i funkcionira.

Slijedi poanta. Potrebni smo jedni drugima. Potrebni smo zajednici u kojoj živimo. Važno je dobro učiti, tako da sutra ne pitate ’što društvo može dati meni’, nego ’što ja mogu dati društvu’. A da biste mogli sutra kvalitetnije raditi na boljitku zemlje u kojoj živimo, morate naučiti surađivati jedni s drugima – sada, u razredu. Svjesno sam istaknuo riječ ’naučiti’, zato jer suradnja nije nešto što se u nekoj grupi zbiva spontano.

Jedna od najvećih prepreka suradnji je upravo stanje kakvo sam opisao u uvodnom dijelu: razred (kolektiv…) podijeljen na male, suprotstavljene grupice među kojima nema komunikacije (osim ukoliko izmjenjivanje uvreda netko ne smatra komunikacijom), nema povjerenja, nema razumijevanja…, ali ima predrasuda i površnih procjena ’onih drugih’. Takvo stanje guši radost, kreativnost, potencijale svakog učenika (zaposlenika) i razreda (kolektiva) kao cjeline. Učenici (zaposlenici) se boje reći što misle, ili su preagresivni. Sve u svemu, svi su na gubitku. Ili, svi smo na gubitku, jer u takvim je razredima (kolektivima) svakome teško raditi. Na koncu, cijelo društvo je na gubitku jer pada razina znanja i produktivnosti. A dani prolaze. Godine prolaze. Život prolazi.

Ima li rješenja? Što mislite?

Razmišljao sam o tome. Prilično. Pa ću vam sada pokušati objasniti kako se može kvalitetno surađivati. Dakle, postoji problem. Prva reakcija je traženje krivca. On/Ona je kriv/kriva. Oni su krivi. Sva energija odlazi na međusobno optuživanje, na traženje krivca, a ne na traženje rješenja. Kad svi prestanete insistirati samo na svom viđenju stvari i kad razaberete da imate zajednički cilj – rješenje određenog problema – došli ste do prekretnice. Međusobni napadi odjednom prestaju. Shvaćate zajedničke interese, ujedinjujete se i skupa počinjete napadati problem.

Rješavanje problema nikad nije jednostavno, ali je nužno, jer oni obično ne nestaju, nego se gomilaju. Za njihovo rješenje potrebno je u razredu (kolektivu) stvoriti jednu novu klimu, klimu tolerancije.

(Sjetite se koliko smo različiti. To nije nešto negativno, to je zapravo prednost, jer svatko rješavanju problema može pridonijeti na svoj način.)
Tolerancija u sebi uključuje slušanje i razumijevanje druge osobe (što ne znači da se morate složiti s njezinim mišljenjem!). Ponekad to nije lako: oko problema se nagomilaju snažni osjećaji koji mogu biti destruktivni pa onda ruše odnose s drugim osobama. Zato se treba držati pravila: dok jedan govori, drugi slušaju.

Treba imati strpljenja da se dođe do rješenja prihvatljivog za sve. Sva sporna pitanja i svi problemi koji postoje trebaju se iznijeti na vidjelo; svi učenici (zaposlenici) moraju znati da će biti s pažnjom saslušani, svi imaju jednaka prava i odgovornost. Premda je ovo ideal, u mjeri u kojoj mu se približite, rješenja će biti kvalitetnija.

Ako je razred (kolektiv) podijeljen u suprotstavljene grupice, njegujete predrasude, sumnje, strahove i nesigurnost. Nasuprot tome, zajedničko traganje za rješenjem problema potiče suradnju i razumijevanje. Ne zaboravite, svačije je mišljenje vrijedno.

Za sve ovo treba vremena i strpljenja. To se, dosta mukotrpno, uči. Ali, što je alternativa? Čir i visoki tlak? Budite pametni.

I još nešto. Ogovaranje je poput kiseline koja nagriza zajedništvo. Ogovaranje vas otuđuje od drugih ljudi. Čini vas isprva arogantnim, a potom nespokojnim pred osobom koju ogovarate. Rješenje za to? Nemojte to raditi. Nemojte vrijeđati. Budite brzi na opraštanju. Počnite mijenjajući sebe. Rezultati neće izostati.


Autor: gospon profesor



Odlično a tako jednostavno, zar ne?
Imate li istih iskustava? Podijelite ih s nama.
Kako pristupate rješavanju ovakvih problema? Imate li hrabrosti suprotstaviti se agresivnoj i glasnoj grupi? Sve nas zanima, pišite!



21.12.2008. u 17:21 sati | 4 Komentara | Print | Link | Na vrh

Učiti od žirafa

Učiti od žirafa – govoriti govorom srca
(Katrin karall-Semler, MA)

Image Hosted by ImageShack.us


Što se to događa s našim društvom, kad se čovjek na ulicama grada, kao što je Zagreb, ne može osjećati sigurnim? Trebaju li strah, nesigurnost i agresija postati ishodištem ljudskog zajedništva? Kako ponuditi svojoj djeci siguran i harmoničan svijet, kad se ni sami, često u vrlo uskim okvirima druženja, nismo u stanju empatično (Empatija = sposobnost uživljavanja) i s puno mira ophoditi s okolinom? Zašto sve više ljudi gubi kontakt s osjećajnim dijelom sebe i u krajnjem slučaju postaju spremni na nasilje?

Ljudi se međusobno ranjavaju riječima i već u tom dijelu, najjednostavnijoj međuljudskoj komunikaciji, nastaju ožiljci, koji su ponekad neuklonjivi. U mnogim slučajevima je pozornost pri komunikaciji usmjerena upravo na ono sto teče krivo ili je suprotno očekivanom. To negativno vrednovanje pojedine osobe ili situacije vodi ka ljutnji, frustraciji i bespomoćnosti, što opet rezultira refleksnim reakcijama kao što je predbacivanje, pravdanje samog sebe ili protunapad. Time započinje spiralno kretanje, spirala se sve više vrti prema dolje i ista, bez obzira radi li se o vezi između dvoje ljudi, poslu ili politici, može završiti svađom ili ratom. Riječi mogu podići zidove, ali isto tako mogu otvoriti vrata.

Americki klinički psiholog i medijator Marshall Rosenberg bio je intenzivno zaokupljen ovom temom i na temelju vlastitih iskustava s nasiljem i rasnim nemirima u 70-im godinama prošlog stoljeća, razvio komunikaciju bez nasilja. Rosenberg je također naziva „jezikom srca“ ili „govorom žirafa“, jer je žirafa životinja sa najvećim srcem. „Govor žirafa“ je pritom samo jedna komunikacijska metoda, koju se može naučiti, ali je puno više stav, koji je pretpostavka za mirnu komunikaciju u koju se možemo uživjeti.

Pažnja „govora žirafe“ usmjerena je na ono što je sudionicima u razgovoru važno. Zadovoljavanje potreba na obje sugovorničke strane stoji u prvom planu. Jasno je da treba izbjegavati ocjenjivanje, okrivljavanje ili kritiku, koji bi mogli biti ošmisljeni kao napad. Cilj je svakako prepoznavanje i uvažavanje potreba sviju zainteresiranih strana. Suprotnost Govoru žirafa je jezik konflikata, takozvani Govor vukova. To je govor koji je agresivan, koji ranjava iako može istovremeno biti uljudan i diplomatičan. U svakom slučaju, osoba koja se služi govorom vukova pokušava sakriti svoje stvarne osjećaje i potrebe. On sudi i osuđuje, kažnjava ili nagrađuje, bez da pokušava doista razumjeti drugu osobu.

Rosenberg polazi od toga da su ljudi u svojoj prirodi sposobni za uživljavanje i empatija je jedna od osnovnih pretpostavki za uspješnu komunikaciju! Dakle, onaj tko nauči kako biti empatičan i kako komunicirati bez nasilja, svakako će u razvoju konflikta uočiti mnoge promjene – bolje razumijevanje na obje strane, jasnoću s obzirom na namjere i motive te izostanak negativnih obrambenih reakcija.

Samopotvrđivanje i uživljavanje su dva podupirača, koji čine osnovno obilježje. Što me pokreće, što bih želio i kako netko drugi izlazi na kraj s tim što on sam želi? Cilj je pronaći rješenje koje će zadovoljiti SVE potrebe. Pritom moramo držati u vidu da je sasvim u redu imati potrebe koje mogu biti zadovoljene djelovanjem ili reakcijama neke druge osobe.

Svi mi živimo u izmjeničnoj ovisnosti jedni o drugima i osnova je našeg zdravlja težiti za onim što naš život čini ljepšim i ugodnijim. Postavlja se samo pitanje kako potrebe pojedinca mogu biti zadovoljene u skladu s ljudima koji nas okružuju.

Komunikacija bez nasilja omogućuje da se započne kreativan dijalog, kako bi se pronašla neka zadovoljavajuća rješenja.

Četiri koraka su osnova ove metode:
Promatranje umjesto ocjenjivanja ili interpretacije
Osjećaje treba prepoznati (realizirati) i imenovati
Potrebe treba spoznati i uzimati ih ozbiljno
Na osnovu potreba, izraziti molbe, koje trebaju biti jasne i rješive (moguće ih je ispuniti)

Nastavit će se.


Napomena: ovo je prvi ne-blogerski tekst. Autorica teksta je Austrijanka koja je nekoliko godina živjela u Zagrebu. Govor žirafa je bila jedna od tema njenog magisterija.




19.12.2008. u 14:18 sati | 8 Komentara | Print | Link | Na vrh

Pismo jos jednog premlaćenog čitatelja/blogera

Čuo sam za ovaj blog još kada je bio u nastajanju, ali sam mislio da je to još jedan dosadan blog kojeg piše par tinejdžera i natrpan je glupostima, bez konkretnih primjera. Onda sam na naslovnici blog.hr-a pročitao da ste objavili priču pretučenog petnaestogodišnjaka. Klikom na link, došao sam do ovoga bloga, pročitao neke postove, uključujući i ovaj zadnji, te ostao bez daha. Svaka vam čast, imam jak osjećaj da će ovaj blog pomoći mnogim ljudima!

Krenuo sam napisati komentar na post, i u njemu kratko opisati svoje susrete sa nasilnicima. Napisao sam komentar, i taman kada sam trebao pritisnuti gumb "Pošalji", zaključio sam da bi ovu priču trebali čuti i ostali ljudi, jer komentare rijetko tko čita, a priča bi mogla djelovati na druge.

Prvo želim napomenuti da, po mom mišljenju, nasilnici druge ljude osuđuju po izgledu. Mislim da je moj izgled dosta utjecao na to da me ti besposličari počnu mlatiti bez razloga. U oba slučaja sam imao bijelu košulju, pa sam vjerojatno djelovao kao bogati, razmaženi dječačić koji za sve zove taticu u pomoć. Imao sam poprilično veliku kosu, ne toliko dugačku, koliko je stršala na sve strane. Već tri godine nosim marte i crnu odjeću, a svi znamo da su metalci hip-hoperima nepojmljivi (čast izuzecima), i jedva čekaju da ih istuku, ali to nije ipak toliko dolazilo do izražaja u ova dva navrata koja ću opisati.

Dolazim iz Đakova, srca Slavonije. Imam 16 godina i pohađam drugi razred gimnazije. Pohađao sam sedmi razred, i jedne sunčane nedjelje zaputio sam se u Zagreb na krizmu moje sestrične. Nama četvorici je tamo dosadilo, pa smo otišli na jedno školsko igralište i zaigrali košarku. Smijali smo se, doista zabavljali sve dok nisu došla dvojica dečki koji su mislim čak bili i mlađi od mene (možda jednu godinu). Bratić iz Zagreba nam je rekao da su to janjevci. Stvarno ne znam tko su inače janjevci, tako da ne želim nikoga vrijeđati, jer sam protiv svake diskriminacije, pogotovo nacionalizma.

Lopta nam je otišla kod njih, ali nije išla ni brzo ni ne znam kako, niti je nekoga udarila, samo se lijepo otkotrljala do njih. Oni su je uzeli, i dali nam znak da je neće vratiti. Lijepo smo ih zamolili, pa su nam je vratili, ali su onda gledali kako mi igramo i glasno komentirali svaki naš potez. Pitali smo ih, kao što bi pitali svakog čovjeka s kojim se zapričamo, koliko imaju godina. Jedan je rekao da ide osmi razred. Znajući da laže, jer je bio nizak i imao je djetinjastu facu (ali ipak je bio jak) rekao sam: "Ozbiljno, koliko imaš godina?" Odmah potom sam zažalio što sam to rekao, jer ga je to "izričito uvrijedilo" i počeo me je gurkati, te mi podmjestio nogu, pa sam pao. Odmah sam počeo govoriti da se nemam namjeru svađati, ali on se smijao, te otišao sa strane i uzeo mobitel. Bratić nam je dao znak da počnemo trkom bježati, te nam je putem objasnio da su to janjevci i da jednostavno tuku druge, ali su u "bandama", te da su sad vjerojatno zvali ostatak ekipe, koji bi nas sigurno prebili na mrtvo ime. Cijelo vrijeme sam imao bijelu košulju, koja je 100% utjecala na to da me počnu maltretirati, a i po dijalektu su znali da sam Slavonac, pa su mi valjda htjeli pokazati dobrodošlicu na svoj teritorij.

Drugi slučaj se dogodio u Belišću ove godine. Išao sam na natjecanje sa zborom. Kada smo imali slobodno vrijeme, ja i prijatelj smo se šetali sa jednim drugim prijateljem iz Valpova, a s obzirom da su Belišće i Valpovo blizu jedno drugom, on nas je vodio po gradu. Eh da, bilo je natjecanje sa zborom, pa smo ja i prvi prijatelj bili u bijelim košuljama. Ja sam još imao i crnu majcu preko košulje, te marte, što mi je davalo alternativni izgled, tj. razlog da me hip-hoperi tuku. Šetali smo se, lijepo zabavljali, kad odjednom dođe jedan lik, od oko 13-14 godina, na biciklu i pita imamo li kunu. Rekli smo da nemamo, a i da imamo rekli bi da nemamo, jer se zna da bi onda tražili još, i na kraju bi završilo isto kao što je završilo i ovako. Dotrčao je ostatak ekipe i počeli su nas udarati i prijetiti nam. Svi su imali manje od 15 godina, ali ih je bilo 15-ak, dok je nas bilo troje. Prijatelj iz Valpova je završio na podu, ali srećom se našla jedna žena koja ih je rastjerala.

Idući dan sam se čuo sa prijateljem iz Belišća, te mi je ispričao da je okupio svoju ekipu i istukli su tog lika koji nas je tražio kunu. Bio je sav krvav i plakao je. Prvo mi je bilo drago jer je dobio što je i tražio, ali sam nakon nekog vremena shvatio da to nije u redu, jer se nasilje stvara nasiljem, i neće prestati ako jedno drugome vraćamo, ipak netko treba stati. Zašto se spuštati na njegovu razinu?

Nakon nekoliko mjeseci, taj isti prijatelj mi je ispričao kako je jedne večeri naišao na neku dvojicu, uključujući i tog koji nas je tražio kunu, kako prijete curi od 12 godina da im da novac ili mobitel - više se ne sjećam. Otjerali su ih. Onda mi je ispričao kako taj lik nema roditelje, živi na smetlištu, ne ide u školu, i živi samo na taj način da iznuđuje novac od drugih. Ostatak ekipe ide u večernju školu, iako svi odreda imaju manje od 15 godina.

Ne vidim razlog zašto bi ljudi tukli jedni druge. Svaka svađa se može riješiti verbalnim putem, i to bez psovki i uvreda. Ako je nekome dosadno - pa dajte smislite nešto drugo, jer mlaćenje drugih je zanimljivo samo vama, a žrtvi nije ni malo. Ljudi, razmišljajte svojom glavom, ne činite ružne stvari zbog društva. Ako vas društvo izbaci jer ne želite tući druge, naći ćete druge prijatelje, ili će oni naći vas. Bog vam nije dao strah da se bojite, nego duh snage, ljubavi i razboritosti.

Veliki pozdrav svima, ostanite kakvi jeste, volite jedni druge, opraštajte i probleme rješavajte lijepšim putem.

Invisible kid




18.12.2008. u 20:00 sati | 20 Komentara | Print | Link | Na vrh

Igraj se samnom!


Podnaslov:
Kako stvoriti nenasilno dijete?

U prošlim smo postovima načeli nekoliko tema koje imaju veze s nasiljem ili agresijom a danas započinjemo temu aktivnog roditeljstva, kroz članak blogerice Kućanica u Japanu .

Aktivno roditeljstvo smatramo jednom od baza za spriječavanje nasilja odnosno osnovom za odgajanje nenasilne i stabilne djece. Roditelji su prvi i najvažniji odgojitelji vlastite djece. To nisu niti vrtić niti škola a niti Televizor ili Ulica.

Da li se smatrate aktivnim roditeljem ili je TV omiljena dadilja vašeg djeteta? Primjećujete li da vaše dijete nakon duljeg buljenja u neki od ekrana postaje agresivno i neposlušno? Znate li gdje i kako vaše dijete provodi svoje slobodno vrijeme? Poznajete li njegove prijatelje ili vas nije briga? Pokazujete li istinsko zanimanje za NJEGOV život, za školu ili probleme? Kada ste zadnji puta zajedno bili u kinu ili na klizanju, samo VI i vaše dijete? Ne sjećate se ili vas niti ne zanima? Nemate kontrole nad djetetom i nikakve prijetnje ili kazne ne pomažu u pokušajima odgoja? Pročitajte onda barem jedan od postova na temu aktivnog roditeljstva.

Odgoj djece je najuspješniji kada se zasniva na dobroj međusobnoj komunikaciji.

Pokušat ćemo kroz seriju postova o aktivnom roditeljstvu, a kasnije i o postavljanju granica, pokazati da je upravo ovakvo roditeljstvo način da se odgaja nenasilnu ali aktivnu i stabilnu djecu, bez batina naravno. Volite i poštujte svoje dijete! Pokažite svoju ljubav kroz akcije, hvalite ga i za sitnice. Potičite ga i govorite mu da SVE doista može postići, samo ako se dovoljno trudi. Rezultati bi vas mogli iznenaditi!

Mare





Kućanica u Japanu:

Igraj se sa mnom!



Kad su me urednice ovog bloga zamolile da napišem prilog o aktivnom roditeljstvu (active parenting), u prvi mah malo me zbunio taj pojam.

Je li riječ, pitala sam se, o nekoj novoj krilatici o kojoj bruji Europa, a koja je do mene na drugom kraju svijeta doprla sa zakašnjenjem?

Jesam li aktivni roditelj onda kada vodim glavnu riječ i jedina imam autoritet u odnosu prema svom djetetu, ili je naša komunikacija dvosmjerna?

Je li aktivno roditeljstvo nešto samo po sebi razumljivo i od prirode dano, ili je to umijeće koje se stječe 'u hodu', učeći i upoznavajući vlastito dijete?

Pokušala sam pristupiti tome obrnuto i zapitati se: može li se biti pasivni roditelj?

Znamo da se djeca ne odgajaju sama, i da su od trenutka svog rođenja ovisna o našoj brizi i njezi. Čim malo poodrastu, počinjemo ih podučavati i usmjeravati prema svijetu koji ih okružuje. U kasnijoj fazi slijedi školsko učenje i obrazovanje, i opet smo kao roditelji spremni da u svakom trenutku priskočimo u pomoć. Tu, onda, biti roditelj doslovno znači biti aktivno angažiran oko djeteta, i biti u tome nezamjenjiv.

Roditeljima koji se svojom djecom bave i s njima provode vrijeme, razgovor o aktivnom roditeljstvu možda će se učiniti neobičnim. Tako je kada pokušavamo razgovarati o stvarima koje bi se trebale činiti najprirodnijima na svijetu - ili smo ih barem prije držali takvima, pa za njihovo propitivanje nije bilo potrebe.

Danas, ipak, živimo u drugim vremenima. Onima poljuljanih vrijednosti, u kojima se dinamika društva mijenja i stalno postavlja nove izazove, naročito pred nas roditelje. Čini se kao da nikad nije bilo teže podizati djecu nego u ovo nemirno doba bez čvrstog moralnog oslonca. Vrijeme koje bi mnogi roditelji rado proveli s djecom, očevima i majkama danas hlapi kroz prste poput pijeska. Kako zadržati najsvjetlija zrnca?

Nije isto provodimo li svoje vrijeme uz dijete, radeći usput i druge stvari koje već moramo ili želimo obaviti, ili svjesno rezerviramo nekoliko slobodnih trenutaka jedino i isključivo za dijete. Često se čuje da je od svih darova koje djetetu možemo dati, najvrijedniji poklon - pažnja. A ona je često i jedino što dijete od nas treba.

Mi roditelji u svojoj prezauzetosti često poželimo obaviti više stvari istodobno, pa povedemo kćer ili sina u kupovinu, k liječniku, u posjet prijateljima. Koliko god se trudili, mi se za vrijeme tih aktivnosti nećemo moći u potpunosti posvetiti djetetu. Ono će možda na svoj način pokušati signalizirati da želi nastaviti igru s tatom ili mamom. Možda će biti neposlušno, plačljivo ili namjerno tražiti pažnju. Ako ga i kod kuće predugo vremena prepustimo samom sebi, iskazivat će ljutnju, frustraciju ili se povući u sebe. Što se više roditelj fizički i mentalno udaljava od djeteta, to je slabija ta važna poveznica topline i prisnosti između njih dvoje.

Za razliku od toga, roditelj koji svoju pažnju i svoje vrijeme (odgajatelji kažu: barem 30 minuta dnevno) usredotoči jedino i samo na dijete, bilo u igri, razgovoru ili zajedničkoj aktivnosti koju je dijete samo odabralo, a za vrijeme koje postoji interakcija između njih dvoje (ne pred televizorom...), djetetu daje cijelog sebe i pruža mu osjećaj sigurnosti i ljubavi. Kao mama ili tata, vi ste u tim trenucima nezamjenjivi, a vaše dijete raste naočigled. Ono osjeća da vas zanima što ono radi i kako to radi, da ga prihvaćate onakvim kakvo jest i da uživate u njegovu društvu samo zbog njega samog.

Moglo bi se, onda, zaključiti da aktivni roditelji, oni iskreno zainteresirani za osjećajni i doživljajni svijet svog djeteta, odgajaju isto takvu aktivnu, znatiželjnu, zainteresiranu i angažiranu djecu, i da se tim roditeljima uložen rad i trud s djetetom nagrađuje višestruko.

Spremna sam vjerovati kako ta tvrdnja stoji. Kao majka šestogodišnje djevojčice koja trenutno polazi vrtić, prolazim kroz sve lijepe i one manje ugodne razvojne faze tog dragog malog bića koje me naučilo svemu što znam kao roditelj. Užitak je odgajati dijete tako veselo, zaigrano i žedno znanja kao što je Mala. Za Malu je život igra, a igra život. U svaku svoju aktivnost unosi cijelu sebe i istinski uživa u njoj, kao što to samo djeca znaju.

Od najranije dobi naše kćeri suprug i ja mnogo s njom pričamo, igramo igrice i izmišljamo sitne zanimacije, nastojeći u djetetu pobuditi intelektualnu znatiželju bez forsiranja. Mala odlično reagira na takav input i prihvaća nas roditelje kao svoje najbolje učitelje o svijetu i životu. Za dosadu joj nikad nismo ni davali puno razloga, a male njezine nepodopštine tumačili smo kao izraz želje za dodatnom pažnjom, koju smo naravno uvijek pružali koliko je to bilo moguće.

Naša me djevojčica poučila da ni najljepše igračke ne vrijede puno ako se s njima ne poigra i mama. Tata je onaj koji s Malom najbolje slaže Lego kocke, igra igre pogađanja i uči je svirati klavir. Mama više voli šetnje, duge razgovore, listanje knjiga i čitanje priča. Naravno da ima i dana kad smo suprug i ja preumorni za igru skrivača, više nam se ne češljaju lutke, ili smo prehlađeni i nije nam do šetnje po vjetrovitom parku. Događa se da Mala tada, kao da nas želi podsjetiti na pravo koje joj po rođenju pripada, stane nasred sobe prepune igračaka i poviče: 'Danas se još nismo igrali!'

Da ne bude zabune: isto to dijete odlično se zna satima igrati samo, i čak protestira kada je u tome netko pokuša prekinuti. Od nas je naučila da i mi odrasli ponekad imamo iste potrebe. Naša kći dobro zna da tata i mama nisu na njezinom raspolaganju neograničeno, već da imaju i svoje obaveze i interese kojima se žele posvetiti. Princeza se za to vrijeme igra sama i u tišini.

Odgoj naše Male pokazao se zahtjevnim zadatkom koji je meni, a možda i mom suprugu, počesto zadavao glavobolje. Primjerice, Mala je toliko puna energije i tako je čvrste volje da to u igri ponekad iritira drugu djecu. Naši mali japanski prijatelji brzo se iscrpe i odustanu od natjecanja s Malom, dok ih ona razočarano poteže za rukav moleći: 'Igraj se sa mnom...

S našom živahnom djevojčicom provodim većinu vremena tijekom dana. Od početka se propitujem radim li ja to dobro, zašto ne mogu još bolje, i osjećaju li se ponekad i druge mame i drugi tate iscrpljeno i obeshrabreno kao i ja.

Ispada da takvo aktivno dijete kao što je Mala, hoćeš-nećeš, zahtijeva i aktivne roditelje. Dodam li tome našu specifičnu situaciju (privremenog) života u stranoj kulturi, u kojoj smo osim civilizacijskih i jezičnih izazova suočeni i s nepoznanicama drukčijeg odgojno-obrazovnog sistema, vjerujem da suprug i ja nismo ni mogli drugačije nego osmisliti odgojnu strategiju u kojoj ćemo od nove kulture prihvatiti najbolji dio, a u isto vrijeme pokušati ostati vjerni vlastitom kulturnom identitetu, načelima i vrijednostima i kao takve ih prenijeti na našu kćer. A ona već sad ima posve drukčije djetinjstvo od onoga svojih roditelja.

Kad je Mala prije tri godine krenula u privatni vrtić, koji funkcionira kao predškolska ustanova i u kojem se nastava izvodi posve na japanskom, te vlada za naše pojmove relativno rigidna disciplina, osjetila sam koliko je važno da dijete nakon pola dana provedenog u nepoznatoj sredini, tijekom popodneva kod kuće ima svoj mir. Iako mi novi život kućanice u početku nije uvijek bio po volji, smatram sretnom okolnošću što sam se u tom početnom periodu prilagođavanja japanskoj svakodnevici mogla u potpunosti posvetiti svom djetetu.

Dijete koje je pola dana slušalo nepoznati jezik, bilo okruženo novim ljudima i učilo nove stvari, trebalo je ta naša mirna popodneva za šetnje i igru u parku i slobodnu igru kod kuće bez pritiska sa strane. Iako je u Japanu normalna pojava da majke još sasvim malu djecu upisuju na razne tečajeve i radionice slobodnih aktivnosti, meni nikad nije bilo stalo do takvog načina 'korisnog' provođenja vremena. Mala i ja usredotočile smo se na običnu 'kućnu radinost' kakva nam je objema najbolje odgovarala. Vjerujem kako je to našoj djevojčici pomoglo da se otvori prema svijetu oko sebe. Nakon prvih šest mjeseci, Mala je od povučenog i nesigurnog djeteta koje je svakog dana u vrtić stizalo plačljivo i stišćući uza se svoga plišanog zeku, postepeno postajala sve sigurnija u sebe. Danas je to vrlo samosvjesna trojezična djevojčica koja, kao i većina njezinih malih prijatelja iz razreda, vlada čitavim nizom vještina primjerenih svojoj dobi, voli surađivati s drugima, a svoje tete odgajateljice obožava.

Osim kognitivnih i motoričkih znanja, uprava vrtića naše kćeri veliku pozornost poklanja razvoju vrijednosti i navika koje i u našoj obitelji držimo važnima, kao što su pristojno ponašanje i pozdravljanje, osobna higijena, odgovornost i radne navike. Pa iako mi u ove tri godine pojedine odgojno-obrazovne metode vrtića nisu uvijek bile razumljive, a ni simpatične, u krajnjoj liniji mogu s olakšanjem konstatirati kako je vrtić svo ovo vrijeme bio moj saveznik u odgoju kakav kod svoje kćeri želim postići, te da je i to bila iznimno sretna okolnost.

Čak i kad nemam toliko vremena za igru nakon vrtića, popodne još uvijek obavezno sjednem s Malom i dok ona jede svoju užinu, raspitujem se kakav je bio njezin dan. Nije važno što je njezin odgovor svaki dan vrlo sličan: zanimaju me stvari koje je proživjela, i želim od nje saznati kako ih je proživjela. Tu zapažam koliko se percepcija djeteta s vremenom mijenja i koliko ono brzo sazrijeva pričajući o svakodnevnim stvarima. Ujedno se trudim i malo smiriti dijete, vratiti ga u naš 'kućni mode' nakon dana u vrtiću ispunjenog uzbuđenjima i nestašlucima.

Nekoliko puta tjedno vodim Malu u park, koji nam je omiljeno odredište s obzirom da živimo u velikom gradu i u stanu bez vrta. Mala se vrlo veseli vožnji biciklom i trčkaranju na svježem zraku. Koje su promjene u prirodi od naše zadnje šetnje, ima li lijepog šarenog lišća, kako žive sitne životinje zimi, hoće li večeras izaći pun mjesec... beskrajne su teme o kojima se može razgovarati s Malom. Naravno da mi nije toliko važno što ćemo raditi u parku; više mi je stalo do boravka i kretanja izvan kuće. Park shvaćam kao svoje radno mjesto. Za park treba imati volje i energije - jer kakva nam je alternativa?

Tužna je činjenica da u japanskim gradovima živi mnogo djece koju majke rijetko ili nikad ne odvode u park ili šetnju, i koja nakon vrtića ili škole ostaju čamiti u svojoj sobi zureći u neki ekran. Upravo objavljeni rezultati istraživanja japanskog ministarstva obrazovanja pokazuju da oko 30% japanske vrtićke djece (dob 3-6 godina) ima oslabljen vid - vrlo vjerojatno uslijed predugog gledanja televizije i igranja video-igrica - dok oko 3% djece pati od astme, tipično za djecu koja premalo vremena provode na svježem zraku.

Izlazim li s Malom, za cilj naše šetnje najradije biram park ili javni vrt, a povremeno i zoološki vrt ili prirodoslovni muzej. Dok sam s djetetom, izbjegavam posjete kupovnim centrima i robnim kućama. U zemlji u kojoj je, kako je to netko jednom lijepo rekao, 'jedina organizirana religija konzumerizam', ekspedicije s Malom na takva mjesta dosad su prečesto završavale neželjenom kupnjom igračaka i nepotrebnih sitnica - čin koji kod djeteta stvara pogrešne zaključke. Trudim se objasniti Maloj da za poklone imamo Svetog Nikolu, Djeda Božićnjaka i njezin rođendan u listopadu. U našem omiljenom restoranu više se ne snebivaju kada plativši račun, uljudno odbijemo pripadajući bon za 'besplatnu' igračku za dijete. Hvala i dođite nam opet.

Držim kako su i obiteljski rituali i pravila vrlo važni kako bi dijete spoznalo granice svoga ponašanja i prihvatilo obaveze, ali i ostvarilo topliji odnos s roditeljem.

U našoj kući nema izričitih zabrana, ali zato ima ograničenja. Na primjer, kao i sva djeca, Mala obožava crtiće. Dopustim li joj gledanje crtića bez prethodnog dogovora koliko će to trajati, dobivam recept za obijest. Stoga ovih dana pokušavam naučiti Malu da treba prvo pitati smije li i kad uključiti televizor. Nepisano pravilo da nema gledanja TV-a prije 16 sati, kada počinje dječji program, već je na snazi. Kao i to da nema gledanja televizije nakon 20 sati, kada opasno pada razina kultiviranosti programa japanskih TV-postaja.

Dok gleda televiziju, maloj obavezno tutnem u ruke kakav slatkiš ili grickalicu. To je zdravo. Naročito ako je u malim količinama (blažena minijaturna japanska pakiranja...), i dovoljno udaljeno od trenutka kada će na stolu osvanuti svježe skuhana večera. Vuk sit, koza cijela i nema zanovijetanja za još malo čokolade.

Naša obitelj, kao i tolike druge u Japanu, preko tjedna nažalost rijetko sjeda za večeru kompletna - očevi su prezaposleni i vraćaju se najčešće kasno. Utoliko više mi je stalo da Mala i ja jedemo večeru zajedno, bez buke televizije, te da se i u tome zna red. Prije spavanja Mala katkad sama, a katkad uz moju pomoć pospremi sobu, prostre krevet (Japanese style) i opere zube. Prije spavanja obavezno joj pročitam neku kraću priču; vikendom je na tome angažiran tata.

Pogriješim li u slijedu obavljanja tih radnji, ili izvršim li malu varijaciju, Mala će protestirati i tražiti da to uradim onako kako smo to navikli.

Za četiri mjeseca Mala kreće u prvi razred osnovne škole. Svjesna sam kako se približava kraj jedne male epohe, i kako će se dosta toga u našoj obiteljskoj rutini promijeniti. Djeca rastu, male brige postaju velike, a velike se povećavaju. Mala će uskoro steći nove prijatelje, a ja ću vjerojatno upoznati neke nove mame. Poznato je koliko su japanske majke angažirane u odgoju i školovanju svoje djece, pa vjerujem kako će biti zanimljivo ponešto naučiti od njih. Možda udruženim snagama nastavimo raditi ono u čemu ja već uživam s djecom svojih prijateljica: igranju igrica i čitanju priča iz slikovnica, kada se čak i živahni osmogodišnjaci pretvaraju u oko i uho, odlažući na trenutak svoje Pokémon albume.

A možda i neće biti tako sjajno. Možda moja djevojčica u školi neće biti cool, jer još ne igra video-igrice i nema Tamagotchi; umjesto toga ona se još zabavlja origami papirom i ljepljivom trakom. Možda ću ja doista biti među onim rijetkim mamama koje drže kako Wii nije prikladan božićni dar za sedmogodišnjaka, i koja je čvrsto zasjela na poklopac PlayStationa kao da je Pandorina kutija.

Možda ćemo suprug i ja, kad je riječ o odgoju naše kćeri, morati iscrtati novu mapu svijeta i ponovno se prilagoditi okolnostima. Imam povjerenja u svoje snage i aktivno gazim naprijed. Sve bi trebalo biti moguće, sada kad me se još pita.

Kućanica u Japanu



Sad je red na vama, dragi čitatelji. Kakva su vaša iskustva u odgoju? Smatrate li se aktivnim roditeljem ili su pak TV ili Playstation omiljene dadilje za vaše dijete?

Smatrate li da bi se aktivno roditeljstvo trebalo AKTIVNO promovirati u cijeloj državi a kako bi se spriječilo sveprisutno i sve češće nasilje?

Što mislite o ovome i imate li prijedloge za način promocije? Nešto uz slogan: “Trgovački centar nije dječje igralište” ?


I za kraj, link na post-priču o dječaku koji je pokušao kupiti jedan sat očevog vremena.


16.12.2008. u 21:25 sati | 13 Komentara | Print | Link | Na vrh

Pismo (premlaćenog) čitatelja



Pozdrav! Od vašeg početka znam za vaš blog iako ga nisam pratio često, ali mi je poslijednji post o pasivnoj agresivnošću probudio misli te sam odlučio napisati tekst o tome kako su me, dvaput, nasilnici bezrazložno napali.

Sada imam 15 godina i idem prvi razred Ekonomsko-birotehničke škole u Slavonskom Brodu. Karakterom sam miran i druželjubiv. Ne volim se s nikim svađat, a još manje tući. Ipak, možda je to razlog zašto me neke osobe ne vole ili im je jednostavno fora udarati slabije od sebe.

Prvi puta to je bilo prije godinu dana, na ljetnim praznicima na prelasku iz sedmog u osmi razred. Bio sam s prijateljima, ili da se točno izrazim prijateljicama i jednim prijateljem, u dvorištu škole oko osam, devet sati navečer. Sjećam se da je bio mrak, oko nas ulična rasvjeta i tišina. Normalno razgovaramo međusobno, zabavljamo se i smijemo. Kad je frendu i meni dosadilo, krenuli smo svojim kućama. Kad smo nakon nekoliko metara izašli iz školskog dvorišta naišla su trojica dječaka, inače poznatih nasilnika. Bili su nešto dalje od nas i pričali su međusobno, a onda su nas ugledali. Krenuli smo natrag u školsko dvorište pokušavši ih izbjegnuti i maknuti se od njih. No, krenuli su za nama. Prošli su me neki trnci i u stomaku mi je bilo 'teško' jer sam se jako uplašio. Moj frend je bio ispred mene, ali mi se činilo da su imali pik na mene. I jesu. Nisam mogao potrčati jer je bilo ljeto i bio sam u šlapicama. Jedan me uhvatio za ruku i počeo vući govoreći kako ovaj drugi mora razgovarati samnom. Potom me taj drugi uhvatio također za ruku. Izmaknuo sam i počeo trčati, ali bio je brži. Ponovno me uhvatio i počeo šamarati. Nisam se mogao obraniti. Ili nisam znao u tom trenutku jer me bilo previše strah. Nekoliko puta mi je zadao šamar, a od zadnjeg mi je zujalo u glavi, te me nakon toga bacio na pod. Naravno, pobjegli su.

Nisam oklijevao, odmah sam nazvao mamu jer sam s njom nekako bliži nego s tatom a i nisam bio siguran bi li se tata javio. Nosim uvijek mobitel sa sobom. Nakon nekoliko trenutaka se javila i kroz suza sam joj sve ispričao. Pitala me kako se zove dečko koji me udario, ali ja sam znao samo ime. Mama se raspitala i saznala i prezime. Ipak, sve bi učinila za ljubav svog djeteta. Znam to jer se inače ne bi toliko potrudila saznati prezime i na kraju otići mu na vrata. Iste večeri smo potražili stan u kojem živi. Isprva ga nismo našli, ali smo otišli opet i našli smo ga. Otvorila je njegova mama, a zatim je moja pitala može li taj isti izaći pred vrata na što je njegova mama djelovala zbunjeno te je upitala što joj je sin napravio. Moja mama se nije htjela svađati nego je uljudno odgovorila kako je njezin sin udario mene. Izašao je i on i pitala ga je li to istina. Prvo se htio obraniti rekavši kako me nije udario. Tada je moja mama pitala želi li da mu dovedem prijatelje koji su bili samnom, nakon čega je ipak priznao da je to napravio. Moja mama mu je sad već oštrijim glasom rekla da mi se više ne približava jer će onda biti posljedica. Tako je i bilo. Nije se više usudio udariti me. Sve do nedavno.

Sjećam se da je to bio 5. ovog mjeseca jer sam tada dobio dugoočekivanog hrčka, ali to je manje važna činjenica. Šetao sam se s prijateljem i tada je on vidio jednog dečka koji je išao s nama u osnovnu školu. Morao ga je nešto pitati, a on je bio u društvu tih nasilnika, među kojima je bio i onaj iz prvog dijela. Dok je moj prijatelj razgovarao, jedan sedamnaestogodišnjak mi je počeo prijetiti. Krenuli smo otpratiti našeg kolegu iz osnovne. Ova grupica teenagera nas je počela pratit i opet sam osjetio trnce i bol u stomaku. Znao sam što slijedi pa sam se uputio do svog ulaza u zgradu, jer sam bio relativno blizu. Ugledao sam vrata ulaza i nekako sam osjećao da su zaključana. I bila su. Mislim si: 'koji ja peh imam'. Pozvonio sam svojima da mi otvore vrata, ali za to vrijeme me neki drugi lik počeo gurat i prjetit mi, a tog lika nikad nisam ni vidio. Na svu sreću brzo se začuo glas s druge strane interfona i otvorili su mi vrata. Krenuo je zamnom unutra ali sam zalupio vratima. Nije mogao otvoriti ponovno vrata, jer su se opet automatski zaključala. Rekao sam to svojim roditeljima nakon čega je moj tata nazvao policiju jer to nije bio prvi puta da me udaraju. Policija je uzela moje i njihove podatke, koliko sam znao o njima. Ali ne kužim njihov problem. Kako netko može bit takav da ide udariti nekog slabijeg od sebe bez razloga?


bloger VAGUELY


15.12.2008. u 11:46 sati | 18 Komentara | Print | Link | Na vrh

Biti nenasilan znači biti aktivno nenasilan, a ne pasivan - aktivno nenasilje različit je pojam od pasivnosti kojom ne činimo ništa.


Danas predstavljamo Obiteljski centar Virovitičko-podravske županije, čije nam je stranice preporučio bloger Zoran Ostric iz Zelene liste. Vjerujemo da bi ovakvih centara i programa trebalo biti vise.

Prenosimo i clanak o njihovom programu "Aktivni nenasilnici - program razvijanja kulture nenasilja" (link), objavljenom na http://virovitica.net

Mare




Aktivni nenasilnici - program razvijanja kulture nenasilja


VIROVITICA - «Aktivni nenasilnici - program razvijanja kulture nenasilja» naziv je projekta kojeg je, u povodu porasta nasilja među mladima, počeo provoditi Obiteljski centar Virovitičko-podravske županije. Program je namijenjen srednjoškolcima, polaznici su podijeljeni u grupe po 15 učenika, a provest će se kroz deset radionica koje se odrađuju dinamično, uz minimalno teoretsko predavanje, jer je glavni cilj razvoj vještina. Ciljevi projekta su razvijanje kulture nenasilje kod mladih, promjena stavova prema kulturi nenasilja, razvijanje vještina vezanih uz nenasilje - adekvatno zadovoljavanje potreba, razvijanje komunikacijskih, emocionalnih i socijalnih vještina, poticanje promjene svijesti o potrebi i nužnosti nasilja kod mladih i promjena kvalitete života mladih.

«Kultura nenasilja podrazumijeva u sebi aktivnu komponentu. Biti nenasilan znači biti aktivno nenasilan, a ne pasivan - aktivno nenasilje različit je pojam od pasivnosti kojom ne činimo ništa. Svakodnevno smo svjedoci da se nasilno ponašanje sve više pojavljuje, ali i sve više tolerira u svim domenama društva. Nasilje je postalo jedan od načina kako doći do cilja - bez obzira bilo to nasilje verbalno ili fizički», objašnjava voditeljica projekta, profesorica psihologije Sandra Matošina Borbaš i dodaje kako su asertivnovnost, medijacija, kompromis pojmovi koji se sve manje koriste u svakodnevnom životu mnogih ljudi, posebice mladih, koji odrastaju u društvu koje im govori da je nasilje i nasilno ponašanje jedan od efikasnijih načina ostvarivanja svojih ciljeva.

Anketa koja je provedena u virovitičkoj Strukovnoj školi na ukupno 223 ispitanika, pokazala je da je nasilje način ponašanja koji je prisutan u svakodnevnom životu tih mladih ljudi. Nasilje se najčešće javlja prilikom izlazaka, u razredu, slobodnim aktivnostima i u komunikaciji s drugima. «Tim odgovorima zapravo je obuhvaćen cijeli dan jednog prosječnog srednjoškolca - od školske okoline, koja dominira tijekom dana u kojoj svaki 5 ispitanik govori da postoji nasilje, te do slobodnih aktivnosti, gdje svaki 7 ispitanik svjedoči da postoji nasilje, čime je zapravo pokriven cijeli dan jednog prosječnog srednjoškolca», kaže psiholog Sandra Matošina Botbaš.

Najviše nasilja prema mišljenju anketiranih srednjoškolaca događa se

31 posto prilikom izlazaka
19 posto u razredu
13 posto prilikom slobodnih aktivnosti
13 posto u komunikaciji
9 posto u obitelji
8 posto u odnosu s prijateljima
3 posto u odnosu s dečkom ili djevojkom
4 posto ostalo


srijeda, 19.11.2008.


link na http://virovitica.net




Što je to zapravo obiteljski centar!?


Obiteljski centar Virovitičko-podravske županije osnovan je rješenjem Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti.

Osniva se za područje jedne županije, a može na njenom području ustrojiti jednu ili više podružnica. Obiteljski centar obavlja poslove savjetodavnog i preventivnog rada i druge stručne poslove koji se odnose na:

* brak i međusobne odnose roditelja i djece, uzdržavanja i druge
* okolnosti u obitelji koje traže stručnu potporu i pomoć
* odgoj djece, posvojenje i prevenciju svih oblika ovisnosti kod djece i mladeži
* probleme s invalidnošću
* uključivanje u svakodnevni život nakon duljeg boravka u odgojnoj ustanovi
* poticanje odgovornog roditeljstva i skrbi o članovima obitelji
* podizanje kvalitete života djece, mladeži i obitelji
* organiziranje učenja djeteta
* smještaj u predškolske ustanove
* poticanje i razvoj programa rada u zajednici, volonterskog rada i rada udruga građana koje su potpora roditeljima, obitelji, djeci, mladeži i drugim socijalno osjetljivim skupinama stanovništva
* razvoj i unapređenje izvan institucijskih oblika potpore obitelji, djeci, mladeži i drugim socijalno osjetljivim skupinama stanovništva
* poticanje i provedbu programskih aktivnosti namijenjenih edukaciji i promidžbi obiteljskih vrijednosti

Obiteljski centar obavlja i stručno-analitičke poslove iz svog djelokruga te informativne, savjetodavne, preventivno - terapijske, edukacijske, promidžbene i druge slične stručne poslove vezane uz pružanje potpore obitelji, djeci i mladeži U obavljanju djelatnosti

Obiteljski centar surađuje s vjerskim zajednicama, humanitarnim organizacijama, udrugama te drugim domaćim i stranim pravnim i fizičkim osobama koje pružaju potporu obitelji, djeci, mladeži, ostalim članovima obitelji i drugim osobama savjetovanjem, uslugama, skrbi i o tome sličnim oblicima rada, promiče obiteljske vrijednosti te pridonosi podizanju kvalitete obiteljskog života.

Neki razlozi zbog kojih nam se možete javiti:

* razvoj i odrastanje djece
* ostvarivanje skladnih obiteljskih odnosa
* ostvarivanje kvalitetnih partnerskih odnosa
* snalaženje u ulozi roditelja
* predbračno savjetovanje
* različite osobne poteškoće
* potreba za adekvatnim pravnim savjetom
* ne/uspješno svladavanje školskih sadržaja
* kako se nositi s ovisnosti u obitelji
* kako se nositi s (težom) bolesti u obitelji
* prilagodba na novog člana obitelji
* želite dio svog vremena odvojiti za druge
* ...



Recite nam vaše mišljenje o ovom centru i njegovim aktivnostima. Smatrate li predstavljene programe i ideje dobrima ili lošima? Imate li možda dodatnih ideja i razmišljanja? Da li biste se i VI voljeli ovako aktivirati, ili to vec negdje aktivno činite? Podijelite to s nama.



13.12.2008. u 16:48 sati | 4 Komentara | Print | Link | Na vrh

Tiha voda brege dere

U podnaslovu: Pasivnom agresijom do "vlastite sreće"


Imate li majku koja "žrtvuje svoj život i sebe za obitelj (a nitko ju nije tražio) i poslije svima predbacuje da ne znaju cijeniti njezinu žrtvu?" ili muža "koji nikad ne pohvali jelo, ali onih par puta godišnje kad treba kritizirati isto - tu je odmah spreman?" ili partnericu koja vam uskraćuje intimnosti, bez da vam navede razlog?

Ili vam vaš prijatelj ili poznanica skoro predbacuju "vaš lijep život jer vi ste samo rođeni pod sretnom zvijezdom (sva ta sreća vam je pala s neba i vi nemate nikakvih zasluga za nju, za dobar brak, dobar posao itd.), a njih sreća nikako neće pa morate trpiti njihovo zajedljivo ponašanje kao danak što vas sreća hoće...??"

Da? Onda ste možda upravo VI žrtva nečije pasivne agresije o kojoj je riječ u današnjem postu blogerice JJA.

Mare




Pasivna agresija



Jednako opasna kao aktivna, samo ju je teže dokazati pa je time lako moguće i opasnija.
Pod ovom vrstom agresije su se već raspadale obitelji, brakovi i firme. Ne potcjenjujte ju samo zato jer je nevidljiva. Usprkos tome je svepristuna i jako moćna.

To je majka koja žrtvuje svoj život i sebe za obitelj (a nitko ju nije tražio) i poslije svima predbacuje da ne znaju cijeniti njezinu žrtvu. Da, to su samovoljne osobe-žrtve koje to čine jer ne znaju na bolji način dobiti tuđe poštovanje i ljubav. To su osobe koje onda 18 godina kasnije predbacuju djeci što ne žele ostati živjeti s roditeljima i ne žele nazivati svaki dan.

To je muž koji nikad ne pohvali jelo, ali onih par puta godišnje kad treba kritizirati isto - tu je odmah spreman. To je i šef koji se duri čitavo jutro, a ne želi vam reći zašto pa malo osjećajniji počnu tražiti krivicu u sebi, umjesto da duritelja puste da se sam od-duri.

Pasivna agresija je i kad (uglavnom žena) kažnjava muškarca za nešto, uskraćujući intimnosti u krevetu. A sve zato jer ne želi progovoriti o pravom problemu, jer on treba biti vidovit, mora sam skužiti gdje je zeznuo. Ova metoda funkcionira ako i sami ne volite seks. Ako ga volite, nije li to sadomazohizam?

Pasivni nasilnici nisu naučili kako na konstruktivan način izbaciti i preraditi bijes i srdžbu. Ili strah. Strah od napuštanja, od podbacivanja, od omalovažavanja. Ovakve osobe pokazuju ambivalentne crte ličnosti i niste sigurni s kime imate posla, jer su na tren dobre, a na tren zle. Molim vas, nemojte svi odmah pomisliti na svekrve. wink

Pasivni nasilnici ne trpe ljude koji su opušteni, sretni i za koje misle da su rođeni pod sretnom zvijezdom. Iako mislim da sreću ima svatko tko se oko nje potrudi, ne samo fizički nego i sklopom u glavi. No da, pasivni agresivci će vas kriviti jer vam je dobro u životu. Jer besramno uživate u plodovima svoga rada, jer ste, po njihovim riječima oholi.

To su oni koji će vam skoro predbaciti vaš lijep život jer vi ste samo rođeni pod sretnom zvijezdom (sva ta sreća vam je pala s neba i vi nemate nikakvih zasluga za nju, za dobar brak, dobar posao itd.), a njih sreća nikako neće pa morate trpiti njihovo zajedljivo ponašanje kao danak što vas sreća hoće...

Najteže je upravo u tome što je takva agresija teško dokaziva, na površini pasivni agresori gotovo uvijek jesu u pravu. Tek kad se zagrebe malo ispod površine vidi se tko je tu stvarni nasilnik.

To su često osobe koje nemaju bliskih prijatelja, jer pogađate: svi su ih iskoristili i razočarali.

Ovakvih agresora ima u svim područjima života: poslovnim, ljubavnim, rodbinskim itd. Tako može i previše brižna mama koja ne zna pustiti svog već odraslog sina, biti pasivno agresivna. Npr. svaki put kad joj sin ne ispuni neku želju, ona odjednom dobije zdravstveni problem! I to joj je hvala što mu je dala cijeli svoj život.

Ako se sin dogovorio sa ženom i ne može baš sad mamu voziti po nove lončanice, ta ista mama će obično istu večer dobiti napad gušenja ili morati na hitnu, jer joj je tlak skočio do neba i pri tome će patničkim pogledom gledati sina... Prije nego me netko pita, ne, ne pišem sad o svojoj svekrvi.

Ovakve osobe imaju i dodirnih točaka sa narcisoidnošću, tako da vlastite usluge i pomoć drugima znaju precijeniti te onda se vrlo lako uvrijede kad im drugi ne zahvaljuju koliko misle da zaslužuju. To su osobe pred kojima morate stalno "hodati po jajima" jer kriva riječ vodi u višednevnu tihu misu. Što i jest prilična kazna. Psiholozi kažu da je bolje i kad se netko svađa, nego kad vas potpuno ignorira, kad vas "nema".

Takve osobe nemaju sposobnost empatije i pretjerano se boje da će ih drugi iskoristiti. Slabi su pa misle da se takvim stavovima moraju zaštititi.

Pasivni agresori su skloni vezama koje su, očito nekompatibilne, riskantne. Također omalovažavaju partnera, ali ipak ostaju u vezi – poput: moja žena je ružna, ne zna kuhati i glupa je, ali ostajem s njom jer se hranim takvom vezom te osjećajem superiornosti koji time dobivam.

Primjer - pitate partnera jel se vidite večeras. Satima nikakav odgovor, ne odgovara na mail i sms. Najviše, ako uopće dobijete odgovor je - vidjet ću, moram raditi. Ok, vi napravite drugačiji plan, jer ne želite izvisiti opet. On vas zove navečer i pita gdje ste dosad, zašto niste došli do njega. Vi ste iznenađeni i još krivi! A cijelo popodne vas je držao u neizvjesnosti i to namjerno. Iz hira.

Vi takvim osobama ne možete pomoći, a niste ni svoje živce našli na cesti. Pasivna agresija, ukoliko ste joj dovoljno dugo izloženi, vodi u fizičku i psihičku bolest. Što činiti?

Maknuti se. Fizički. Nemojte izigravati besplatnog terapeuta. Čuvajte sebe i svoje živce. Možete nekoliko puta razgovarati i pokušati pomoći, ali ukoliko osoba ne želi pomoć, vi se možete polomiti, nećete postići ništa.

Ukoliko primjetite oblike takve agresije kod nekoga iz svoje okoline, pokušajte ga osvijestiti kako bi mogao uvidjeti što mu se događa i da to nije normalan ni zdrav odnos.


JJA


Vjerujem da je svatko bio suočen, barem jednom u životu, s nečijom pasivnom agresijom. Napišite nam vaša iskustva ali i kako ste se protiv ovoga borili.


09.12.2008. u 13:38 sati | 30 Komentara | Print | Link | Na vrh

Bijes kao pogonsko gorivo

"Rat je unakazio naše društvo na više načina, ali kažu da je poraće gori brat rata. Sad svi u toj borbi koja ne poznaje pobjednike, neki od nas ni krivi ni dužni, kušamo gorke plodove jednog drugog poraza – čini se da se struktura obitelji i društva urušava i mijenja naočigled." pise blogerica Tyche u ovom lijepom tekstu. Blogerica je s malom kceri dozivjela i prezivjela rat u Osijeku i cini joj se da se zloglasni PTSP, tj. Post-traumatski stresni poremecaj, kojega cesto pripisuju samo bivsim braniteljima "podmuklo ucijepio u sve pore života".

Odlican post koji otvara neka pitanja ali i predlaze polagane promjene na bolje, korak po korak:

"Nasilje se rađa u domovima i na ulicama, ne možemo činiti čuda ali – bolje je upaliti maleno svjetlašće nego sjediti u mraku – odnekud se mora početi.

ODMAH DANAS – SJEDNITE I RAZGOVARAJTE SA SVOJOM DJECOM I SA SVOJIM SUPRUŽNICIMA – BUDITE VI ONI KOJI ĆE POKUŠATI PREKINUTI ZAČARANI KRUG NASILJA."


Mare




Tyche:

Pristupiti razmatranju problema nasilja u obitelji i društvu moguće je na više načina.

Postoje stručne službe i cijeli timovi stručnjaka koji se time bave i oficijelno pomažu žrtvama nasilja, postoje institucije sustava koje nasilje definiraju, etektiraju, suzbijaju i sankcioniraju. Postoje udruge i grupe volontera koje žrtvama nasilja pokušavaju pomoći, omogućiti im normalan život i donekle ih zbrinuti u okolnostima kad je potrebna materijalna pomoć.

Svi odreda, i stručnjaci i laici smo vjerovatno suglasni u tvrdnji da se još uvijek ne radi na tom problemu dovoljno, da se treba, može i mora pomoći više, da se ne smije dozvoliti nasilnicima da neometano i gotovo naočigled čine to što čine, da društvo ne smije dozvoliti da žrtve nasilja ostanu bespomoćne i pokraj svih nas pate i dalje.

Svi odreda – i oni koji imaju uvida u brojke i oni koji o tome ne znaju – svi smo vjerovatno suglasni da se ne ulaže dovoljno brige, vremena i novca kako bi se problem bar donekle ublažio, ako se već ne može iskorijeniti. Teoretski, svi se zalažemo za jedno civilizirano, uljuđeno društvo gdje pojedinci i obitelji neće patiti uslijed problema nasilja u obitelji, u školama, na poslu. Svi odreda pak znamo kakvo je stanje na terenu – vjerujem da nema onoga tko nije bio svjedokom, čuo ili čitao o nasilju u bilo kojem vidu, a koje se događa MEĐU NAMA – nekad čak s našim prešutnim ignoriranjem problema.

Moja sasvim nestručna, neprofesionalna i laička teorija koju sam razvila onako usput, promatrajući ljude oko sebe i imajući vlastitu kćer bila bi otprilike sažeto ovakva :

ŠTO DIJETE NAUČITE DO PETE GODINE O OSOBNOJ HIGIJENI I DO DESETE GODINE O MENTALNOJ HIGIJENI – to će činiti čovjeka cijeli život.

Iako, pokazuje se da je utjecaj okoline presudan, možete se vi postaviti na glavu sa svojim odgojem, dijete će se nastojati uklopiti u društvo oko sebe, instinktivno se nadajući i trebajući odobravanje i prihvaćanje “čopora” – i tako to sve dok ne pregrmite pubertet, privremena hormonalna i mentalna neuračunljivost prestane i vaše se dijete ne vrati u normalni mode razmišljanja. I vjerovali ili ne – počne se ponovno ponašati onako kako ste ga nekad davno pokušavali naučiti da je ispravno :-).

Zašto ovo spominjem? Zato što uopće nije nova činjenica da ono što usvojimo u obitelji i što je naučeno u najranijoj dobi uvelike utječe na formiranje osobe i svi naši svjesni i podsvjesni porivi i modeli ponašanja u životu se svode manje više na rano viđene naučene obrasce.

I da se vratimo na temu – nasilje. Svako malo se zgranemo kad pročitamo ili čujemo u vijestima kako je dijete pokazalo zaprepašćujuću okrutnost i mučilo životinju, maltretiralo nekoga u društvu, iskazivalo sve znakove mentalne neuračunljivosti u pravom smislu riječi koja se očituje u neprilagođenosti okolini i agresivnom ponašanju.

Svako malo čitamo o nasilju gdje su i izvršitelji i žrtve teenageri – svi se sjećamo nedavnih tragičnih slucajeva ubojstava mladih ljudi, da ne navodim poimence, preteško je i misliti o tome. Pitamo se – što jednu mladu osobu – kao u slučaju ubojstva mladog Ritza - može ponukati da iz DOKONOSTI do smrti prebije nekoga.

U konkretnom slučaju to čak nije bilo klasično ispoljavanje agresivnosti izazvano nekim poticajem gdje je reakcija iako neprihvatljiva - očekivana.

Pitamo se kako je moguće da se takve stvari događaju, krivimo roditelje, školu, uvjete života, nasilje koje se u ogromnim količinama od malena djeci servira na televiziji i djeca ga drže jednim sasvim normalnim vidom ponašanja – ukoliko je plasirano uz odgovarajuci background – čak i COOL.

Dijete/teenager je zapravo odgojeno na određenim modelima koji poručuju: COOL je biti ”glavni dasa u selu”, COOL je iscipelariti slabijeg, COOL je našamarati curu, COOL je zatući mačku ili psa samo zato što je tu, COOL je prijetiti nastavniku, COOL je biti gad doma prema roditeljima, COOL je u dvadeset i prvom stoljeću nositi U na kapi, mjeriti kukuruz ili crtati petokraku naopačke i sve što s tim ide.

Međutim - smijemo li ih suditi baš tako naprečac? Je li njihov bunt samo farsa ili je njihov bijes pogonsko gorivo koje ih nosi kroz život bolje nego li išta drugo što su imali prilike vidjeti u životu i naučiti?

Razmislimo malo što je ono što im nudimo i što su gledali cijeli život… Kad se okrenemo oko sebe i dobro pogledamo sve sastavne elemente društva u kojem živimo, slika baš i nije laskava.

Velika većina nas je doslovce u situaciji golog preživljavanja, živi se od plaće do plaće, grca u kreditima. Djeca odrastaju uglavnom usamljena doma uz TV dok roditelji rade. Kad roditelji dođu doma nervozni su jer ih mlati besparica, besperspektivnost, mobbing na poslu, mala plaća, ogromni računi. Ili se ima druga vrsta roditelja, one bez posla i jednako utučene i zivčane, nesposobne da se posvete sebi samima, a kamoli djeci. Nema se!

Dijete/teenager ne može razumijeti da se NEMA! Nema se za sve one sitne glupe stvari koje djetetu/teenageru život čine – od igračke, brandirane odjeće, bicikla, ekskurzija, motora, auta, računala, linije, i-poda, mobitela i tisuća kuna za račune tih mobitela… A neki jedva da smisle i kako osigurati djetetu doručak u obližnjoj pekari dok je u školi.
A nema se jer je u Hrvatskoj stanje kakvo već jest. Ne bih elaborirala stanje sadašnje, svi predobro osjećamo i znamo kako stvari stoje – vratila bih se sedamnaest godina unatrag. RAT.

Ratna psihoza je ostavila na svima nama trag, svi smo nekako p/ostali kratki na živcima, kratki na lovi jer je rat istopio sve zalihe koje su ljudi imali pa tako zajedno s onima koji ih i nisu imali preživljavaju u stadiju stalne financijske kome.
U svima nama čuči jedan PTSP* koji ima različite uzroke i koji se različito očituje.

Tu sad ne mislim samo na NASILJE U OBITELJI o kojem čitamo po novinama i na internetu, gledamo na TV, slušamo kroz susjedove otvorene prozore kako supruzi premlaćuju supruge, djecu i kako ih ubijaju.

Tu mislim i na – ne znam koji bih termin upotrijebila, ali u nedostatku boljeg – na MIKRONASILJE – dnevna stalna nervozna ponašanja, otresanja, vječno mrgodno i mrzovoljno komuniciranje, vikanje i ironiju, opću nezainteresiranost jednih za druge, “teškim životom” izazvanu osobnu i bračnu nesnošljivost, povremene pljuske i verbalna maltretiranja, tjelesno kažnjavanje djece nizašto.

Pojma nemam što o tome kaže struka, ali osobno mislim da PTSP može biti uzrokovan bilo kojom traumom, ne samo ratnom – a trauma i stresa danas imamo napretek. Rezultat: ispada da reagiramo na najmanji povod, iz raznih razloga, opravdanih i (uvjetno rečeno) neopravdanih smo nesretni, ispada da živimo nesretnim životima gdje se radost i sreća očituju i mjere brojkama na tekućem računu.

To je dakle okolina u kojoj naša djeca odrastaju. Sav taj stres i trka za materijalnim se u manjim ili većim dnevnim dozama kao otrov ucijepio u odgoj i formiranje osobnosti svakoga od nas.

I to nije puko filozofiranje – kad se crta podvuče tako i jest. Bez lovice ne možete živjeti, plaćati račune, podizati djecu i ispunjavati sve njihove obaveze i prohtjeve, imati zadovoljnu ženicu koja pjevuši, pun hladnjak, dva tjedna godišnjeg na moru, pristojan auto koji se ne raspada, platiti zdravstvenu skrb i lijekove, ne strahovati za dostojnu starost …

Uz to – tu su i katalizatori - alkohol je vječna i stalna pošast, društveno općeprihvaćena, nikad dovoljno osuđivana i protjerana iz masmedija, obiteljskog i društvenog života. Alkohol čini ionako loše stvari još gorima, što se čovjek nikad ne bi usudio trijezan, pripit i pijan se ne suspreže.

Lake droge postaju sve dostupnije, pogotovo “kemija” gdje se tableta tog smeća koje rastapa mozak prodaje već po dvadeset kuna za tableticu na svakom ćošku. Ponašanja koja se ispoljavaju korištenjem tog dreka su opća psihoza, agresivnost i divljanje bez razloga. To jest – kad korisnik više nije u *haj* fazi.

Rat je unakazio naše društvo na više načina, ali kažu da je poraće gori brat rata. Sad svi u toj borbi koja ne poznaje pobjednike, neki od nas ni krivi ni dužni, kušamo gorke plodove jednog drugog poraza – čini se da se struktura obitelji i društva urušava i mijenja naočigled.

I činimo se samima sebi nemoćni išta promijeniti. PTSP se podmuklo ucijepio u sve pore života, imam ponekad utisak da su naša djeca doslovce zatrovana.

Uzroke takvih ponašanja možemo pronaći očigledne u obiteljima u kojima je neosporno vidljiv poremećaj ponašanja roditelja, gdje je prisutan PTSP koji vuče korijene iz rata, gdje je prisutan alkoholizam i duševna poremećenost neke druge vrste.

Međutim, ponekad se i u “normalnim” obiteljima i ne htijući stvaraju delikventi koji su u stanju mučiti mačku, premlatiti drugo dijete, ukrasti, maltretirati oko sebe – u ekstremnim slučajevima čak i ubiti. Takvi odrastaju i nastavljaju krug nasilja u vlastitoj obitelji.

Osobno, nikad nisam mogla razumjeti zašto, ali shvatila sam KAKO se ljudi zapravo izgube u ovom začaranom krugu.
Na tom putu, utučeni vlastitim životnim “neuspjesima” roditelji se bore za materijalni opstanak, djeca vječno nezadovoljna u potrošačkom društvu koje promovira određene obrasce ponašanja i življenja koje roditelji ne mogu podupirati, škole koje se uz mizerne proračune i potplaćen kadar nisu u stanju izboriti s ovom plimom negativnosti. Stručne službe su zapravo samo make-up u ovom društvu koje vapi za promjenama iz temelja.

Postoji li rješenje? Zastanimo i dobro promotrimo same sebe i svoje obitelji – ima li unutar naša četiri zida tragova MIKRONASILJA i koliko zapravo RAZGOVARAMO sa svojom vlastitom djecom i supružnicima? Možemo li razumjeti kojim jezikom govore i koje su njihove potrebe? Koliko vremena imamo za obitelj i same sebe? Koliko ULAŽEMO u tu našu djecu? Jesmo li i sami SRETNI? Kako prepoznati sreću i kako se boriti s “nesretnošću” u sebi kako je ne bismo ucijepili djeci?

S mnogim stvarima se realno ne možemo izboriti, slabi smo ili nemamo sredstava, ali MORAMO raditi na onom što je u našoj moći – a to je naše osobno redefiniranje načina življenja, malih svakodnevnih stvari koje život znače, a na koje ne obraćamo pozornost.

Rezultanta svih ovih sila koje nas u životu sapinju, pritišću i rastežu je zapravo naše dijete i to prečesto zaboravljamo.
I sama sam naučila lekciju na teži način – iako – imali smo sreće i na tome sam zahvalna.

Stoga – pokušajte razmisliti o tome – ne koliko je VAMA teško boriti se sa svim nedaćama, nego koliko je VAŠEM DJETETU teško razumijeti i prihvatiti ionako složen i uvrnut svijet oko sebe, koliko je VAŠEM SUPRUŽNIKU teško živjeti životom kojim živi.

Nasilje se rađa u domovima i na ulicama, ne možemo činiti čuda ali – bolje je upaliti maleno svjetlašće nego sjediti u mraku – odnekud se mora početi.

ODMAH DANAS – SJEDNITE I RAZGOVARAJTE SA SVOJOM DJECOM I SA SVOJIM SUPRUŽNICIMA – BUDITE VI ONI KOJI ĆE POKUŠATI PREKINUTI ZAČARANI KRUG NASILJA.


Tyche


*Post-traumatski stresni poremecaj


05.12.2008. u 13:24 sati | 10 Komentara | Print | Link | Na vrh

PRAVO NA ŽIVOT!

Danas, uz Međunarodni dan osoba s invaliditetom, objavljujemo prvi prilog koji nam je poslan od "ekipe s bloga Mala Anja". Ovo je drugi post o osobama s invaliditetom koji objavljujemo a bit će ih još jer ovaj blog želi, kao što je napomenuto u uvodnom postu, raditi na poboljšanju odnosa i razvoja tolerancije i poštovanja i prema ovim ljudima.

Autori teksta donose i BONTON U SVAKODNEVNOJ KOMUNIKACIJI S OSOBAMA S INVALIDITETOM a koji je izdao Hrvatski savez udruga tjelesnih invalida.

Onima koji se čitajući ovaj post budu pitali: "kakve veze ima sve to sa „nasiljem“, autori odgovaraju: "Ima, ima itekako veze, jer ako jednostavno zanemarujemo ove gore navedene činjenice neposredno sudjelujemo u „nasilju“ nad invalidnim osobama odnosno nad osobama s poteškoćama u razvoju."

I ne zaboravimo da se svakom od nas, ili naših bližnjih može dogoditi tjelesno oštećenje. Pomozimo osobama s invaliditetom u ostvarivanju, kako to autori teksta nazivaju: PRAVA NA ŽIVOT.

Lipa Mare



blogeri s bloga Mala Anja:

Trećeg prosinca obilježava se „Međunarodni dan osoba s invaliditetom“.

Nakon što su Ujedinjeni narodi proglasili 3. prosinca Međunarodnim danom osoba s invaliditetom, UN-ova komisija za ljudska prava u svojoj rezoluciji 5. ožujka 1993 godine pozvala je sve zemlje članice da ističu obilježavanje 3. prosinca : „s ciljem postizanja punog i jednakog uživanja ljudskih prava i sudjelovanja osoba s invaliditetom u društvu“.

Kako u svijetu, tako i diljem Hrvatske svake godine obilježava se dan osoba s invaliditetom.

Po zadnjim statistikama, oko deset posto stanovništva Hrvatske čine osobe s invaliditetom, a pridodamo li tomu i članove njihove obitelji koji su usko vezani sa poteškoćama, ta je brojka barem trostruko veća.

Govoreći o nekom poboljšavanju položaja osoba s poteškoćama u razvoju unutar društva, najveći pomaci postignuti su u pristupu zgradama i prometnicama, no zato je socijalizacija društva prema osobama s poteškoćama još uvijek na dosta niskoj razini.

Osobe sa poteškoćama i invaliditetom često napominju da od društva ne traže sažaljenje ili socijalnu pomoć, već poštovanje osnovnih ljudskih prava.

Pravo u redovnom sustavu obrazovanja, pravo na zapošljavanje, pravo na jednakost, pravo na socijalizaciju odnosno PRAVO NA ŽIVOT.

Nažalost, često smo svjedoci različitog izjednačavanja prava među samim osobama s invaliditetom. Žalosno je i neljudski da se, na primjer za jednaki gubitak noge dobiva različiti postotak invalidnosti i različita prava.

Na ovu tvrdnju nadovezuje se i činjenica da upravo zbog različitih prava velika većina osoba s 100% invaliditetom svakodnevno mora dokazivati svoju invalidnost. Tu prije svega mislimo na one osobe kojima su oduzeta sva četiri ekstremiteta i koje nikada neće biti sposobne raditi.

No, vratimo se na početak priče.

U svijetu živi petsto milijuna (500 000 000) osoba s invaliditetom, što čini desetinu čovječanstva.

Osamdeset posto osoba s invaliditetom živi u zemljama u razvoju, a trećinu toga broja čine djeca.

Iako prema ovoj statistici svaki peti čovjek ima neku vrst invaliditeta, ljudi su obično dosta rezervirani kad komuniciraju sa osobama s invaliditetom, odnosno teško se socijaliziraju s njima.

Da bi se lakše socijalizirali sa osobama s invaliditetom donosimo Vam BONTON U SVAKODNEVNOJ KOMUNIKACIJI S OSOBAMA S INVALIDITETOM.

Bonton je izdao Hrvatski savez udruga tjelesnih invalida i glasi :

1. Prepoznate li potrebu za pružanjem pomoći osobi s invaliditetom, pitajte ju kako joj najbolje možete pomoći.
2. Prigodom upoznavanja ne izbjegavajte rukovanje s osobom koja ima umjetnu ili amputiranu ruku. Rukujte se lijevom rukom ili dodirom kako to najbolje odgovara osobi s invaliditetom.
3. Obraćajte se neposredno osobi s invaliditetom, a ne roditelju, partneru, pratitelju ili prevoditelju.
4. Razgovarajte normalno, služeći se svakodnevnim izrazima poput: "Vidimo se", "Pozdravljam, trčim dalje", "Čujemo se" - bez obzira o kakvom invaliditetu se radi kod osobe s kojom razgovarate. Nemojte se bojati krivih riječi.
5. Ako s osobom u invalidskim kolicima dulje razgovarate, nastojite sjesti kako biste se gledali u oči.
6. Usredotočite se na osobu koja ima neki poremećaj govora. Ako niste razumjeli što je rekla, zamolite je da ponovi. Nemojte glumiti da razumijete.
7. Govorite polako i direktno prema osobi oštećena sluha. Ne vičite, ne govorite joj u uho. Vaši izrazi lica i pokreti usana pomažu joj da vas razumije. Ako, ipak, niste sigurni da vas je razumjela - napišite poruku.
8. Pozdravljajući slijepu ili slabovidnu osobu kažite joj i svoje ime. Ako nudite pomoć u hodanju, ponudite joj da se osloni na vašu ruku.
9. Gluho-slijepe osobe vas mogu razumjeti jedino dodirom. Ako se nađete u situaciji da komunicirate s takvom osobom, uspostavite kontakt ispisivanjem velikih pisanih slova na njenom dlanu.
10. Osobna pitanja o invaliditetu ili njegovim uzrocima nemojte postavljati osobi s invaliditetom ako s njom niste bliski.
11. Budite obazrivi i strpljivi, osobama s invaliditetom može trebati više vremena da nešto učine.
12. Ne hvalite pretjerano osobu s invaliditetom zbog obavljanja normalnih životnih zadaća.
13. Čekajući u redu ustupite svoje mjesto ili se zauzmite da teško pokretna osoba odmah dođe na red.
14. Prigodom vožnje u javnim prijevoznim sredstvima ponudite svoje sjedalo osobama s invaliditetom. Pomozite im pri ulasku i izlasku iz autobusa, tramvaja, aviona...
15. Pomagala (štake, štap, kolica) osobe s invaliditetom dirajte samo ako ste to bili zamoljeni. Ne naslanjajte se na invalidska kolica, ona su dio osobnog prostora osobe koja ih koristi.
16. Nemojte milovati psa vodiča dok "radi". Pitajte vlasnika za dozvolu.
17. Poštujte vozače s invaliditetom. Kada u prometu susretnete vozilo označeno ovim znakom, povećajte razmak, smanjite brzinu vožnje i povećajte oprez. Uvažite njihovu sporost u obavljanju radnji.
18. Od vas se ne očekuje da pokazujete sažaljenje prema osobama s invaliditetom. Prema njima se ponašajte kao prema jednakima, jer one to i jesu.


Čitajući ovaj post sigurno se pitate kakve veze ima sve to sa „nasiljem“.
Ima, ima itekako veze, jer ako jednostavno zanemarujemo ove gore navedene činjenice neposredno sudjelujemo u „nasilju“ nad invalidnim osobama odnosno nad osobama s poteškoćama u razvoju.

Zato dragi dobri ljudi, pružite potporu osobama s invaliditetom, socijalizirajte sa njima jer oni su prije svega ljudi koji isto imaju PRAVO NA ŽIVOT.


03.12.2008. u 08:00 sati | 10 Komentara | Print | Link | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?


Protiv Nasilja

Napravi svoju značku

Web Counter
Web Counter
UREDNIŠTVO
Mare
Bugenvilija
- Posebni projekti:
Kućanica u Japanu
- Lektura:
Zlica od Opaka
- Prijevodi sa njemačkog:
Mag. Sanja Jović
- Prijevodi razni:
Kućanica u Japanu
Image Hosted by ImageShack.us
Buketić za Sanju, Zlicu i Kućanicu u Japanu

E-Mail
protiv.nasilja@gmail.com

BANERI AKCIJE
Podržite našu akciju, preuzmite banere te ih stavite na vlastiti blog
ili web stranicu.
Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us



LINKOVI i AUTORI OBJAVLJENIH TEKSTOVA

Julijana Adamović, blogerica Zona O'Zona, je ponosna autorica ilustrirane brošure za djecu u "kojoj je jednostavnim i njima razumljivim rječnikom objašnjeno što je to sud, svjedok, sudac i ostali sudionici (i gdje sjede), što je to kazneno djelo i, najvažnije, što je to svjedok i koliko je on važan". Danas sva djeca koja moraju na Općinski ili Županijski sud u Vukovaru imaju priliku dobiti i pročitati ovu brošuru. Ponosne smo što je Julijana odabrala upravo ovaj blog za predstavljanje brošure Luka na sudu.


Image Hosted by ImageShack.us


KORISNI LINKOVI:

Pravobranitelj za djecu:
Pravobranitelj za djecu
Što radi pravobranitelj za djecu:
Dužnosti pravobranitelja
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi RH - Lista svih centara socijalne skrbi
Centri socijalne skrbi u RH
Besplatna pravna pomoć, link na brošuru. Tko ju dobiva, tko ju pruža itd.
Besplatna pravna pomoć
Ministarstvo unutarnjih poslova
Nasilje u obitelji: zaštitne mjere i mjere opreza, sudionici nasilja, znakovi na žrtvi, znakovi i posljedice nasilja u obitelji kod djece, dužnost policije, savjeti žrtvi i ostalo na ovom linku: MUP o nasilju u obitelji
Kriminalitet na štetu djece i maloljetnika:
Kriminalitet na štetu djece i maloljetnika
Maloljetnička delikvencija (uključujući savjete roditeljima, nestanak maloljetnika iz roditeljskog doma i ostalo): Sve o maloljetničkoj delikvenciji
Udruga Tić - Zaštita djece od zlostavljanja i zanemarivanja.
Tić - zaštita djece od zlostavljanja i zanemarivanja
Humanitarna udruga "Mala Anja", roditelja koji nikad ne odustaju.
Humanitarna udruga Mala Anja
Blog Zaklade Ana Rukavina
ŽELIM ŽIVOT - blog Zaklade Ana Rukavina
Odlično mjesto za skupljanje ideja za borbu protiv nasilja:
Obiteljski centar Virovitica (ovoga bi trebalo biti više)

Civitas, znanstvenici i mediji protiv nasilja

Humanitarac Đus
Đus
Izvrsni tekstovi iz školstva, iz perspektive jednog profesora
Gospon Profesor


Blogeri i autori koji su dosada objavljivali tekstove na ovom blogu:


Brunhilda
Annabelle
primakka
Plava brazda
Irish Coffee
Lion Queen
Danica Cvorovic
vierziger
Dillusion
tičerica
Alkion
Zona O'Zona - Julijana Adamović
Katrin Karall-Semler, MA
Invisible kid
Kućanica u Japanu
Vaguely - maglovito
Tyche
Mala Anja
Mare
Gospon Profesor
Rudarka
Gustirna
Smijeh je trazila iliti marchelina
Đus
Kanuny
JJA

Želimo objaviti i listu onih koji su voljni sudjelovati u akcijama "na terenu" kada do njih dođe.

Za sada objavljujemo listu VAS koji podržavate ovu akciju iako možda još ne pridonosite tekstovima i ime vam se ne nalazi na gornjoj listi. Bilo je dosta podrške po komentarima ali voljele bismo kad biste nam se još jednom posebno javili i naglasili da želite da se na ovom mjestu nalazi link na vaš blog.

Koraljna
Fotoprica blog
Pjesak u gaćama
Kinky Kolumnistica
Vierziger
DolphinA
Dipl. kućanica
Dillusion
Alkion
Bookeraj
Anita
Mala Anja
Julijana7
Invisible kid
Mini Maxine
Brunhilda
Lion Queen
Čiovka
Champs-Eysees
Bijela Muzika