Bloger gospon profesor nam je, na našu molbu, poslao još jedan, očekivano odličan tekst. Velika hvala jer je gospon profesor, iako zatrpan poslom, ponovno našao vremena i za naš blog.
Iako pisan za školske novine i namijenjen učenicima jednako kao i profesorima, "načela koja se spominju primjenjiva su zapravo za najrazličitije situacije u kojima grupa homo sapiensa nešto zajedno pokušava napraviti. Načela su primjenjiva, i donose dobre rezultate, samo – i obično tu zašteka – treba ih primjenjivati."
Gotovo da nema čovjeka koji nije iskusio probleme oko dogovaranja za neku zajedničku aktivnost. Da li su to problemi s dogovorom oko maturalca ili pak oproštajnu /božićnu zabavu? "U razredu, zbornici, na poslu... vlada nezdrava atmosfera, podijeljeni ste na posvađane grupice koje se međusobno potajno ogovaraju ili otvoreno vrijeđaju?"
Pročitajte ovaj tekst, možda vam pomogne da slijedeći put brže i bezbolnije dođete do rješenja.
Mare
Kako do boljih rješenja
Tekst koji slijedi bio sam napisao za školske novine, ali sam, osim učenicima, želio priopćiti neke stvari i profesorima. Isto tako, načela koja se spominju primjenjiva su zapravo za najrazličitije situacije u kojima grupa homo sapiensa nešto zajedno pokušava napraviti. Načela su primjenjiva, i donose dobre rezultate, samo – i obično tu zašteka – treba ih primjenjivati. No, evo teksta.
Imate problema s dogovorom oko maturalnog putovanja? Ne možete se složiti kako i gdje organizirati oproštajnu zabavu? U razredu (zbornici, na poslu…) vlada nezdrava atmosfera, podijeljeni ste na posvađane grupice koje se međusobno potajno ogovaraju ili otvoreno vrijeđaju? Hm, to može biti uistinu neugodno, pogotovo ako morate zajedno provesti nekoliko godina. A ako vas dakle, takvo ozračje dočeka na radnom mjestu, onda možete računati i na čir.
Mi ljudi različiti smo. Dolazimo iz različitih obitelji. Neke su sretnije, neke manje sretne. Imamo različite darove, razvili smo različite sposobnosti. Svatko od nas istu stvar vidi na manje ili više različit način. Svatko od nas prikupio je tijekom života određenu količinu znanja. I te se količine razlikuju. Svatko od nas se tijekom života mijenja. Mogli bismo ovako nabrajati još dugo. Ali, shvatili ste što želim reći. Svaki je pojedinac jedinstveno, neponovljivo stvorenje.
Ponekad pitam učenike, bi li bilo dobro da su svi ljudi na svijetu konobari (ili dizajneri, kuhari, grafičari…). Naravno, svi kažu da ne bi. Nabrojim još nekoliko zanimanja. Ne, ne bi bilo dobro da svi ljudi budu profesori hrvatskog, ili policajci, ili pekari, ili… Ali, svakako je dobro da neki ljudi budu programeri, neki vlakovođe, neki pisci, a neki čistači ulica. Potom ih pozovem da zajedno nabrojimo kome sve možemo biti zahvalni što sjedimo u razredu: zidarima, električarima, vodoinstalaterima, staklarima, stolarima, bravarima, ličiocima, instalaterima centralnog grijanja, krojačima, piscima udžbenika, radnicima u tvornici papira, obućarima, vozačima autobusa, domarima, spremačicama… i svima koji rade na tome da škola kao ustanova uopće postoji i funkcionira.
Slijedi poanta. Potrebni smo jedni drugima. Potrebni smo zajednici u kojoj živimo. Važno je dobro učiti, tako da sutra ne pitate ’što društvo može dati meni’, nego ’što ja mogu dati društvu’. A da biste mogli sutra kvalitetnije raditi na boljitku zemlje u kojoj živimo, morate naučiti surađivati jedni s drugima – sada, u razredu. Svjesno sam istaknuo riječ ’naučiti’, zato jer suradnja nije nešto što se u nekoj grupi zbiva spontano.
Jedna od najvećih prepreka suradnji je upravo stanje kakvo sam opisao u uvodnom dijelu: razred (kolektiv…) podijeljen na male, suprotstavljene grupice među kojima nema komunikacije (osim ukoliko izmjenjivanje uvreda netko ne smatra komunikacijom), nema povjerenja, nema razumijevanja…, ali ima predrasuda i površnih procjena ’onih drugih’. Takvo stanje guši radost, kreativnost, potencijale svakog učenika (zaposlenika) i razreda (kolektiva) kao cjeline. Učenici (zaposlenici) se boje reći što misle, ili su preagresivni. Sve u svemu, svi su na gubitku. Ili, svi smo na gubitku, jer u takvim je razredima (kolektivima) svakome teško raditi. Na koncu, cijelo društvo je na gubitku jer pada razina znanja i produktivnosti. A dani prolaze. Godine prolaze. Život prolazi.
Ima li rješenja? Što mislite?
Razmišljao sam o tome. Prilično. Pa ću vam sada pokušati objasniti kako se može kvalitetno surađivati. Dakle, postoji problem. Prva reakcija je traženje krivca. On/Ona je kriv/kriva. Oni su krivi. Sva energija odlazi na međusobno optuživanje, na traženje krivca, a ne na traženje rješenja. Kad svi prestanete insistirati samo na svom viđenju stvari i kad razaberete da imate zajednički cilj – rješenje određenog problema – došli ste do prekretnice. Međusobni napadi odjednom prestaju. Shvaćate zajedničke interese, ujedinjujete se i skupa počinjete napadati problem.
Rješavanje problema nikad nije jednostavno, ali je nužno, jer oni obično ne nestaju, nego se gomilaju. Za njihovo rješenje potrebno je u razredu (kolektivu) stvoriti jednu novu klimu, klimu tolerancije.
(Sjetite se koliko smo različiti. To nije nešto negativno, to je zapravo prednost, jer svatko rješavanju problema može pridonijeti na svoj način.)
Tolerancija u sebi uključuje slušanje i razumijevanje druge osobe (što ne znači da se morate složiti s njezinim mišljenjem!). Ponekad to nije lako: oko problema se nagomilaju snažni osjećaji koji mogu biti destruktivni pa onda ruše odnose s drugim osobama. Zato se treba držati pravila: dok jedan govori, drugi slušaju.
Treba imati strpljenja da se dođe do rješenja prihvatljivog za sve. Sva sporna pitanja i svi problemi koji postoje trebaju se iznijeti na vidjelo; svi učenici (zaposlenici) moraju znati da će biti s pažnjom saslušani, svi imaju jednaka prava i odgovornost. Premda je ovo ideal, u mjeri u kojoj mu se približite, rješenja će biti kvalitetnija.
Ako je razred (kolektiv) podijeljen u suprotstavljene grupice, njegujete predrasude, sumnje, strahove i nesigurnost. Nasuprot tome, zajedničko traganje za rješenjem problema potiče suradnju i razumijevanje. Ne zaboravite, svačije je mišljenje vrijedno.
Za sve ovo treba vremena i strpljenja. To se, dosta mukotrpno, uči. Ali, što je alternativa? Čir i visoki tlak? Budite pametni.
I još nešto. Ogovaranje je poput kiseline koja nagriza zajedništvo. Ogovaranje vas otuđuje od drugih ljudi. Čini vas isprva arogantnim, a potom nespokojnim pred osobom koju ogovarate. Rješenje za to? Nemojte to raditi. Nemojte vrijeđati. Budite brzi na opraštanju. Počnite mijenjajući sebe. Rezultati neće izostati.
Autor: gospon profesor
Odlično a tako jednostavno, zar ne?
Imate li istih iskustava? Podijelite ih s nama.
Kako pristupate rješavanju ovakvih problema? Imate li hrabrosti suprotstaviti se agresivnoj i glasnoj grupi? Sve nas zanima, pišite!
Post je objavljen 21.12.2008. u 17:21 sati.