Komentari

protivnasilja.blog.hr

Dodaj komentar (41)

Marketing

  • Princessa13

    A'??????????'

    avatar

    25.12.2008. (14:26)    -   -   -   -  

  • nema me

    netko kad tako jako voli kao što vi žene to mislite da volite , nema potrebu stalno hračkati po muškarcima, a to radite jer je istina- na pola puta

    avatar

    25.12.2008. (14:44)    -   -   -   -  

  • seoska idila

    sva sreća da se nisam u svemu prepoznala.. hi hi!! no da, šalu na stranu, oduvjek me čudlia ta naša potreba da zapravo precrtavamo obrasce odrastanja. i koliko god se pokušali odmaknuti od grešaka odgoja naših roditelja (i prema djeca, i prema partneru), tako što smo stariji, prepoznajemo iste stvari (ako smo pametni) u našem vlastitom ponašanju!... brrr...

    avatar

    25.12.2008. (15:13)    -   -   -   -  

  • pisaljka

    Paaa,dijelom sam se našla prozvanom.Ja sve to proživljavam iznutra,izvana zaleđena,
    a iznutra rat svjetova.I sve to osjećam i proživljavam,a da ni nisam u vezi sa muškarcem.
    I da,kao mislim da je to ljubav,i da, kada bi mi taj i taj dopustio,ja bi mu pokazala
    tu svoju ljubav....
    A ono figa! To je ludost. Za mene i za moje "odabranike".

    avatar

    25.12.2008. (19:31)    -   -   -   -  

  • pjesak u gaćama

    Interesantno.

    avatar

    26.12.2008. (10:02)    -   -   -   -  

  • Đus

    i ja bih se složio s blogerima koji kažu da je istina negdje na sredini.
    no u ovim danima kada posebno moramo propagirati zajedništvo i ljubav bez obzira na spol, dob i ostalo, iskoristit ću priliku da curama koje vode ovaj blog, ali i svima vama ostalima zaželim
    sretan Božić, ispunjen zdravljem, ljubavlju, tolerancijom i smijehom!

    avatar

    26.12.2008. (12:21)    -   -   -   -  

  • tobeornottobe

    Da, istina je definitivno gotovo uvijek na sredini. Osim kad nije. ;) ;P
    Prepoznala sam se u dosta toga, iako, ne baš u svemu. A ima tu još toliko detalja, nijansi, raznih priča, situacija ... Ne može se sve u istu hrpu. Moje je djetinjstvo bilo lijepo, i roditelji dobri i brižni, iako, možda mi se to samo čini, možda neke naoko očite stvari nisu baš onakve kakve se čine ...
    Svakako, nazvala bih sebe ženom koja previše voli, i bilo bi možda dobro pročitati tu knjigu ...
    No opet, načitala sam se ja knjiga i knjiga i opet isto. Moje je mišljenje da samo treba naći svoju srodnu dušu, i onda nema nikakvih problema, bez obzira kakav jesi.
    A isto tako da svaka prava, kvalitetna i uspješna veza zahtijeva gotovo potpunu iskrenost, ali toga ćeš rijetko naći.

    avatar

    27.12.2008. (13:02)    -   -   -   -  

  • žubor vode

    Zona je ovo izvrsno obradila i hvala na preporuci za čitanje knjige .Pročitat ću je , makar zbog sjećanja na pogreške iz prošlosti ...
    Pozdrav i osmijeh svima

    avatar

    30.12.2008. (07:56)    -   -   -   -  

  • slaven178

    sretna nova, sve najbolje

    @ napadshtiklom@gmail.com

    avatar

    02.01.2009. (14:35)    -   -   -   -  

  • don branko

    predivan popst

    avatar

    04.01.2009. (19:19)    -   -   -   -  

  • jja

    Odlican tekst i jednako dobra knjiga, svakako preporucam procitati. Pogotovo zenama koje genetskit endiraju uskociti u ulogu spasiteljice i popravljacice svega sto se krece.

    avatar

    04.01.2009. (21:40)    -   -   -   -  

  • Renči

    Dragi moji, svi vi koji poput mene silno volite vrludati bespućima interneta, pridruzite mi se na još jednoj stranici koju bih rado podijelila s Vama:

    http://group.socialgo.com

    Koliko mi je poznato, u svijetu postoje mnoge stranice za on-line druženje, od kojih su svakako najpopularnije Facebook, MySpace, Hi5 i još neke manje razvikane, no većina njih bazirana je na engleskom odnosno nekolicini drugih svjetskih jezika (čast grupicama koje se osnivaju i međusobno komuniciraju na jezicima naših balkanskih prostora). Tako dođoh na ideju da pokušam stvoriti mali kutak u kojem se mogu družiti online i u onim trenucima kad sam lijena ili naprosto nisam raspoložena za razmišljanje (a još manje za pisanje) na nekom drugom jeziku.

    Jedna od vrlo korisnih opcija je tzv. Magazin - mjesto gdje putem RSS-a možete odabrati blogove koje želite pratiti i - puf! - svi najnoviji postovi vaših omiljenih prijatelja blogera su na jednom mjestu!

    Blogeri - promovirajte svoj blog, postići ćete viši ranking i čitanost, a ukoliko koristite i AdSense oglase (Google Ads), dodatna lovica trebala bi kapnuti u vaš džep.

    Ukoliko imam istomišljenika, a nadam se da će se pokoji naći, pozivam vas da mi se pridružite ovdje - svi i odasvuda ste DOBRODOŠLI!

    Za pomoć pri (besplatnoj) registraciji, naravno, uvijek stojim na raspolaganju, kao i za sve sugestije, primjedbe, prijedloge, kritike itd. vezano uz uređivanje našeg novog kutka.

    Pozdrav i sve najbolje u Novoj!

    avatar

    05.01.2009. (16:26)    -   -   -   -  

  • hejmalabilmidala

    aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
    ttttttttttttttttoooooooooooooooooooooooooo oooooo

    zamo napred

    avatar

    05.01.2009. (23:41)    -   -   -   -  

  • Sapunerija

    Mislim da si dosta dobrih stvari uočila i objasnila. Najviše mi se svidilo to što si rekla da nismo određeni našom prošlošću već se možemo borit protiv uvjetovanog ponašanja. Ja u to duboko vjerujem i mislim da ako žena može naučit kuvat, može naučit i pripoznat pizde na vrime. Naime, pripoznavanje pizde je po meni ključni faktor u izbjegavanju problema.

    Mislim da ta ponašanja uistinu imaju korijene u obitelji, ali mislim da iskustvo igra jaču ulogu. Mislim da bi netko imao kvalitetnu vezu mora proć bar jednu usranu vezu iz koje će nešto naučit. Dakle, ružno iskustvo je u biti dar za sve slijedeće mogućnosti. Ovo uistinu mislim.

    Ako sam prošla neku takvu vezu, a smatram se normalnom i pametnom, zašto bi drugi put napravila istu grešku. Nakon jedne usrane veze ću valjda malo stat, promislit di san sve falila, zašto nešto sam podnosila, jesam li mogla prije pretpostavit da će to bit tako i ako jesam zašto sam zatvarala oči. Proanalizirat ću i ovo s roditeljima. Iako, sve da i otkrijem uzrok problema u sedmom kolinu moje babe, bitnije je nać rješenje.

    Vrlo lako se može curi od 20 dogodit da se zaljubi u svašta. Ne zna ništa o životu, naučit će.
    Ali sa 30, 40 i više ja se osobno ne bi mogla zaljubit u neku pizdu, nekoga tko se primjerice ne brine o svojoj vlastitoj djeci, ima bilo kakvu vrstu žene kod kuće, ništa ne radi, i slično. Duboko sam uvjerena da svaka osoba mora proć najmanje jednu lošu vezu da bi znala što želi te mogla to i ostvariti. Zato bih zabranila vjenčanja prije 30 godine.

    Dakle, jedna loša veza je po meni dar a ne kazna iz koje triba naučit puno toga.

    avatar

    08.01.2009. (15:24)    -   -   -   -  

  • Sapunerija

    Dakle, bitno je nać pravoga muškića, pizde odjebat.

    Ima li muškić djecu, nema li djecu. Ako nema, zašto nema? Ako ima djecu, kakvi je prema njima? Koliko često ih viđa. Ako ih ne viđa često, mislite li da će mu do Vas biti stalo više nego do vlastite djece? Zajebite ekskjuz! Svi bi mi bili mršavi da vježbamo i jedemo zdravo svaki dan. Skoro nitko debeo genetski. Tako je i sa svim ostalim opravdanjima.

    Onda, izlazeći vani s nekim ne bi tribalo odma uletit u vezu ko grlom u jagode. Žene bi se tribale sa muškima opušteno družit i upoznavat ih. Dozvolit sebi da uživaju u tom upoznavanju a ne da očekuju nešto pa se razočaraju. Pogotovo ne očekivat prominit nekoga. Ako se uvidi da ta osoba ne posjeduje potrebne kvalitete lipo je i pristojno pozdravit. Netko će mi reć da je ovo moje naklapanje ko licitiranje i nema veze sa ljubavi. Ali, ja mogu voljeti samo nekog tko je jako kvalitetan i tko to zaslužuje.
    Smatram da osobe koje su u destruktivnim vezama se nadahnjuju nekom mazohističkom zaljubljenošću, a u stvari ne vole svog partnera. Dakle, lažu sebe i njega.
    Kako to netko može volit (sa 30+ godina) nekoga tko nije kvalitetna osoba? U šta se onda to zaljubljujemo? Ako se zaljubljujem u neke ajmo reć samo fizičke kvalitete, znači da mi kvaliteta karaktera mog dragog uopće nije bitna.
    Ako mi je najbitnije da je čovik okej ka čovik, kako se uopće mogu zaljubit u nekog ko je usran?
    Btw, svi moji prijatelji su jako kvalitetni ljudi. Ne bi mi se nikad dogodilo da o nekom imam porazno mišljenje, da ne podnosim njegovo ponašanje, smatram ga lošim a još uvijek ga nazivam prijateljem. Sa momkom, mužem bi to trebalo bit još više bitno.

    Dakle, naslov žene koje previše vole bi se radije mogao nasloviti kao žene koje ne znaju voljeti. Jer voljeti znači voljeti zbog njegove divne osobnosti, poštovati zbog njegovog ponašanja prema nama, cijeniti njegovo davanje nama. A toga u ovim vezama nema. Jer da ima, onda bi one uistinu volile to što se oni tako ponašaju i ne bi bile sjebane.

    Nadalje, ako je ta žena zaljubljena nekog samo zato što je ignorira, zapostavlja, ne cijeni, znači li da bi ta žena prestala biti zaljubljena kad bi se taj netko počeo lijepo ponašati prema njoj?
    I tako...
    Moja poanta je da svatko griješi, ali ako griješi na uvik istin stvarima onda je glup.

    avatar

    08.01.2009. (15:42)    -   -   -   -  

  • Sapunerija

    Zapravo san došla danas na ovi blog postaviti stalnoj postavi bloga pitanje
    Koje su po Vama pravilne kazne za djecu, za koja ponašanja i u kojim uzrastima?
    Stvarno bi mi bilo super kad bi se o tome pisalo.
    Mislim da se nasilje prema djeci NAJVIŠE sprečava pravilnim kažnjavanjem i nagrađivanjem.

    avatar

    08.01.2009. (15:50)    -   -   -   -  

  • Sapunerija

    Iako to ovaj post nije, i ni najmanje ne želim to sugerirat, primjetila sam da mnoge žene opravdanje za loše veze nalaze u prošlosti, odgoju, psihologiji, a jednostavno ne razmisle dovoljno.
    Ja kad sam dici kupovala auto stolicu, štramac za krevet, krevet i radne stolove san potrošila nekoliko sati na traženje internetom, raspitivanje i edukaciju, a neki ne potroše toliko kod proučavanja bračnog druga. Onda im je kriva sudbina itd.
    Također je i ključno prihvatit i samoću (ne družit se sa svakim ako niste na pustom otoku) kao jedno prolazno ali neophodno stanje u životu.

    avatar

    08.01.2009. (15:58)    -   -   -   -  

  • drveni filozof

    Mislim isto kao Čvorovićka, previše smo skloni opravdavati se roditeljima, pogrešnim obrascima vezivanja i kojekakvom drugom psihologijom, a čini mi se sve iz razloga da bi opravdali sebe, svoje nerazmišljanje, svoje zatvaranje očiju i tako svali krivicu na drugoga, u stilu nisam ja kriv/a što se vežem isključivo i iznova za kretene, mama i tata su krivi što sam takav(a) i sad je gotovo. Izgleda da kad takvi ljudi shvate kakvi su ne žele ništa poduzeti da bi bili drugačiji i tako si sami pomogli, jer kako znamo i bog je rekao, pomozi si pa ću ti i ja pomoći.

    avatar

    09.01.2009. (09:55)    -   -   -   -  

  • dama-1

    Radi razumjevanja mog komentara moram reči da sam provela aktivni dio života žene u braku sa jednim čovjekom(26 godina) i ostala udovica.U odličnom braku jer sam u njemu uspjela do kraja odrasti.Mislim da sam tek tamo poslije35. postala zrela osoba.Uglavnom smo živjeli svoje brige i život .Gotovo da se nisam umarala tuđim načinima življenja a niti imala neke velike uvide u njih.Od kako sam obudovjela imam više vremena i zagledam se u priče pa ostajem začuđena kako je sve već davno rečeno i ništa se nova nema za reći valjda se zato u tu svrhu davanja svježine stvarima koriste samo nove riječi.Nekada se nije reklo verbalno nasilje već smo to rekli SVAĐA ,pa se nije pričalo o fizičkom nasilju već o BATINAMA a riječi neadekvatni roditelji prvi puta čujem ,jer roditelj ma kakav bio uvijek je bolji od ne imanja roditelja.
    I po ovom prekapanju prošlosti i trauma djetinjstva,što bi narod jednostavno rekao nesretnog djetinjstva ,pa kada odrasteš valjda shvatiš da više nisi mali i da toj maloj ili malom što su napravili je prošlost i sada kao veliki ili velika možeš sama brinuti o sebi .
    Sve se svodi samo na to da moramo znati LJUBAV NE BOLI a o sebe znamo i moramo SAMI ČUVATI.
    Oprosti na opširnosti još malo pa sam napisala novi blog ..imam vremena i dam si vremena za sve što mi se dopada .. i to je to....BUDITE SRETNE ....to nam mora biti cilj življenja biti zdrava i sretna :-))

    avatar

    11.01.2009. (07:28)    -   -   -   -  

  • Tri Pojma

    @drveni filozof: nitko nije rekao da su roditelji krivi (i oni su zbog nečega bili upravo takvi), ali je činjenica da smo dijelom predodređeni lakše ili teže vidjeti vlastite greške (žmiriti). mi ne funkcioniramo isključivo na svjesnoj razini i u našem životu postoji i jedna vrlo kontradiktorna sklonost da iznova proživljavao traumu kako bi je jednom za svagda riješili. koliko će netko imati kapaciteta za sreću, dakako da ovisi o ulogu koji je dobio u najranijim godinama. naravno da se možemo mijenjati, ali ne na način da je to baš tako lako i/ili u potpunosti moguće.
    ni kuća s lošim temeljima ne može nikada biti sasvim sigurna. može izgledati lijepo, imati krasnu fasadu.. život u njoj može biti ugodan, a li su pri prvom potresu šanse za pucanje njezinih zidova znatno veće nego ako su ti temelji napravljeni kako valja

    avatar

    11.01.2009. (09:55)    -   -   -   -  

  • Sapunerija

    Ako si ti Damo opširna, a šta sam onda ja. :-)

    Zona Z, "funkcioniramo isključivo na svjesnoj razini" mislim da se to mijenja kako ljudi odrastaju.
    Netko sa ogromnim traumama može već sa 30 biti stvarno zreo i izgradjen dok netko i sa mnogo manjim negativnim uvjetima iz djetinjstva može vuć svoje probleme do smrti.

    Koliko će ko imati kapaciteta za "sreću" ovisi o puno faktora
    a ponajprije o glavi.
    Uloga koju je dobio u najranijim godinama tu nije presudna.
    Nije lako nijedno mijenjanje (ni smršavit, ni naučit nove vještine, ni živjet sa djecom) ali da bi se mijenjali moramo se prvenstveno htjet promjenit i vjerovat da je to moguće. Možda ovi tvoji savjeti imaju i negativnu stranu jer govore da je trud naporan i uzaludan jer je unaprijed uvjetovano. Osobno volim vjerovat da sve mogu promijenit svojom voljom i upornošću, te samom tom vjerom već sretnije i bolje živim. Ta mi vjera je osnovni pokretač a kad bih ovim uvjetovanostima dala veći značaj sigurno bi bila manje sretna. Možda živim u iluziji, ali ta iluzija mi je korisna jer uistinu mijenjam obrasce ponašanja od onih koji su mi uvjetovani.

    Za sve moramo puno radit na sebi. Žene troše na kreme za celulit i slične kerefeke mnogo više nego da razmišljaju i uče o životu. Učiti poslije 30 godine je nekim ljudima lako a nekima dosta teško. Vidim ljude od 40 koji se ponašaju po istim obrascima kao i kad su imali 15 godina, a to je po meni nedostatak jedne vrste inteligencije i osobne lijenosti a ne uvjetovanosti roditeljima.

    avatar

    11.01.2009. (18:44)    -   -   -   -  

  • Sapunerija

    *Sreća je jedan jako relativan pojam u bilo kojoj priči. Čovjek se više ili manje može osjećati sretnim u bilo kojim uvjetima. Postoje optimisti i pesimisti i to u većoj ili manjoj mjeri, a možda je to čak i genetski, a možda i posljedica rada na sebi. U knjizi Tajna sretne djece o odgoju sam pročitala da je zadatak roditelja odgojiti sposobno a ne sretno dijete, jer ne postoje sasvim sretne osobe i uvijek smo nekad sretni a nekad nesretni.

    Po meni je dobro znat za ova uvjetovana ponašanja koja si ti navela, ali samo kao podatak. Tipa, eto i ja sam imala takve uvjete pa ću pripazit na svoje ponašanje.

    Jer ako se nešto sa 20 godina dogodi radi uvjeta do 35 godine uvik imaš vrimena uvidit taj oblik ponašanja i naučit puno iz svoje pogreške. Mislim da pogreške uvjetovane ovim ili onim odgojem, ako se ponašaju često su posljedica lijenosti ili gluposti ili neke jako ozbiljne situacije.
    I zar ljudi sa 30, 40 godina ne bi trebali ipak razmišljat, svjesno? Razumin da ti se netko svidi nesvjesno, ali svakodnevni ŽIVOT je nešto o čemu svatko normalan valjda misli.
    Kako netko može provest i par mjeseci a kamoli godina u nekom odnosu koji mu nije prihvatljiv? Pa valjda razmisli: jebenti ovde nešto ne štima po mene. Kako to mogu popravit?

    I Tu dolazim do ključne stvari: Kako to mogu popravit? Jer osobe koje ne žive "svjesno" vjerovatno ne misle da oni mogu nešto popravit, misle da nisu sposobni, da nisu oni odgovorni za svoj život, nego roditelji, sudbina, Bog, zli muževi svi do jednoga (ili žene)

    Zijah Sokolović u svom predobrom Cabares Cabarei poručuje: Ti si čovječe bitan!
    Sami smo krojači svoje sudbine.

    avatar

    11.01.2009. (19:05)    -   -   -   -  

  • Sapunerija

    "... pri prvom potresu šanse za pucanje njezinih zidova znatno veće nego ako su ti temelji napravljeni kako valja"

    Te temelje, vjerujem duboko, gradimo najviše mi sami. (osim ako nisu baš neke velike traume u pitanju, ali to već nije predmet ove priče)

    Naprimjer kad planinariš, uhvati te panika već pri prvom težem usponu, ali konstantnim sabiranjem i planinarenjem se naučiš nositi sa panikom. Netko je skloniji a netko manje sklon panici, ali tko radi na sebi, prestaje bit paničar.
    Nosit se sa životnim problemima se uči, to je kondicija ko i sve drugo.
    Da li netko uopće ima volje za sticanjem kondicije, zašto i kako je već drugo pitanje.
    Netko će od invalida postati vrhunski planinar, a netko nikad neće htjeti hodati niti sat vremena.

    avatar

    11.01.2009. (19:11)    -   -   -   -  

  • drveni filozof

    @Zona, puno objašnjavanja, a malo rješenja od tebe, zanima me ima li nade, po tvome zvuči da je situacija beznadna, tj. i kad shvatiš kakvi su ti obrasci ponašanja ili reagiranja u nekim situacijama i odnosima ionako ti nema pomoći, možeš nabaciti lijepu fasadu, ali temelji škripe,
    vidiš ja mislim da nije tako, ako nisi toliko zdrman da ti treba pomoć sa strane dužan si na svjesnoj razini poduzeti nešto da ne uništavaš svoj život, bježanje od osobne krivnje i prebacivanje loptice na "temelje" je samo zakopavanje glave u pijesak, ako nisi čula i u građevinarstvu postoje betonske "injekcije" kojima se učvršćuju temelji, tome bi trebali težiti, a ne prepuštanju zloj sudbini i činjenici da navodno nismo krivi što smo takvi

    avatar

    12.01.2009. (00:10)    -   -   -   -  

  • Tri Pojma

    @drveni filozof: pa naravno da postoje "injekcije"! da tvrdim suprotno, poljuvala bih svoju struku (time i sebe). pitanje je koliko su nam one dostupne. i koliko su djelotvoren.
    čak i u ovom prikazu ja nisam pesimist. i tu govorim da je važno prepoznati neki obrazac po kojem se ponašamo u tim ljubavnim vezama. mi se ne možemo bitnije mijenjati u samoj bazi naše ličnosti, ali možemo naučiti prepoznati svoje slabosti, svoju krhkost, zašto nešto doživljavamo baš tako ili ovako i na osnovu toga se naučimo nositi s teškoćama, po principu: ono što prepoznaš, manje te plaši.
    ne bih sada ulazila u dubioze, ali predugo sam u svojoj struci da bih klimnula na nečiju teoriju da jedno zlostavljano dijete samo treba silno htjeti i sve će traume nestati kao prstom odnesene.
    realnije bi bilo reći da će ono ako bude imalo dobre kapacitete i adekvatnu podršku okoline izaći manje oštećeno i relativno dobro funkcionirati, ali pojedini tragovi prošlosti će ostati zauvijek. to se ne može tek tako prebrisati. nema toliko učinkovitih "injekcija". život se svima sastoji od niza uspona i padova, a razlukujemo se samo po njihovoj učestalosti i veličini tih amplituda.

    avatar

    12.01.2009. (11:22)    -   -   -   -  

učitavam...