žene koje previše vole
Dobitnica Kiklopa poklanja za Božić: O ženama koje previše vole
Imamo čast na ovom blogu ugostiti ovogodišnju dobitnicu nagrade Kiklop za književnost - Julijanu Adamović. Blogerica ZonaO'Zona je pripremila jednu, na prvi pogled žensku temu a koja je itekako primjenjiva na oba spola.
Riječ je o ženama (ali primjenjivo i na muškarce) "koje su u svojim vezama očajne i jadne, pate i uzdišu, a ovisno se drže svojih neadekvatnih partnera, iz rukava uvijek izvlačeći adute zašto ga nisu u stanju/mogućnosti ostaviti, iako im on i veza s njim nanosi veliku bol."
Kakve to veze ima s nasiljem i kako dalje, zaključit ćete iz teksta.
Mare
A sad Zona:
Ovo je moj predbožićni poklon za sve one žene koje vole šalabahtere o knjigama. Moje je skromno mišljenje da je knjigu ipak bilo bolje pročitati nego pustiti drugima da vam o njoj nadugačko i naširoko pripovijedaju, ali evo (kako sam još pod dojmom) pokušat ću reći par riječi.
Robin Norwood je psihijatrica (psihoterapeutkinja) koja je, baš i kao autorica ovog osvrta, shvatila da u svoje zanimanje nije zalutala, već je tamo iz sasvim određenih (i to vrlo odredivih) razloga. Dakle, i ona je mislila da može protiv sebe, svoga djetinjstva, da pukom teorijom može prevariti „nasljeđe“ i tako izbjeći zamke jednog od principa funkcioniranja naše psihe: repeticije traume. Naime, poznato je da odrasli koji su u ranoj dobi potekli iz nesređenih obiteljskih sredina, koji su ranjeni alkoholizmom ili narušenim odnosima unutar obitelji, često završavaju u pomagačkim strukama, kao što su na primjer socijalni radnici, psiholozi, psihijatri, medicinske sestre i pravnici (iako mi ovi potonji baš i ne liče na pomagače, ali hajde... bez predrasuda…) i na taj način, pomažući drugima, iznova i iznova pokušavaju riješiti vlastite traume (dobro, nekima to možda i uspije).
Po autorici knjige, ali i po logici stvari, u toj skupini se nalazi i velik broj „žena koje previše vole“. Pod tim pojmom ona podrazumijeva žene koje su u svojim vezama očajne i jadne, pate i uzdišu, a ovisno se drže svojih neadekvatnih partnera, iz rukava uvijek izvlačeći adute zašto ga nisu u stanju/mogućnosti ostaviti, iako im on i veza s njim nanosi veliku bol. A u ljubavi bi trebali uživati, zar ne?
Naime, autorica smatra da mi biramo ono što nam je poznato ili (rjeđe) ono što je skroz suprotno poznatom obrascu, kako bi napokon ispravili nepravdu, zaliječili ranu, "kaznili" zločin koji nam se događao, držali stvari pod nadzorom.
Sljedeće činjenice Robin Norwood navodi kao one koje su tipične za ženu koja previše voli: u pravilu potječu iz doma s problematičnim uvjetima u kojem njihove emotivne potrebe nisu zadovoljene; to su one žene koje su u djetinjstvu dobile malo prave pažnje i ljubavi, pa posredno pokušavaju tu nezadovoljenu potrebu ispuniti brinući se za nekoga, osobito za muškarce koji na neki način ostavljaju dojam da im je ta briga potrebna. Kako su potrebe ostale nezadovoljene jer nisu mogle „mijenjati“ roditelje, sada muškarci koji nude slično iskustvo bude te najdublje osjećaje i žene nesvjesno nastoje tog i takvog muškarca „promijeniti snagom svoje ljubavi“.
Silno se boje napuštanja ili, jednostavno, navikle na nedostatak ljubavi, u vezama su voljne čekati, nadati se, još jače se truditi ugoditi „svom muškarcu“. Često preuzimaju krivicu na sebe. Samopouzdanje im je nisko: sreća mi se ne daruje, nju moram zaslužiti (Tu se ne zavaravajte, one mogu biti profesionalno vrlo uspješne i imati o sebi mišljenje kao o vrlo sposobnoj, lijepoj, pametnoj ženi, ali sef-koncept nije jedna dimenzija. Mi možemo biti silno samouvjereni kada su takve stvari u pitanju, a ranjivi i slabašni kada su emocije, tjelesni, obiteljski ili seksualni self u pitanju).
Velik broj žena ima očajničku potrebu nadzirati svoje muškarce jer su u djetinjstvu okusile tako malo sigurnosti, a takva pomoć se prikriva opravdanjem „samo želim pomoći“.
Prerano odrasle, često posrednice u roditeljskim svađama ili „crne ovce“ u obitelji, odbačene. Ili možda sasvim tihe, po strani, zanemarene. Dobre djevojčice, koje su se uvijek trudile biti odlične u školi. Najbolje, naj, naj…
Koje nikada od tate nisu čule: Volim te. Lijepa si.. Koje su majka previše kritizirale ili ih posesivno držala uz sebe i pri tome kritizirala oca…
To su žene koje kasnije imaju problem sa alkoholom ili češće, s prehranom (osobito sklone slatkom) ili žene koje su u depresiji ili tu sklonost unaprijed liječe nestabilnošću burne i loše veze tada nemaju vremena ni uvjeta za pravu, nemaskiranu depresiju jer adrenalin frca na sve strane.
Takve žene ne privlače obični, dragi, predvidljivi muškarci jer u tim ljubavima ne sijevaju munje, ne padaju zvijezde, ne ruše se brda…
Ne zavaravajte se. Ako postavljate pitanje: Koliko me on voli (treba), umjesto Koliko je meni stalo?, možda ste baš vi žena koja previše voli.
Ne zavaravajte se. Odličan seks nije siguran znak da je to čovjek za vas. Možda miješate tjeskobu, strah i bol s ljubavlju i seksualnim uzbuđenjem? Možda za grč koji vam stišće želudac zbog loše veze mislite da je ljubav?
Možda vaš užitak potiče iz njegovog, ali to onda nije stvarni i vaš užitak…
Isuse, nisam ni na pola knjige. Recite mi da stanem. Recite mi da vas to uopće ne zanima. Da ste vi žena koja dovoljno voli ili muškarac koji je zadovoljan time koliko ga žena voli. 
Ja samo znam da sam neki dan, za obiteljskim ručkom u kući mojih roditelja, osjetila isti onakav stisak u želucu, istu onakvu mučninu i osjećaj užasne tjeskobe kao i kad sam jednom davno patila za voljenim, a mislila da volim, volim do neba. Je li to bilo zbog bezvezne svađe, koja se kao po špranci odvijala među mojim starcima ili sam se ja sjetila svoje "ljubavi"?
Je li to s "grčem u trbuhu, uzdasima i jecajima" prava ljubav - ona koja prevladava u mojim, ali i u većini ikada napisanih priča ili je Robin u pravu (da nas pogrešno uče)? Je li to što se događalo meni (nekima od vas) bila prava ljubav ili sam samo ja (vi) žena koja previše voli?
Još puno toga piše u knjizi „Žene koje previše vole“, autorice Robin Norwood, ali ja nisam sigurna zanima li vas to… uopće 
…
Kažu da je kod žena prirodno izražena potreba za brigom i pomoći (to je onaj dio o genetici i nasljeđu koji su neki od vas spominjali u komentarima), a da ista još više dolazi do izražaja ako one (žene) potječu iz disfunkcionalnih obitelji (opterećenih alkoholom, svađama, emocionalnom hladnoćom). Mislite li to i vi?
R. Norwood je u to uvjerena. Ona ističe da upravo takve žene osobito privlače muškarci uza koje svojim nesvjesnim ticalima zaključe da im treba pomoć. Oni ne moraju nužno biti krhki i na neki način u stvarnoj potrebi. Često su to muškarci koji nisu sposobni za zdrave odnose s drugima, možda hladni i neosjećajni, ili tvrdoglavi i sebični; tmurni i melankolični. Možda divlji i neodgovorni, nesposobni se vezati za nekoga i biti vjerni.
Autorica je uvjerena da ćemo reagirati ovisno o našoj prošlosti, o iskustvu koje smo imali, ali uvijek ćemo reagirati, uvjereni da baš taj muškarac nužno treba našu pomoć, naše suosjećanje i našu mudrost da bi upotrijebio svoj život.
Razmišljam kako puno muškaraca ima skoro pa svjesna ticala za već spomenuta ženska nesvjesna, pa u priču o sebi vješto uvode loš brak i hladnu, bezosjećajnu ženu, često i bolesnu, za koju se oni brinu... Sve to začine tugaljivom pričom o tome kako je njima potrebno razumijevanje, nježnost, tjelesnost… Kako ste im potrebni baš vi! Tako posebna, tako pametna, lijepa i draga. 
Kolike od vas ne bi zasuzile nad sudbinom jednog takvog, recimo privlačnog, pametnog, a po vašem mišljenju osjećajnog i nesretnog muškarca?
Vratimo se autorici i priči o roditeljima. Tu ću je ipak citirati, da ne ispadne kako prekrajam njezine riječi vlastitim projekcijama:
Iz poglavlja «Hoćemo li zaplesati»:
… "Stari je klišej u svijetu psihoterapije da ljudi često stupe u brak s nekim tko je sličan njihovoj majci ili ocu s kojim su odrastajući imali problem. To nije posve točno. Ne radi se toliko o tomu daje naš izabranik isti kao mama i tata, nego da s tim partnerom možemo osjećati iste osjećaje i suočiti se s istim izazovima na koje smo nailazili odrastajući; možemo ponovno stvoriti dobro poznato ozračje iz djetinjstva i koristiti poteze koje smo davno uvježbali. To za većinu nas znači ljubav. Osjećamo se ugodno, pripadajuće, baš «kako treba» s osobom s kojom možemo ponavljati poznate postupke i poznate osjećaje… Godi nam taj osobit osjećaj pripadnosti muškarcu koji nam dopušta da plešemo poznatim koracima…"
… "Nema ničeg jačeg od tog osjećaja tajanstvene prisnosti spoja žene i muškarca čiji se obrasci ponašanja slažu kao dijelovi slagalice. Ako još uz to muškarac ponudi ženi priliku da doživi osjećaje bola i bespomoćnosti, nevoljenosti i neželjenosti iz djetinjstva i pokuša ih prevladati, za nju to postaje doslovno neodoljivo. Zapravo, što više boli iz djetinjstva nosi u sebi, to će snažniji biti poriv za oživljavanjem i svladavanjem te boli u odrasloj dobi…»
A sve krene od našeg uzdaha: »Ah! Kako divan muškarac! Samo nije imao sreće u životu!»
Krene, pa ide i teško se završava:
...« Bilo bi teško preuveličati emotivan naboj koji takva veza, jednom započeta, ima za ženu uvučenu u nju. Kad se pokuša odvojiti od odnosa s muškarcem kojeg pretjerano voli, osjeća da bolna energija snažno kola njezinim živcima i izbacuje njihove presječene završetke. Stari je osjećaj praznine obuzme i preplavi, vuče je dolje na mjesto na kojem još uvijek živi njezin strah od usamljenosti iz djetinjstva i sigurna je da će se utopiti u boli».
Autorica to uspoređuje s osjećajem ovisnosti o teškim drogama odnosno razvoj takve ovisničke veze s razvojem bolesti ovisnosti o alkoholu.
Ne vidim sebe kao ženu koja previše voli. Doduše, zaljubila sam se u muža koji je bio negativ moje obitelji. Na kraju se ispostavilo da ipak ima jednu sličnost s mojim ocem: ne može nekome reći da ga voli. No, ja sam napokon svjesna da njegova ljubav nije ništa manja zbog toga i da je problem koji ja zbog toga imam (ili sam imala) stvar mene i mojih trauma.
No, jednom sam bila «alkoholičarka» (i to vrlo sklona recidivu). U toj vezi sam doživjela sve najljepše i najružnije osjećaje. Oživotvorili su se svi moji strahovi (znani i neznani). Isplivalo je iz mene sve najbolje i najgore. Ono što mi se iz ove perspektive čini jest da sam na česta kritiziranja i doživljene ispade ljutnje od strane partnera (uglavnom nepredvidive i po mojoj procjeni za sitnice), reagirala verbalnom agresijom (kao što se to činilo i u mojoj obitelji), a onda bih se uplašila odbacivanja (jer bi on bio "smrtno" uvrijeđen i povlačio bi se, prekidao svaku komunikaciju), pa bih sve učinila da se konflikt svlada. Istovremeno sam se osjećala nesigurno, uplašeno i postajala sam sve više svjesna da ta veza nema smisla. No, svaki moj pokušaj prekida, vrlo brzo bi bio propraćen kajanjem. Priznajem, i sve težom depresijom. Takvo ponašanje/situaciju nisam imala ni u jednoj mojoj vezi. Što je razlog tomu? Je li to bila posebna (fatalna) ljubav ili je osoba s kojom sam plesala znala isti, davno naučeni ples? Ili je, naprosto, možda bio npr. relativno dobro socijalizirani borderline, a ja to, zbog vlastitih potreba za nježnošću i silnom ljubavlju kojom me je u početku obasipao kao nitko do tad ili narcisoidnosti (ne, ne... kako bi se meni dogodilo da naletim i ne prepoznam takvu osobu! 
), nisam htjela i/ili mogla sebi priznati? Pa čak mi dugo nije bilo jasno zašto, nakon svega (prekida) nismo mogli ostati u pristojnim i relativno prijateljskim odnosima jer dijelili smo brojne zajedničke interese.
Obrasci ponašanja u toj vezi možda jesu bili slični nekim ranim traumama iz mog djetinjstva, ali je, sada sam potpuno sigurna, problem "mog muškarca" prelazio i te okvire, a ja sam se potpuno izgubila i počela zajedno s njim tonuti u bolest. Najgore je bilo to što sam povremeno imala svijest i volju sve to okončati, a onda bih brzo zapadala u očaj, preuzimala krivnju na sebe i pokušavala skrpati što se pokrpati nije dalo.
Ne mogu reći da žalim što sam mu pružala ruku, ali mi je žao što sam na koncu shvatila da imam veliki problem s vlastitim egom i da se užasno ponašam u takvim situacijama (mimo moga znanja, mimo interesa čovjeka koji možda nema osjećaja za druge, ali debelo pati i boji se za sebe).
Vratimo se R. Norwood koja,uspoređujući alkoholizam i takvu vezu, navodi sljedeća ponašanja žena:
- preodgovorno i prebrižno ponašanje stečeno u obitelji (privlače je oni kojima je potrebna)
- pokušava «voljeti» svog muškarca uspješno kao što je pokušavala uspješno «voljeti» svoje neadekvatne roditelje
- pojačana emotivna ovisnost o muškarcu
- osjećaj krivnje
- počinje sumnjati u svoja opažanja
- pojačana usredotočenost na muškarčevo ponašanje
- opsesija prikrivanjem problema
- nasilno ponašanje prema muškarcu, želja za osvetom
- stalni neuspjesi u želji da nadzire muškarca
- moguća seljenja (kao da će se tako riješiti problemi)
- izbjegava obitelj i prijatelje
- nerazumna zamjeranja
- pojava živčanih smetnji
- moguć razvoj ovisnosti o alkoholu ili nečem drugom (o.a. možda o netu?)
- pojava dugih razdoblja depresije
- smanjena moć razmišljanja, malodušnost
- neodređeni strahovi, paranoje
- potpuna opsjednutost muškarcem
- svi pokušaji nadzora su iscrpljeni
Bla bla bla… Meni je tu bio kraj. Pomalo teatralan, spektakularan, ali morao se napraviti. I sad mi pri sjećanju na tu vezu želudac zatitra, ali brzo pomislim da je to možda i zbog drugih razloga. 
Moram spomenuti da u knjizi postoje i modeli liječenja, ali recimo da su po mom ukusu «preamerički» pa ih neću spominjati. Koga zanima nek' se lati posla (čitanja). Jedan od načina samopomoći je i da podijelite svoje iskustvo s drugima. Osobito sa onima koji(e) imaju slično iskustvo.
Možda bi bilo bolje da sam prikaz ove teme učinila na moj način (kroz priču), ali eto… Bila sam prizemna.
Ovdje ću završiti s knjigom i problemom žena sklonih pomiješati ljubav i svoje davne traume i strahove, a sve to u nadi da će netko možda osvijestiti problem koji ima i tako se izvući iz, po meni, nasilne veze (ne mora biti fizičkog nasilja, ali verbalnog i emocionalnog sigurno ima).
25.12.2008. u 13:53 sati | 41 Komentara | Print | Link | Na vrh
