Danas, s dozvolom, objavljujemo tekst gošće-blogerice Ane Šešerin, koja piše blog Soba na portalu Večernjeg lista. Uzdrmao me tekst blogerice o nedavnom stravičnom ubojstvu u Zagrebu kao i potresna razmišljanja o ljudima koji umirućem nisu pomogli.
Mare
Ana:
Svjesna sam da odstupam od same teme koju sam postavila, na čijoj izgradnji kontinuirano radim, ali sam također danas prvi put shvatila gdje živim i ne osvrnuti se na ovaj događaj bilo bi protivno mojim načelima. Da, poput mnogih sam shvaćala sliku svega, pretpostavljala koliko se propada, koliko je zagađena čitava mašinerija društva u kojem živim.
Da, poput mnogih pronalazila sam vlastite zanimacije koje su mi omogućile distrakciju od takvih misli, analiza i razgovora. Da, na trenutak sam i zaboravila, smatrajući da moj životni put nije vezan uz takve polemike, da ne vrijedi zamarati se njima i nakon iscrpnih razgovora samo sam uzdahnula, odmahnula rukom i rekla ”ma…”. Ali danas, dok sam boravila u susjednoj deželi koja nam je predstavljena kao neprijatelj broj jedan (što sam i sama nekoliko trenutaka pomislila, nošena nekim stranim osjećajem patriotizma) do mene je došla uznemirujuća vijest o incidentu koji se dogodio u Zagrebu.
Čovjek, kojeg sam imala privilegiju upoznati, ubijen je. Da, bila sam šokirana, ali raspored je diktirao distanciju i misao o događaju ostavila sam po strani. Sve dok se nisam vratila u svoj stan, otvorila mail i prolistala vijesti. Možda bih trebala reći da mi je žao što sam to učinila, da mi je žao što imam i subjektivan pogled, ali ne, žao mi je zbog činjenice da sam se napokon zbilja probudila i shvatila da živim u zemlji koja ne zaslužuje biti dijelom ikakva civiliziranog svijeta.
Svojim (ne)djelom građani, u ovom slučaju Zagreba, ovim su postupkom pokazali koliko su neobrazovani, nekulturni, licemjerni, a povrh svega lišeni svakog suosjećanja i pristojnosti. I dok svi tekstovi tehnikom ispiranja mozgova i nekvalitetnoga istraživačkog novinarstva, iole inteligentnom čitatelju šalju sljedeću poruku: ”jadan mladić ubio perverznjaka”, ja vidim samo sljedeću sliku: sliku čovjeka koji 50 minuta (jeste li svjesni što je u tim trenucima agonije, panike, smrti 50 minuta!) zvoni po susjednim vratima, lupa, moli za pomoć, za život!
Možete li uopće zamisliti da ste svjesni da sve što ste godinama stvarali, vaš život nestaje, da umirete, a da znate da postoji pomoć, ali odbija doći do vas? Možete li barem na tren zamisliti, da ste u sličnoj situaciji vi sami ili netko vama drag? Jer, nemojmo se zavaravati, ovo se može dogoditi bilo kome!
Zašto se uporno pravimo glupi?! Zašto se educiranim ljudima, koji su sve postigli vlastitim radom, sposobnostima, koji su iznimno cijenjeni među kolegama i suradnicima, konstantno traže mane; i to ne bilo kakve; one tabu etikete? Što uopće te etikete znače? Kome su one uopće bitne? Kome su one danas uopće tabu?
Voljela bih reći da je prošlo vrijeme baba koje su samo čekale da nađu temu za ocrnjivanje, kojima je sve što ne pripada njihovu uskom vidokrugu sramota i zlo. Čini se da su se ta bića ukorijenila u većini; gotovo arhetipski. Zar nije strašno što potpuni stranci uzimaju sebi za pravo da o tako tragično, brutalno ubijenoj osobi otvaraju forumske debate i likuju nad monstruoznim činom jer se zgražaju nad seksualnom orijentacijom?
Zar nije tužno da smo toliko obijesni, a pritom silno nepismeni, da smo toliko puni mržnje prema nekome koga uopće ne poznajemo; da u blagdansko doba, u zemlji u kojoj se svi smatraju velikim kršćanima, ostajemo iza zatvorenih vrata, slušamo vapaje susjeda na samrti i ne pomažemo? Možda sam zbilja ja ta koja nije normalna.
Ali meni je boravak iza zatvorenih vrata ravan ubojstvu. I drugdje u civiliziranom svijetu je također. Samo ovdje se ljudi još uvijek boje HIV-a, samo ovdje odlučuju čovjeku donijeti smrtnu presudu na temelju pretpostavki i straha od vlastitog neznanja. A mediji im omogućavaju da ostanu sporedni akteri; čak i stvaraju izliku.
Činjenica je da nikada nećemo znati što se događa iza tuđih zatvorenih vrata, čak ni naših najbližih prijatelja. Ali baš zbog toga se nadam da ćemo naučiti poštovati tuđu intimu, onako kako poštujemo vlastitu. Da je nećemo osuđivati, jer i drugi bi to onda mogli činiti nama. Da nećemo skakati na svaku tragediju izbacujući iz sebe one najružnije riječi. Jer stara izreka, koliko se sjećam latinskog pa i sata kulture kaže: o mrtvima sve najbolje.
Kada smo prestali biti ljudska bića? Možda i zvučim patetično; ali kvaliteta tekstova koje sam danas pročitala, pristup medija, slika naše politike, profesionalnosti napokon me uspjela do zadnjih granica razočarati. Bilo je toliko lakše živjeti u ”la la landu”, ali probudite se! Svi ovi ljudi koje vam želim predstaviti zaslužuju to.
Post je objavljen 23.12.2008. u 08:00 sati.