Pozdrav! Od vašeg početka znam za vaš blog iako ga nisam pratio često, ali mi je poslijednji post o pasivnoj agresivnošću probudio misli te sam odlučio napisati tekst o tome kako su me, dvaput, nasilnici bezrazložno napali.
Sada imam 15 godina i idem prvi razred Ekonomsko-birotehničke škole u Slavonskom Brodu. Karakterom sam miran i druželjubiv. Ne volim se s nikim svađat, a još manje tući. Ipak, možda je to razlog zašto me neke osobe ne vole ili im je jednostavno fora udarati slabije od sebe.
Prvi puta to je bilo prije godinu dana, na ljetnim praznicima na prelasku iz sedmog u osmi razred. Bio sam s prijateljima, ili da se točno izrazim prijateljicama i jednim prijateljem, u dvorištu škole oko osam, devet sati navečer. Sjećam se da je bio mrak, oko nas ulična rasvjeta i tišina. Normalno razgovaramo međusobno, zabavljamo se i smijemo. Kad je frendu i meni dosadilo, krenuli smo svojim kućama. Kad smo nakon nekoliko metara izašli iz školskog dvorišta naišla su trojica dječaka, inače poznatih nasilnika. Bili su nešto dalje od nas i pričali su međusobno, a onda su nas ugledali. Krenuli smo natrag u školsko dvorište pokušavši ih izbjegnuti i maknuti se od njih. No, krenuli su za nama. Prošli su me neki trnci i u stomaku mi je bilo 'teško' jer sam se jako uplašio. Moj frend je bio ispred mene, ali mi se činilo da su imali pik na mene. I jesu. Nisam mogao potrčati jer je bilo ljeto i bio sam u šlapicama. Jedan me uhvatio za ruku i počeo vući govoreći kako ovaj drugi mora razgovarati samnom. Potom me taj drugi uhvatio također za ruku. Izmaknuo sam i počeo trčati, ali bio je brži. Ponovno me uhvatio i počeo šamarati. Nisam se mogao obraniti. Ili nisam znao u tom trenutku jer me bilo previše strah. Nekoliko puta mi je zadao šamar, a od zadnjeg mi je zujalo u glavi, te me nakon toga bacio na pod. Naravno, pobjegli su.
Nisam oklijevao, odmah sam nazvao mamu jer sam s njom nekako bliži nego s tatom a i nisam bio siguran bi li se tata javio. Nosim uvijek mobitel sa sobom. Nakon nekoliko trenutaka se javila i kroz suza sam joj sve ispričao. Pitala me kako se zove dečko koji me udario, ali ja sam znao samo ime. Mama se raspitala i saznala i prezime. Ipak, sve bi učinila za ljubav svog djeteta. Znam to jer se inače ne bi toliko potrudila saznati prezime i na kraju otići mu na vrata. Iste večeri smo potražili stan u kojem živi. Isprva ga nismo našli, ali smo otišli opet i našli smo ga. Otvorila je njegova mama, a zatim je moja pitala može li taj isti izaći pred vrata na što je njegova mama djelovala zbunjeno te je upitala što joj je sin napravio. Moja mama se nije htjela svađati nego je uljudno odgovorila kako je njezin sin udario mene. Izašao je i on i pitala ga je li to istina. Prvo se htio obraniti rekavši kako me nije udario. Tada je moja mama pitala želi li da mu dovedem prijatelje koji su bili samnom, nakon čega je ipak priznao da je to napravio. Moja mama mu je sad već oštrijim glasom rekla da mi se više ne približava jer će onda biti posljedica. Tako je i bilo. Nije se više usudio udariti me. Sve do nedavno.
Sjećam se da je to bio 5. ovog mjeseca jer sam tada dobio dugoočekivanog hrčka, ali to je manje važna činjenica. Šetao sam se s prijateljem i tada je on vidio jednog dečka koji je išao s nama u osnovnu školu. Morao ga je nešto pitati, a on je bio u društvu tih nasilnika, među kojima je bio i onaj iz prvog dijela. Dok je moj prijatelj razgovarao, jedan sedamnaestogodišnjak mi je počeo prijetiti. Krenuli smo otpratiti našeg kolegu iz osnovne. Ova grupica teenagera nas je počela pratit i opet sam osjetio trnce i bol u stomaku. Znao sam što slijedi pa sam se uputio do svog ulaza u zgradu, jer sam bio relativno blizu. Ugledao sam vrata ulaza i nekako sam osjećao da su zaključana. I bila su. Mislim si: 'koji ja peh imam'. Pozvonio sam svojima da mi otvore vrata, ali za to vrijeme me neki drugi lik počeo gurat i prjetit mi, a tog lika nikad nisam ni vidio. Na svu sreću brzo se začuo glas s druge strane interfona i otvorili su mi vrata. Krenuo je zamnom unutra ali sam zalupio vratima. Nije mogao otvoriti ponovno vrata, jer su se opet automatski zaključala. Rekao sam to svojim roditeljima nakon čega je moj tata nazvao policiju jer to nije bio prvi puta da me udaraju. Policija je uzela moje i njihove podatke, koliko sam znao o njima. Ali ne kužim njihov problem. Kako netko može bit takav da ide udariti nekog slabijeg od sebe bez razloga?
bloger VAGUELY
Post je objavljen 15.12.2008. u 11:46 sati.