Pregled posta

Heroji Domovinskog mira

U uvodnom smo postu ovog bloga napisale da želimo, između ostalog, doprinijeti širenju tolerancije i i poboljšanju međuljudskih odnosa u Hrvatskoj. Najavile smo i da se želimo zauzeti za osvješćivanje društva za stanje starijih, nemoćnih i osoba s tjelesnim oštećenjima.

Danas objavljujemo izvrstan tekst jednog hrabrog i upornog borca za prava djece s poteškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, posvećen svakom čovjeku koji se svakodnevno muči da bi preživio i u isti mah uspijeva zadržati svoje ideale poštenja i dostojanstva.

Tko još ne zna tko je bloger Đus, neka pročita ovo.

Pročitajte i više puta sam kraj teksta da biste doznali što je najmanje što VI možete učiniti za ove ljude. Đus zna kako se osjećaju jer je i sam jedan od njih. Pokažimo mu da njegova borba nije uzaludna.

Lipa Mare





link sa kojeg je slika skinuta: Peking 2008

"Pozdrav svima!

Naša draga i lipa Mare me zamolila da kao gost – autor napišem nešto o (ne)nasilju kada se govori o osobama s invaliditetom. Kako se na svom blogu bavim uglavnom upravo nasiljem prema njima i njihovim obiteljima (uglavnom od strane države, tj. vlasti), pisati o nenasilju mi je predstavljalo izazov. No, da bi uopće dobili objektivan uvid u naš općeniti položaj u Hrvatskoj, moramo krenuti od činjenica. Nasilnih činjenica.

Po zadnjim statistikama, u Hrvatskoj živi oko 490 000 osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju. To je pristojnih 11% ukupnog stanovništva Republike Hrvatske. Po nekoj logici, barem svaki deseti čovjek kojeg vidite na ulici bi trebao imati neku vrstu invaliditeta, no ipak, to nije tako. Zašto?

Odgovor na to pitanje nas vodi putem državne politike. Nimalo se ne volim njome baviti, ali nažalost je neizbježna. Naime, kao i u većini slučajeva kod nas, stvari se bitno razlikuju na papiru i u praksi. „Papir podnosi svašta", kaže narodna poslovica pa se ja više volim baviti konkretnim stvarima. Svatko tko si da vremena i truda baviti se ovim pitanjem, ubrzo će vidjeti da je glavna nacionalna strategija RH za osobe s invaliditetom-institucionaliziranje. Ta praksa se na famoznom „Zapadu" koristi samo za najteže slučajeve fizičke i/ili mentalne hendikepiranosti, kada članovi obitelji te osobe nisu ni uz svu dobru volju države u mogućnosti pružiti joj život dostojan ljudskog bića.
Kod nas je obrnuto. Cilj je zatvoriti što više djece s teškoćama u razvoju u ustanove koje će, bez obzira na njihove psiho – fizičke potencijale, pružiti minimum odgojno – obrazovnog i rehabilitacijskog kurikuluma. Tako će njihovi roditelji biti u mogućnosti raditi puno radno vrijeme, država neće imati posebne izdatke, a svoje ruke će i više nego pilatovski oprati „zbrinjavanjem" te djece. Ono na što nisu mislili jest vrijeme kada će ta djeca postati odrasli ljudi, bez kvalifikacija i mogućnosti za samostalni život. Što onda?

Tada nastupa vrijeme u kojem se državna politika okreće protiv države. Naime, nije demokratično niti praktično osnovati geto za pola milijuna ljudi pa trenutno aktualna vlast mora preuzeti trošak osnovnog zbrinjavanja petine ukupnog stanovništva! Trošak se ustostručio, a ti pojedinci opet nisu zadovoljni jer svatko individualno dobiva tek mrvice sa stola.

Primijetili ste da izbjegavam riječ „invalid", koja je uvriježena u hrvatskom društvu. Kada govorimo o ovoj grupi ljudi, hrvatski jezik nam daje na raspolaganje riječi: invalid, osoba s posebnim potrebama, hendikepiran, retardiran, idiot, bogalj... – svo bogatstvo izražavanja.

Problem je u tome što nijedan od ovih epiteta nije točan, a kamoli da zadovoljava načelo dostojanstva osobe o kojoj se govori. Pošto naši jezikoslovci ne pokazuju interes za osmišljavanje pravilnog i pravednog naziva, ja se vodim načelom „manjeg zla".

Naime, riječ „validus" prevedena s latinskog bi značila „vrijedan". Riječ „invalidus", shodno tome, znači „nevrijedan, bezvrijedan". Zapanjujuće je upravo to koliko smo i mi koji pripadamo toj skupini hrvatskih građana toliko navikli na taj naziv, da nas uopće ne dira kada nas se u svakodnevnom životu, u medijima, u osobnom obraćanju naziva BEZVRIJEDNIMA! To je vjerojatno najtužnija istina u životu „osoba s bezvrijednošću" i njihovih obitelji danas- mi sami smo se pomirili sa situacijom.

Rascjepkani na kojekakve pojedince ili skupine pojedinaca koji pokušavaju nešto napraviti, zaboravljamo da nas ima POLA MILIJUNA! Zaboravljamo da svojim nedostatkom obrazovanja, aktivizma, sudjelovanja u svakodnevnom životu pristajemo biti TERET DRUŠTVA! Zaboravljamo da smo za sliku manje vrijednosti krivi mi sami, jer svoje dostojanstvo olako predajemo za par kuna invalidnine i oznaku za besplatno parkiranje!

Pitate se kada će na red doći nenasilje i pozitivnost?

U prethodnim rečenicama sam dao jedan mali, objektivni uvod u naš svakodnevni život. Nasilje koje doživljavamo je puno perfidnije i pokvarenije od fizičkog ili verbalnog. To nasilje je pasivno – agresivno, a upućeno je od vladajućih prema manjini. I upravo zato je toliko strašno, jer tipično luciferski ne pokazuje svoje pravo lice. Kad netko doživi fizičko ili verbalno zlostavljanje, uz svu strahotu proživljenog, ipak se ima za što uhvatiti. Ako ništa drugo, ima fizičke dokaze, svjedoke, makar konkretne primjere!

Dok je ono što osobama s invaliditetom i bolesnim malenima u Hrvatskoj donosi svakodnevni život PREŠUTNI HOLOKAUST. Doživotna robija čije prave strahote mi sami osjetimo tek kada dođemo u poodmaklu dob, kada nestane podrške roditelja, obitelji i prijatelja. Protiv nje uglavnom ne poduzimamo ništa, jer se grčevito držimo za fantaziju da se to „meni ne može dogoditi". Zdravi ljudi, kao društvena većina, ne poduzimaju ništa jer u to nemaju uvid. Zaokupljeni su vlastitim problemima u državi u kojoj 80% stanovništva vrlo teško živi. Društvena elita ne poduzima ništa jer u tome ne vide osobnu korist. Zašto bi izlazio iz svog skupocjenog automobila i dizao glas za „bezvrijedne"? Za to nema provizije. Postoji određena korist u predizbornoj kampanji, ali to je sve.

Sada, kada ste već uvjereni da u ovakvoj priči nema mjesta za „osmijeh na licu Hrvatske", donosim (teološkim rječnikom rečeno) soteriološki aspekt ove priče.
Svi smo barem čuli za Isusa Krista, Mahatmu Ghandija, Martina Luthera Kinga... Njihova startna pozicija je bila identična – opresija nad manjinom i neprepoznavanje vlastitih potencijala, razjedinjenost. Ta razjedinjenost je najveći problem svih Hrvata, ne samo onih s invaliditetom. Ipak, na tom tmurnom nebu svako malo zablista neka zvijezda u obliku običnog humanog čina, rođenog prijateljstva, tog osmijeha za koji se ovdje borimo...
Mi još uvijek čekamo svog vođu, koji će naše snage ujediniti primjerom osobnog života i nadahnućem.

Ali zato na raspolaganju imamo TEBE, koji/a upravo čitaš ovaj tekst. Sve što treba je mrvica hrabrosti... Priđi osobi u kolicima ili na štakama, one su pomagalo u kretanju, ne zarazna bolest. Dopusti si započeti razgovor s njom ili njezinom obitelji, često će te njihove riječi dotaknuti, razgaliti, ohrabriti ili motivirati. Mogu posvjedočiti da se iza tih krhkih prilika često kriju herojske priče dostojne najvećih holivudskih hitova. Priče o pobjedi unatoč svim omjerima, priče o Davidu i Golijatu. Takvi pobjednici te neće otjerati psovkom, dovoljan je taj jedan mali osmijeh da ti otvore vrata bogatstva koje nose u sebi, pustolovina i mukotrpnih borbi koje su morali proći da bi u toj konkretnoj prilici bili u tvojoj blizini. Mislim da je cijena stvarno simbolična.
I najbolje od svega, naći ćeš mir koji tražiš. To prijateljstvo će tvoje najveće probleme smanjiti na veličinu zrnca pijeska, a tvoje srce ohrabriti da kreneš protiv svega što te u životu sputava. Kada ti heroj zarobljen u sklupčanom tijelu u invalidskim kolicima pokaže koliko tvoj jedan osmijeh može značiti, naći ćeš Logos. Ne u čovjeku, već u onom božanskom koje se u svakome od nas krije iza slojeva i slojeva egoizma, zauzetosti prolaznim stvarima i obične ljudske zloće. Sve što treba je malo hrabrosti za prići i pokloniti osmijeh. Ne osmijeh pun sažaljenja, ti ljudi ga ne trebaju ni ne zaslužuju. Sažaljenje vrijeđa pobjednika. Već onaj prijateljski osmijeh, bez predrasuda i neutemeljenih zaključaka.

Usudiš li se?

Ovaj post nije posvećen samo osobama s invaliditetom i njihovim problemima, niti samo tebi i tvojim trenutnim mislima. Posvećen je svakom čovjeku koji se svakodnevno muči da bi preživio i u isti mah uspijeva zadržati svoje ideale poštenja i dostojanstva. Sve se svodi upravo na to – dostojanstvo ljudskog bića. Stoga ovaj tekst posvećujem svima njima, čuvarima ljudskog dostojanstva u vremenu kada je ono na prodaju u tv-showovima.

Vi ste za mene junaci, heroji Domovinskog mira.

Đus


Kraj teksta.

I dva moja stara posta s primjerima iz Austrije, o tome kako se radi na osvješćivanju djece i odraslih za osobe s tjelesnim oštećenjima. Post: kako sam bila slijepa sat vremena.



Post je objavljen 12.11.2008. u 00:36 sati.