Pregled posta

Što je nasilje

Nije jednostavno dati točnu definiciju jer je ona ovisi o kontekstu, da li se gleda sa pravnog, sociološkog ili privatnog stajališta. Neko moje poimanje bi bilo da je to agresija kojom nam se čini nešto mimo naše volje. Znači, svaka manifestacija snage i moći usmjerena na osobe ili stvari na negativan način. Vrste su nažalost, mnogobrojne od fizičkog do psihičkog nasilja, koje nije ništa manje strašno samo je teže dokazivo. Pojam koji se relativno često susreće je i pojam strukturalnog nasilja. Norveški istraživač mira i konflikata Johan Galtung ga je uveo još davne 1971. On je proširio dotad važeću definiciju koja se ograničavala na destruktivno djelo nekog počinitelja i dodao da je nasilje i bilo kakvo ograničavanje ljudskih prava i potreba koje smo mogli izbjeći, i formulirano u jedan opći izraz - ograničavanje života u kojem realan stupanj ostvarivanja želja i potreba nečijim djelovanjem biva smanjen. Dakle, u tom smislu je i loša politika neke zemlje itekakvo nasilje nad njenim građanima.

Dakle - sve što neku osobu sprečava da u potputnosti razvije svoje sposobnosti i zadovolji svoje želje (koje je osoba mislila ostvariti bez da naudi drugome), sjetimo se i Rousseaua prafrazirajući moja je sloboda ograničena slobodom drugoga. Nasilje je i bilo koja vrsta diskriminacije, neravnomjerno raspoređena dobra (privatizacija, izrabljivanje zemalja u razvoju), nasilje je i zabrana ostvarivanja nekih želja i načina života samo zato je osoba "pogrešnog" spola ili pogrešnog seksualnog opredjeljenja.

Tu dolazimo i do onoga što je pokrenulo ovaj blog, nasilje ne moramo nužno pripisati konkretnim pojedincima, nasilje proizlazi iz struktura moći i pojedinih etabliranih društvenih formi. Nasilje mogu nažalost, na potpuno legalan način čak i podržavati oni koji se naoko protiv istog bore, nasilje može biti ukorijenjeno u vrijednostima, normama i institucijama ili u raspodjeli moći pojedine države i društva.

Strukturalno nasilje je često, na prvi pogled teško kao takvo identificirati, jer ograničeni načini zivota (ograničen pristup obrazovanju, dohotku, ljudskim pravima itd.) su već na snazi i iz te perspektive žrtve nasilja teško je ponekad shvatiti da je usprkos rasprostranjenosti fenomena i dalje nepravedno to što se događa, da je loše i da treba reći stop.Potlačenog najčešće lako uvjere da je baš to zaslužio. Da nije zaslužio bolju politiku, vlast i bolji i sigurniji život...

Politika i pravo pojam nasilja promatraju donekle diferencirano i u tom smislu ću taj dio ostaviti po strani, da tekst ne bi bio previše suh i da ja ne bih previše o poslu u svoje slobodno vrijeme.
Medicina, sociologija i filozofija imaju opet svoja neka poimanja, mogu to sve ispisati iz stručnih knjiga, ali mnogo je bitnije što možemo učiniti da se sve ne bi svelo na puko teoretiziranje.

Znate li se svađati, a bez da vrijeđate bacivši mužu u lice kretenu, a on vama kravo ili idiotkinjo. Začudili bi se za koliko obitelji je to normalna komunikacija. Svađanje je o.k. vrijeđanje nije.. Znate li svoju ljutnju izraziti neagresivno?

Kakve igračke kupujte? Jel vam o.k. da dijete gleda crtić u kojem se upucavaju i ubijaju, ali vam je neugodno ako gleda na tv-u scenu da se dvoje odraslih ljubi i miluje? Što je strašnije u vašim očima? Jel seksualnost još uvijek veća sramota od nasilja? Nasilje je cool, seksualnost je nešto prosto.

Kako reagirate kad sami vidite nasilje? Pogledate u pod i prođete jer vas se to ne tiče? Bi li voljeli i da se druge ne tiče dok možda tako na mrtvo ime prebijaju vaše dijete? A drugi bi trebali onda reagirati? Sve su to pitanja s kojima ćemo se baviti.




Nasilje ima mnoga lica.

Rat, mučenje, masakar - svima je jedno zajedničko - bol i patnja slabijeg Nasilje je i pljačka, vandalizam, pijani muž koji dolazi kasno kući i dere se i tuče ženu jer mu servira ohlađenu večeru. Ali i klinac od 2 godine koji recimo terorizira i roditelje i stariju seku svojim vrištanjem, ultimatumima i tantrumima. Nasilje je i seksualno zlostavljanje djece i odraslih. O ovome svemu mi neće biti moguće pisati, ali možda posluži nekome kao ideja mogućih tema. Najviše ću pisati o onome s čime sam se susrela u radu i životu. Nasilja ima među pojedinim grupama, tipa skinovcima i obojenima. Nasilje ima posljedice.

Nasilje i agresija mogu biti verbalni i neverbalni, aktivni i pasivni. Recimo kad vas netko kažnjava i daje vam tihu misu danima jer ste rekli nešto pogrešno, a ne želi vam reći gdje ste to pogriješili – to je težak oblik pasivne agresije.Izigravanje žrtve, a zapravo ste žrtva vi. Ja se u svojim tekstovima neću najviše baviti odraslim kriminalcima. Zato jer sam mišljenja da je to samo manifestacija problema, korijeni su mnogo, mnogo ranije. I ti kriminalci su nekad bili djeca. I odgajana. Samo kako? I tko ih je odgajao? Nasilje ima posljedice. One fizičke, svima vidljive pa u očima nekih i time legitimniji razlog za patnju i depresiju ili aksioznost. I one nevidljive, ožiljke na duši, neki od njih su i posttraumatski stresni poremećaj ili PTSP.
I tome ima lijeka, dobra terapija pomaže preraditi, ne i zaboraviti. Što i nije smisao svega. Jer to je životno iskustvo kojeg ni počinitelj ni žrtva ne bi trebali zaboraviti, nego naučiti iz toga – nikad više neću biti ni na jednoj od ove dvije strane.

Statistika kaže da se najviše nasilja događa sakriveno od očiju javnosti, upravo unutar četiri zida vlastitog doma. Zlostavljana djeca imaju mnogo dugoročnih posljedica, a takvi događaji utrostručuju šanse da jednom odrasla osoba oboli od fizičke ili psihičke bolesti, od psihičkih najčešće od paničnih napadaja i anksioznosti.

Reći NE nasilju sa svime što stoji u našoj moći Još Hannah Arendt (volim njene tekstove i često se njima služim pa nećete ni vi ostati posteđeni) je u svom Macht und Gewalt (Moć i nasilje) napisala da sposobnost ljudskog djelovanja leži, ne samo u djelovanju nego i u suradnji sa drugima. Ona kaže da kaže da oni koji se slože imaju puno moći, jer su ujedinili svoje male individualne moći u nešto zajedničko – da mogu puno. Dakle, koliko možemo mi?

Baš na to pitanje ćemo davati odgovore kroz ovaj blog.

Pokušat ću kroz tekstove približiti projekte za nenasilje iz moje okoline Naime, upravo na pojačani pritisak javnosti su takve akcije i u Njemačkoj nastale i ojačale i vremenom (usprkos skepsi baš onih koji ništa ne rade, nego samo iritatno dižu obrvu i čekaju da nečiji trud propadne) promijenile mnogo. Na bolje. Prvo su krenule razne građanske akcije, najčešće upravo zabrinutih roditelja koji nisu željeli da im djeca odrastaju u takvom okruženju. Senzibilizirajući javnost za temu (ne sklanjati pogled, od toga nikome nije bilo bolje!), privukli su pažnju onih koji donose odluke, privukli su pažnju svakog, i vaše susjede i mene i moje kolegice s posla da NE gledaju u stranu kad vide nasilje u svojoj blizini. Da mene muž više ne gleda prijekorno kad se umiješam u šikaniranje najslabijeg u podzemnoj. Jer uvijek se izabere najslabiji, neće se mjeriti snage na sebi ravnom, ne? To ne bi bilo napeto...

Osobna iskustva

Onda tako nekom najmanjem, najslabijem i sa najvećom torbom uzmu kapu pa se nabacuju njome ili naočale ili nesto slično. I svi u podzemnoj gledaju kroz prozor i ne rade nista???? Mene takve stvari jako ogorčavaju, nisu mi shvatljive. Odbijam takve stvari shvatiti. Da je moje dijete to najmanje, jako bih bila sretna da netko pomogne. Vi ne bi?
Uglavnom, progurala sam se do lokalnog hahara i zatražila da mi vrati tu otuđenu kapu pa sam i od njega hrabrog pola metra veća, a jos sam i ljuta. I rekla neka pokuša meni uzeti nešto pa se time zezati, ako misli da je cool lik. U početku bi moj distancirani, decentni, sve po zakonu mužić obično bio šokiran i mislio kako samo prizivam nevolje. Hvala Bogu, danas je on jedan od onih koji pomažu.

Ili kad su u ulici prije možda godinu dana, klinci zlostavljali nekog psa lutalicu. Znala sam gdje žive, dva ulaza dalje od mene. Pozvonila sam im roditeljima, jer mislim da je njihova uloga da odgajaju djecu. Svoju djecu. I uvijek ću se obratiti roditelju ako do njega mogu doći. No, ti roditelji su ispali još zaostaliji od djece koju su proizveli i uopće nisu kužili čemu big deal jer bože moj, pa to jenapušteni pas, nek se djeca zabavljaju. Sadistički ispoljavaju zlobu koju su doma vidjeli i naučili.

U prvi tren vidno šokirana, nazvala sam azil za životinje i došli su po životinju i svi skupa smo obitelj prijavili policiji. Na što je moja strašljiva prijateljica rekla – ali oni znaju gdje žive, osvetit će ti se. Ma da? I to bi trebao biti razlog skrenuti pogled svaki put kad se sranje dogodi??? Na ovu Noć vještica su ti isti klinci došli k nama po slatkiše, vidjeli macu Lucky i zlobno prokomentirali – i dalje skupljaš oštećene životinje po cesti? Ruka u kojoj sam držala čokoladice se naglo zaustavila. Rekli su; ako ti maca pobjegne, ne moraš ju više tražiti. Čula sam da su sredili već tri mace iz susjedstva i ostavili nekoliko šokiranih obitelji bez kućnog ljubimca. Slatkiše nisu dobili. Ali sam rekla da sad ako maca nestane, a ne mora biti ni da su je takli, sad njih držim odgovornim i da je to priličan zajeb, ali da moraju s time računati, kad već igraju hard.
Drugi dan sam prijavila prijetnju. To je bila kap koja je prelila čašu, sad im je socijalni ured nametnuo da cijela obitelj krene na neki tečaj konstruktivnog izražavanja bijesa. Riskirajte da vas zovu tužibabama, to je ipak manje za nositi na savijesti nego moguća žrtva jer niste pomogli.

Nenasilje se uči od malih nogu.
Monkey see monkey do*. Nenasilje se uci time da ne upotrebljavate nasilje kao vid odgojne metode. Jer ona to nije. To je samo znak vlastite nemoci. Jer ako udarite kako cete odgajati da to nije u redu, ali onaj tko je jaci ipak tu i tamo smije?

Sto uciniti? Za pocetak danas postanite malo budniji za temu. Otvorite oci. Ako imate dijete zapitajte se odgajate li agresivno ili miroljubivo dijete? Ako nemate djecu pogledajte oko sebe: kako komuniciram sa partnerom, radnim kolegom, susjedom?

Ispricati cu vam anonimizirano i skracenu pricicu malog tiranina. Radila sam za osobu koja se bavi istrazivanjem obiteljskog nasilja, medju djecom, u istospolnim vezama i slicno pa je ovaj mali primjer iz tog projekta: Obitelj K. nikad ne zna sto je ceka, sve zavisi od toga na koju nogu je ustalo najmladje dijete u obitelji, Markus. Markus tlaci svoju bracu, u vrticu je strah i trepet, tata radi po citave dane a mama je popustljiva i blaga. Cesto na stetu svoje ostale djece, dopusta Markusu sve. Naime kad je on imao godinu dana, mama je imala spontani i morala je dugo ostati u bolnici zbog komplikacija, tada je Markus preko noci zavrsio kod djede i bake. Mama od tada ima osjecaje krivnje jer je ostavila dijete na cjedilu. I pokusava mu popustanjem nadoknaditi sve, ubrzo upada i sama u depresiju zbog izgubljene bebe, kuca, mnostvo posla, troje zivahne djece, kapitulira. Zovu ju iz vrtica da u ulozi promatraca pogledaj jedan tipican Markusov dan tamo – sokirana, prenerazena i uplakana izlazi van. Naime dok su svi sjedili u krugu i slusali pricu, on je nicime izazvan ustao, dosao do jedne curice i poceo ju udarati nogama po glavi. Slijedi odlazak djecjem psihologu. Uz nekoliko zajednickih termina Markus sam prica kako zeli samo vise roditelje uz sebe, vise vremena sa njima. Agresivno dijete ne treba nuzno kaznu ali treba jako puno komunikacije i paznje. Ne brisanje granica (o itekako treba granica, granice su zdrave ) ali strpljenja. Puno strpljenja. Kad se izderemo ili zamahnemo rukom – pokazujemo da je agresija o.k.

Nemojte se praviti da u vrticu, na igralistu ili na rockasu tucu niste vidjeli jer je tako lakse.

Nasilje je problem svih nas. Kad pri slucajnom izlasku na veliki odmor, slucajno jedan ucenik gurne drugoga i isprica se, a ovaj prvi noseci deficite od doma, to protumaci kao napad i agresiju i istuce ovog prvog, iako se ispricao? 15 godina kasnije ce to mozda biti lik koji ce na jednako brutalan nacin rijesavati svoje svoje unutarnje i vanjske konflikte.



Nasilje je uvijek znak frustracije osobe koja nasilje izvrsava. Cak i ako ce u buducim tekstovima cesto biti adresirana obitelj kao polaziste mnogih prevencija, ne mislim da je obitelj jedina odgovorna.

Obitelj je dio drustva i kao sto kvalitetno drustvo cine zdravi clanovi obitelji, jednako tako i nezdravo drustvo moze mnogo otezati rad i najboljim obiteljima. Ipak, zalazem se za jasnu ulogu i odgovornost svakog od nas, posao mi je rad sa mladim i malo mladjim ljudima i pravodobna prevencija moze mnogo.

To je bio jedan mali uvod od mene, sljedeci put tematski dalje.

JJA



Post je objavljen 07.11.2008. u 14:40 sati.