Danas nam je na mail bloga protiv.nasilja@gmail.com pristigao tekst blogerice Gustirna čiji je sin prije neki dan napadnut u skol. Odlučile smo objaviti ga prije posta koji se nadovezivao na temu "Batina je iz Raja izopćena". O tome kako je Gustirna doznala za napad i što se dogodilo nakon toga, pročitajte u postu.
Preuzmite naše banere i pomozite nam proširiti krug čitatelja i tako eventualno pridobiti volontere koji će biti potrebni za kasnije konkretne akcije. Hvala unaprijed.
Lipa Mare
Gustirna:
Danas sam sastavila ovaj tekst potaknuta pričom mog mlađeg sina.
ŠKOLA - MJESTO OPASNOG ŽIVLJENJA
Po prirodi nisam panična osoba, naprotiv, mnoge krizne situacije rješavam prilično smireno. Mnogi moji poznanici mi kažu kako sam izuzetno mirna i "kul" osoba. U zadnje vrijeme osjećam kako su se negdje u meni akumulirali osjećaji straha i panike. Prožimaju me te neugodne vibracije čitavim mojim bićem, sa svakom novom crnom viješću koje bez pitanja i upozorenja ulijeću u moj prostor. Kao razorni projektili. Taj obrambeni "kul" štit postepeno posrće i ja se bojim, svakim danom sve više i više.
Osim vijesti koje me zasipaju iz medija, slušam i glasove svoje djece koji mi pričaju priče iz škole. Školske priče bi trebale biti bezazlene, vesele, vickaste. Djeca izvode nepodopštine, ali nitko ne bi trebao stradati. Tako je bilo nekada. Danas se pričaju nešto drugačije priče.
Za vrijeme ručka obrati mi se mlađi sin, učenik osmog razreda:
"Mama, moram ti nešto ispričati. Želio sam ti to prešutjeti, ali danas sam razgovarao s ravnateljem i mislim da bi trebao i tebi to ispričati."
"Što se dogodilo?" – u sebi premišljam, ne liči na njega da ga pozivaju kod ravnatelja
"Jučer su me napali u razredu. Gurali su klupe prema meni i tako me pritisli uza zid. Tako je nastala i ova rana na nozi (pokaže mi zaraslu oderotinu na potkoljenici). Danas me pozvao ravnatelj na razgovor. Rekao mi je da sam ja veći i jači od njih i ako se opet ovako nešto ponovi da ih upozorim neka prestanu, a ako me ne poslušaju, neka im opalim trisku (šamar)."
Gledam u nevjerici, misli mi se kovitlaju, prvo izlijeće ljutnja:
"Zašto mi nisi odmah rekao za ranu? Trebalo je dezinficirati. Šta ako dođe do trovanja?"
Naravno, dijete je zbunjeno. Smirujem se i nastavljam razgovarati o slučaju, ispitujem: gdje, tko, kada, kako?? Čudim se zašto mi je to prešutio, do sada se uvijek povjeravao.
"Da li je ravnatelj rekao da dođem?"
"Ne, nije."
"Da li je razgovarao s dječacima koji su te maltretirali?"
"Ne znam, ali mislim da nije. Oni ionako već imaju policijski dosje."
Priča mi o slučaju na početku školske godine kada su maltretirali jednog drugog dječaka iz razreda i kada ih je njegov otac prijavio policiji.
Opet se gubim u mislima, osjećam kako me prožima strah, panika, nemoć. U sebi premišljam da li da odobrim ili ne odobrim savjet koji mu je ravnatelj dao. I sami smo djeci znali savjetovati: "Ako te netko udari, brani se. Ali, nikad nemoj prvi započinjati."
Ipak, iznenađena sam savjetom ovog ravnatelja. Zar je to sve što jedan ravnatelj može poduzeti kada je u pitanju nasilje u školi kojom ravna? Savjetovati učeniku da uzvrati istom mjerom? Nasiljem na nasilje.
Svjesna sam da ipak trebam posjetiti tog ravnatelja i razgovarati s njim, iako me nije pozvao. Svjesna sam da neću biti ni prvi, ni zadnji roditelj koji nešto pokušava ukazati tim ljudima kojima svakodnevno povjeravamo svoju djecu. Škola puna nastavnika, pedagoga, psihologa, - odraslih i odgovornih ljudi – nije u stanju riješiti nasilje među svojim učenicima?!?
Dok tako premišljam, sin mi prepričava jedan drugi slučaj kada su preko sata tehničkog, skoro svi u razredu započeli tuču (on je mirno sjedio u klupi s prijateljem i gledao svoja posla), jer je došla neka druga nastavnica kao zamjena i nitko je nije "šljivio". Uspjela im je tek oduzeti mobitele kako ne bi snimali tuču u učionici.
Ej, ljudi!!!! Za vrijeme nastave!? U učionici!? Usred jedne osnovne škole?! Alo, ravnatelju!!! Što mislite poduzeti po tom pitanju???
Nedavno je u Slobodnoj Dalmaciji (16.11.08.) objavljen članak kojeg potpisuje Robert Pauletić. On opisuje događaje u školi koju pohađaju njegova djeca. Prepričava primjere neprimjerenog ponašanja jednog osmogodišnjaka. Spominje kako u dvorištu te škole postoji "mjesto za fight" – mjesto za tuču između učenika starijih razreda. Citiram: "U dvorištu škole moje dice postoji "misto za fight"- grafit s tim natpisom je nedavno izbrisan, ali misto ne gubi funkciju." (nažalost članak još nije objavljen na internetu, pa ste uskraćeni za taj vrlo zanimljiv tekst). I moje dijete je osmaš u toj istoj školi, osmaš koji se ne voli tuči, koji prolazi kraj "mista za fight" i mirno odlazi kući, koji izbjegava svađe i sukobe, ali ipak biva uvučen u njih – pritisnut klupama uza zid.
Razmišljam o drugoj djeci koja su na meti nasilnika, o roditelju koji je pozvao policiju. Razmišljam o mogućnosti da se roditelji sastanu i pokušaju nešto zajednički učiniti da zaštite svoju djecu.
Pade mi pogled opet na jedan drugi članak u Slobodnoj Dalmaciji – premijera kazališne drame "Bog masakra" koju je napisala Yasmina Reze, a režirala naša Nenni Delmestre. Predstava govori o primjeru kada se četvero roditelja sastaje, ali ne da bi civilizirano riješili dječji sukob, nego da se dogovore kako će pomoći djeci da nauče civilizirano rješavati sukobe. Ti roditelji samo misle da znaju kako se to radi. Predstava je zapravo jedna roditeljska tragikomedija.
Uglavnom, svi roditelji žele zaštititi svoju djecu. Osobno poznajem roditelje dječaka koji su mog sina pritisli klupama u zid. Nisam ih doživjela kao agresivce i nasilnike i vjerujem da nisu oduševljeni ponašanjem svoje djece. Znam da i oni žele sve najbolje svojoj djeci i žele ih zaštititi. Zar bi se trebali međusobno sukobiti kao što su se sukobili roditelji i tinejđeri u Karlovcu?
Netko bi trebao znati kako ostvariti kvalitetnu suradnju među roditeljima i djecom. Zašto je nerealno očekivati da baš škola bude taj netko, taj posrednik koji bi sa svojim pedagozima i psiholozima, pomogli roditeljima i djeci da ostvare međusobnu komunikaciju, komunikaciju o nenasilju. Zar ne bismo trebali svi zajedno rješavati probleme sa nasiljem u školi, u učionici, školskom dvorištu?
S druge strane, pitam se – može li se uopće računati na kvalitetno učešće škole i njenih pedagoga, kada ravnatelj te iste škole savjetuje učeniku da se treba braniti istom mjerom?
Nijedan drugi savjet? Niti riječi o tome da će ga škola zaštititi od nasilnika? Ni pomisliti da se mene kao roditelja pozove na razgovor, kao da se to mene ne treba ticati?
Obeshrabrena sam.
Ipak predlažem gospodinu ravnatelju neka se udruži sa svojim pedagozima i psiholozima, neka sjednu i sastave preventivni program o načinima sprječavanja nasilja po školama. Pozovite roditelje na suradnju – neki će se i odazvati, predložite im suradnju, načine rješavanja, zatražite sugestiju od roditelja. Nemojte samo mahati pedagoškim parolama, prijetiti restrikcijama – pomozite konkretnim prijedlozima, jer i roditelji su zbunjeni, preplašeni, bespomoćni!
Svaki dan bombardiraju nas vijestima o sustavnom nasilju po školama, dječjim igralištima.
"Nogom u glavu –
u Zagrebu 14-godišnjak za vrijeme odmora pretukao 13-godišnjaka,
zbog: igrice Warcraft –
premlaćen jer je dao krivu šifru za igricu." (iz Slobodne Dalmacije 18.11.08.)
I moj 14-godišnjak voli igrati tu kompjutersku igricu. Nije suludo strahovati da će i moje dijete neki njegov vršnjak premlatiti zato jer igraju istu igricu.
"Roko Karan premlaćen zato što je drugačiji! – 18-godišnji sin Gorana Karana premlaćen na splitskoj rivi. Boksač ga je udario šakom iza uha jer su se okrznuli ramenima u prolazu Marmontovom ulicom i međusobno se počastili verbalnim biserima. Roko je bio miran i povučen, učio je kineski, među svojim vršnjacima slovio je za čudaka. Zar je to razlog da završi na intezivnoj, u komi, sa teškom ozljedom mozga?" (izdvojeno iz mnogih članaka u Slobodnoj Dalmaciji, proteklih dana)
I moj 18-godišnjak izlazi noću u grad, prolazi Marmontovom, splitskom rivom, Bačvicama.
I on izgleda pomalo drugačije. Hoće li i njega jedne večeri strefiti šaka u glavu, cipelarenje po bubrezima, zalutali metak, .…?
Cijelo moje biće prožima osjećaj panike. Nije to više obična briga i strah, već jezovita panika, jer osjećam se tako nemoćno, tako slabo i jadno. Zato što kao roditelj ne vidim pravo rješenje, ni način kako zaštititi svoju djecu.
Šaljemo ih u školu, vjerujući da su tamo zaštićeni, ali:
Učionica u školi je mjesto opasnog življenja!
Školski WC je mjesto opasnog življenja!
Školsko dvorište je mjesto opasnog življenja!
Dječje igralište je mjesto opasnog življenja!
Poznata gradska okupljališta su mjesta opasnog življenja!
Trebamo li našu djecu pozatvarati u stanove, u sobe?
Trebamo li im oduzeti slobodu da bi im osigurali sigurno življenje?
Svugdje po medijima nailazim na temu nasilja.
Samo se priča i raspravlja o tome. Pozivaju se sociolozi, pedagozi, psiholozi – svatko iznosi svoje teze, zaključke, prijedloge u stilu "moglo bi", "trebalo bi" – vrlo je malo konstruktivnih prijedloga.
Nedavno, u emisiji "Lica nacije" – gospođa psiholog zaključuje: "Neka svatko učini onoliko koliko može."
Pitam se – što ja mogu učiniti? Svoju djecu sam odgojila da budu nenasilni, da vole i poštivaju svaki život. Sada ih moram zaštiti, naučiti ih da se brane. Kako?
Sociolog-pedagog zaključuje: "Imam povjerenja u našu mladost."
O, da! I ja imam povjerenja u našu mladost, a samo sam majka bez fakultetskog obrazovanja. Imam povjerenja u mlade ljude, ali nemam povjerenja u ovo društvo, u ovo školstvo, u ovaj sustav koji je izvitoperio mnoge vrijednosti do neprepoznatljivosti.
Sve se svodi na sistem "Trla baba lan da joj prođe dan." – i tako u nedogled, svaki dan, mjesec, godinu….a djeca nam stradavaju na svakom koraku….svakim danom sve više i više….
Kraj i prijedlog:
U jednom sam dijelu ovog mog teksta spomenula kako je potrebna suradnja škole i roditelja i kako bi to trebalo za ozbiljno zazivjeti, a ne samo kao fraza koja je već izblijedjela od ponavljanja.
Problem je što nitko ne poduzima osnovne i potrebne korake. Uvijek se očekuje da započne ona druga strana.
Roditelji očekuju da škola nešto poduzme, a škola opet prebacuje odgovornost na roditelje i sve završava u blesavim nesporazumima među odraslima, dok se djeca i dalje međusobno tuku i maltretiraju.
Mislim da bi takve programe trebali osmisliti pedagozi i psiholozi te sa konkretnim prijedlozima doći pred roditelje. Ima roditelja koji ne žele surađivati, ali ima i onih koji žele te na toj osnovi započnimo zajednički rad sa svrhom da se zaustavi nasilje po školama, a samim time i izvan škole.
Najgore je što se svi osjećamo bespomoćni i u toj nemoći posežemo i radimo neke nepoželjne poteze. Poziva se policija, djeca dobivaju svoje prve maloljetničke dosjee, a mislim da bi se sa kvalitetnom suradnjom roditelja i školskog osoblja, te sociologa i psihologa, moglo postizati bolje rezultate i da djeca na kraju ne bi bila stigmatizirana za cijeli život.
Nisam ni sociolog, ni psiholog, ni pedagog, ali kao roditelj kojem je stalo da sva djeca imaju sigurna mjesta za življenje, mogu dati svoj doprinos u jednom takvom projektu. Ipak mislim da bi takav projekt trebalo predložiti ministarstvo prosvjete i da bi ga trebaju razraditi stručne osobe.
Puno pozdrava! Čitamo se!
Gustirna
Nastavak price:
Danas sam bila kod ravnatelja. Razgovarati o tome što se desilo mom sinu u razredu. Uljudno smo razgovarali. Nisam otišla optuživati i kritizirati. Otišla sam da čovjek zna da sam upoznata sa svime, da zna kako se ne ustručavam razgovarati o problemu.
Spomenula sam prijedlog da se sastanu roditelji, da škola bude posrednik. Ravnatelj je rekao da su jednom pozvali roditelje učenika koji su poticali nasilje i kaže da je taj skup bio veoma mučan za svih. Uslijedila su međusobna optuživanja, obrana vlastite djece i sl. -što je na kraju krajeva bilo i za očekivati. Također i prijetnje tužbom prema školi. ističem da su i roditelji zbunjeni, nemoćni i da i njima treba pomoć, te da bi tu škola trebala više napraviti.
Škola nema jedinstvenog obrasca po kojem bi djelovala. U svim sporovima, ističu se prava djece i oni tu ne vide prostor po kojem bi uspješno rješili ovakve probleme.
Ispada da su svima vezane ruke, a svi bi željeli da neko nešto poduzme i da to djeluje pozitivno. Očito je da treba poduzeti konkretne akcije, i da se roditelji trebaju angažirati. Primjer gdje roditelji dobrovoljci reguliraju promet je odličan, i slažem se da bi se po istom sistemu mogla održati i nekakva dežurstva po školskim dvorištima za vrijeme odmora. Navodno, postoje dežurni nastavnici, ali oni ne patroliraju školskim dvorištem i prema tome ne vide ni dio onoga što se događa za vrijeme velikog odmora.
Danas je u Slobodnoj Dalmaciji objavljen nastavak članka Roberta Pauletića. U ovom članku on opisuje kako se formiraju školske bande 13-godišnjaka i 14-godišnjaka i dogovaraju se okršaji između dvije škole. Pri tom postoje pravila o upotrebi oružja, a oružje su palice, nekakvi buzdovani sa iglicama, lanci i sl. - jedino je zabranjen nož i vatreno oružje. Sve se dogovara mobitelima i pravilo je da je na obe strane isti broj učesnika.
Pauletić to još detaljnije opisuje i ne mogu sve prenijeti, ali sama činjenica da tako nešto postoji u ovom gradu je stravična.
Vjerujem u konkretne akcije, više istomišljenika koji su spremni volontirati i angažirati se u pokušaju rješavanja ovih problema, mogli bi doći do nekakvih rezultata.
Ideja o radionicama po školama se stalno provlači i potpuno se slažem da bi tu trebalo baciti težište, i razraditi tu ideju do najsitnijih detalja.
Često se sjetim one pjesme: "Kad bi svi ljudi na svijetu, baš kao sva djeca na svijetu...odlučili da!
Post Scriptum. U Austriji postoji kampanja protiv nasilja na školama u kojoj sudjeluju i mnoge osobe iz javnog zivota, a dominiraju upravo najveći idoli djece - nogometaši i općenito sportaši, ali i pjevači. Ide uskoro post o ovome. Kampanja je na nacionalnoj razini, postoje posebne radionice na kojima se učitelje, pedagoge i sve ostale koji su s djecom u dodiru, obučava kako se ponašati, a da do nasilja niti ne dolazi, ali i kako se ponašati ako do njega dođe. Ono sto se naglašava je stvaranje pravila kojih se treba dosljedno pridržavati. U školi mojeg sina npr. nisu dozvoljene nikakve igrice, a mobiteli moraju biti isključeni za vrijeme nastave.
Postoje vrlo aktivni roditeljski forumi (po dva predstavnika po razredu) koji se doista aktivno bore za prava svoje djece i odličan su most suradnje između škole i roditelja. Sljedeći post će biti upravo o nefunkcioniranju jednog takvog roditeljskog foruma u Hrvatskoj, a napisala ga je blogerica Rudarka.
Moramo naći način kako da se roditelji i građani udruže i počnu zahtijevati provođenje onoga što bi se ionako trebalo provoditi. Molim i prijedloge za ovo.
Mare
Post je objavljen 19.11.2008. u 18:15 sati.