Komentari

protivnasilja.blog.hr

Dodaj komentar (25)

Marketing

  • praktikum

    1. cijela ta "stvar" odvija se u školama, zar ne?
    2. učitelji i profesori profesionalci su, trebali bi dakle znati kako izlaziti na kraj sa eventualnim problemima
    3. učitelj/profesor je svjesno odabrao taj POZIV (dakle, ne posao, ne zanimanje, već POZIV, poput liječnika i nekih drugih gdje materijalna pozicija ne bi smjela biti važna nego upravo ta POZVANOST da radi to)
    Što se može zaključiti: prosvjetari ne obavljaju svoj posao kako treba.
    Tamo negdje 1997. moja kći je krenula u prvi razred osnovne, i ja sam bila doslovno UŽASNUTA zbog horora koji sam zatekla: pod odmorom kao u košnici, mali prvašići od ovih osmoškolaca visokih dva metra ne mogu u miru do svoje učionice, jer ovi jure po hodnicima i nedajbože da im se nađete na putu.
    Što rade dežurni učitelji/profesori: NEZAINTERESIRANO gledaju neka svoja posla, ne pada im na pamet da podviknu, uvedu disciplinu! (Onako kako je nama nametnuta discipline, bez koje se u životu ne može) Nevjerojatno.
    Svaka ptica na grani već pjeva da djeci trebaju GRANICE, inače se događaju upravo ovakve grozne stvari kakve se događaju

    avatar

    23.11.2008. (20:47)    -   -   -   -  

  • praktikum

    E da, moram ovo dodati: sad moja mala ide u srednju, sasvim druga pjesma, već nekoliko godina mirno spavam jer je moje "dijete" u stručnim rukama. Čudno, a zakleo bi se čovjek da je osnovna škola sigurnija od srednje...
    Isto dijete, isti roditelji, samo je škola DRUGA... Interesantno, jelda? :)

    avatar

    23.11.2008. (21:25)    -   -   -   -  

  • Elle Woods Gone Brunnette

    Draga Suzette,
    Kao bivši prosvjetni djelatnik, na žalost moram ti reć da govoriš o stvarima o kojima nemaš pojma.
    Osobno sam prošla par osnovnih škola u 2 dvije godine, od toga i u najproblematičnijoj školi najgadnijeg kvarta u Splitu.
    na žalost, nastavnici su tu bespomoćni.
    Zašto?
    Nije to više kao u moje vrijeme, kad smo prema njima imali određeno poštovanje, koje su nam usadili roditelji ali i zakoni.
    Danas je nastavnik potpuno nezaštićen i često žrtva verbalnog i fizičkog maltretiranja učenika, proziv čega ne može poduzeti ništa, osim se šunjati oko škole da ga ne zaspu kamenjem, ili parkirati auto u drugom kvartu. ne može udaljiti učenika s nastave, na primjer. I neću više nabrajat.
    Npr. ako povisiš glas smiju ti se i ponižavaju, rugaju i psuju (kolegicu od 50 godina su zvali debela kurva - u lice), ako daš negativnu ocjenu roditelj dođe pa te psuje i fizički napada.
    Ako pokušaš razdvojiti učenike u tuči, lako i sam zaradiš batinu.
    Doživjela sam slučajeve kad je cijeli razred zlostavljao sustavno nastavnicu, i na kraju su se dogovorili da je prijave za fizičko zlostavljanje (cijeli razred je lagao inspekciji da ih je tukla ravnalom i gađala kredama... nakon nekog vremena jedna je učenica priznala mami da je sve zapravo izmišljeno... a radi se o 13ogodišnjacima!!!).
    Neću ni pričati o agresivnim roditeljima uvjerenima da su njihova djeca genijalci i da moraju samim tim što postoje imati sve vrlodobre i odlične...
    Ja sam doduše imala malo nekonvencionalne metode i nikad nisam imala problema, ali u svakoj školi u koju sam došla sretala sam ljude na ljekovima za smirenje (osim jedne škole, u kojoj sam radila godinu dana i vjerovala da je to divan posao - do iduće zamjene).

    U situaciji u kojoj je učenik praktički bog koji odlučuje o tvom radnom mjestu, a ti nemaš nikakav utjecaj ni ovlasti (puno se promjenilo toga od tvog i mog školovanja), ne možeš napraviti bogznašto.

    I zato ne optužuj nastavnike.

    Optužuj roditelje koji su djecu odgojili kao nasilne primitivce ili razmažene kretene (naravno, ne govorim o normalnoj i divnoj djeci koja su u većini, ali nemaju nikakvog utjecaja kad se nasilje događa).

    avatar

    23.11.2008. (21:41)    -   -   -   -  

  • praktikum

    Draga Elle, dobro si rekla: nastavnici su BESPOMOĆNI.
    Autoritet je, odgovorno tvrdim, nešto što dolazi IZNUTRA.
    A da su mi roditelji usadili poštovanje prema profesoru, sorry, nisu.
    Došla sam u školu, osjetila autoritet i to je to:)
    Danas većina profesora kao pojedinci, te škola, kao skupina tih istih pojedinaca, ne čine ništa da imaju autoritet.
    Njih se ništa ne tiče, oni su nezainteresirani, jasno, klinci to OSJETE, ko morski cucak krv:)
    Vidiš i sama, svjedočiš svojim primjerom:)

    avatar

    23.11.2008. (21:52)    -   -   -   -  

  • fotkam, kuham, putujem...

    elle - svaki nam je komentar dragocijen, svako iskustvo i misljenje je dobro navesti. iako bi ovo tvoje mozda bilo dobro staviti i u jedan post za ovaj blog. sto mislis o tome???

    avatar

    23.11.2008. (22:01)    -   -   -   -  

  • gustirna

    Vijeće roditelja se uglavnom bira da bi se zadovoljila forma, nažalost. Sjećam se tih izbora u osnovnoj školi moje djece i moram priznat da nisam voljela biti izabrana. Sada znam da sam i bila, da ne bi nista bilo drugacije - pojedinac je na takvim skupovima bespomoćan, a svi se drze nezainteresirano, jer ako bi se angažirali tada bi sve živo svalili na njega jednoga, a ostali bi i dalje sjedili s rukama u đepovima.
    Ta vijeća jednostavno ne funkcioniraju, a za to smo krivi svi mi, jer vjerujemo da se nista ne moze napraviti i da to treba rješavati neko drugi.
    Dok ljudi ne počnu razmišljati da ih se ama baš sve tiče i da imaju pravo reagirati, utjecati, predlagati, kad bi svi pokazali malo dobre volje da se nešto pokrene - vjerujem da bi se tada i počeli događati pomaci. Ali pojedinac, sam, bez podrške ostalih - on je izgorio.
    Zapravo je zavladala zarazna bolest "Gledati svoja posla da ne bi nastradao" .
    I kada netko nešto počne poduzimati - tada ga se proglasi budalom, ili nastrada.
    Teško se boriti protiv vjetrenjača, ali kakav bi bio ovaj svijet kad se tu i tamo ne bi pojavio neki vitez Don Quijote?

    avatar

    23.11.2008. (23:37)    -   -   -   -  

  • Elle Woods Gone Brunnette

    @Suzette: Joooooj, draga, mene je u tom kvartu spasilo to što sam na faksu hodala s dilerom i reketarom iz tog kvarta, pa kad se pročulo da sam dobra s njim (bratom tate jednog mog petaša) imala sam respect, ali do tada sam dva thedna dolazila na normabelu na posao.
    Zapravo, zanimljivo je kako situacija ovisi o kvartu, socijalnom statusu koji prevladava među učenicima, kao i o tome da li je to kvart u kojem roditelji ostaju živjeti ili se vraćaju u njega pa poznaju učitelje... A da ne spominjem kako svi nastavnici koje poznajem mole boga da ih zadesi manji grad ili mala seoska škola, jer tamo je priča s međuroditeljskim, međudječjim i međuljudskim odnosima skroz druga priča...
    Mislim, jeste li čuli priče o nasilju i ubojstvima koja su se dogodila u Privulvini Donjoj? Ne, uvijek se radi o gradovima.
    Kod srednje škole je priča malo drugačija, ovisi o tome koja je škola, o njenoj reputaciji, o duhu škole... Jedna je priča s npr. gimnazijama i medicinskim školama, druga je s trogodišnjim obrtničkim na žalost.
    @ Mare: i znaš da bi rado... Mada, ne znam... Imam i ja mrlju iz prošlosti. Nisam bila fizička nasilnica, ali bila sam psihički i društveni bully do 3. razreda gimnazije, jedna od onih bahatih školskih princeza koje su smatrale da niko nije dorastao njoj i njenim curkama i da nam je društvena dužnost sustavno uništavati život nedovoljno lijepim ili cool ili drugačijim curama (prije poplave američkih priča o preps, jocks i geeks...), do jednog tragičnog događaja koji mi je promijenio percepciju (nisam ga ja skrivila, jesu mlađe cure koje su htjele zadiviti nas starije).
    Zapravo, psihičko nasilje među djecom sve više uzima maha, i jednako je opasno, ako ne i opasnije od fizičkog jer nije oku vidljivo a ostavlja duboke tragove...
    Hm... mogla bi složit nešto, ionako sam besposlena večeras...

    avatar

    23.11.2008. (23:47)    -   -   -   -  

  • Svasta nesto.

    Nažalost sve dolazi od doma. Jer i u najgoroj školi dobro odgojeno dijete će biti dobro. Doduše nastradati će, ali bolje je da nastrada nego da postane nasilnik. Govorim iz perspektive sveučilinog nastavnika. Neki dan sam vrištala na nastavi. Studenti su iskazali bezobrzaluk, a ja nažalost bez znanja pedagogije sam podivljala. Dovoljna je bila riječ - koverta. Od akcije Index nas studenti naprosto verbalno maltretiraju. Jedino što mogu ne dati nekima potpis zbog ponižavanja. Možda uspijem, ali po pravilima bologne njih dobivam na godinu. Ne mogu ih se riješiti.

    I što imamo. Roditelje koji psuju po školi jer očekuju da ona doradi njihov posao. Ali što s fakultetima. U definiciji ne piše da su oni odgojne usanove, samo obrazovne. Što je mogu sa studentom koji ima 21 i na više godina. Pa to je već formirana osoba. Osoba koju su formirali roditelji prije svega. Sankcija nema. Postoji bijes onih koji nisu uspjeli izvršiti sve obaveze (naravno da ima i dvinih koji prihvaćaju da se čovjek trudi u uvjetima koji su sve samo ne idelani).

    Pljuvanje po nastvanicima ne pomaže nimalo. Radi se o slabo plaćenim najamnim radnicima od kojih roditelji koji muljaju i varaju očekju da odrade njihov posao. Svatko tko ne plaća porez državi neka začepi jer nije niti platio rad nastavnika. A nastavnici ako ne budu dobro plaćeni sve više će bjećati iz sustava i tko ostaje. Oni koji ne mogu drugdje ili entuzijasti. Što oni mogu učiniti - pred bahatim roditeljima vrlo malo.

    Stoga roditelji pitjet se kakvi ste to vi ljudi prije svega, a nastavnike napadajte na kraju. Ili mijenjajte sustav. Kada biste plaćali punu cijenu obrazovanja svoje djece očekivali biste i od djece neko ponašanje i prihvaćanje i učenje prije svega, ali i od osoblja. A ovako tko ima prava?

    avatar

    24.11.2008. (05:51)    -   -   -   -  

  • champs-elysees

    Sve što bih rekla na ovu temu bila bi puka teorija jer sam (još) nekoliko godina udaljena od školskih klupa.
    Koliko roditelji mogu učiniti a vezano uz probleme (ne samo naslija) u školi, za sada vidim samo iz primjera svojih prijateljica koje imaju školsku djecu.
    Rekla bih malo (na žalost) jer je svugdje stav ravnatelja/ravnateljice - ne talasaj, sve probleme pod tepih i tome slično.

    avatar

    24.11.2008. (09:45)    -   -   -   -  

  • jja

    Zanimljiva tema. Zadnji dio teksta, odredjeni pritisak na "strebere" je uvijek postojao, u moje doba ne u vidu mobbinga nego u vidu povremene prisile - psihikce da se pridruzi kolektivnom markiranju nekog ispita. Sjecam se zgode da se nas 35 odlucilo markirati ajedna osoba ne pa je najjaci ucenik u razredu iznio osobu skupa sa stolcem van skole. Tad nam je bilo smijesno....

    Za Vijece - bi li bilo moguce da razmijenite brojeve telefona i nadjete se privatno jednom i skupite vazna pitanja i nejasnice, nazovete predsjednika i kazete mu da u roku 2 tjedna sazove sastanak?
    Nazalost nije to problem samo u Hrvatskoj i vani se roditelji /(moraju) mnogo vise angazirati i maltene svaki tjedan izvesti nesto u skoli, jedino tako to sve nekako fukcionira, vama je najteze jer probijate led u takvom nacinu angaziranja ali zelim reci da ce takav vid suradnje biti samo sve vise trazen.

    avatar

    24.11.2008. (11:39)    -   -   -   -  

  • fotkam, kuham, putujem...

    elle - pa ako zelis, mozda i ta ispovijest i razlozi promjene nisu losa stvar....ako zelis javi mi se na mail pa cemo o detaljima i instrukcijama za pisanje teksta :)

    jja - lipa ako si online, javi mi se sad na gmail. ja sam ponukana tekstom i komentarima odlucila napisati ipak post o skoli mojeg maloga i tome sto sve vijece roditelja radi. mozda zamolim i tog jednog tatu ili mamu (tu vijece po razredu ima 2 clana) za izjavu :))))

    avatar

    24.11.2008. (11:48)    -   -   -   -  

  • borivoj

    nije loše, lp boro

    avatar

    24.11.2008. (12:17)    -   -   -   -  

  • *****

    Komentirat ću ovu temu jer pohađam Učiteljski fakultet i redovno sam na praksi u osnovnim školama. Najprije bih rekla kako je velika razlika od škole do škole, to se odmah primijeti čim uđeš. Imala sam prilike prije par dana gledat kako učenik iz 8. razreda napada moju kolegicu jer ga je zamolila da napusti dvoranu za tjelesnu kulturu dok učenici 2. razreda ne završe sa satom. Učenik ju je doslovno udarao i gurao s jedne strane na drugu, ismijavajući i prijeteći se. A nije mnogo bolje postupio ni s učiteljicom koja je priskočila u pomoć.
    Rezultat- nikome ništa, iako smo obavijestili o tome nadležne u školi.

    Mlađi učenici sve upijaju kao spužve i poučeni iskustvom da za ovakvo ponašanje nema kazne, postupaju jednako. Nepristojni su i bahati prema nama studentima, a da ponovim- radi se o djeci od 1. do 4. razreda.

    Da povučem paralelu, u drugoj školi u potpunosti drugačija situacija. Dočekaju nas sa smiješkom, pomognu unijeti stvari ako treba, učenici su pristojni i poslušni. Pod odomor na hodnicima nema jurnjave, tučnjave i suza. Većina ih se zadržava u razredu, u kutu igraju igre ili pričaju.

    Uvjerena sam da količina nasilja u školi u velikoj mjeri ovisi o ravnatelju, pedagogu i učiteljima, ali i sredini iz koje učenici dolaze. U osnovnoj školi koju sam pohađala mnogo je pripadnika Romske zajednice, u nekim razredima i po 3, 4 učenika. Djeca dođu u školu bez osnovnih pravila ponašanja, bez minimalne higijene. U tom slučaju je teško ostvariti na satu ono što si zamislio jer uz to imaš još gomilu otežavajućih okolnosti. Hiperaktivni, djeca s poteškoćama u razvoju... A rijetko koja škola za takve učenike ima na satu adekvatnu pomoć.

    U razred kojeg pohađa autistični dječak svaki dan dolazi njegova asistentica, koja s njim cijeli dan radi, pomaže i motivira ga. Na taj način uvelike pomaže učiteljici, a dječak se razvija u skladu sa svojim mogućnostima. Nažalost, ovo se rijetko viđa, a češće takva djeca ometaju nastavu jer ne mogu pratiti nastavu, dosadno im je i željni su pažnje.

    Što se pak tiče razrednih vijeća, složila bi se kako se u većini škola osnivaju samo da bi se zadovoljlila forma, a nakon toga nema konkretnijih aktivnosti. Općenito je premala komunikacija na relaciji učenik- učitelj- roditelj i angažiranost samih roditelja u radu škole. Mnoge alternativne škole (koje se kod nas zasad mogu nabrojati na prste jedne ruke) pokazuju kako je taj odnos moguće jako lijepo izgraditi, a korist imaju svi sudionici.
    Roditelji se približe radu škole, pomognu u okviru svojih mogućnosti i znanja, više vremena provode s djecom, a učitelj dobije kvalitetniju nastavu.
    To nije teško organizirati, samo je potrebno malo dobre volje od strane učitelja i roditelja. A imam prilike vidjeti kako i jedni, i drugi prebacuju djecu u ruke onih drugih, jedva čekajući malo odmora.

    Raspisala sam se ja... :)

    Mislim da je na kraju nepotrebno napominajti da podržavam vaš rad, akcije i aktivnosti te da sam voljna sudjelovati u okviru svojih mogućnosti.

    Velik pozdrav od buduće učiteljice! :)

    avatar

    24.11.2008. (12:51)    -   -   -   -  

  • fotkam, kuham, putujem...

    Anita - hvala na odlicnom komentaru. javi nam se, molim te na mail.

    avatar

    24.11.2008. (13:04)    -   -   -   -  

  • praktikum

    svašta nešto - moram priznati da me zabezeknulo ovo tvoje "bolje da nastrada nego postane nasilnik?!?!?!
    Samo jedan detalj iz bogatog repertoraa vas prosvjetara:
    Ako curicu u 6. razredu školski kolega naziva kurvom, možda je to i zaslužila (!?!?!)
    Naravno, postoje i izuzeci, te svijetle točke koje valjda drže taj sustav da se ne uruši sam u sebe.
    Ali većinom zabijate glavu u pijesak, očekujete da je vas posao doslovce odverglati autistično par puta po 45 minuta, sebično pokupite svoju plaću i za ništa vas nije briga, a nek roditelji koji odrađuju svojih 8 sati u firmi još odrađuju i vaš traljavo odrađen posao.
    Btw. u sljedećem životu želim biti učiteljica u dnevnom boravku, za istu lovu ja radim 8 sati, a ona 2-3 sata (i puno sam rekla). To je činjenica koju znam iz prve ruke.

    Anita - tako se razgovara, svaka čast.

    avatar

    24.11.2008. (18:21)    -   -   -   -  

  • alkion

    Teško je u kratkom vremenu napraviti sve ono što bi situacija zahtijevala. Naglo smo i skoro preko noći uskočili u tzv demokraciju. Odjednom smo postali država ljudskih prava, a time i država s vrlo velikim i vrlo osuvremenjenim pravima djece. Lijepo je kad je osnovno i srednjoškolsko obrazovanje besplatno i s vrlo visoko-demokratski osvješćenim pravima. Nažalost u toj jurnjavi za pravima i nekim bolje uljuđenim društvom zaboravlja se na obaveze, dužnosti i sankcioniranje nepoželjnog ponašanja. Zaboravlja se da svako pravo u sebi mora sadržavati određenu obavezu koja to pravo opravdava. Treba nam pravo na školovanje ali ono u sebi treba sadržavati i obavezu polaznika da ulažu maksimalan trud kako bi to svoje pravo iskoristili.
    Ne slažem se da je (barem u našem sadašnjem društvu i sadašnjem stanju svijesti) nstavnički rad = POZIV. U ovako postavljenom vrlo okrutnom kapitalizmu u kome vlada bespoštedna tržišna ekonomija, nažalost nema poziva - svaki rad postaje način obezbjeđivanja prvenstveno osnovnih životnih potreba (zarada novca), zatim nadgradnje a onda (ako novca malo pretiče) možemo govoriti o POZIVU. Nažalost, danas su i u medicini (pa čak i u zrakoplovstvu) rijetki primjeri rada iz zadovoljstva i časnosti i humanosti. Svi ti POZIVI su jednostavno postali poslovi kojima se zarađuje. Stanje u društvu nam je takvo da se živi kako bi se radilo (često i preko svake mjere) a ne radi se kako bi se normalno živjelo. Teško mi je u zamisliti zainteresiranost nastavnika osobito ako svoje vrijeme izvan nastave mora posvećivati održavanju golog života. Problem postaje još veći ako je taj isti nastavnik doma opterećen odgojem svojeg mladog naraštaja...
    Dodajmo tome da je danas ozakonjenim pravima djeteta i pravima školaraca nastavnicima ostavljeno samo egzistencijalno snalaženje i preživljavanje i u obrazovnom i u odgojnom segmentu stjecanja znanja, vještina i navika. Dakle nastavnik nema nizi zakonskih, a usudim se reći, niti moralnih instrumenata i načina sankcioniranja nepoželjnog i nedoličnog ponašanja učenika.
    Ako cijeloj situaciji dodamo teško roditeljsko osiguravanje osnovnih životnih potreba (koje vrlo često zahtijeva vrlo veliki trošak vremena), nedostatak vremena za svoje potomstvo, frustarcije na poslu, opća nesigurnost egzistencije... nije teško shvatiti kako je takvom roditelju škola spasonosni izlaz za "skidanje" svoje odgovornosti. I na kraju, tu i takvu školu je vrlo lako optužiti za neuspjehe i svoje i svog naraštaja...
    Imaju pravo oni koji govore kako su ti problemi manji u manjim sredinama. Tamo se svi poznaju, tamo je jasno tko je tko i kakav je tko. Tamo je teško optužiti krivu osobu za svoje pogreške ili za svoje slabosti...
    Nešto bih i o autotitetu. Složio bih se da se autoritet nameće. Složio bih se i da autoritet nosimo u sebi kroz svoje znanje, kroz svoje ponašanje i kroz svoju osobnost. Međutim, autoritet se ne može nametnuti ako nemate instrumente kojima bi se taj i takav autoritet održavao. Može se biti vrhunskog znanja, može se biti maksimalno pošten i pravedan, ali ako se to sve ne može provoditi, ako se ne može sankcionirati nepoželjno ponašanje - ako ne postoji dobro uhodani sistem nagrađivanja i kažnjavanja, onda niti nema autoriteta...

    avatar

    24.11.2008. (18:49)    -   -   -   -  

  • Đus

    nažalost, nisam u postu pročitao ništa neočekivano. svi su nezainteresirani i mlitavi, iako se radi o NJIHOVOJ djeci. što je jednostavno strašno samo po sebi i pokazuje kolika je tek onda nebriga i apatija prisutna u vezi bilo čega drugog. imam osjećaj da ćemo prije svi prisutni otegnuti papke nego dočekati "kritičnu masu" ičega. kako roditelja, tako i radnika, osoba s invaliditetom, siromašnih... živimo u zemlji mentaliteta stada, u kojem narod nije upoznat s pojmom "pravo", a kamoli da svoja prava zahtijeva. ipak, nada (kažu) umire posljednja.

    suzette- mislim da brineta ima donekle pravo, učitelji i profesori sve više postaju vreće za udaranje učenicima. a ne dao Bog da učitelj ili profesor odreagira i time ugrozi "prava djeteta". djeteta koje ima 2 metra, 90 kila i bradu, a mozak alge.

    elle- blago nama s prosvjetnim radnicima koji hodaju s dilerima i reketarima, a još više s onima koja ta živopisna iskustva koriste u svom radu u školi... suzette je u pravu kada kaže da profesor mora biti autoritet. tko to ne zna ili ne može, neka promijeni profesiju. točka. najlakše je kriviti društvo, školu, Boga i vraga... za profesora ili jesi ili nisi, nema tu: "mama, on me je..."

    avatar

    24.11.2008. (22:17)    -   -   -   -  

  • bollywood

    to je sve skupa letargija cijelog drustva,sustava tj.nas samih na kraju krajeva jer svi smo mi tvorci danasnjeg drustva...pa ko nam je kriv,ako nismo sami sebi
    ja jos uvijek vjerujem da svaki covjek moze puno toga doprinijeti,al da bi se stvari pomakle s mjesta trebaju se ljudi ipak udruzit jer jedan i sam tesko moze nesto vise mjenjati...zato je ovaj blog dobar pocetak da se krajnje pokrenemo....

    avatar

    25.11.2008. (01:35)    -   -   -   -  

  • Kinky Kolumnistica

    Čini mi se da je u pitanju pasivnost članova Vijeća i baš to što kažeš - kada ti netko dade neko "pravo", bez da si nešto posebno za njega zainteresiran. Ne znam što reći... po meni čitava tema nasilja kreće od obitelji, a obitelji su kolektivno u k.... zbog opće apatije i životnih problema pa im se ne da još i baviti djecom i usmjeravati ih u pravim smjerovima. Čini mi se da je tako većini i dokgod je stanje takvo, neće se ništa promijeniti. Ima divnih profesora koji vole svoj posao i voljni su surađivati, ali mala je to korist kada je većina inertna. S druge strane, nikakav naknadan utjecaj neće biti efikasan prema djetetu na kojega se nije utjecalo u obitelji. Po meni, trebalo bi uvesti roditeljsku, obveznu edukaciju prije samog rođenja djeteta, doživotne tečajeve, uvesti neke nove predmete u škole koji će djecu učiti nešto više od razlomaka i učenja pjesmica napamet. Možda je sve to malo, ali bi ipak možda za mrvu utjecalo na ljude i napravilo pomak, pošto ne možeš nekome zabraniti da ima dijete, ali ga možeš obvezati da se o istom educira na svim razinama....

    avatar

    25.11.2008. (02:05)    -   -   -   -  

  • buha

    ne slažem se s tvrdnjama u vezi autoriteta učitelja.Ako ogromna većinaučitelja ne postiže taj autoritet , onda nije problem u njima nego u sustavu, školskom sustavu i okruženju. Jer nasilje je nad učiteljima već normalna stvar. Ali vam kažem, da će biti problem dovući fakultetski obrazovanog čovjeka, profesionalca u školu. Biti će priučenih profa sve više i više. Već sada u zagrebačkim školama nema matematičara , informatičara , prof.stranih jezika. Pa nisu ljudi ludi da za neku sitnu lovu trpe poniženja, neuspjehe .. i batine na kraju. O čemu vi pričate .. vi koji bi da vam djecu odgajaju drugi.?

    avatar

    25.11.2008. (09:03)    -   -   -   -  

  • fotkam, kuham, putujem...

    djus - mozda su komentari ocekivani ali je svaki dobrodosao. jer samo ako uspijemo prepoznati probleme i njihove uzroke - mozemo traziti izlaz iz njih. hrvatskoj treba vratiti osmijeh, vjeru i trud da se postigne bolje. gundjanje nam nece puno donijeti. ali zato ja vjerujem u tebe i ljude poput tebe, koji svojom nadom i nepresusnom energijom guraju dalje. mi cemo se morati uskoro cuti na mail u vezi jedne akcije koju pripremamo, mozda ces imati vremena i zelje da nam se pridruzis u organiziranju.

    kinky - obicno pustam druge da izreknu ovdje svoje misljenje ali evo i mojeg sitnog priloga. da, puno toga krece iz obitelji, no tesko je mijenjati gotove ljude pa ne smatram da bi neki posebni tecajevi oditeljstva bili od ikakve koristi. mozda prije nekakve grupne radionice za roditelje djece odredjene dobi. i ono sto se moze uciniti je da drustvo toj djeci pokaze da su zeljena i voljena, cak i ako su imali nesrecu dobiti roditelje kakve su dobili :). a nisu sva djeca dovoljno jaka da se izvuku sama, bez icije pomoci te obicno krecu istim ako ne i gorim putem.

    bollywood draga !!!! sjetila si se podataka za log in :))). hvala ti na komentaru. drago mi je sto si uz nas !

    avatar

    25.11.2008. (09:05)    -   -   -   -  

  • fotkam, kuham, putujem...

    p.s. jesi li 5.12. u becu???? ako da, saljem ti nesto.

    avatar

    25.11.2008. (09:06)    -   -   -   -  

  • buha

    Školstov Hrvatske treba promjene koje traže novac . Uzalud vam trud svima koji tu analizirate stanje škola , stanje nasilja i naročito autoritet učitelja. Od toga mi se već povraća, iskreno govoreći. U školama treba :
    1.zaposliti više stručnih osoba za rad s učenicima prema njihovim poteškoćama ; od problema čitanja do psihičkih, mentalnih itd.
    2.smanjiti broj učenika u razredima i uvesti rad u jendoj smjeni : ne znam da li vi možete zamisliti tu sadašnju situaciju kada negdje u večernjim satima ta djeca odrađuju neku nastavu kemije, fizike .. u školi punoj buke, trke.. vike..a počesto i GLADNA.
    3. sustav upravljanja školom zasita je kao iz kamenoga doba. ravnatelji nisu osposobljeni za ništa baš , oni samo kontroliraju da svi dolazimo na znak zvona u razred.. nemaju pojma o ničem, odlaze na skupe seminare u dobrim hotelima i država im plaća dnevnice , kako bi bili i dalje poluga državne vlasti.. fuuj. Ta priča o ravnateljima je jedan od uzroka lošem stanju u školama.
    4. inicijativa roditelja je nikakva , mentalitet nezamjeranja je kočnica da se u školama i kada je nešta moguće, ništa ne događa.. treba akcija.. koju jedini pokazuju sami učenici , mislim na ove proteste protiv mature: Ali zakaj ta djeca ne ustanu i protiv nasilja u školama ?

    avatar

    25.11.2008. (09:16)    -   -   -   -  

  • Kalista

    Ja rjesenje problema u Rudarkinom konkretnom slucaju vidim vrlo jednostavno. Zelis nesto promijeniti, dosadasnji predsjednik vijeca je nesposoban (niti ne zeli funkciju)...pa prijavi se onda sama na tu funkciju i pocni nesto raditi, a ne "nadati se da ti nece uvaliti funkciju predsjednice", a onda se zaliti na rad vijeca...bez veze. Ako nema niko sposoban (a kako kazes, nema) niti voljan da nesto uradi i ako tebi to smeta, onda je jedino sto mozes uraditi sama postati predsjednica vijeca roditelja i zasukati rukave.

    avatar

    26.11.2008. (13:03)    -   -   -   -  

  • Akademska stranputica

    Apsolutno smatram kako se suradnja učitelja i roditelja mora poboljšati. I to jako. Svi sudjelujemo u životu djece i bilo bi najbolje kada bi svi djelovali usklađeno, a ne da jedni podbadaju druge kako to već danas ide. Prebacivanje krivnje s jednih na druge nema nikakvog smisla. Jedan od najvažnijih razloga nekvalitetne suradnje roditelja i učitelja je to što nema iskrenosti i povjerenja. Tek kada roditelj dođe i posluša savjet kojeg damo i kada počnemo raditi kao tim, može biti rezultata. Ovako će biti vjerojatno samo gore. Mogu ja držati do reda, promicati nenasilje i sve što treba kada mnoge moje akcije i misli nemaju uporište niti ikakvu podršku kada djeca izađu iz škole. Sve dok pojedinci smatraju da učitelj može biti tko god hoće i da je to savršeni neradnički posao, nema pomaka.

    Ukoliko mogu ikako pomoći, slobodno javite. Pozdrav!

    avatar

    27.11.2008. (17:41)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...